četvrtak, 01.11.2007.

She once believed...in every story he had to tell...

Pod nogama mi šušti lišće.U gradu su ostale samo prazne klupe i stepenice koje vode u beskraj...Zvono crkve,čujem jeku...Hladno,blijedo lice,kosa vijori na vjetru.Hladnoća prodire u svaki dio mene,drhtim...slaba i umorna od hoda...strah sve veći...zar ću zauvijek hodati sama...Sve je teže ići dalje i ne obazirati se na to lice, taj pogled...teško je ne okretati se i ne nadati se da te ipak netko prati,da nisam sama...ne mogu pustiti niti suzu...ne mogu plakati kad znam da je sretan...no trga me,trga me taj osjećaj tuge koji ne mogu izbaciti,suze su u očima no ne teku.Taj osjećaj se jednostavno ne miče...kao da je netko zaustavio vrijeme i neda mi da idem dalje,da krenem.Da barem mogu napraviti taj novi fucking teški korak makar pala još dublje,dublje od ove tame u kojoj sam sada...čak i to bi bilo bolje od ove bolne,razočaravajuće tišine...ovog zaborava...nestajem...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
19:12 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.