petak, 28.09.2007.

...

Ne mogu...Tišina para ovaj glasan zvuk boli.Boli me stalno,uopće ne staje,nema stanke odmora,jednostavno boli.Sama sam u prostoru i vremenu.Hodam poput sjene sama, neprimjetna,prazna..Dali je to ono biće koje je ponekad bilo sretno? Ponekad...Oko mene je sivilo,bez imalo boje, samo praznina.Nasmješena lica, isprepletene ruke, poljupci koji lete po zraku, ali niti jedno ne pripada meni.Kad bih osjetila barem jedan poljubac i da pripada samo meni, da ponovo vidim boje...SAMO JEDAN poljubac.Suza tečecry,nitko ni ne primjeti,sakrijem ju poput najmračnije tajne Srce ih je puno,puknut će svaki tren,mislim da neće izdržati.Onih par končića koji ga drže na okupu sve su slabiji.Ali suze stižu, ponovo dolaze,nove i sve bolnije, udarci su sve jači, više me ne može iznenaditi koliko mogu boljeti...BILA sam sretna, ponekad...nocry

P.S. Oprostite na ovakvom postu al tak se osjećam i nemogu pisat ništ drugo...pozzz




08:53 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se