rock, sex, droga

Bob Marley

Ovo je priča o kralju reggaea.Ovo nije rock nego reggae priča i nadam se da mi rockeri neče zamjeriti što ču ovaj nešto poduži post posvetiti davno preminulom geniju Robertu Nesti Marleyu.

Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. u kući njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom '50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu.

U Trenctownu, provodio je mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevill Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom gradu također je bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa. Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Peter Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji Ska glazbe.



Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Bob je otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single "Judge Not". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni.

Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Slijedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci. The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleyja, Peter Tosha i Bunnyja, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Život Boba Marleyja postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u SAD-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući. Nakon Marleyjeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Skaa u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perryja. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleyja. Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae On Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez ikakvih drigih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.



Album koji su izdali zvao se "Catch A Fire", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije The Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. The Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena.

Nakon što su ih Sly And The Family Stone otpustili, našli su se The Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi. Krajem 1973. izdali su dugo očekivan nastavak albuma "Catch A Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su "I Shot The Sheriff" i "Get Up, Stand Up". Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treći album The Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Al Andersona i Bernard Harveyja, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta Man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma "War" čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyjevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Nasreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije.

Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je "Exodus" turneje otkazan.



Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleyja da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon By Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio. Slijedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Prevezen je u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36. i posljednji rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodjeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu - kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao:

"One bright morning when my work is over I will fly away home."

The Doors

Grupu The Doors, jednu od najutjecajnijih i najkontroverznijih rock grupa 60-ih, osnovali su 1965. u Los Angelesu dva studenta, Jim Morrison (vokal) i Ray Manzarek (klavijature), a kasnije su im se pridružili bubnjar John Densmore i gitarist Robby Krieger. Grupi se nikada nije priključio basist, tako da su njihovim zvukom dominirale Manzarekove električne klavijature te karakterističan Morrisonov dubok glas.

Glazba The Doorsa se u početku temeljila na rock&bluesu, iako je tekstopisac Ray Manzarek bio iskusan jazz-rocker što je uvelike pridonijelo osobitosti zvuka benda. Grupa je potpisala ugovor s Elektra Recordsom 1966. i izdala prvi album, "The Doors", koji je uključivao i veliki hit "Light My Fire", izdan 1967. Pjesma se odmah plasirala na sam vrh top-lista i postala njihov najveći hit, a kasnije je doživjela i velik broj obrada.



Kao i "Light My Fire", cijeli debi album je postao ogroman hit i (p)ostao jedna od najuzbudljivijih ploča psihodelične ere. Miješajući blues s klasikom, istočnim zvukovima i popom, bend je stvorio jedinstven i prepoznatljiv zvuk. Svojim bogatim i hladnim glasom te jedinstvenim, sumornim poetskim vizijama, Morrison je istraživao dubine najmračnijih i najtajanstvenijih aspekata psihodeličnog iskustva.

Godine 1967. izlazi i njihov drugi album "Strange Days", na kojem su dva velika hita: "People Are Strange" i "Love Me Two Times". Samo godinu dana kasnije izlazi album "Waiting For The Sun", s kojeg su takoder potekla dva velika hita: "The Unknown Solider" i njihov drugi američki broj jedan - "Hello I Love You".



Po mnogima, veliko razočaranje grupe The Doors predstavljao je njihov album iz 1969. godine, "The Soft Parade", s kojeg je, kao jedini hit, potekla pjesma "Touch Me". Optužena za preveliku dozu rock undergrounda na albumu, grupa je uzvratila s poslijednja dva velika albuma snimljena s Morrisonom, za koje su inspiraciju potražili u čistom bluesu. Početkom 1971. snimljen je album "L.A. Woman", ujedno i zadnji na kojem je pjevao Jim Morrison.

Od samoga početka Morrison je predstavljao centar benda, pokazavši se kao vrlo nestabilna osoba tijekom svoje kratke karijere. 1969, Morrison je uhićen zbog skidanja na koncertu u Miamiju, a taj je incident skoro uzrokovao raspad benda. Grupu The Doors cijelo je vrijeme pratio niz skandala koji su se javljali kao posljedica buntovničkog ponašanja članova i ništa manje buntovničke glazbe. Njihova je glazba oduvijek bila pokušaj odupiranja postojećim pravilima, zbog čega ju je vrlo dobro prihvaćala mlada generacija. Morrisonova skidanja na pozornici, kao i optužbe za bogohuljenje, razlozi su zbog kojih je postao neka vrsta heroja svoje generacije, ali i zbog kojih je često bio optuživan i zatvaran.



Sredinom 1970. godine Morrison se povlači u Pariz s namjerom da piše pjesme, a godinu dana nakon toga umire, navodno od srčanog udara. Dosta vremena nakon njegove smrti smatralo se da je Morrison, zapravo, izrežirao svoju smrt kako bi izbjegao odlazak u zatvor u Americi. Jim Morrison je uskoro postao kultna ličnost te je i nakon smrti privlačio veliku pozornost medija. Albumi grupe The Doors i dalje se prodaju tijekom 80-ih, ali popularnost veću čak i od one za života Morrisona postižu 1991. godine, kada je Oliver Stone snimio film "The Doors", s Val Kilmerom u glavnoj ulozi. Čak i danas, više od 30 godina nakon Morrisonove smrti, grupa The Doors i dalje prodaje zapanjujuće velik broj materijala i smatra se jednom od najvećih legendi rock glazbe.

Danas kao uspomena na Grupu The Doorse djeluje grupa Riders on the storm sa Rayem Manzarekom i Robbiem Kriegerom iz originalne postave i pjevačem The Culta Ianom Astburyjem

Evo i nekoliko snimki nastupa grupe The Doors:



L.A. Woman studijska izvedba



Lighty my fire



Unknown soldier

Jimi Hendrix

James Marshall Hendrix poznatiji kao Jimi Hendrix rodio se u Seattleu 27. studenog 1942. godine. Iako je njegova solo karijera (od izlaska prvog singla 1966. pa sve do smrti 1970. g.) trajala svega četiri godine, priča o njegovoj glazbenoj karijeri započinje puno prije. Još od malih nogu zanima se za gitaru, pa je i prve akorde naučio prije nego što je krenuo u školu.

Postoji i jedna anegdota koja je nagovještavala Jimijevu zaljubljenost u sviranje:...Jimi je po svojoj sobi ludovao i zamišljao da svira gitaru kada mu je došao otac s metlom i rekao da pospremi sobu. Otac je otišao s mišljenjem da će mu sin napraviti kako mu je rekao, a kada se vratio našao je Jimija kako spava s metlom preko sebe kao da drži gitaru. Probudio ga je i upitao "Šta si radio?", a Jimi mu je odgovorio "Svirao sam metlu!".



Utjecaj na malog Jimija je imao Al Hendrix, njegov otac koji mu je svojim blues i jazz kolekcijama ploča stvorio prve uzore kao što su legende Howlin' Wolf, Muddy Waters, B.B. King, Robert Johnson... Primjetivši veliko zanimanje za glazbu Al radi i drugi veliki korak u Jimijevom putu prema legendi, s petnaest godina kupuje mu električnu gitaru. Gitara je bila za dešnjaka, a kako je Jimi bio ljevak prilagodio ju je sebi tj. okrenuo je žice. Sa 16. g. u srednjoj školi osniva svoj prvi bend. Hendrix bez gitare nije Hendrix, čak i na wc nije išao bez nje. Toliko je vremena provodio s njom da su se stopili jedno s drugim.

Zbog obaveze 1961. godine prijavljuje se u vojsku, a već slijedeće godine otpušten je iz vojske radi teške ozljede, koja je uslijedila nakon skoka s padobranom. Nakon povratka iz vojske započinje glazbenu karijeru. Najviše je svirao kao pratnja poznatim muzičarima toga vremena (Sam Cooke, Ike & Tina Turner, B.B. King, Wilson Picketta,...). Nakon napornih turneja zaustavlja se u New Yorku i svira u Cafe Wha gdje se upoznaje s Ches Chandlerom, bas gitaristom grupe The Animals i tu počinje njegov pravi glazbeni početak.

Ches mu postaje menadžer, i nagovara ga da dođe u London, te je na njegovu inicijativu osnovan trio The Jimi Hendrix Expirience. Uz Jimija još nastupaju Mitch Mitchell kao bubnjar i Noel Redding na bas gitari. Premijerni nastup su imali u pariškoj dvorani Olympia, a u jesen 1966. snimaju singl "Hey Joe" koji je završio na 6. mjestu britanske top liste. Poslije toga izlazi drugi singl, možda i najpoznatija Hendrixova stvar "Purple Haze" koji dolazi na 3. mjesto.



Na preporuku Paula McCartneyja, Hendrix odlazi svirati na dobrotvorni Monterey Pop Festival (o kojem je D.A.Pennebaker snimio dokumentarni film "Monterey Pop" ) koji se održao pred 50 000 posjetitelja. Uz Hendrixa na festivalu su nastupili: The Who, Otis Redding, The Byrds, Greatful Dead, Jefferson Airplane, Big Brother & The Holding Company, Mama's&Papa's, Canned Heat... Svojim nastupom i žrtvovanjem gitare Hendrix se pokazao kao najkreativniji gitarist, što se moglo vidjeti i na debi albumu "Are You Expirienced?", koji je došao na drugo mjesto britanske top liste, a nakon festivala i na peto mjesto američke top ljestvice.

Jimi se koristio isprekidanim rifovima, rasturajućim feedbackom i srceparajućim wah-wah pedelama, svirajući svoj Fender Stratocaster iza leđa i iza vrata, pa čak i zubima svojim je showom privukao i mnoge poznate glazbenike (Eric Clapton, Jeff Beck,...) na svoje svirke. U svojoj karijeri je bio vjeran samo dvjema gitarama i to Gibsonu Flying-V i Fenderu Stratocasteru



Zbog međusobnog neslaganja 1969. bend se razilazi, a Hendrix se vraća u Ameriku. Nakon povratka svira po festivalima od kojih je zasigurno najvažniji Woodstock, do tada najveći festival gdje je i premijerno odsvirao američku himnu - "Star Spangled Banner", pred više od 400 000 ljudi. Nakon Woodstock okuplja novi bend Band Of Gypsies u kojem nastupaju samo crni glazbenici. Izdali su samo jedan i to live album snimljen na dočeku 1970. u Filmore East dvorani u New Yorku. Tijekom koncerta u Madison Square Gardenu u New Yorku, Hendrix je na zaprepaštenje svojih fanova, a i ostatka benda, jednostavno usred nastupa otišao s pozornice i time dao do znanja da više ne želi nastupat s Band Of Gypsies.



Nakon odlaska iz benda vraća se u London gdje ponovno okuplja Expirince i pokušava snimiti novi album, koji se trebao zvati "First Ray Of The New Rising Sun", što mu ne uspjeva zbog njegove tragične smrti. Zbog prekomjerene doze tableta za spavanje 18.09.1970. u hotelu Samarkand u Londonu, gdje je odsjeo s djevojkom Monikom Danneman, umire jedna od najvećih ikona rock glazbe. Posljednje riječi Jimi Hendrixa koje je napisao noć prije smrti: "The Story Of Life Is Quicker Then The Wink Of An Eye The Story Of Love Is Hello Goodbye Untill We Meet Again".

Jimi Hendrix je sahranjen na Grenwood Memorial Cemetery u Rentonu, predgrađu Seattlea, država Washington, SAD. Nepoznat je broj neslužbenih albuma na kojima svira Jimi, od službnih izdanja izašli su:
"Are You Experienced?" (1967.)
"Axis: Bold As Love" (1967.)
"Smash Hits" (1968.)
"Electric Ladyland" (1968.)
"Band Of Gypsies" (1970.)
"Cry Of Love" (1971.)

Al Hendrix nakon niza sudskih i pravnih borbi 1995. ipak dobiva pravo naslijeđa na sve Jimijeve glazbene uratke, te izdaje video kasetu o snimanju LP-a "Electric Ladyland" uz pomoć Janie Hendrix-Wright (Jimijeva sestra).

Prošlo je više od trideset godina od smrti istinske legende rock glazbe, a još uvijek nema većeg gitarističkog genija od Jimi Hendrixa.

Ovdje su i filmovi sa njegovih nastupa:

Najbolji live nastupi svih vremena:

1. Queen, Live Aid, Wembley, 13.7.1985.
2. Radiohead, Glastonbury, 28.6.1997.
3. Jimi Hendrix, Woodstock Festival, 17.-18.8.1969.
4. Nirvana, Reading Festival, Berkshire, 30.8.1992.
5. The Who, Live Aid, JFK, 13.7.1985.
6. Elton John, Eric Clapton, Phil Collins, Mark Knopfler and Dire Straits, Knebworth, 1990
7. Led Zeppelin, Live Aid, Wembley, 13.7.1985.
8. Pink Floyd, Earl´s Court, 4.8.1980.
9. R.E.M., Trafalgar Square, 29.4.2001.
10. Bob Marley, Babylon by bus turneja

Na prvome mjestu i uvjerljivo najbolji live nastup ikada je onaj grupe Queen na Live Aidu 1985. Oni su počeli svirati oko 18:30 sati a započeli su odličnom izvedbi odlične pjesme Bohemian Rapsody što se maestralno nastavilo pjesmama Radio Ga-Ga, We are the champions i We will rock you a vrhunac je bio kada je Freddie Mercury tijekom pjesme Hammer to Fall zaplesao s kamermanom.
Na drugome mjestu je zasluženo najbolji koncert grupe Radiohead. Posjetitelja je bilo oko 40.000 a organizator koncerta je rekao da je to nešto najbolje što je ikad vidio ali vjerojatno nije vidio Queen na Live Aidu.
Na trečem mjestu je največi virtuoz gitare čovjek koji ih je doslovno jeo. Da da veličanstveni James Marshall Hendrix koji je svoj nastup otvorio odličnom izvedbom američke himne pa preko njegovih Voodoo Child, Purple Haze i improvizacija do Hey Joe a i sviranja zubima.
Na četvrtom je mjestu fenomenalni nastup Nirvane na početku kojeg je na binu u invalidskim kolicima sa plavom perikom doveden Kurt Cobain.
Na petom mjestu je i najbolji nastup whoovaca i to opet na Live Aidu na Wembleyu. Njihov nastup su uz odličnu svirku i pjesme won´t get fooled again, my generation obilježili i tehnički problemi pa su u 20:00 sati eksplodirali električni generatori dok je Roger Daltrey izgovarao riječi Why don´t you all fade.
Na šestom mjestu je nastup na kojem je svirao možda najbolji kvartet (živući) koji bi mogli okupiti, a svirali su: na električnom klaviru Elton John, dvije gitare bile su Mark Knopfler sa svojim Dire Straitsima i Eric Clapton a na bubnjevima bivši bubnjar Genesisa Phil Collins. Nedostaje samo još jedan pravi basist .Snimku sa nastupa imate jedan tekst niže.Respect!!!
Sedmo mjesto zauzeo je još jeda nastup sa Live Aida 1985 JFK i to onaj Led Zeppelina koji je obilježila odlična izvedba posebno pjesme Stairway to Heaven a i Pageova solaža u toj pjesmi uz standardno odlične Going to California. To je bio reunion Zeppelina ali bez Bonza (pokojni John Bonham), ali sa Philom Collinsom i Tonyjem Thomsonom s podjeljenim ulogama na bubnjevima koji su pokojnog bonza dostojno zamjenili .
A na osmom mjestu je nezaboravni koncert Pink Floyda na Earl´s Courtu gdje je u posebnom sječanju ostala najbolja maestralna izvedba pjesme Dark side of the moon, a također i pjesmi Shine on your crazy diamond, Money i Another Brick in the wall.
Deveto mjesto zauzima jedan od najboljih današnjih bendova R.E.M. i to njihov nastup na Trafalgar Squareu sa odličnim izvedbama Loosing my religion, man on the moon i radio free europe i mnogih drugih.
A na desetom mjestu je jedna od najboljih turneja ikada i to ona reggae kralja Boba Marleya nazvana Babylon by bus.

Evo sada izvedbe pjesme Sacrifice originalno od Eltona Johna a u ovoj izvedbi svira je najbolja četvorka ikada. Is this the real life or it is just a fantasy..........................

Klavijature: Elton John
Gitara: Eric Clapton
Gitara: Mark Knopfler
Bubnjevi: Phil Collins
Dire Straits

It's a human sign
When things go wrong
When the scent of her lingers
And temptation's strong

Into the boundary
Of each married man
Sweet deceit comes calling
And negativity lands

Cold cold heart
Hard done by you
Some things look better baby
Just passing through

And it's no sacrifice
Just a simple word
It's two hearts living
In two separate worlds
But it's no sacrifice
No sacrifice
It's no sacrifice at all

Mutual misunderstanding
After the fact
Sensitivity builds a prison
In the final act

We lose direction
No stone unturned
No tears to damn you
When jealousy burns



Gledajte i divite se

Led Zeppelin

There's a lady who's sure all that glitters is gold
And she's buying a stairway to heaven
And when she gets there she knows if the stores are closed
With a word she can get what she came for

Woe oh oh oh oh oh
And she's buying a stairway to heaven

There's a sign on the wall but she wants to be sure
And you know sometimes words have two meanings
In the tree by the brook there's a songbird who sings
Sometimes all of our thoughts are misgiven

Woe oh oh oh oh oh
And she's buying a stairway to heaven

Po mnogima jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih bendova svih vremena formirao se 1969. godine nakon raspada legendarnog britanskog sastava Yardbirds. Raspadom gitarist grupe, Jimmy Pageu (punim imenom James Patrick Page r. 09.01.1946. u Hestonu), ostao je niz neodsviranih koncerata koje je prema ugovoru trebao odraditi. Pošto su Yardbirdsi bili rasformirani Page je trebao okupiti nove članove i ispuniti obveze iz ugovora.

Pageov prvi izbor bio je multiinstrumentalist i studijski glazbenik John Paul Jones (r. 03.01.1946. u Sidcupu pod imenom John Baldwin) poznat od ranije Pageu po brojnim suradnjama s tada već afirmiranim glazbenicima i bendovima kao što su The Rolling Stones, Dusty Springfield, Herman's Hermits. Sam Page bio je poznat u širim glazbenim krugovima i prije nego se pridružio Yardbirdsima. Zbog svojih problema s mučninama na putovanjima odlučio je odustati od napornih turneja i posvetiti se studijskom radu. To je rezultiralo time da je postao jedan od najtraženijih glazbenika tog vremena i epitetom vodećeg mladog session glazbenika. Svirao je sa grupom The Who na njihovom hitu "I Can't Explain" i albumu "My Generation", nastupao je s The Kinks, grupom Them, Jeff Beckom, Tom Jonesom i mnogim drugima.



U daljnjoj potrazi za preostalim članovima Yardbidsa Pageov izbor nisu isprva bili niti Plant niti Bohnam. Nakon neuspješnog pokušaja da pridobije pjevača Terry Reida i bubnjara B. J. Wilsona (poslije član grupe Procol Harum) Page je pozvao Robert Planta da se pridruži grupi. Kasnije je na Plantovu preporuku za bubnjara angažiran John Bohnam. Tako oformljeni pod nazivom The New Yardbirds ispunili su sve ugovorom postavljene obveze. Po povratku u London počeli su razmišljati o novom imenu grupe pa je tako za jedan od mogućih naziva predložen i The Mad Dogs. Naposljetku su uzeli ime Led Zeppelin prema primjedbi bubnjara grupe The Who Keith Moona da će se raspasti poput olovnog balona. Pravilno napisano ime bilo bi Lead Zeppelin, no da bi se izbjegle pogreške pri izgovoru (Lid Cepelin) napisano je kako je i ostalo Led Zeppelin.

Osoba koju svakako valja spomenuti je i menadžer grupe Peter Grant. Prije nego je postao menadžer Zepplinima, taj osebujan lik snažnih tjelesnih proporcija, bavio se nizom poslova, kao što su radnik na stageu, hrvač, kaskader, izbacivač... Ovaj posljednji mu je i osigurao prvi kontakt sa glazbenom industrijom gdje je započeo kao menadžer turneje da bi u konačnici obavljao prave menadžerske poslove i to s bendovima Neshville Teens i Alan Price Combo. Kao menadžer Zeppelina u početcima njihove karijere osigurao im je diskografski ugovor sa prestižnom etiketom Atlantic Records.

Prvi album grupe jednostavno nazvan "Led Zeppelin" izašao je početkom 1969. godine nakon njihove turneje po Americi gdje su nastupali kao predgrupa grupi Vanila Fudge. Album je snimljen u svega 30 sati, a obilježili su ga klasici "Dazed And Confused", "Good Times Bad Times" i "Communication Breakdown". Cijeli album prožet je starim blues riffovima sa primjesama čvrstoga rocka i nadmetanja Plantovog moćnog glasa i Pageove gitare. Dva mjeseca nakon izlaska album je postao jedan od deset najprodavanijih albuma u Americi da bi nedugo nakon toga dosegao i zlatnu tiražu. Bend je tijekom 1969. godine neumorno radio.



Održavali su koncerte po SAD-u i Engleskoj, a u kolovozu im je izašao i drugi studijski album "Led Zeppelin II". Album je doživio trenutni uspjeh došavši na sam vrh američkih top ljestvica gdje se kao broj jedan zadržao punih sedam tjedana. Na albumu se nalazi i iznimno uspješna "Wholle Lotta Love" (prerada Willie Dixonove skladbe "You Need Love"), pjesma koja je postala i ostala klasik hard-rocka. Album je pomogao bendu da učvrsti svoje mjesto međunarodne koncertne atrakcije što je i rezultiralo njihovom gotovo dvogodišnjom turnejom.

U kolovozu 1970. godine objavili su "Led Zeppelin III". Ovim trećim albumom napravili su lagani odmak od dotadašnjih blues utjecaja i načina stvaranja. Album obilježavaju skladbe u kojima prevladava utjecaj britanskog folka i mitologije, što osobito dolazi do izražaja u snažnoj "Immigrant Song" u kojoj se isprepleću teme iz keltske mitologije ("...Valhalla, I am coming..."). Značajan je broj akustičnih skladbi kao što su primjerice eksplozivna "Gallows Pole" ili pak nešto lakše "That's The Way" odnosno "Tangerine".

Krajem 1971. godine izlaz bezimeni album ili album četiri simbola, koji je ostao poznatiji po općeprihvaćenom naslovu "Led Zeppelin IV". Ovaj album mnogi ocjenjuju kao najbolji uradak Led Zeppelina. Pritom svakako treba skrenuti pozornost na skladbe poput energičnih "Black Dog" i "Rock And Roll", folkerske "The Batle Of Evermore" i dvije izvrsne "Going To California" i "Stairway To Heaven", koja je postala trenutni radio hit, a interesantno je da nikada nije bila singl. Sam Plant je naglasio da je zanimljivo što je pjesma postala tako popularna pogotovo zato što se radi o skladbi koja traje 8 minuta koja nema refren i nema gotovo ničega. Bilo kako bilo "Stairway To Heaven" je postala jednom od najboljih pjesama svih vremena, a album "Led Zeppelin IV" se do sredine devedesetih godina prošloga stoljeća prodao u gotovo 16 milijuna primjeraka.





Turnejom koja je uslijedila, a na kojoj su promovirali svoj posljednji i pretposljednji uradak, potukli su sve rekorde posjećenosti. Turneja je na koncu donijela, kako je izjavio Peter Grant za londonski "Financial Times", gotovo 30 milijuna dolara zarade. Po završetku turneje bend se povukao kako bi snimio novi album. U proljeće 1973. godine izlazi "Houses Of The Holy". Na svom, do tada, najraznovrsnijem albumu Zeppelini miješaju razne stilove i utjecaje, od standardnog čvrstog rocka i folka, preko reggaea ("D'yer Mak'er") i funka ("The Crunge") do mračnih i tajanstvenih balada ("No Quarter"). Album je dosegao platinastu nakladu. Sam omot albuma vrlo je jedinstven i originalan. Dizajneri u Hipgnosis studiju na ideju za omot došli su, djelom, inspirirani knjigom Arthur C. Clarka "Childhood's End". Slika za omot snimljena je na lokaciji Giant Causewayja u sjevernoj Irskoj, području sa stepenastim stijenama u moru. Svaki album je bio omotan papirnatom trakom zvanom Obi koja je morala biti otrgnuta kako bi se došlo do ploče.

Na turneji kojom su promovirali "Houses Of The Holy" Zepplini su još jednom potukli sve rekorde. Američkom turnejom srušili su dotadašnji box-office rekord koji su držali The Beatlesi. Na srpanjskom koncertu u Madison Square Gardenu snimljen je film "The Song Remains The Same" koji je objavljen tri godine kasnije, a po kojem je i izdan dvostruki istoimeni live album. Po završetku turneje uslijedila je vrlo mirna 1974. godina u kojoj bend gotovo da i nije postojao, nisu održavali koncerte niti su išta snimali. U toj godini Zeppelini su osnovali vlastitu etiketu Swan Song (pod etiketa Atlantic Recordsa) pod kojom su objavili sva svoja kasnija izdanja kao i izdanja bendova Pretty Things, Bad Company i drugih.

Nakon godine odmora u ljeto 1975. godine objavili su luksuzno pakirani dvostruki album "Physical Graffiti" u kojem su opet ponudili obilje raznolikog i šarolikog materijala. Kao glavne teme odmah su se nametnule skladbe "Trampled Underfoot" i "Kashmir". Nije na odmet spomenuti kako je skladba "Kashmir" u svom prerađenom izdanju upotrijebljena kao glavna tema u filmu "Godzilla", a zajedno su ju izveli Puff Daddy i Jimmy Page. Album "Physical Graffiti" je došao među 10 najprodavanijih albuma u Americi i Britaniji.

Iste godine Robert Plant je doživio tešku prometnu nesreću kada je sa svojom suprugom boravio u Grčkoj na odmoru. Zeppelini su zbog toga bili prinuđeni otkazati turneju, a i sve ostale aktivnosti benda privremeno su bile prekinute. Godine 1976. objavili su album "Presence" koji su kritičari dočekali vrlo hladno s iznimno lošim kritikama. Usprkos tome album je dosegao broj jedan u Americi i Britaniji. Od pjesama s ovoga albuma izdvojio bih "Nobody's But Mine" energičnu Zeppelinovsku rock temu i maratonsku deset i pol minutnu "Achilles Last Stand". Ponovno su krenuli na turneju na kojoj su predstavljali i promovirali album "Presence", no deset posljednjih koncerata u Americi moralo je biti otkazano zbog smrti Plantovog sina Karaca uzrokovane trbušnom infekcijom nepoznatim virusom.

Nakon poduže pauze bend je u ljeto 1978. počeo snimati svoj osmi studijski album. Album je sniman u Stockholmu, Švedska, u ABBA-inom Polar studiju. Godinu kasnije, a prije izlaska novog albuma, krenuli su na kratku europsku turneju na kojoj su održali koncerte u Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Belgiji. "In Through The Out Door je ugledao svjetlo dana gotovo jednu godinu nakon početka snimanja, u kolovozu 1979., a bio je pakiran u smeđim vrećicama sa 4 različita omota. Na albumu se nalaze izvrsne skladbe "Fool In The Rain" i "In The Evening", a poseban dojam ostavljaju i fino uklopljeni Jonesovi klavirski aranžmani ("Hot Dog, "South Bound Saurez"). Mnogi su ovaj uradak proglasili jednim od najslabijih ostvarenja Led Zeppelina. Opet, usprkos slabim kritikama album je došao na broj jedan top ljestvica u Americi i Britaniji.

U svibnju 1980. krenuli su na europsku turneju koja je zaključena koncertom u Berlinu. 25.09.1980. John Bohnam je pronađen mrtav u svom krevetu nakon dvanaest satnog pijančevanja. Bohnam se onesvijestio/zaspao na leđima te se ugušio u vlastitoj bljuvotini. Tri mjeseca kasnije preostali članovi benda su izjavili da bez Bohnama više ne mogu svirati i da dostojne zamjene za njega nema što je rezultiralo konačnim razlazom Led Zeppelina. Godine 1982. Page je objavio album "Coda" na kojem se nalazio izbor ranije neobjavljenih snimki Led Zeppelina.



Nakon raspada grupe svaki od članova je krenuo stvarati vlastitu solo karijeru. Ponovno su se okupili tri puta. Prvi put 1985. godine zbog nastupa na "Live Aid" festivalu gdje su na bubnjevima umjesto Bohnama svirali Phil Collins i Tony Thompson, drugi put 1988. godine kada su svirali na vjenčanju Bohnamovog sina Jasona (za bubnjevima je svirao Jason) i konačno treći i posljednji put na obilježavanju 40. godišnjice Atlantic Recordsa.
U godinama koje su slijedile Page je objavljivao remasterirana izdanja snimki Zeppelina, zbirke hitova te dva box-seta jedan sa četri diska koji je postao najprodavaniji box-set svih vremena i drugi "Complete Studio Recording" s deset diskova.

Goine 1994. Page i Plant su ponovno počeli zajedno surađivati te su napravili niz interesantnih projekata i izdali dva albuma "No Quarter" (1994.) s preradama skladbi Led Zeppelina i "Walking Into Clarksdale" (1998.) s posve novim autorskim skladbama. Potom su krenuli na svjetsku turneju te su dva puta 1998. posjetili Zagreb, u veljači i studenom. Posljednje izdanje Led Zeppelina je trostruki live album i dvostruki DVD "How The West Was Won" iz 2003. s izborom najboljih koncertnih trenutaka i skladbi.

Evo i snimki sa nastupa:


Stairway to heaven sa Live Aida 1985. bez Bonhama, bubnjar je Phil Collins


Kashmir studijska verzija


Going to California