Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Ne mogu...Tišina para ovaj glasan zvuk boli.Boli me stalno,uopće ne staje,nema stanke odmora,jednostavno boli.Sama sam u prostoru i vremenu.Hodam poput sjene sama, neprimjetna,prazna..Dali je to ono biće koje je ponekad bilo sretno? Ponekad...Oko mene je sivilo,bez imalo boje, samo praznina.Nasmješena lica, isprepletene ruke, poljupci koji lete po zraku, ali niti jedno ne pripada meni.Kad bih osjetila barem jedan poljubac i da pripada samo meni, da ponovo vidim boje...SAMO JEDAN poljubac.Suza teče,nitko ni ne primjeti,sakrijem ju poput najmračnije tajne Srce ih je puno,puknut će svaki tren,mislim da neće izdržati.Onih par končića koji ga drže na okupu sve su slabiji.Ali suze stižu, ponovo dolaze,nove i sve bolnije, udarci su sve jači, više me ne može iznenaditi koliko mogu boljeti...BILA sam sretna, ponekad...

P.S. Oprostite na ovakvom postu al tak se osjećam i nemogu pisat ništ drugo...pozzz

U dubini ove crne tame
nalazi se srce slabo
puno modrica i suza
mislim da umire samo.

Vjetar prolazi,želi pomoći
a mjesec se smješka,smije se toj boli,
ruga se srcu što više ne voli.

Bol je sve jača i razdire tišinu
a srce pada u nepovratnu dubinu,
vrana crna zgrabila je srce,želi ga za sebe,
ali ono više ne tuće...

Za to mrtvo srce
padne suza s neba
vrana ga još voli,
no srca više nema.

Hodam sama
ulicama grada
oko mene lišće pada,
sama...

Prisjećam se jednih očiju,
jednog osmijeha koji me pratio.
Prisjećam se jednih usana,
jednog pogleda koji me gledao.

Sada iza mene ostaju
samo prazni koraci,
oni isti koraci koji su
nekad bili ispunjeni.

Mokra od suza
koje padaju s neba
nastavljm korak,
sama,zaboravljena...