četvrtak, 05.06.2008.
Prikaz dokumenta Međunarodne teološke komisije o LIMBU, pars 1.
Pročitah zanimljiv dokument o navedenoj temi, pa sam napravio kratki osvrt.
Nada u spasenje djece umrle bez krštenja
Sinoda u Quiercyju (853.) je izrekla: „Svemogući Bog želi da se svi ljudi spase, bez iznimke, premda se neće svi spasiti. To da se neki spašavaju , Spasiteljev je dar; za to što neki propadaju, snose krivnju sami ti koji propadaju.“ Sinoda još uvjerljivo argumentira kako je Isus umro apsolutno za sve ljude, bez iznimke. Dakle, spasenje je ponuđeno. Na čovjeku je samo da ga prigrli. No, htio bih zamjetiti kako je, ako istaknemo negativne strane sinoda jasno izrekla kako se neće svi ljudi spasiti unatoč jasnoj mogućnosti koja nam je ponuđena. Smatram da je takav stav prilično pretenciozan, i da je tvrditi kako se neće svi ljudi spasiti, unatoč otvorenoj mogućnosti, jednako tvrdnji da će se svi ljudi spasiti. Jer uvid u ljudsku savjest još uvijek nitko osim Boga nema. Zakon vjerojatnost, ako ćemo po matematički, postoji, no ako bi itko trebao uzeti u obzir i znati da Bog ne spašava po matematičkom ključu, onda su to Crkva i crkveni naučitelji.
Osvrnuo bi se i na patrističko doba gdje je i cijela teorija o spašavanju nekrštene djece krenula nizbrdo. Prvi problem se nalazi na samom izvorištu objave – Svetom pismu. Površni čitatelj bi pomislio kako između dva biblijska učenja – prvog o sveopćoj spasenjskoj volji Božjoj, i drugog o nužnosti sakramentalnog krštenja – postoji napetost. Naime, ova potonja, nužnost sakramentalnog krštenja je nužnost nižeg stupnja u odnosu na na apsolutnu nužnost Božjeg spasiteljskog djelovanja po Isusu Kristu. Što se tiče grčkih otaca sav njnihov nauk, s obzirom da se nisu previše bavili ovom tematikom, bi se mogao svesti na jednu rečenicu Anastazija Sinaitskog: „Nije dobro da se čovjek upliće u sudove Božje.“
Kod Latinskih otaca prvi je o toj temi prozborio Augustin kada se okomio na Pelagija. Naime, Pelagije je učio da se Adamov grijeh ne prenosi na njegove potomke i prema tome da je nejačad bez grijeha i da zaslužuju život vječni. Augustin mu se oštro suprotstavio tvrdnjom da djeca bez krštenja odlaze u pakao pozivajući se na Iv 3,5. Ne mogu a ne prokomentirat ovaj paradoks patrističkog doba. Onaj za kojeg su njegovi suvremenici i povijest odredili da bude heretik, bio je nadomak zaključku kojeg je Crkva iscijedila tek krajem dvadesetog stoljeća, dok je velikan Crkve i ponos istoka i zapada – Augustin – svojom teorijom i autoritetom unazadio, oštetio i hendikepirao zdravu teologiju i Crkvu za neprocjenjivu štetu. Naravno, Augustin nije potuno odgovoran za svoju kardinalnu pogrešku, krivu procjenu i gotovo kartaško razbacivanje Božjim sudom, naime, već je tada liturgijska praksa bila takva tako da je on slijepo vjerovao svemu što je iznjedrila ta ista Crkva. Nije mu za zamjerit nakon razularenih traženja koja je ostvarivao svugdje samo ne u krilu Crkve, pa kad se vratio nije si mogao dopustiti ikakva odstupanja, pa makar bila i plod zdrave pameti. Takva isključivost od zdravog razuma je dovela čak do toga da je izlanuo i kakvu kaznu trpe ta djeca. Tako, primjerice, za razliku od pravih grešnika, nekrštena djeca će trpiti najlakšu kaznu (mitissima poena). Ako je za vjerovat Augustinu moram odahnuti, naime kršten sam.
Augustinov je autoritet bio tako velik da su Jeronim, Fulgencije, Avitus i Vienne i Grgur Veliki prigrlili njegovo mišljenje te zaključili kako nekrštena djeca moraju skončat u vječnim mukama. Nažalost, taj autoritet nije jenjavao kroz stoljeća pa su se tako latinski teolozi kroz cijeli srednji vijek pozivali na s razumom posvađana Augustinova učenja. Ovdje bi istakao Anzelma Canterburyjskog i Huga iz Svetog Viktora.
Ipak, najveći dio kasnijih srednjovjekovnih autora je isticao Božju dobrotu, tumačeći Augustinovu najblažu kaznu kao uskraćivanje blaženoga gledanja Boga (carentia visionis Dei). Takvo naučavanje je dovelo teologe da su nekrštenoj djeci namijenjivali sudbinu koja je bitno različita od sudbine svetaca na nebu, ali se djelom razlikuje i od sudbine prokletih, kojima su pribrojeni. U razvoju srednjovjekovnog učenja, gubitak blaženoga gledanja promatran je kao pravedna kazna za istočni grijeh, dok su muke vječnog pakla predstavljale kaznu za počinjene smrtne grijehe. No, sada bih ja postavio pitanje nije li i istočni grijeh smrtni grijeh kada znamo da je za posljedicu imao smrt? I to doslovno, prema učenju Crkve. U svakom slučaju, srednjovjekovni teolozi su pokazali svojevrsan pomak, no i dalje su ostali vezani lancima bogobojaznosti prema patrističkim teorijama, koje mora da je nadahnuo sam Duh Sveti pa ne bi bilo u redu previše dirati. Takav stav je, nažalost, uz dužno poštovanje prema ocima patristike, ostao sve do danas među tradicionalnom i brojnijom strujom teologa.
U 16. stoljeću budi se, nažalost, ponovno zanimanje za Augustina i njegove sadističke misli. Jedna od posljedica toga oživljavanja augustinizma bila je i pojava jansenizma. Pod svim tim utjecajima su i Pape počeli ponovno naučavati mračne Augustinove teorije o vječnim mukama nekrštene umrle djece.
