subota, 05.01.2008.

Vjeruj mi sve ću učiniti...

Vrjeme teče poput pijeska u pješćanom satu...a ja ne osjećam da teče,ne osjećam da dišem...da sam živa...Toliko pitanja a niti jedno ne mogu izgovoriti,niti pitati jer strah me odgovora.Možda će previše boljeti, a možda ga jednostavno neće biti...istina me može ubiti.Ta njihova borba,umara me i ubija svaku nadu da ću to ipak preživjeti.Izgledaju poput dva djeteta koja se bore za istu igračku...a ja,baš poput te igračke,ne mogu progovoriti.Ne smijem reći da boli,zato što me boli to što toliko volim.Ostaju rane,veće nego one od udarca,mnogo veće...i zato ponekad poželim...jednostavno nestati.Otići daleko od svih i biti okružena bojama i šarenilom umjesto ovim odvratnim sivilom.I trenutno jedino što čekam je....proljećesretan...ono će me spasiti.Pretvorit ću se u žutog leptira i odletjeti...nestati...ali jednom ću se vratiti i osjetiti toplinu sreće i pružiti ljubav bez imalo straha da će biti odbačena kao da ništa ne vrijediyes...tada ću nadam se uspjeti...a do tada ću voljeti iako to nikom ništa neće značitinamcor...
13:11 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.