karizmatizam

23.03.2007., petak

I ti možeš iskoristiti svoje talente

II. VATIKANSKI KONCIL
30 GODINA II. VATIKANSKOG KONCILA (49)


KARIZME DUHA NA IZGRADNJU I OBNOVU CRKVE (LG 12,1)

”Osim toga, isti Duh Sveti posvećuje o vodi Božji narod te ga ukrašava krepostima, ne samo po sakramentima i misterijima, nego 'dijeleći svakomu ponaosob kako hoće' (1 Kor 12,11) svoje darove, dijeli među sve redove vjernika i posebne milosti. Po njima ih čini sposobnima i spremnima za poduzimanje djela ili dužnosti prikladnih za obnovu i izgradnju Crkve, po onoj: 'Svakome se daje očitovanje Duha na korist' (1 Kor 12,7)” (LG 12,2).


Ovdje se radi o karizmama, tj. darovima Duha Svetoga na korist Crkvi. Različita su bila teološka gledišta pojedinih koncilskih Otaca u svezi ove teme – karizme Duha za izgradnju i obnovu Crkve. Naime, u ekleziologiji prije II. vatikanskog sabora naglašavala se ”asistencija” Duha Svetoga kod nosioca ministerijalnog svećenstva Crkve, pa se dobivao dojam kao da je prisutnost Duha Svetoga rezervirana samo ministerijalnim karizmama, a da kod vjernika laika tih karizmi nema. One su i kod laika postojale u počecima Crkve, kako nam to opisuju Djela apostolska i Pavlove poslanice, ali su kasnije polagano opadale i gotovo potpuno iščezle.

U prilog karizmi u Crkvi govorio je koncilski otac kardinal Suenens, tvrdeći da bi otajstvo Crkve bez karizmi u Crkvi bilo siromašno i neplodno. Kakva bi bila Crkva bez učitelja i proroka ne samo u vrijeme Tome Akvinskoga i Franje Asiškoga nego i u naše dane? Zato se ovaj sažeti tekst Konstitucije treba promatrati u širem kontekstu svih koncilskih dokumenata koji oživljavaju i prihvaćaju odgovornost svih pripadnika Crkve.


1. Karizme u prvoj Crkvi


Prva poslanica sv. Pavla apostola Korinćanima ističe najvažnija mjesta o karizmama prve Crkve. Pojedini pripadnici korintske crkvene zajednice, za vrijeme liturgijskih sastanaka, dobivali su neku vrstu transa, dar jezika, koji se shvaćao kao posebni izljev prisutnosti Duha Svetoga u zajednici. Nije sasvim jasno u čemu se točno sastojao taj dar. Čini se da je to bila jedna vrsta ekstaze, kada bi na liturgijskom sastanku pojedini vjernik bio obdaren hvaljenjem Boga izvikujući riječi i izreke koje nisu bile međusobno logički povezane, na nepoznatom jeziku. Sv. Pavao upozorava vjernike u Korintu da takva pojava ne smije ometati red na liturgijskim slavljima, te da izvanredni darovi potječu od Duha Svetoga, koji uvijek trebaju služiti za izgradnju zajednice. U poslanici Korinćanima (14,5–6.22–25) ističe se dar proroštva kojega su dobivali pojedini nadahnuti kršćanski propovjednici, koji su taj dar upotrebljavali da zajednici prenose volju Božju, ponekad čitali misli i tumačili ono što govore oni koji imaju ”dar jezika”. O darovima Duha Svetoga u zajednici Pavao postavlja opće načelo: ”Različiti su darovi, a isti Duh; različite službe, a isti Gospodin, različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima” (1 Kor 12,4–6). Pavao nabraja devet vrsta darova: riječ mudrosti (12,8), riječ znanja (12,8), vjera (12,9; 13,2), dar ozdravljanja (12,9.28.30), dar čudesa (12,10.28.29), proroštvo (12,10; 13,2.8; 14,6.22), razlikovanje duhova (12,10; 14,29), dar jezika (12,10.28.30), dar tumačenja jezika (12,10; 14,26).


Vjernici koji su primili te darove–karizme, ne smiju se time hvaliti niti oholo iznad drugih uzdizati. Ti darovi su čisti Božji dar i to uvijek na izgradnju cijele Crkve. Među darove koje primamo po milosti koja nam je dana, Pavao ističe: služenje, poučavanje, bodrenje, darežljivost, predsjedanje, iskazivanje milosrđa (usp. Rim 12,6–8). Sve te darove vjernici trebaju prihvaćati bez zavisti u jedinstvu, jer ”jedan je Bog i Otac sviju i nad svima i po svima i u svima. A svakom je od nas dana milost po mjeri dara Kristova... On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova” (Ef 4,6–7.11–12).

Prva poslanica Korinćanima i Rimljanima govore o darovima–karizmama za izgradnju mjesne zajednice, dok poslanica Efežanima govori o tim darovima–karizmama isključivo za sveopću Crkvu. Ti darovi služe da bi sva Crkva urastala u Krista uskrsnulog do punine kao njegovo tijelo koje se ima razvijati. Duh sveti dijeli darove karizme kako bi vjernici mogli jedni druge pomagati i svi zajedno rasti do punine, kao jedno tijelo u Kristu koji je glava. Te darove možemo podijeliti na: učiteljske, karitativne i administrativne. Najveći i najrašireniji dar koji uključuje sve druge darove, jest LJUBAV. Među darove–karizme u prvoj Crkvi ubrajamo i poziv na celibat radi kraljevstva nebeskoga (usp. 1 Kor 7,7; Mt 19,12).


2. Karizme u današnjoj Crkvi


Duh Sveti i danas vodi Crkvu i izgrađuje ju ne samo po papi, biskupima i svećenicima, nego i po karizmama koje dijeli svim staležima u kršćanskoj zajednici. Po tim su karizmamam pojedinci ili grupe u Crkvi ”sposobni i spremni za poduzimanje djela ili dužnosti prikladnih za obnovu i daljnju izgradnju crkve”. Obnova o kojoj se ovdje govori nije samo duhovna i čisto unutrašnja. To je i obnova koja doprinosi uspješnijem izvršavanju poslanja Crkve, u strukturama zajednica gdje vanjske institucije trebaju održavati nutarnje vrednote, te da vidljive stvari služe nevidljivima.

Što se tiče redovnika i redovnica, to jest Bogu posvećenih osoba, koji dragovoljno prihvaćaju evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, Sabor smatra darovima–karizmama, koji su znak i poticaj ljubavi i poseban izvor duhovne plodnosti (usp. LG 42,3; 44,3). Za celibat svećenika u latinskoj Crkvi Sabor ističe da je ono ”dragocjeni dar Božji, koji treba ponizno isprositi” (OT 10,1). A što se tiče biskupa i njihove službe u Crkvi, Sabor ističe kako oni ”nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju Crkve prema svijetu, nego je njihova uzvišena služba tako paziti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro” (LG 30). Nadalje, Sabor traži od svećenika da na svojim župama kao voditelji povjerenih im vjernika, karizme laika s vjerom otkrivaju, s radošću priznaju i marljivo promiču (usp. PO 9,2). Sabor od svakog vjernika traži da u razvitku svoje dobi otkriva talente koje mu je Bog darovao i učinkovitije izvršava karizme koje mu je povjerio Duh Sveti na opće dobro Crkve (usp. AA 30,6), a ne mahati karizmama kao nekom perjanicom pred drugima i samog sebe hvaliti i isticati kako sam ja u Crkvi uzvišeniji i trebam imati posebne privilegije. To onda nisu karizme Duha Svetoga, nego lažnog duha.


3. Prosuđivanje ispravnosti i uredne primjene karizmi


Sveti Pavao u poslanici Solunjanima moli vjernike da priznaju one koji su im ”predstojnici u Gospodinu”, dajući im pri kraju poslanice upute za život u zajednici. Tu Pavao ističe potrebu međusobnog služenja i provjeravanja karizmi: ”Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite. Sve provjeravajte: dobro zadržite!” (1 Sol 5,12.15.19–21). U zajednici Crkve Solunjana pojavile su se karizme kod vjernika laika. Zato Pavao zadužuje cijelu zajednicu da te karizme ne guše, nego da ih provjeravaju, te onim karizmatičnim osobama za koje se vidi da su stvarno od Boga nadahnute, dadu priliku za odgovorno djelovanje za opće dobro zajednice. Ako je cijela zajednica ovlašćena i pozvana prosuđivati ispravnost karizmi, onda su oni koji predsjedaju toj zajednici, svećenici, još više pozvani i ovlašćeni provjeravati ispravnost tih karizmi. Prema tome, oni koji predsjedaju u Crkvi, papa, biskupi i svećenici, ovlašteni su i imaju zadaću provjeravati ispravnost karizmi u Crkvi.

Učiteljstvo Crkve je u službi–diakonia, kako bi sačuvalo jedinstvo i zajedništvo Crkve (usp. LG 24,1). Učiteljstvo nije iznad Božje riječi, ono služi Božjoj riječi (usp. DV 10,2). Učiteljstvo nije ni iznad Duha Svetoga. Duh Sveti neprestano oživljava i obnavlja Crkvu po služenju i po karizmama. U pojedinim župnim zajednicama može doći i do protivljenja karizmama, izrugivanja prema onima koji imaju te darove. Od toga ne možemo pobjeći. No, pravi karizmatici također preko tog protivljenja i izrugivanja svojom strpljivošću i podnošenjem protivnosti sazrijevaju kao istiniti karizmatici. Nisu li pravi proroci Starog zavjeta podnosili progonstvo pa i smrt? A što da kažemo o najvećem proroku Isusu iz Nazareta? On je upravo proglasio blaženima one koji zbog njega doživljavaju i izdrže progonstvo, njihovo je kraljevstvo nebesko (usp. Mt 5,11–12). Apostoli su također izdržali progonstvo ne samo od neprijatelja kršćanstva, nego i od vlastite braće. Koliki su utemeljitelji Redova pretrpjeli progonstvo, kako od vlastite subraće tako i od same hijerarhije Crkve! Neki su bili izbačeni iz Reda kojega su sami osnovali. Pravi proroci i karizmatici su oni koji znaju izdržati protivnosti u duhu zajedništva, sazrijevanjem u poteškoćama i ustrajnim slijedom onoga na što ih potiče Duh. Oni su spremni žrtvovati sve za zajedništvo Duha. Pravi karizmatici su kao proroci danas, koji ne samo da kritiziraju ono što nije dobro u Crkvi, već dozvoljavaju da i sami budu kritizirani, kako bi se provjerio pravi Božji Duh u njima. Kamo sreće da nam i danas Bog dade takvih karizmatika!




- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (3)
Svibanj 2012 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (12)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (53)
Svibanj 2007 (115)
Travanj 2007 (90)
Ožujak 2007 (48)
Veljača 2007 (74)
Siječanj 2007 (26)
Prosinac 2006 (17)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (28)
Kolovoz 2006 (58)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (2)
Siječanj 2006 (4)
Prosinac 2005 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blogeri