robybaggiova kolumna :s
11.08.2005., četvrtak
Stvarnost i virtualnost...
Postoje dva svijeta, dvije dimenzije nogometne zbilje. Ona stvarna kojoj smo danas svjedočili na malim ekranima i ona virtualna kojoj svjedočim ja, a možete i vi. Prvo ćemo o stvarnosti.Inter izgubio doma od Crvene Zvezde, a Rijeka u gostima od bugarskog Litexa. Samo po sebi to je i očekivano, ali se narod nadao da će barem netko oprati ljagu našeg nogometa nakon katastrofe zvane Debrecen. We were wrong, o hell were we wrong... Današnji porazi nisu rezultatske katastrofe, ali onome tko je gledao utakmice jasno je da nešto ogavno smrdi u našim klubovima. Pustimo sad uprave, navijače, stadione i ostale popratne stvari. Danas smo možda konačno postali svjesni čiste nogometne limitiranosti naših prvoligaša. Tehničke, taktičke, fizičke i psihičke. U Interu i Rijeci (a to vrijedi i za sve ostale članove HNL-a) nema niti jednog igrača koji nosi prevagu na utakmici. Nema niti jednog dvojca koji može odigrati kvalitetan dupli pas i poletnim potezima i trkom nekome pobjeći. Hrvatski igrač je trom, sporih reakcija i trke, nije sklon atraktivnim tehničkim rješenjima (laički rečeno: ne znaju ni driblati) i ono najvažnije - glup je za moderni nogomet. Desni bočni Intera nađe se nekih 15-ak metara od korner zastavice uz aut liniju. ispred njega dvojica igrača Zvezde, put prema golu i prema centaršutu mu je zatvoren, jedino rješenje je lopta nazad i novi pokušaj napada. Ali ne! Naš junak kreće u proboj protiv dvojice igrača bez lopte za centaršut. On misli u 15 metara sa loptom nadtrčati dvojicu idealno postavljenih braniča?!? Ishod akcije je logičan svakome sa imalo mozga u glavi... O Rijeci samo da kažem da onakav gol dugo nisam vidio. Zbunjenost obrane bi bila preblaga riječ. Prognoza je da će i doma biti poraženi. Sada ćemo malo o virtualnosti. Već dosta godina igram famozni playstation (a sada i PC) nogomet pod današnjim imenom Pro Evolution Soccer. Igram ga na netu preko programa Pesonline protiv igrača iz cijelog svijeta i iz tih sučeljavanja sam došao do nekih zaključaka koji se mogu primjeniti i na junake iz prethodne priče, one stvarne. Prvi protivnici su mi nekim čudom sve bili neki početnici koje sam punio bez većeg problema. Ili bi bili preloši ili imali preslabu vezu, ali dobivao sam veliku većinu. No, onda sam upgradeao igru i došao u društvo pravih igrača. Prva dva dana bio sam ko na streljani. Moj način igre, vježban uglavnom protiv CPU-a (rjeđe protiv buraza ili frenda) nije bio konkuretan. Gazili su me s kim god bih igrao. I onda su se ispred mene pojavila dva rješenja: odustati ili se prilagoditi. Odabrao sam drugo rješenje jer previše volim tu igru da bih odustao. Promijenio sam način igre, umjesto srljanja u driblinge često igram i čisti bunker, ali rezultati su svaki dan sve bolji. Pobjeđujem u nekih 60-70 posto utakmica i s time sa više nego zadovoljan. Pošto imam određeni ping potez moram izvoditi koju desetinku sekunde prije, ali čak i sa time sa dosta dobar. Trpio sam poraze, ali sada sam evoluirao i postao konkurentan svima. Vrijeme je da i junaci iz prve priče shvate da se i oni sami moraju stubokom promijeniti inače će gubiti protiv bilo koga. |