Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Izgubljena...daleko od ljudi i vremena...Nalazim se u ulici tame,nema kraja,koračam polako i tražim svjetlo,a oko mene samo izgubljene sjene koje traže,traže put,put sreće...Ljubav me zarobila u svoje zidine i pretvorila me u bezličnu sjenu.Čekam ruku koja će me povući nazad,koja će me spasiti od ove nepovratne dubine.Sjedim sama u kutu i čekam...naviru sjećanja...oni prekrasni pogledi zelenih očiju i izgubljeni poljupci,daju mi nadu da će se jednom ipak vratiti,da ću izaći na svijetlo i da će mi te usne vratiti toplinu,ali izgleda da je to samo nada i sanjarenje.Trebala bi krenuti dalje, ali kako?!Kako kad je srce ostalo u onom prekrasnom trenutku koji želi vratiti...kako da mu oduzmem tu ljepotu...kako da ga natjerem da ide dalje,kad se boji.Boji se svakog novog koraka jer ne želi biti povrijeđeno,ne želi prolaziti svu onu bol...a ako i krene dalje,a ne može zaboraviti...da li će nastaviti ili se raspasti na komadiće...komdiće koji će svejedno voljeti...

P.S.Za lika:Ne znam jel to već znaš...ali ja sam bolesna pa se ne mogu nać s tobom,sorry...

Evo...ponavlja se...imala sam osmijeh,imala sam poljubac,imala sam zagrljaj i taj predivan pogled,ali samo na trenutak,taj prekrasan trenutak.I onda je sve nestalo...u jednoj sekundi,ponovo očaj,patnja,tuga i šta je najgore od sveg pitanje ZAŠTO?Mislila sam da ne mogu pasti dublje i onda ovo,opet tama ,opet fucking razočaranje koje me vuče sve dublje...kad bi barem vratila vrijeme samo da to sve još jednom proživim,nije mi žao niti jedne sekunde koja se dogodila,niti jedne sekunde koja mi toliko znači...A nada,još se krije u dubini ovog zamrznutog srca koje je ostalo u onoj ljepoti koju je proživjelo,želi se vratiti ali uzalud...Koliko god mi je teško ne krivim ga,ne ljutim se jer svaki put kad ga pogledam još mi je draži...a ja to ne mogu promjeniti...Rekao je vjeruj mi,vjerovala sam,bila zasljepljena,ali i zbog toga mi je drago jer da nisam bila takva ničeg nebi bilo...Znam da mu je teško i meni je,ostale su mi samo suze u očima,pokušavaju mi olakšati bol,ali to očito može samo vrijeme...Još vidim taj pogled,osjećam taj zagrljaj,izgleda tako stvarno i ponovo se vraćam,a nebi trebala...jer će još više boljeti...a moj najveći strah je da ću ga zavoljeti i neću moći zaboraviti...razumijem kako se osjeća, bila sam tamo...i jedino što mogu reći uvijek treba razmišljati i srcem,jer samo ono zna. ..bilo zdravo ili puno modrica...kao moje...sad se mogu samo nadati...čekati...svatko odabire svoju sreću...možda i ja to jednom doživim,naravno s nadom u srcu...