Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Otvorene oči u mraku sobe...slušam pjesmu...
osjećam prazninu...sjećanja...tako daleka...
kao da se i nisu dogodila...pomislim...
možda sam pogrješila...što sam si to dopustila...
što sam toliko voljela...što nisam mrzila...što sam željela biti sretna,
što sam oprostila...no svaki korak je samo beskrajan,nedovršen...bezvoljan.
Hodajući sama samo poželim...tražiti i pronaći...
pronaći nekog kog ću poželjeti sačuvati ...
gledajući tog nekog ne želim gubiti smisao...
jer ću tada znati da se imam za što truditi...i neću odustati.
Ustajući iz keveta...razmišljam...zašto sam ustala...
nitko me ionako ne čeka....i takva nestvarna počinjem
dan...umorna...
Sjedim okružena praznim pričama koje nemaju smisla.
...i sada u toj buci pronalazim svoju tišinu...i
pokušavam dozvati nešto što će me spasiti...
Otvaraju se vrata dolazi još jedna slomljena sjena,
promatram je i pronalazim sebe...i tada
shvatim evo još jedno biće kojem nedostaje malo sreće.
I sada pogledam stvarnost oko sebe,vidim ljude,
tu i tamo osmjeh...no ja vraćam pogled na lice one
slomljene sjene...

Vrjeme teče poput pijeska u pješćanom satu...a ja ne osjećam da teče,ne osjećam da dišem...da sam živa...Toliko pitanja a niti jedno ne mogu izgovoriti,niti pitati jer strah me odgovora.Možda će previše boljeti, a možda ga jednostavno neće biti...istina me može ubiti.Ta njihova borba,umara me i ubija svaku nadu da ću to ipak preživjeti.Izgledaju poput dva djeteta koja se bore za istu igračku...a ja,baš poput te igračke,ne mogu progovoriti.Ne smijem reći da boli,zato što me boli to što toliko volim.Ostaju rane,veće nego one od udarca,mnogo veće...i zato ponekad poželim...jednostavno nestati.Otići daleko od svih i biti okružena bojama i šarenilom umjesto ovim odvratnim sivilom.I trenutno jedino što čekam je....proljeće...ono će me spasiti.Pretvorit ću se u žutog leptira i odletjeti...nestati...ali jednom ću se vratiti i osjetiti toplinu sreće i pružiti ljubav bez imalo straha da će biti odbačena kao da ništa ne vrijedi...tada ću nadam se uspjeti...a do tada ću voljeti iako to nikom ništa neće značiti...