petak, 30.03.2007.

PRS gitare

Paul Reed Smith rođen 1956., bio je običan dječak iz susjedstva za svoje sugrađane u mjestu Bowie (Maryland, SAD), a kao i svi dječaci volio se poslužiti očevim alatom.

Ljubav prema glazbi odvela ga je dovoljno daleko da pokuša sam napraviti gitaru. Za vrijeme studija načinio je svoju prvu gitaru, a nakon završenog fakulteta imao je dovoljno vremena da mjesečno dovrši bar jedan instrument. Kako bi bio siguran da je na pravom putu obilazio je koncerte i u backstageu molio muzičare da ocijene njegove radove. Komentare je shvaćao ozbiljno i nastojeći ih primijeniti kako bi njegove gitare bile što kvalitetnije.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Život mu se promijenio u trenutku kad je Carlos Santana pristao iskušati njegovu gitaru. Svjedoci tog događaja tvrde da je Santana bio toliko oduševljen gitarom rekavši kao je: "To dar s neba." Smatrao je da takva perfekcija može biti samo slučajna i naručio je kod mladog glazbalara još jedan instrument. Ni ovom nije moga pronaći nedostatke pa je odlučio staviti na kušnju i treći put Smithovo umijeće. Zamolio ga je da mu izradi gitaru s dva vrata što je ovaj i učinio te ponovo dokazao Santani da je 'pravi'.

Kako su se narudžbe povećavale iz dana u dan Paul je morao kontaktirati osobu koja bi mu mogla pomoći svojim iskustvom. Idealan mentor bila je osoba koja je konstruirala legendarne gitare Explorer, ES-335 i Flying V - Ted McCarty bivši predsjednik firme Gibson. Rezultat te suradnje su današnja linija PRS gitara.

Naravno Gibsonu se ta suradnja nije dopala i sve je završilo na sudu. PRS tandemu je zabranjeno proizvoditi 'singlecut' gitare do kraja procesa. Tužbe su ubrzo odbačene kompanija nastavlja proizvodnju. Inovacije poput mašinica koje se zaključaju i tako onemogućuju raštimavanje, a pritom je još lakše zamijeniti žicu, dovele su ih u sam vrh proizvođača glazbala.

Na PRS gitarama sviraju mnogi poznati glazbenici: Alex Lifeson, Carlos Santana, Al Di Meola, Dave Navarro, Mark Tremonti, Mikael Ĺkerfeldt, Peter Lindgren, Steven Wilson, Tim Mahoney, Marcos Curiel, i Larry Lalonde. Od hrvatskih gitarista treba spomenuti Brunu Kovačića - surađivao je sa svim većim glazbenicima na našim prostorima (Parni valjak, Gibonni...) kao svirač, skladatelj i aranžer.

Image Hosted by ImageShack.us

PRS da bi se prilagodio trendu i bio dostupan svim zaljubljenicima u vrhunske instrumente počinje proizvoditi i po cijeni dostupniju seriju gitara pod nazivom SE. Ta serija je ili jeftinija verzija Custom modela , poput Santana SE ili potpuno novi visokokvalitetni modeli koji svojim izgledom i kvalitetom ne zaostaju iza svoje 'velike braći'.

Mnogi su svirali na PRS-u ali največi je trag ostavio Carlos Santana, McCArtney i Al di Meola.
Ispod se nalaze snimke Santane na PRS za sada dok ne napravim biografiju Santane što taj čovjek zaslužuje i jedan je od rijetkih umjetnika koji nikad nije robovao Fenderu i Gibsonu.





17:12 | Komentari (6) | Isprintaj | #

utorak, 23.01.2007.

Leb i sol u Splitu

Je da san puno puno zakasnija sa ovin poston ipak ču ga objavit. Ka šta naslov kaže evo leb i sol, prvi put ču pisat o nešto nama bližoj grupi o makedoncima grupi Leb i sol. Iako su se oni raspali kad san bija dite na koncert san iša radi Vlatka Stefanovskog a ne radi Leb i sol jer doduše nisan sluša ni jedno ni drugo osim stefanovskog na gibbonijevim koncertima i albumima. I evo sad 2 miseca nakon koncerta mogu reć da nisan falija šta san iša na koncert i da sto kuna za ulaznicu iako su mi neki govorili da san lud da stoju za njih. Usput vidija san i zetija dan posli šta ga je pribilo negdi u dugopolju.

Ali dosta s tim vratimo se grupi i koncertu. U općoj retro-pomami koja već tri godine otvoreno hara koncertnom scenom čitave bivše države, Leb i sol su čitavo vrijeme stajali nekako po strani. Kao da nikome nije niti palo na pamet da bi se, među svim nanovo i jednokratno okupljenim izvođačima, mogla naći i virtuozna skopska četvorka. A oni su čitavo vrijeme mirno radili obrnuto od trenda i na kraju - ispali najveći. O čemu se radi?
Za razliku od površnih turneja povratnika kao što je Bijelo Dugme, Leb i sol su sve napravili drukčije. Prvo, pustili su da se čitava histerija sasvim ispuše, otvorivši tako šansu da sama glazba dođe u prvi plan. Drugo, čekali su i dočekali dobar povod - dvostruku okruglu obljetnicu benda (30 godina od osnutka i 10 godina od razlaza), što je ponovnom okupljanju dalo daleko svečaniji i dostojanstveniji ton. Treće, odlučili su napraviti čitavu on-the-road-turneju od 10 koncerata u 9 gradova širom bivše države, za manje od mjesec dana: ovako zahtjevna i ozbiljna koncepcija nijednom drugom bendu tijekom retro-manije nije bila ni na kraj pameti.

Nadalje, priču su objavili medijima tek kad sve bilo zgotovljeno i garantirano da će svi uvjeti biti ispoštovani (ni traga birtaškim natezanjima hoću pjevat-neću pjevat). Zatim je uslijedio pravi biser: potpuno nova pjesma "Raspukala Šarplanina" , i pripadajući spot kao medijsko uštimavanje motora i potvrda međusobnog povjerenja.

Potom su održali dva koncerta na matičnom tlu (amfiteatri u Bitoli i Ohridu) kao zadnji test pred turneju. Ovako strpljivi i minunciozni pristup na ovim prostorima nije viđen već dugo i davao je nadu da će Vlatko, Bodan, Koki i Garo biti na jednako vrhunskom nivou kao i pripreme za njihov povratak.

14:41 | Komentari (5) | Isprintaj | #

nedjelja, 19.11.2006.

Rage Against The Machines

Rage Against The Machines

Priča o Rage Against The Machine započinje još u vrijeme dok su Zack de la Rocha i Tim Commerford zajedno pohađali osnovnu školu. Upoznali su se kad je Zack pokazao Timu kako da krade hranu iz kantine obližnjeg fakulteta i ubrzo su postali bliski prijatelji. Budući da je Zack bio potpuno zaokupljen muzikom, dio svog interesa je prenio na Tima koji ubrzo počinje svirati bas. S vremenom Zack postaje aktivan na hardcore sceni u Huntington Beachu svirajući gitaru u bendu Hardstance, a nakon toga u znatno popularnijem Inside Outu.
Za to vrijeme Tom Morello vježba sviranje gitare u Libertyvillu (Illinois) i osniva srednjoškolski garage bend pod imenom Electric Sheep. Uskoro se seli iz Illinoisa u Los Angeles pod dojmom kako je to jedino pravo odredište za osnivanje 'pravog rock benda'.

Image Hosted by ImageShack.us

Tom je prvi put vidio Zacka kako repa s nekolicinom svojih prijatelja u lokalnom klubu, no ozvučenje je bilo užasno pa nije uspio u potpunosti shvatiti poruku njegovih pjesama. Prolistavši kasnije knjižicu s riječima, Tom napokon shvaća zbog čega je Zack tako ljut na pozornici. Na Tomov oglas za bubnjara javlja se Brad Wilk, i kad Zack nagovara Tima da im se pridruži stvari napokon počinju sjedati na svoje mjesto.
Prva službena gaža bila im je u dnevnoj sobi jednog od Timovih prijatelja u Huntington Beachu (Kalifornija) gdje su odsvirali samo 5 i pol pjesama (samo su to i imali), no toliko su bili dobri da ih je 'publika' natjerala da ih sve ponove. Shvativši svoj potencijal odlučuju sami snimiti i producirati demo kazetu sa 12 pjesama u lokalnom studiju. Svirajući po klubovima diljem L.A. i okolice uspjeli su prodati čak 5000 primjeraka
svog demoa što je privuklo pažnju tamošnje glazbene scene i uskoro se nalaze u ulozi predgrupe za Porno For Pyros. Dok su svirali na manjoj pozornici Lollapalooza 2 festivala primjetio ih je skaut veće komercijalne izdavačke kuće. Odmah potom potpisuju za Epic (podružnicu Sonyja) i nastavljaju s turnejom dok počinju snimati "Rage Against The Machine".
Krenuvši na prvu europsku turneju sa Suidical Tendancies (1992.), "Rage Against The Machine" izlazi za Epic etiketu i ostaje medu Billboardovih Top 200 album 89 tjedana. Nakon toga odrađuju nekoliko dobrotovornih koncerata za Mumia Abu-Jamala, Leonard Peltiera i Anti-Nacisticku Ligu. Godinu dana kasnije ponovno nastupaju na Lollapaloozi. Nedugo zatim ponovno dospjevaju na naslovnice organizirajući prosvjed u Philadelphiji protiv cenzure i PMRC-a, tako što su potpuno goli stajali na pozornici 14 minuta praćeni samo zujanjem gitare i basa. Usta su zalijepili samoljepivom trakom, a na prsima su ispisali "P", "R", "M" i "C". Tom je objasnio kako su tim protestom htjeli pokazati fanovima da moraju uzeti stvari u svoje ruke ako žele slušati bendove poput RATM-a.

Image Hosted by ImageShack.us

U prosincu 1993. godine izdaju spot za pjesmu "Freedom" kojim pružaju potporu Leonard Peltieru. Sastojao se od snimki s live nastupa pomiješanih sa scenama iz dokumentarca "Incident kod Oglale", a tekst je uzet iz Peter Matthuessensovog "In The Spirit Of Crazy Horse". Spot je odmah došao na prvo mjesto svih ljestvica u SAD-u. Nastavili su s turnejama kroz 1993. i 1994. godinu kada Zackovu pažnju privlače sukobi u južnom Mexiku. Vrativši se u Atlantu da snime novi album, stvari se počinju komplicirati kad shvate da se zbog konstantnih putovanja i turneja nisu uspjeli dovoljno upoznati pa Zack ubrzo odlazi na par tjedana u Chiapas ostavivši ostale da sjede u studiju.
Kad su se napokon trgnuli i odlučili krenuti naprijed, unajmili su sobu preko puta njihovih stanova u L.A.-u i tamo započinju snimati svoj drugi album, "Evil Empire". Svirka Rage-a na NBC-evom Saturday Night Live programu biva naglo prekinuta za vrijeme prve pjesme kad producent Brenden O'Brian stavlja američku zastavu naopačke na pojačala kao protest što se s njima u studiju našao Steve Forbes, tadašnji kandidat za predsjednika SAD-a. Slijedećeg dana MTV prikazuje po prvi put spot za pjesmu "Bulls On Parade", a dva dana nakon toga izlazi drugi album Rage-a i preuzima prvo mjesto na Billbordovoj ljestvici 200 najboljih albuma Alanis Morisette i njenom "Jagged Little Pill".
U veljači 1997. Tom Morello našao se u ulozi voditelja Radio Free LA koji se prenosio preko Interneta i gdje je razgovarao s mnogim poznatim političkim protivnicima. RATM se vraća turnejama, ovaj puta zajedno s U2, i svu zaradu od prodaje ulaznica daje izravno raznim političkim i socijalnim organizacijama.

Image Hosted by ImageShack.us

U ljeto 1997. pridružuje im se i Wu Tang Clan i ubrzo postaju najveća atrakcija koja je te godine održavala koncerte diljem SAD-a. Dok su bivali sve aktivniji na muzičkom planu nisu prestali s iznošenjem svojih čvrstih uvjerenja pa tako policija hapsi Morella dok je protestirao protiv Guessa, tvrtke koja proizvodi hlače, a Zack de la Rocha drži govore protiv masakra u Chiapasu (Mexiko) gdje je ubijeno 45 nevinih žena i djece. 1999. godine bend svira na mnogo popularnih festivala poput Woodstocka, Fujia i Tibetan Freedom festivala, a nedugo zatim održavaju kontroverzan dobrotvoran koncert za Mumia Abu-Jamala zajedno s Beastie Boysima.
U siječnju iste godine u prodaju dolazi "The Battle Of Los Angeles" koji ponovno žanje ogroman uspjeh na svim ljestvicama. Koristeći publicitet, bend organizira prosvjedni skup ispred Demokratskog centra u Los Angelesu na čijim stepenicama održavaju i koncert. Nakon toga Zach napušta grupu, izlaze "Renegades" i "Battle Of Mexico City" nakon čega se napokon razilaze.

13:59 | Komentari (3) | Isprintaj | #

nedjelja, 12.11.2006.

Naj Naj u rock-svijetu

Najbolje električne gitare na svijetu:
1. Fender American Vintage '57 Stratocaster
2. Gibson R9 Les Paul
3. Fender American Vintage 52 Telecaster
4. Paul Reed Smith Custom 24
5. Gibson Dot 335
6. Gibson SG Special
7. Gibson Korina Flying V Reissue
8. Gretsch 6120 Nashville
9. Gibson 175
10. Pensa MK2
11. Yamaha Pacifica 112

10:51 | Komentari (0) | Isprintaj | #

subota, 11.11.2006.

Cliff Burton

Cliff Burton (Metallica) (1962. - 1986.)

Clifford Lee Burton (rođen 10. veljače 1962., poginuo 27. rujna 1986.), bio je drugi po kronološkom redu basist Metallice. Jednima od osnivača metala, bendu Metallica, pridružio se 1982. godine, zamijenivši dotadašnjeg basistu Ron McGovneya. Njegov život i tragična smrt su i dan danas inspiracija mnogim bendovima.

Cliff se rodio u Kaliforniji, a interes za glazbom je pokazao već u šestoj godini kada je započeo svirati piano. 1976.-te, kada je imao samo 14 godina, Cliff se prihvatio bas gitare i počeo je svirati u lokalnim bendovima, uzimavši instrukcije od istih. Prema tvrdnjama njegovih roditelja, Cliff je provodio 4-6 sati dnevno vježbajući svoje vještine na basu, čak i kada se priključio Metallici.

Image Hosted by ImageShack.us

Obožavao ponajviše Misfitse, Pink Floyd i Thin Lizzy, pa sve do legendarnog pijanista Glenn Goulda. Njegov način sviranja je bio neobično čudan za basista jednog heavy metal benda. Od brzih i žestokih rifova sa pjesama poput "Battery", "Damage, Inc." Ili pak "The Four Horsemen" do vrlo melodičnog sviranja poput u pjesmi "Orion". Tu su bili naravno i neizbježne solaže, kao ona u "(Anesthesia) Pulling Teeth".
Nikada nije koristio trzalice, sve svoje virtuoze na gitari je izvodio prstima, posebno na solažama, kada je često svirao odjednom na dvije ili tri žice.

Cliffova opsesija djelima napisanih od strane H.P. Lovecrafta je rezultirala brojnim spektrom izbora naslovnica za singlove i albume. Od brojnih utjecajnih ljudi i fanova Metallice, Cliff je smatran kao najcjenjeniji član benda. James Hetfield (frontmen benda) ga je često nazivao starijim bratom, te tvrdi kako je Cliff bio najtiši član benda pri čemu je mislio da je vrlo rijetko pričao, bio je šutljiv, no kada bi progovorio - svi bi ga pozorno slušali.

Image Hosted by ImageShack.us

Na europskoj turneji, nazvanoj "Damage Inc.", dana 27.9.1986. Cliff i Kirk Hammet su podijelili špil karti. Onaj koji izvuče veću kartu, mogao je birati najbolji ležaj u autobusu... Cliff je izvukao asa, što se kasnije pokazalo pogubno za njega.
Autobus je naišao na staru gromadu snijega na cesti u seoskom dijelu Švedske, te se prevrnuo. Lars, Kirk, James, te tehničar za bubnjeve i dva tehničara za gitaru, zajedno s vozačom busa su preživjeli, no Cliff je tragično preminuo.
Njegovo tijelo je kremirano, a na ceremoniji mu je svirala instrumentalna izvedba pjesme "Orion" s albuma "Master Of Puppets". Metallica od Cliffove smrti pa sve do 6.6.2006. nije uživo izvela skladbu "Orion". Prvi puta nakon Cliffove smrti je to izvedeno na dvadesetoj obljetnici albuma "Master Of Puppets" koju su članovi benda posvetili nesretno poginulom i nikad zaboravljenom Cliff Burtonu.

Cliff je iza sebe ostavio buran i skroman život, a u glazbenom smislu je ostavio briljantan trag. Sudjelovao je u pisanju pjesama "Master Of Puppets," "Orion," "For Whom The Bell Tolls," i "Fade To Black".

Najbolji primjer njegovog jedinstvenog sviranja basa su: uvod u pjesmu "For Whom The Bell Tolls", solaža na pjesmi "(Anesthesia) Pulling Teeth" s albuma "Kill 'Em All", vodeći bas na instrumentalnoj izvedbi "The Call Of Ktulu", te vodeći bas na pjesmi "Orion"

Napisao je i pjesmu "To Live Is To Die" s albuma "...And Justice For All": "When a man lies, he murders some part of the world/ These are the pale deaths which men miscall their lives/All this I cannot bear to witness any longer/Cannot the kingdom of salvation take me home

Image Hosted by ImageShack.us

Prvi stih "When a man lies, he murders some part of the world" je citat iz filma "Excalibur"
. Stih "These are the pale deaths which men miscall their lives" je isto tako citat iz knjige "Lord Foul's Bane" u seriji knjiga Thomas Covenanta pisca Stephen R. Donaldsona.

Nakon Cliffove smrti, Metallica je album "... And Justice For All" 1988. godine posvetila upravo njemu. Najpoznatije odavanje počasti Cliffu, koja nije od strane Metallice i njezinih članova jeste pjesma od Megadetha "In My Darkest Hour". Frontmen Megadetha Dave Mustaine je bio u ranim danima vodeća gitara Metallice te je poznavao Cliffa vrlo dobro.

Sada, ravno 20 godina nakon njegove smrti, možemo se samo prisjetiti i odati čast odličnom virtuozu na bas gitari, entuzijastu i 'dobrom prijatelju' - Rest in Peace Cliff!

19:59 | Komentari (0) | Isprintaj | #

petak, 20.10.2006.

Robert Nesta Marley

Bob Marley

Ovo je priča o kralju reggaea.Ovo nije rock nego reggae priča i nadam se da mi rockeri neče zamjeriti što ču ovaj nešto poduži post posvetiti davno preminulom geniju Robertu Nesti Marleyu.

Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. u kući njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom '50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu.

U Trenctownu, provodio je mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevill Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom gradu također je bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa. Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Peter Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji Ska glazbe.

Image Hosted by ImageShack.us

Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Bob je otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single "Judge Not". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni.

Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Slijedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci. The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleyja, Peter Tosha i Bunnyja, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Život Boba Marleyja postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u SAD-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući. Nakon Marleyjeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Skaa u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perryja. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleyja. Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae On Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez ikakvih drigih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.

Image Hosted by ImageShack.us

Album koji su izdali zvao se "Catch A Fire", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije The Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. The Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena.

Nakon što su ih Sly And The Family Stone otpustili, našli su se The Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi. Krajem 1973. izdali su dugo očekivan nastavak albuma "Catch A Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su "I Shot The Sheriff" i "Get Up, Stand Up". Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treći album The Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Al Andersona i Bernard Harveyja, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta Man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma "War" čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyjevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Nasreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije.

Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je "Exodus" turneje otkazan.

Image Hosted by ImageShack.us

Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleyja da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon By Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio. Slijedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Prevezen je u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36. i posljednji rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodjeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu - kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao:

"One bright morning when my work is over I will fly away home."

21:37 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se