lapsuscalami - blog bez brige i pameti http://blog.dnevnik.hr/ritamulica

nedjelja, 02.12.2012.

Pogled u tami

Marko je volio pušiti. Pušio je jednu za drugom, nižući objave na Twitteru i dodajući paralelno pjesme na svoju dnevnu playlistu. Bio je to njegov životni ritual. Opuštanje uz elektronsku glazbu i duhanski dim u polumraku dnevnog boravka. Marko je znao biti sam sa sobom. Odlutao bi bespućima bas dionice i uživao u prijelazima pjesama gdje bi jedan ritam nježno obgrlio drugi, dok ga potpuno ne preuzme i odvede u nekom novom pravcu. Zadovoljan bi zatvorio bi oči i zanjihao glavu dok bi ruka s cigaretom ispružila kažiprst i ostavljala trag osmice u zraku gorućim žarom cigarete.

Godinama je Marko bio u vezi s tom cigaretom. Uživao je u svom poroku, samoći i slobodi otkrivanja vastitih misli. Kasnije su prvi inozemni glazbenici s njegovih kompilacija došli na koncerte u Zagreb i natjerali ga da u društvu malobrojnih osobenjaka poput njega samog ode van i provede noć plešući, kao da se cijeli život čuvao samo za to. Prsti s cigaretom vinuli bi se tada u svim smjerovima stvarajući pravu svjetlosnu instalaciju u mračnim klupskim podrumima. Iz svake pore njegovog bića prštala je bezbrižnost. Ta neopterećenost masom koja okružuje i potrebom za pokazivanjem, okružile bi ga mladim djevojkama umornim od loših uleta i još gorih zadaha polusvjesnih pacijenata koji bi ih dodirivali znojnim dlanovima.

One su željele plesati. Okružile bi ga i nježno izvijale svoja tijela nadajući se da će zadominirati tom opčinjenošću glazbom koja ga je ispunjavala pri svakom pokretu. Marko bi ih odmjerio krajičkom oka i poželio da nije tu. Pogotovo bi ga smetale one s dugim sjajnim kosama, koje bi pratile kretnje njihovih tijela i poput slapova se gibale u neprekinutom nizu, tek ponekad zablistavši pod svjetlom zalutalog reflekora, nakon čega bi ponovo ovile njihove vlasnice u neizvjesnost tame.

Želio je podijeliti svoj doživljaj sa njima. Želio im je prići, okrenuti ih prema sebi i proći rukom preko njihovog obraza kroz tu gustu kosu, koju bi zadržao u svom dlanu dok svjetlo ne nabasa na lice na koje bi želio utisnuti dugi nježni poljubac kojim bi ispričao sve što u tom trenutku osjeća prema ovom mjestu, trenutku i djevojci crne kose.
Međutim, Marko se nikad nije prenuo iz svog delirija jer je znao da kad jednom to učini, neće ponovo moći utonuti u tamu i svjetlost žara nove cigarete. Bio bi dužan pričati. I razmijeniti brojeve. I biti žrtvom nadmetanja. I otvoriti oči. Sa potpunim strancem. Koji očito ne prepoznaje snagu trenutka kao vrhunac jedne ugodne večeri, nego tek kao početak nečeg što podrazumijeva kontinuitet. Jedini kontinuitet koji je Marko želio, bio je kontinuitet kompilacije koju sluša. Neometano. I slobodno. A djevojke su željele novo poznanstvo i pritom se nadmetale za pažnju mladića kojem se žar cigarete bolje razaznavao od boje očiju.

Tako su se glasne večeri izmjenjivale u tišini i Marko je znao doći doma, sasvim zadovoljan, utonuti u san i misli o cigareti zamijeniti mislima o djevojci crne duge kose koja drsko pada preko dva sjajna zelena oka i rumenih usnica koje se nesigurno razvlače u smješak. San se počeo ponavljati i polako je iza sjajnih crnih pramenova prepoznao lice koje zna cijeli život.

Bila je to Ida. Ida iz osnovne. Treća klupa u sredini. Ida je bila najljepša cura na školi. Njena nepatvorena istinska ljepota obilježila ju je od najranijih dana. Kći stolara i kostimografkinje, Ida je utjelovljavala njihovu ljubav na najbolji način. Imala je očevu tihu narav, strpljenje i upornost i majčinu okretnost, gracioznost i osjećaj za detalje. Iznad svega, krasilo ju je čvrsto snažno tijelo naglašenih linija i maslinasta put koju su okrunila dva zelena oka i duga blistava crna kosa koja se obrušavala niz njena leđa i zaklanjala pogled na tanki struk.

Marko i Ida izmijenili su tek nekoliko riječi u životu. Kad bi morali. Idu su stalno obasipali pažnjom i ulagala je ogroman trud u ignoriranje prostakluka koji podrazumijeva ulazak u pubertet. Ono što je oduvijek spajalo Idu i Marka bila je tišina. Iako se uopće nisu poznavali, a još manje družili, Marko bi za vrijeme pauze znao uhvatiti njen odsutni pogled dok bi joj prilazili kolege iz razreda nadajući se da će kroz razgovor uspjeti prijeći u njen osobni prostor i osjetiti miris njene kože i svježe oprane kose.



Marko bi nemoćno promatrao nasrtljive učenike i ustrajao u svojoj tišini kao da time daje svoj osobni doprinos dubokom poštovanju i divljenju koje je osjećao prema njoj. Sve je to sam sebi uspio oprostiti dok jednog dana na školskom igralištu dečki nisu počeli provocirti cure koje su igrale odbojku zaletavajući se u teren, grubo ih obarajući na tlo sve dok u prašini ne bi našli put do nečijih usnica u koje bi na silu utisnuli grubi balavi poljubac.
Ida je taj put stajala na servis liniji s užasom promatrala skupinu vršnjaka koji su nesigurno prošli kraj nje i počeli obarati njene suigračice. Nakon što je nekolicina njih ostvarila zacrtani cilj, ustali su s tla i zaputili se svi prema njoj koja je kao trofej čekala kraj tog osvajačkog pothvata napaljenih balavaca. Trojica su joj prišla i obujmila rukama tražeći čvrst oslonac u njenoj kosi. Toliko jako da je bila prisiljena dignuti glavu prema nebu, kao da bešumno jeca. Od siline naleta bila je prisiljena kleknuti na tlo nakon čega su je lako oborili i sputali joj udove dok su je bešćutno ljubakali po licu i vratu. Crna kosa rasula se po suhoj prašini, koja je ovila njene duge sjajne niti i zavukla se u svaku poru njenog tjemena, pretvarajući je na čas u sijedu nemoćnu staricu iz koje život, samo što nije isčeznuo.
Marko je učinio nešto što ni danas ne može sam sebi objasniti. Iz njegovih pluća pronio se takav prodorni krik da je pritom sam sebe prepao. «Idaaa!», zarežao je Marko, toliko jako da je njegova rika prenula tri mlada pohotnika koji su digli glave da vide otkud dolazi buka. To nije bilo nužno, jer Marko je već bio tamo, u prašini, razmičući trojac da bi u prašini ponovo prepoznao Idu koja je bez glasa isprekidano disala.

Ida više nikad nije došla na nastavu. Vidio ju je mjesec dana kasnije, ispred novih zgrada u kvartu preko puta pruge što dijeli Centar od Trešnjevke. Imala je kosu svezanu u veliku pundžu navrh glave što je dodatno naglašavalo ljepotu njenog stasa i lica kojim su sada potpuno zagospodarila dva divlja zelena oka, koja više nikad neće gledati u smjeru Trešnjevke.

Kasnije je Ida postala balerina. I nikad ju poslje nije vidio bez pundže. U srednjoj školi znao ju je vidjeti sa dečkom grubog izgleda i dubokih smeđih očiju iza kojih se nazirala promišljenost i iskustvo. On je bio sin građevinara koji je gradio zgrade u kojima je živjela.

Marko je imao nekoliko cura ali Idu nikad nije zaboravio i nikome nikad nije ispričao o njihovom zadnjem susretu u prašini. Sve do jednog jutra, kad ga je iz sna probudila spoznaja da je riječ o Idi. Digao se mamuran i bolnih koljena od plesa noć prije. Donio je kavu za radni stol i pripalio prvu cigaretu još uvijek neodlučan da li da odmah upali glazbu. Umjesto toga, uzeo je u ruke novine od prošlog vikenda i počeo listati dok su se uvojci dima penjali preko masnih stranica novina natopljenih olovom. Preskočio je politiku i nezaineresirano preletio zagrebačku kroniku. Okrenuo je stranicu i otvorio duplericu crne kronike. Revoltirano je kranuo zatvarati novine, kad mu je pažnju privukao članak u podnožju stranice. Bila je riječ o smrti sina lokalnog moćnika koji u pijanom stanju skončao život sebi zaletivši se sportskim automobilom u jarak. Slika je prikazivala policijski uviđaj i smrskani dvosjed obljepljen policijskim trakama. U pozadini, iza policajaca dvije su žene pričale sa čovjekom u sivom baloneru. Jedna od njih imala je crnu kosu skupljenu u veliku pundžu. Prepoznao je nju. To je bila Ida! A kako i ne bi, pa sad ju je sanjao. To je bila ona! Nakon svih tih godina. Pa je li moguće da nakon one nesreće, prvo što sazna o njoj, bude još jedna tragedija. To nije fer. Ne. Nikako.

Ostavio je novine, ugasio cigaretu i izašao iz stana prije nego li je srknuo kavu. Besciljno je lutao trešnjevačkim ulicama pognute glave i raščupan, nesvjestan prostora kojim se kreće. Nisu ga zanimali prolaznici, nije ga smetalo sunce, koje je sad već dobro upeklo i dražilo njegove neispavane oči. Dosta je. Dosta tišine. Nema smisla cijeli život čekati nekoga tko će u mraku kluba prepoznati pravi trenutak. Sljedeći put, sljedeći put prići će prvoj na koju naiđe u mraku i poljubiti je. Ne zato da osjeti suštinu tog bića, već da krene u potragu za onom pravom. Metodom pokušaja i pogreške. Jer statistike su ipak na njegovoj strani. Muškaraca je manje u odnosu na žene, pa tom logikom mora biti i neka za njega. Pa bolje da što prije krene u potragu...

Dok je tako sam sa sobom diskutirao besmisao situacije u kojoj se nalazi, zašao je za ugao u ulicu koja vodi prema željezničkoj pruzi. Hodao je tako dvadesetak metara kroz park koji je imao niz klupa koje su travnjak odjeljivale od šljunčanog putića. Koračao je kraj staraca što hrane golubove i roditelja s djecom koja su prljala ruke vlažnim šljunkom. Svi su oni za njega bili nevidljivi. Obuzele su ga vlastite misli i već nekoliko prolaznika moralo ga je zaobići i stati na travu kako se ne bi sudarili u prolazu.

Odjednom ga je prenuo glas sa jedne od tih klupica. Na njoj je sjedila žena u krem baloneru koji joj je prekrivao koljena. Gusta crna kosa duljine do ispod ušiju zaklanjala joj je lice. «Marko!», rekla je i polagano ustala. Nije joj vidjeo lice ali ispod ravne frizure izvirivale su rumene usnice koje je znao od prije. Ustala je i polako okrenula lice prema njemu, bešumno se približvajući u svojim balerinkama. Ugledao je te oči. Po prvi put otkad ih je toliko puta sanjao..

«Ida! Ida, to si ti.» to je bilo jedino što je uspio izustiti. Jer, pogledale su ga one oči. Dva velika smaragda puna topline koja se preljevala i sjajila cijelim njenim bićem. Sada mu je prišla već sasvim blizu i prisjetio se svih onih pogleda u tišini. Dok su još bili djeca. Dok nisu znali njihovu vrijednost. Dok su razgovarali tišinom, punom svih tih, nikad izrečenih misli. Sada su ga gledala ta dva oka i usnice koje su tvorile onaj polu smješak. Smješak, za koji znaš kako bi mogao izgledati da se razvuče u najljepši osmjeh na svijetu. I iako nikad nije u zbilji vidio taj osmijeh, znao je da on negdje postoji. «Vidio sam novine. Danas. Žao mi je.» propentao je Marko koji je tek u tom trenutku povezao sve dijelove svoje današnje stvarnosti i time potvrdio da to što vidi nije još jedna od njegovih potajnih maštarija.

« Da. Bilo smo dugo skupa. Predugo. Ali je pio. I pio. I bilo je pitanje vremena.» rekla je Ida tiho. «Marko, tako sam sretna da te vidim! Tražim te već danima. A želim te pronaći godinama. Nikad ti nisam rekla. A trebala sam. Hvala. Hvala je postojao netko tko mi je dokazao da nisu svi baš isti....»

Marko nije više slušao. Bacio je cigaretu i nježno prešao prstima po njenom licu skupljajući kosu na njenom potiljku prvo jednom a onda i drugom rukom. Nježno joj je obgrlio glavu dlanovima kao da je htio preliti svu energiju i misli koje su njime strujale svih tih godina. Spustio je pogled na njene oči i polagano joj se približio sve dok se njihove usne nisu spojile u kratkom poljupcu. Preplavio ga je osjećaj ispunjenosti, kao kad sluša glazbu. Toliko jak da je morao razdvojiti usne kako bi se još jednom uvjerio da se sve ovo doista događa. Ona ga je zagrlila i razvukla usne u osmijeh.

Danas Marko i Ida znaju skupa izaći van. Marka više ne salijeću druge djevojke. Tamo je Ida, koja pleše kraj njega. Bez da se uopće dotiču. Ali s vremena na vrijeme, kad ona zatakne kosu za uho, pogledi se sretnu u mraku.


02.12.2012. u 14:32 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.02.2012.

PIMP MY PUMP STORY



Projekt Pimp My Pump, pokrenut je u studenom 2011. na zagrebačkoj Trešnjevci od strane skupine lokalnih entuzijasta koji su prepoznali motiv starih pumpi za vodu kao gradski simbol koji neopravdano tone u zaborav.
Kako bi tome stali na kraj, lokalni umjetnici počinju djelovati, oslikavajući pumpe auto lakovima, kako bi ih istaknuli i pokušali im vratiti zaboravljeni sjaj.

Pumpe za vodu od pamtivijeka imaju egzistencijalnu važnost za lokacije na kojima se nalaze. Prvenstveno, one su svima dostupan besplatan izvor pitke vode, a u starim je zagrebačkim kvartovima, imati funkcionalnu pumpu za vodu, njihovim stanarima značilo preživljavanje. I danas je ponegdje tako..



U vrijeme konzumerizma kada se i pitka voda naplaćuje, nestanak i zaborav pumpi, kao i građanskih prava koja s njima tonu u zaborav, predstavljaju nestanak temeljnih građanskih prava: pravo na pitku vodu na javnim površinama, i gubitak pumpi kao punktova koji okupljaju ljude. Umjesto da je obrnuto, i da pumpe postanu ponosni simbol suživota građana i javne uprave, one se koriste kako bi se bezbolno naviklo građane da kupuju vodu i time potiču konzumerizam i bogaćenje pojedinaca monopolista.
Nadalje, stare pumpe imaju svoju estetsku vrijednost. Gotovo nepromijenjene od početka 20. stoljeća pa do danas, zadržale su svoja stilska obilježja i time se zacrtale kao trajni simbol Zagreba. U vrijeme “brandiranja destinacija” i materijalizacije svih kulturnih i izvedbenih potencijala neke turističke destinacije, zagrebačke pumpe za vodu mogu trajno obogatiti gradsku turističku ponudu i ostati jedan od prepoznatljivih simbola grada. Ne samo zagrepčanima.



Naposljetku, emocionalni benefiti koje pumpe imaju, tek su nam u jeku same akcije postali potpuno jasni. Val bezrezervne podrške, koja se manifestirala sa svih strana, ohrabrio nas je u djelovanju i naveo na strateško promišljanje cijelog projekta i intenzivnu aktivnost u medijima i na društvenim mrežama. Taj emotivni impuls koji smo sami inducirali, kroz uspomene građana, slike i stalne dojave o poznatim i nepoznatim lokacijama pumpi, njih same je oživjelo i rezultiralo brojnim pričama i uspomenama iz djetinjstva mnogih naših simpatizera. Zaključili smo da su pumpe i dalje od javnog interesa i odlučili intenzivirati aktivnosti unatoč zimskim uvjetima.



Na temelju gore navedenih zaključaka, odlučili smo izaći iz sfere “gerilskog”, alternativnog djelovanja i poslati upit gradskom uredu za prostorno uređenje s molbom da daju suglasnost našim aktivnostima. Još uvijek nismo primili odgovor i autor ovog teksta i dalje ga tretira kao monolog. Naime, suglasnost grada, omogućila bi nam da definiramo projektne aktivnosti do kraja godine i zatvorimo strategiju te definiramo opseg samog projekta i predstavimo ga ostalim akterima alternativne kulturne scene.

Glavni izazovi dijele se na proces mapiranja pumpi te na samo oslikavanje. Početkom akcije, ustanovili smo da se pumpe dijele na one u funkciji i na one zaboravljene koje ne rade. Obzirom da nemamo suglasnost grada, odlučili smo sve pumpe koje su u funkciji ostaviti u zelenoj boji kako bi ostale prepoznatljive i na usluzi onima koji ih koriste. Dijelom i iz poštovanja prema djelatnicima u poglavarstvu kojima smo željeli omogućiti da odgovore sa svojim stavom o akciji na našu molbu, a ne ići u umjetničke intervencije na silu. Jer, imali smo dovoljno zabačenih lokacija koje je trebalo oživjeti.. U zadnje vrijeme naša su nas vlastita pravila počela ograničavati pa se stav grada o ovako benignom upitu očekuje s još većim nestrpljenjem.

Drugi dio procesa je mapiranje gradskih pumpi. Smatramo ga podjednako važnim kao i samo oslikavanje jer je mreža pumpi postaje metafora točki okupljanja većeg broja ljudi u Zagrebu, što bi se mogli okarakterizirati kao alternativni “meeting point”, što pumpama daje dodatnu vrijednost i naglašava njihov potencijal kao turistički simbol grada. Ljudi su se još iz biblijskih vremena okupljali kod česmi i izvora i ta se navika u svoj svojoj jednostavnosti, zadržala do danas, što potencira potrebu za pumpama za vodu koje uredno funkcioniraju. Za nas pritom Zagreb dobiva potpuno novi kontekst: postaje igralište za realizaciju naših umjetničkih aspiracija, kao i “muzej “ na otvorenom za interaktivno praćenje tijeka i rasta projekta Pimp My Pump.



Svaku lokaciju pumpe gledamo u kontekstu prostora u kojem se nalazi, što dokazuje već naša prva oslikana pumpa koja svojim bijelim i crvenim prugama, jasno podsjeća na trešnjevački dimnjak, najvišu gradsku građevinu (to nažalost mnogi ni danas ne znaju).

Našu su inicijativu brzo prepoznale i druge udruge iz područja nezavisne kulturne scene. Tako je jedan projekt, koji živi tek 2 mjeseca, već predstavljen kroz izložbu u Centru za kulturu Trešnjevka putem udruge Kontraakcija i to u za vrijeme održavanja popularne Noći muzeja. Mladi umjetnici Maša Poljanec i Andro Giunio pratili su život pumpi u dokumentarnim zapisima pumpi nakon naše intervencije, i s autentičnom podlogom zvukova ulice paralelno dočarali život pumpi na 20 lokacija u Zagrebu istovremeno. Na taj način smo se i sami uvjerili koliko ljudi i dalje koristi i posjećuje “Železne franceke”.

U zadnje vrijeme jača i interes medija, pa je tako naša aktivnost popraćena na internetu, televiziji i u dnevnim novinama, te na nekim umjetničkim portalima. Nedavno je jedan zagrebački bloger objavio priču baš o toj neslućenoj medijskoj popularnosti Presjek objavljenih materijala dostupan je na linku: http://nepoznatizagreb.blog.hr/2012/02/index.html#dan8 .

Planova je mnogo, sredstava gotovo niotkud. Za sada se sami financiramo, a donacije primamo kroz udrugu ili oslikavanje privatnih pumpi po dvorištima građana uz naknadu za materijal koji onda koristimo i u javnom sektoru. Podrška nezavisne kulturne scene kao i građana osobno, najveća je nagrada za naš trud i definitvni poticaj da idemo dalje.

12.02.2012. u 22:58 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 25.02.2011.

BREAK UP

Ono što je trebao biti tek bijeg od lošeg poslodavca, pretvorio se u najbolji posao na svijetu. U prvoj prostoriji na početku dugačkog hodnika, stala sam uza zid i znatiželjno gledala sve te ljude. Nisam se morala predstavljati. Svi su me očekivali, i sa smješkom dolazili do mene da se upoznaju. Za tri dana znala sam svih 50 ljudi. A smješak im nije sišao sa usana pune 3 godine.

Onda se ogodilo ono loše. Glavni klijent prekinuo je suradnju. S njim se ugasilo i 10 radnih mjesta. Firma nam je kupila 3 mjeseca za predaju posla. Prvi mjesec smanjen nam je radni tjedan na 4 dana. Drugi mjesec dobili smo otkaz. Nas 10. Hrabrih boraca. Članovi tima. Što rade prljav posao za puno para.. I hrane. Sve.

Dan kad su se dijelili otkazi provela sam u muzeju. Naime, to je bio onaj peti dan u tjednu, koji sam imala free. I te prve srijede u veljači dok sam šetala hodnicima MSUa koristeći blagodati besplatnog vodstva, moj ljubljeni direktor dijelio je otkaze. Onako decentno. Mirno. 1 na 1. Sa ipak više suosjećanja nego kurtoazije.

“Pomalo apsurdno”, mislila sam si dok sam sljedeći dan slušala šapat na hodniku. Dok ja sagledavam umjetničku osudu sistema, sistem mi kuca na vrata. Taj dan nakon, samo sam čekala da diša odradi taj razgovor jer je negativa energija natopila zidove, stropove, parkete a njena isparavanja ledila su krv u venama.

Konačno me pozvao gore. Sam razgovor nevrijedan spomena. Samo feeling poslje pamtim. Nakon petominutnog razgovora nazvala sam mamu. Imala sam potrebu objaviti. Bila bi rado popila jedan pelin da upotpunim dojam a i diši bi dobro došao jedan. On je imao 10 ovakvih razgovora. Al da bi proces dobio epske razmjere, neposredno nakon otkaza morala sam na prezentaciju kod klijenta.



Dok me raspjevani vozač vozio na neželjenu destnaciju, nakratko mi je pozlilo. Vozač je predložio da se vratimo. Poželila sma nestati al me to nikud ne bi odvelo. Progutala sam slinu, poglasnila radio i rekla da požurimo jer ću biti brzo gotova. Sa zadnjim atomima snage ušetala sam u bijelo preizdizajnirano predvorje multinacionalne kampanje i pozdravila vesele portirke. Voljela sam te portirke. Zadnje utočište ljudskog. Nakon prolaska kroz detektore, kao da prestaje dodir sa svijetom, sve je tako bijelo, hladno, klinički, sterilno od bilo kakvih osjećaja. Inače, kao predstavik agencije, nastojim to promijeniti. To mi je posao, da ispunim suncem prostoriju i osmijeh sa svog lica prenesem na delegaciju klijenata kojima ću prodati još jedan kul koncept. To sad činim zadnji put.

Prošlo je dobro. Neću se morat vraćat. Bježim u grad i kupujem tenisice. Jedne od onih koje ne trebam. Kao da čekam da i ovo malo što imam u novčaniku nestane. Jer ne mogu zamisliti taj osjećaj da nemam. Dosta mi je iščekivanja, želim se s tim problemom suočiti što prije.

Nakon tog nalazim se sa prijateljem. Spontano odlazimo na večeru. Mažnjavam biftek u umaku od tartufa. Osjećam se bolje. Puno bolje. Prežderana i sa ogromnom vrećicom, odlazimo na cugu koja se pretvara u 5 cuga i zatvaranje 3 lokala. U petak ujutro budim se kod frendice. Najgore je prošlo. Bazdim. Nisam došla doma. Izgledam kao krpa za pod. Krpa s novim tenisicama. Sretna krpa. Odlazim na posao. Prvi dan kraja.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Break up. Sve smrdi na ušljivi prekid. Sa dečkom kojem su roditelji zabranili nepoćudnu vezu. Pa ne znam da li da se ljutim na dečka ili roditelje. Nije da se tu puno toga može promijeniti. A pogotovo ne osjećaj da si trajno sjeban.

Voliš svoj posao. Kolege. Čak i firmu. A onda ti daju otkaz jer je klijent zbog kojeg se 3 godine znojiš, sekiraš i rušiš rekorde u prekovremenima otkazao suradnju. Bez razloga, pardona, čak i bez hate maila u kojem ti nabroje 200 razloga zašto te mrze.

U uredu je sablasno tiho. Ko nakon 7 egipatskih zala. Glasna tišina, i tu i tamo negodovanje onih koji ne znaju sačuvati dostojanstvo.

End of Pt 1



p.s. ovo sam pisala prije godinu dana. dobrim dijelom to je bio razlog što je od lapsuscalami ostao samo lapsus. ok je sad. sve po starom. otkaz je jedno važno iskustvo. shvatiš da si zamjenjiv i kad stvarno dobro obavljaš svoj posao.






25.02.2011. u 19:12 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.02.2010.

misao


----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

da vjetar promjena smete slova u ove retke


čekam.

08.02.2010. u 11:31 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 22.12.2009.

BOR S NAMA

Ovo je zadnji ovogodišnji post.
Zadnji samopromotivni "nemamvremenaraditpapišemštaradim" uradak.
I da, ima bljuzgavu čestitku na kraju.

Zadnji ovogodišnji zadatak bio je natječaj Hrvatskog dizajnerskog društva na temu "Bor s nama".
Naivno zagrizoh udicu i odlučih sudjelovati, kao i ostatak mog kreativnog tima.
Poanta je: ja nisam dizajner. NI BLIZU. Mislila sam: "ovo je igra, kao takvu je shvaćam, treba sudjelovati a onda naučiti od drugih, nagrađenih kako se to radi u dizajnerskom svijetu".
A kad su konačno stigli rezultati inagrađeni radovi, bila sam nemalo iznenađena.

BORIS
Prvu nagradu odnio je Studio Cuculić pretencioznim kartonskim Wunderbaumom imena BORIS. Gigantski osvježivač prostora na dnu je imao natpis "cimet" te je beživotno visio u prostorijama HDDa a osoblje galerije svako malo špricalo ga je sprejem, kao bolesnika na aparatima..
Baš kako je facebook korisnik komentirao: "Što PRVO padne na pamet dizajneru kad hoće napravit duhoviti redizajn božićnog bora? Uvećani mirišljavi borić za auto. I onda to pobijedi na natječaju. Genijalno." Ono što mene smeta je i osnovno počelo borića za auto, a to je da je kontura bora maksimalno pojednostavljena baš kako bi mogla biti producirana u tako malim dimenzijama. Kada to netko poveća, proporcionalno dimenzijama ne dobivamo i na estetici. A i mirisnim sitotiskom dalo bi se poigrati. Očekivali smo od Cuculića malo originalnosti.

Photobucket

FUNKCIJSKI SUROGAT BOŽIĆNE JELKE
Nekako, zasluge su mi obrnuto proporcionalne nagradama. Drugu nagradu Nenad Jalšovec srećom dijeli sa još jednim dobitnikom. Za početak, hoće li mi netko objasniti ovaj nadobudan naziv?? U ovom se radu bor mora tražiti. Umjetnik je dohovit i predstavlja svoj rad kao reakciju, u čem nalazim smisao, ali doslovno shvatiti poruku "pokloni su ispod bora" pa tamo i predvidjeti mjesto za mašne, vrpce i ukrasne papire kojima omatamo pomno odabrane poklone kojima ćemo razveseliti one najmilije, nema nikakvog smisla. Pogotovo kad ih skrivamo neuglednom kartonskom piramidom koja evetualno može oplemeniti neko skladište. Kad već toliko vremena troši na dizajn poruke krajnjem korisniku, gdje točno piknuti kuglicu, mogao je Nenad i udahnuti život mikrovalu nanosom zelene boje. Bar to se Cuculićima ne može predbaciti..

Photobucket

BOR JE U KUTIJI
Photobucket

Nemam potrebe posebno pljuvat ovaj drugi drugonagrađeni rad kreativnog trojca Vesna Prizmić, Ivana Borovnjak, Damir Prizmić, ali moram primjetiti kao mi bor više liči na agavu ili čuvarkuću. Opet, autorima upotreba tiskarskih tehnika nije bila interesntna, a ovo bi moglo biti kul stanarima u procesu selidbe. Ideja sa kutijama sama po sebi je fora, kao i izvedba, te taj volumen koji se u konačnici dobije, ali glavna zamjerka je zapravo na količini utrošenog materijala za koji je potrebno odsjeći nekoliko stabala, a zadatak natječaja bio je među ostalim i reducirati sječu stabala kojih se svake godine posječe milijarda u cijelom svijetu.

PIKABOR
Photobucket
E, ovo je kuul. Malo sam bila ljubomorna skuživši da su zapravo u izvedbi dopušteni i materijali koji nisu samo papir, ali Pikabor, proizvod BLA LABa (Ana Labudović, Dominko Blažević) daje jedan novi pogled na Božićno kićenje. Osobno prezirem i samu pomisao da bi u svoju jelku ili blizinu svog zida gađala pikado strelicama (pogotovo kad to činim sa strašću), ali znam likove koji bi otkinuli na ovaj đir i drago mi je da konačno postoji proizvod za njih. Bravo Pikama!!!! Naravno, samo treće mjesto, i to jedno od tri takva.


LA BOR
Photobucket
LA BOR, u svoj svojoj grandioznosti ima 12 cm i najbolji dio tog proizvoda njegovo je ime koje sjajno prezentira Laboratorium; high aesthetics design agenciju koja se trudi u onom što radi biti u rangu sa svjetskim trendovima. Ono što je kod ovog rada genijalno je njegova izrada, projekt. Činjenica da je papir šivan, kako bi imao statiku i volumen u isto vrijeme. La Bor je sladak, ali nažalost estetski ne djeluje mnogo bolje od proizvoda sa štandova u Bogovićevoj i baš to je njegov najveći nedostatak s obzirom na fora ideju i kompliciranu izvedbu te tim koji broji nevjerovatnih 4 člana: Orsat Franković, Ivana Vučić, Alenka Lalić, Hrvoje Hiršl. Za šta??? Istina, manje je više, ali ne kada je ovako malo.
Druga od tri treće nagrade.

Evo i nekih radova koji su po mom mišljenju potpuno nepravedno nenagrađeni:

BOR S TOBOM
Photobucket
Dobro, koji ti je bor, HDD, kada ovom super simpa radu nisi didijelio nagradu? Istina, veličina koju doslovno možeš zataknuti za uho, ali ideja tako genijalna, baš kao i pomisao da svoj bor uvijek možeš imati sa sobom, kao neki instant božićni osjećaj. Autorica Maša Poljanec podijelila je primjerke ovog bora sretnicima koji su prisustvovali otvorenju izložbe, međ kojima sam se našla i sama, i blagdansko kićenje stana ne radim bez božićne dioptrije. Super, super!


LAMPA BOR
Nemam puno za reć. Slatko, praktično i jednostavno, a ne vjerujem i da bi produkcijska cijena dotaknula plafon. Ne brinem ja za ateste kad je u pitanju dobar dizajn, a Lampa Bor ga ima, i to na zavidnom mjestu, u izlogu HDDa. Šteta što je ostala nenagrađena, rado bih njom uljepšala svoj stan.
Photobucket

BORMARIĆ
Nekako mi je žao ne spomenuti i Bormarić arhitektonskog studija Matrica-arhitektura (Andrijana Pozojević, Zora Salopek Baletić, Zlatka Salopek, Ana Kunej, Igor Popočovski, Vedran Kršek) gdje je također sudjelovalo pola Kine. Bormarić imena "Ormarić", u gotovo se identičnoj formi može kupiti u nekim dućanima dizajnerskog namještaja, i ovo rješenje samo po sebi nije originalno i mislim da im je nagrada opravdano izostala. Ali, treba znati prepoznati mogućnost transformacije objekta u nešto novo. A spomenuti autori ponosno koriste svoj rad kao email čestitku i to im veselje nitko ne može oduzeti.
Photobucket


KAKTIBOR
Za kraj predstavljam KAKTIBOR kojim smo sudjelovali na natječaju i osvojili jednu od tri jednakovrijedne treće nagrade. Treće mjesto je sjajan uspjeh, ali nije mi baš sjelo što je organizator pod krinkom mnoštva laureata odlučio nagrade podijeliti, umjesto da ih pomnoži sa brojem dobitnika. Tako da smo osvojili trećinu treće nagrade, a ta tećina dijeli se još na tri člana mog tima. Da mi bar isplate u kovanicama..
Najveća nagrada ipak, bila je produkcija bora i njegova prodaja od koje smo trebali imati financijske koristi. Moj balončić sapunice naglo se rasprsnuo kad je Kaktibor sa imaginarne police Profil megastorea, zasjao u svojoj realnosti, izložen na kartonskoj kutiji u nakladi od bijednih 50 komada.
No, veselje stvaranjem nečeg novog nitko nam ne može uskratiti pa bahato koristim svoj vlastiti prostor za detaljni uvid u naš koncept kojim se jako ponosimo i za koji dosad nisam dobila ni jednu primjedbu, čak ni od picajzlastih art direktora s kojima radim.
Photobucket

Prijedlog ovog bora nastao je kao reakcija na cijene nekretnina. Nerealna ponuda na tržištu, prisiljava nas na odricanje od optimalnog broja kvadrata u kojima živimo te prelazak na princip funkcionalnog stanovanja, gdje sve raspoložive površine imaju višenamjenske sadržaje, a naše se uloge u njima isprepliću. Tako je kod dekoriranja prostora u vrijeme Božica često nemoguće naći prikladan prostor za drvce ili sadnicu i nauštrb zadovoljenja forme, moramo se odreći i to malo slobodnog prostora u stanu koji nam ostaje na raspolaganju.
Photobucket

Kaktiborom želimo:
- spriječiti daljnju sječu drveća za vrijeme božićnih blagdana
- omogućiti svakom potencijalnom korisniku da prilagodi veličinu, poziciju i izgled bora svojim osobnim potrebama
- dočarati božični ugođaj bez zauzimanja dodatnog prostora u kućanstvu
- omogućiti krajnjem korisniku da i dalje ima ulogu kreatora svog božicnog ugođaja, te da krajnji proizvod bude produkt njegove mašte, a bor samo alat za dolazak do idealnog rješenja
- kreirati proizvod koji je jednostavan za upotrebu, može se koristiti više puta, praktičan je za skladištenje, potiče kreativnost krajnjeg korisnika i može se koristiti u kombinaciji sa tradicionalnim nakitom za bor, rasvjetom i drugim dekorativnim elementima
Photobucket
Ideja za rješenje razvila se iz obične uredske pribadače. Drugim riječima, priboli smo pribadaču o zid - naopako! Dodatni efekt je osvijetljenje prostorije u kojoj se kaktibor nalazi. Ovisno o izvoru svjetlosti, kaktibor dobiva sjenke od stršećih trokutića i to dodatno pojačava 3D dojam. To jednako vrijedi za prirodan i umjetni izvor svjetla, pa se bor doima živim, jer mijenja sjenke izmjenom dana i noći. 2D smo pretvorili u 3D i jedva čekamo da svi koji su kupili ovaj bor pokažu kreativnost u punom sjaju!!!!



Obećajem da je ovo zadnji samopromotivni post ove godine. Tu je jer je tako prikladan.
A svima vama koji svjesno klikate na ovaj URL želim 2010.
Želim da ju imate, osjetite, volite.
Ne kao ovu šugu od godine što upravo zamiče za ugao.
Bez obzira na budućeg predsjednika.
Bez obzira na krizu.
Želim vam da od sreće zaboravite na novac.
Ali i da uz novac nikad ne zaboravite na sebe i svoju sreću.
I puno seksa iz ljubavi. I par sebičnih prohtjeva, da ne zaboravite kako se griješi.
Lapsuscalami

22.12.2009. u 12:52 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.12.2009.

HOW TO BECOME A FAMOUS BLOGGER

Photobucket

14.12.2009. u 15:39 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.12.2009.

YUTOPIA REDISCOVERED

Danas predstavljam drugi rad prijavljen za KEF - Sajam kratke elektronske forme. Više o samom sajmu navela sam u prethodnom postu a ovim postom izdvajam glavnu kategoriju u kojoj sam se natjecala sa 30 sekundnim uratkom.

Pregled svih radova dostupan je na linku: http://www.rex.b92.net/kef/kef10/pregled

"... nostalgija je žal za jednim stanjem koje kao da je bilo, a čovjek zapravo sebe obmanjuje. Više volim melankoliju, koja je žalovanje za stanjem kojeg nikada nije bilo..."

Tako je to sročio Slobodan Šnajder u intervjuu za Radio 101.



YUTOPIA REDISCOVERED
je vizualna himna bivšoj Jugoslaviji u kojoj se koristi jak osjećaj nostalgije koji je uvijek prisutan kada se krene u "pecanje" zanimljivih artifakata bivših političkih tvorevina.
Sadržaj za film snimljen je na zagrebačkom sajmu automobila popularno zvanom Hrelić, koji se održava svake nedjelje kraj smetlišta Jakuševac.

Na buvljacima žive simboli našeg djetinjstva koji nas vraćaju da koračamo ulicama sjećanja i mame da nanovo otkrijemo neke davno zakopane osjećaje: topline, mira i doma. Samo na tim rubovima grada, kao i u periferiji sjećanja onih koji prodaju i kupuje ovakve predmete, Jugoslavija još uvijek živi.

Koristeći prefiks RE upravo dvosmisleno govorimo o recikliranju sjećanja, recikliranju starih i odbačenih stvari što u konačnici u nama ponovno budi sjećanja na tako divnu ideju kao što je YUtopia – zemlju o kojoj možemo reći, koristeći riječi Branka Kockice: "... U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo. U njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se sve raduje....".

Zvučna kulisa sastoji se od dijelova pjesme tereze Kesovije "Jugoslavijo volim te" iz zlatnih dana Juge. Ta je oda državi pomiješana sa idejom jednog od posljednjih Titovih govora na temu opstanka Jugoslavije i jugoslovena nakon njegovog odlaska s funkcije državong vođe. On sam bezazleno spominje kako su jugosloveni narod koji dobro ratuje, kao garanciju njihovog opstanka u budućnosti. Tito nema pojma koliko je dobro procijenio situaciju..

Hvala zaslužnim pojedincima na pomoći u realizaciji ove ideje i tati koji je zašprehavao cigane dok sam krišom fotkala pojedine atefakte na Hrelji. Politika trgovca je naime: "kupi pa slikaj kolko oš.."


10.12.2009. u 08:09 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 08.12.2009.

YU & ex YU

Nemam baš vremena za pisanje jer radim puuuno stvari. Al imam dobru ispriku. Pa ću kroz sljedećih nekoliko postova probati argumentirati svoju blogersku neaktivnost.

Danas predstavljam netom završeni Sajam kratke elektronske forme, poznatiji kao KEF.
Sajam kratke elektronske forme je regionalna izložba radova elektronske umjetnosti koji traju ili mogu biti konzumirani u vremenu do trideset sekundi. Od autora se traži da stvaraju unutar vremenskog okvira kojim vlada industrija oglašavanja i masovnih komunikacija. Kratak video ili audio zapis, spoof reklamu, scroll tekstualnu poruku ili slogan, džingl, veb baner ili sajt, screen saver, seriju fotografija napravljenu u periodu do 30 sekundi, flash ili 3D animaciju, kao i bilo koji drugi medijski proizvod, mogu predstaviti kao vlastitu viziju ili kritički osvrt na svijet kojim smo okruženi, kao alternativnu zabavu ili potrebu za snalaženjem u medijskoj džungli. KEF je otvoren ne samo za umjetnike nego i za sve proizvođače, konzumente i stvaraoce medijske kulture.

KEF ima sjedište u Beogradu, ali je regionalno orijentiran te uključuje umjetnike iz zemalja članica ex YU. Ovogodišnji sajam 10ti je po redu. Kako je riječ o elektronskoj formi, materijali se vrlo lako emitiraju u nekoliko gradova paralelno pa je tako ove godine sajam održan u Beogradu, Nišu, Podgorici i Banja Luci. Eto kako je lako postati međunarodno priznati umjetnik. Hihihi. Naravno, Zagreb je izuzet iz ovih događanja. Možda nemamo sluha, a možda smo i orijentirani nekim drugim temama. Nije lako razmišljati o ex Yu kraj čak 13 predsjedničkih razmetljivaca koji nam remete miran san.

Izlagala sam u 2 kategorije a danas predstavljam kategoriju radova načinjenih mobilnim telefonom.
Sve prijavljene radove možete vidjeti na http://www.rex.b92.net/kef/kef10/mts-pregled

IME RADA: YU & ex YU (serija fotografija)

YU

Photobucket


ex YU

ex YU


Serija fotografija objašnjava pojam Jugoslavije u prošlom i sadašnjem vremenu.
Juga je bila simbol bratstva i jedinstva, zajedništa i plodnosti, te rada i napretka. Baš tako je i bršljan na prvoj fotografiji izrastao iz golog kamena i u njemu sam prepoznala siluete muškarca i žene koji se ljube, nepokolebljivo prkoseći neplodnom tlu.
Druga fotografiija snimljena je nedavno, i pokazuje što je od tog zajedništva ostalo. Bivše republike su se osamostalile, ali i izolirale. Sjećanje na Jugu ostaje samo u na marginama naše svijesti. Okrenuti smo nekim drugim integracijama i imamo nove ciljeve.


Obje fotografije snimljene su na istoj lokaciji u Zagrebu, čiju autentičnost potvrđuje ormarić za struju u desnom vrhu fotografija. Iako nisam koristila klasične simbole bivše nam države, nadam se da sam uspjela dočarati granice koje povijest piše, a prolaznost vremena briše kao što je slučaj sa fenomenom Jugoslavije.

Fotografije su nastale tijekom 2009 na mobilnom telefonu SE W910i.


08.12.2009. u 10:01 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 30.11.2009.

RECIMO NE HVALA! FORWARDUŠAMA

Forwardiram možebitno koristan link preuzet sa www.hr-netiquette.org

Naime, često trošim vrijeme objašnjavajući prijateljima koje doista volim, kako forwarduša može to prestati biti, već malim intervencijama kao što su:
sakrivanje mailova primatelja,
brisanje povijesti tijeka poruke,
i najzad,
personalizacija sadržaja.

Kad na početku obrazložimo zašto prosljeđujemo baš ovu poruku to nekad može biti simpa skroz. Inače je delete alert!

A o emo ucjenama tipa "ako ovo ne pošalješ 17torici prijatelja ostat ćeš neplodna u sljedeće 2 sekunde" da ni ne govorim.... Back off!

Forwarduše su e-mailovi šaljivo-zabavnog sadržaja, koje pošiljaoci šalju masovno svima koje imaju u adresaru mail klijenta. Najčešći razlog je ušteda vremena potrebnog da se svakom primatelju poruka pošalje pojedinačno.

Da li vi volite primati takve mailove? Ni ja!
NO THANK YOU

Skok ispod stola je sasvim prirodan odabir, ali konačno nešto konkretno možete učiniti slijedeći put kad dobijete takav e-mail.
Hr-netiquette.org je uz dozvolu autora preuzeo i preveo vrlo popularnu Thanks. No. stranicu, kako bismo imali referentno mjesto i na hrvatskom jeziku, gdje možemo upućivati autore omraženih forwarduša.

Posjetite Ne hvala. http://www.hr-netiquette.org/ne_hvala/ i stanite na kraj neukim surferima. U konačnici bi i oni sami mogli biti zahvalni

A za kraj, jedna bonton poslastica za korisnike Facebooka. Nevjerojatno, al bez frajera, nema ni lošeg ponašanja :D





30.11.2009. u 08:23 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.11.2009.

NIJE VAŽAN CILJ, VAŽAN JE PUT

Photobucket

"Našoj opsesivnoj potrazi za identitetom došao je kraj!", rekao je Mark Terkessidis na svom predavanju u okviru konferencije Exit Europe u petak 13. studenog, ističući kako "kultura više nije locirana negdje, nego vječito putuje, kao brod morem."

Terkessidis, njemački teoretičar, novinar i osnivač Instituta za studije vizualne kulture u Kölnu, tako sumira vlastito viđenje kulture danas i odvodi nas na valovitu vožnju kroz vrijeme i prostor, brišući pritom sve poznate granice. Kao sin Njemice i grčkog imigranta, Njemačku vidi razapetu između istoka i zapada, u potrazi za identitetom koju otežavaju valovi imigranata. No, interpretacija tog pojma danas više nije politička nego rasistička i prikazuje se kao etnički konflikt gdje različite nacije ne mogu opstati u istoj zemlji.

Kritika političke ekonomije prelazi u kulturu i rađaju se nove geografije kulture. Već u osamedesetima pojavljuju se društveni pokreti koji se prožimaju s aktualnim establišmentom, kroz kulturu, kako bi smanjili politički pristup u rješavanju problema. Konačno postoje sredstva za financiranje kulture, ali se ona koriste kako bi umanjila njen doseg. Kultura ostaje u nišama, financirana od strane uprave i kroz taj proces politika postaje stil života. Nakon pada Berlinskog zida i 'nacija' se vraća u te niše.

Od onda traje potraga za identitetom. Njega zapravo nema; do danas smo izgubili poantu. Multikulturalnost je bila opsjednuta identitetom a on više nije dominantan. Kulturna scena otvorila se prema društvu i pojavljuju se avangardne prakse koje ruše granice kulture i života. Kulturalizacija je uspješno završila kroz rekonstrukciju povijesti i društvene politike.

Umjetnik i dalje ostaje 'glavni', ali mu se pridružuje novi subjekt objelodanjivanja umjetnosti – kustos, koji postaje političan kao decision maker i ne može zadržati autonomiju nad moći jer gura političku kritiku pod povećalo javnosti. Rezultat: ono političko postaje umjetnost. Otvaranjem kulturne scene društvu i publici pojam kulture postaje bliži. Kultura može biti vrlo ekskluzivna ako nemamo dovoljni stupanj obrazovanja za sudjelovanje u tom grupnom prostoru. Rad s novim publikama dodatno otvara prostor za izražavanje. Pripadnici publike i sami postaju umjetnici i sada nova publika izlaže staroj, bez političke osude takvih umjetničkih praksi.

I tamo počinje plovidba. Otvorili smo palube institucija novim oblicima i raznolikosti kulturnog izričaja, što je veliki korak naprijed. Konačno se više ne baziramo na identitetu nego na mobilnosti. Dizanju sidra. Čovjek, s mnoštvom paralelnih uloga, nema više političke agende. Nema pravog neprijatelja. Neprestano mijenja smjer. Danas se bori za jedno, a već sutra za nešto sasvim različito. Prioriteti se izmjenjuju kao vijesti na naslovnicama novina.

Dolazi do 'multiplizacije identiteta' - otvara se potreba za formiranjem kulturne scene na kojoj možemo izraziti svaki od identiteta koji posjedujemo. Brod kao simbol mobilnosti taj je zajednički prostor u kojem je suživot svih tih identiteta moguć i naše kretanje nije ograničeno. Primjer toga je kongo rumba, nastala 30-ih godina miješanjem glazbenih utjecaja s čak 3 kontinenta, unatoč jakim kolonijalnim pritiscima Belgije i Francuske na tadašnje afričko stanovništvo.

Danas, u kontekstu tih događanja, svjedočimo 'muzealizaciji politike'. Muzejima fali objekata. Teško je kulturu segmentirati i staviti u okvir zbirke, kad u eri interneta, umrežavanja i ideje mobilnosti prelazimo sve granice. Kultura nije 'naša' nego nastaje i isprepliće se s drugim utjecajima. Tako živimo u muzeju vlastitog života, u kojoj i muzeji nekada postaju izlošci. Primjer toga je Genheim, koji gradovima daje svojevrstan kulturni pečat, identitet 'gradova kulture' zbog imena muzeja a ne nužno njegovog sadržaja i važnosti za geografski kontekst u kojem se nalazi. Za razliku od ovog Terkessidisova primjera, na drugoj strani smatram da možemo naći one muzeje koji, kao beogradski Muzej istorije Jugoslavije, vode bitku sa samoodređenjem i koriste otvaranje društva za otvoreni dijalog.

Photobucket


Terkessidis zaključuje kako promatrač više ne želi biti konzument, već aktivni sudionik kulturnog gradilišta, gdje će u konačnici proizvesti samog sebe. Kultura više ne oslobađa, ona nije izvor inspiracije, nego nas zavodi i postaje primamljiva kroz svoju funkcionalnu vrijednost. To se očituje u turizmu, kojeg kultura apostrofira. Ona nudi 'mentalni wellnes' za naše osobne stavove. Više ne tražimo prepoznatljivi spomenik, nego prepoznatljivi stil čiji dio i sami želimo postati. Rješenja za trenutno stanje nema, ali ohrabruje pomisao na izglednu zajedničku budućnost u potrazi za identitetom kroz prizmu mobilnosti gdje je potraga ujedno i konačni cilj.

16.11.2009. u 10:22 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2012  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Veljača 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (3)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kad napišem koju znat ću kojim smjerom krenuti.

Linkovi














   

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se