četvrtak, 31.05.2007.
FU MANCHU - we must obey (album novi, jel...)
FU MANCHU – we must obey
Inače, Fu Manchu je kineska zločinačka siva eminencija iz romana engleskog pisca Sax Rohmera. Dakle, istočna verzija Dr. Evila koja je popušila koji dekagram opijuma viška i nema mačku kojom se igra već to čini sa nedužnim ljudskim životima – buahaha!
A što je sa bendom istog imena? Pitaš se Cijenjeni čitatelju™ već na počeku? Čime se on igra osim tvojim i mojim vremenom i mrežnim prometom te vrlo vjerojatno i strpljenjem?
Fu Manchu vuče korijene iz južne Kaliforinije i 1987. godine kada su četvero klinaca osnovali hardcore bend baš kada je on već bio umro. Black Flag su se raspali godinu ranije, a Nirvana je nastajala u embrionalnoj fazi zajedno sa Melvins i ostalim bendovima pod Sub Pop etiketom.
Ovaj album, orwellovskog naslova We must obey, deveti im je do sada i na disk je zapečeno dvanaest pjesama u trideset i devet minuta. Znači da su kratki što u posljednje vrijeme jako cijenim. Počeci u hardcore vodama ne znače nastavak istim, kroz devedesete su prošli u žeščoj rock fazi sa nešto metal strugotina u zvučnoj slici, a niti u novom mileniju se ništa značajno nije promijenilo – znači distorzirani riff, kratka forma, tekstovi o svačemu i ničemu te indie stav. Eh, da… imaju i jednu obradu, i to Moving in stereo od The Cars. Zanimljivija od njihove glazbe jest priča na koji su način snimili prvi album, a ta glasi otprilike ovako: bio je početak devedesetih i Nevermind je već izašao. Diskografi su strvinarski tražili slične bedove i nabasali na naše indie junake bez dobre stvari. Fu Manchu su dobili priliku da snime demo kojim bi pokazali da li su vrijedni major label albuma, ali oni su namjerno snimili loš demo i taj isti nezavisno izdali kao prvi album. Tako je začet proročanski nazvan No one rides for free.
Face. Face skroz jer da su izdali major label album trajali bi godinu dvije jer su loši, ovako kao indie ili sami svoji gazde mogu snimati loše albume koliko ih je volja i još raditi turneje po Europi. Zapravo, Scott Hill i ekipa nisu toliko loši koliko je žanr u kojem djeluju izrecikliran i izgengbengan sa svih strana i medija od MTV do Hit Depoa pokojnog.
A reciklaža, možda zdrava za prirodu, nije zdrava za uho.
četvrtak, 17.05.2007.
AVRIL LAVIGNE - the best damn thing (clean version)
Da pređemo odmah na stvar; po čemu će treći album mlade kanadske buntovne post-teen-MTV-punk kantautorice ostati zapamćen, da se poslužim kritičarskim floskulama? I ti se Cijenjeni čitatelju™ pitaš isto? Pitajmo se zajedno… Pa, konkretno po ničemu. Ustvari po knjižici i fotkama koje su soft porn teksturirane da alter-teen dječaci mogu baciti drkicu na proizvod gdje su platili autorska prava dok alter-teen djevojke mogu kopirati styling ili look te crnu olovku za oči koja kao da kaže: Svjesna sam svojih atributa ali me ne možeš imati dok ne pročitaš NoLogo od Naomi Klein i od grižnje alternativne savjesti podereš etikete sa svoje Vans majice. Ili ako se prije toga ne napijem pa što dođe prije.
Avril je uspjeh doživjela sa šesnaest godina, prodala par milijuna ploča zahvaljujući pametnom marketingu i činjenici da tinejdžeri danas imaju ili veću platežnu moć ili bogatije roditelje nego što ih je generacija posljednjih Titovih pionira imala.
The Best Damn Thing karakterizira višekratno ponavljanje rječice Hey! preko svake mjere kao u prvom singlu, Girlfriend, gdje je skromni operator na quertz tipkovnici izbrojio ravno četrdeset puta ili u naslovnoj gdje je broj ponavljanja tog polivalentog uzvika točno dvadeset i devet. Dakle o čemu mlada Avril pjeva kad ne izgovara četvrtinu uvodnog pozdrava The Ramones?
Pjeva o Njemu, Njoj i sebi, ljubavnom trokutu, slomljenim srcima, nadi i upornosti te naravno motoru pokretaču svega na ovoj zelenoj planeti – ljubavi. A tko će ljepše o toj precijenjenoj emociji nego svježa supruga frontmena Sum 41, još jedne MTV punk ljige sa previše tetovaža? U pjesmi When You`re Gone govori o ocječaju kada ti voljena alter-osoba alter-nedostaje se strukturom pjesme koju su patentirali The Pixies, a usavršila Nirvana: dakle sporo-brzo-sporo za stadione i upaljače i brzo-sporo-brzo za pogo u novim starkama.
Ostalih devet pjesama je u više-manje istom tonu fabriciranog gnjeva iz zemlje koja ima zdravstveno osiguranje koje Michael Moore može samo sanjati ali je i dala kapitalne pop-kulturne zločine poput Celine Dion i Bryana Adamsa. Gđicu Morissette nećemo ovaj put dirati jer je ipak bila originalna buntovna djevojka devedesetih kao što je Ice-T bio originalni gangster.
četvrtak, 10.05.2007.
NINE INCH NAILS - year zero
Crne prognoze i pandržavne prijetnje su in ovih dana. Globalno zatopljenje, uragani u Sjedinjenim Američkim Državama stavljeni na shuffle, El Nino koji trenutačno malo drijema i emisije CO prijete srednjoj klasi da joj otežaju dodatno u ovoj surovoj borbi sa tržišnim modelom kapitalizma. Ovdje, jednadžbi sa više nepoznanica i sa poznatim rezultatom nisu ubačene razne terorističke frakcije, borci za prava životinja, par kilograma plutonija nestalog iz ruskih baza te iranski predsjednik koji ne nosi kravate i ima dugačko prezime. A ima navedenog gore dovoljno da zakuha jedan rižoto od radioaktivnih pečurki na prilično velikom teritoriju. Ako ga izazovu, a vjerujem da je on ipak veći izazov za sjevernokorejskog iskompleksiranog patuljka sa latentnim homoseksualnim sklonostima prema Jamesu Bondu. Izazov za koga? Znaš ti Cijenjeni čitatelju™ dobro za koga.
Tako da Trent Reznor, čovjek iza Nine Inch Nails nije trebao smotati nešto stimulativno da baci vrlo crn scenarij budućnosti kroz 15 godina. Sve što treba su stare sezone Dosjea X i malo zdrave logike.
Nego da se tu ne igram vanjskopolitičkog Dr Phila već da kažem o čemu se tu, dovraga i bestraga, radi. Radi se o najboljem konceptualnom albumu ovog milenija za sada; radi se o marketinškoj kampanji koja paranoju servira na jedan originalni način pomiješan sa vrlo velikim postotkom realizacije tih scenarija. Jer teroristički napadi na Los Angeles su mogući, droge u vodovodima vrlo moguće, militantne kršćanske sekte već su tu dok ih je Trent optimistično bacio u Year Zero – 2022. godinu kada sve ide kvragu. Doslovno.
Nine Inch Nails vjerojatno znate po pjesmama Closer ili Hurt iz sredine devedesetih. Ovaj pojekt je šesti album i najjači ikada što su Trentove paranoje i talent isporučili. Šesnaest pjesama koje polako grade cijelu priču o očaju, raspadu, nasilju, vjeri u bolje sutra te nešto malo nade. Ali stvarno vrlo malo nade.
The Beginning of the end, prva stvar sa stihovima počinje ovako Down on your knees,/
You'll be left behind./This is the beginning./Watch what you think,/They can read your mind. Ovo može značiti samo jedno: Reznor je pročitao 1984.-u. I čuo za ECHELON mrežu. I vidio crne helikoptere vjerojatno. Survivalism pjeva o onima koji su preživjeli i nije im problem ubiti čovjeka u svijetu koji je trenutno bez pravila i reda.
The Good Soldier ima stih koji priziva i Half Life i Fallout i Hills Have Eyes samo sa autom koji ima rezervnu gumu viška. Stih je gun fire in the street/where we used to meet/echoes out a beat and the bass goes/bomb right over my head/step over the dead. A tek smo na četvrtoj pjesmi. A ja nisam neki NIN fan.
Bojim se da imamo album godine. Guglajte Year Zero, pratite linkove i strepite. Baterije, konzerve i mlijeko u prahu uvijek možete kupiti sutra.
četvrtak, 03.05.2007.
THE GOOD, THE BAD & THE QUEEN - self titled; not so good album
Supergrupe imaju koncentraciju koja je jednostavno predprogramirana za uspjeh. Doduše, ne uvijek poput Velvet Revolver i doduše ne baš u potpunosti poput Audioslave, ali za The Good, The Bad & The Queen iskreno ne znam što bih rekao osim da cjelina koju su isporučili nije uopće jednaka sumi dijelova koje su unijela ta četvorica s kormilarom.
Kormilar je mali od miks pulta, Danger Mouse. Producirao je album s najvećim hitom ljeta 2006. od Gnarls Barkley, a prije toga nabavio na Internetu suhe vokale od Jay-Zja i na to prilijepio instrumentale od Beatlesa, dobio zasluženu slavu i sudsku tužbu zbog povrede autorskih prava.
Gitaru svira Tony Allen iz propalih The Verve, koje su također tužili, ovaj put, The Rolling Stones zbog posudbe jednog loopa u The Bittersweet Symphony, pjesme koju generacija posljednjih Titovih pionira najbolje poznaje kao zadnju pjesmu u filmu Okrutne namjere, koji je mlađariju tih godina podučio raznim stvarima.
Bubnjeve udara Tony Allen koji je sedamdesetih svirao sa Fela Kutijem dok je ovaj čekao da mu netko napravi filter na tonskoj probi. Nije pretjerano zanimljiv jer ga nitko dosada nije tužio.
Paul Simonon ovdje svira bas, a što drugo. Paul Simonon je legenda jer je svirao u The Clash. Točka.
Na klavijaturama, te ponekad za tastaturom, ali uvijek na vokalu je Damon Albarn iz Blur i Gorillaz. Blur je generacija osamdeset i neke najbolje zapamtila kao one koje izvode onu stvar u FIFA 1998. Naime, oko te godine su prazni diskovi postali dovoljno jeftini da se masovnije peku, a ustvari u pitanju je bila Song 2. Onda je iz benda otišao Graham Coxon i sve je otišlo k vragu.
Par godina poslije došao je animirani eksperiment sa Gorillaz za koji bi sociolog rekao kako u današnjem svijetu otuđenosti i podvojene tjelesnosti čak i glazba, koja je tinejdžerima bitna, može egzistirati virtualno u sastavu koji ne postoji. Ja bih rekao da se Albarnu posrećilo sa Gorillaz jer su crtani simpatično i sa velikom očima pa to kod neke vrste ljudi izaziva efekt pod nazivom Ajme, vidiga, sladakje.
Ovaj sastav je stvaran i svira, i to prosječno i ništa posebno. Čovjek dobije dojam da su u Parlophone izdavačkoj kući rekli: ''Snimaj šta `oćeš, uvaljat ćemo sve to!'' I Damon je tako snimio skoro četrdeset i tri minute u jedanaest stvari koje su sve redom poput grubih skica za pjesme koje još nisu dorečene kako bi trebale biti. Daleko od toga da je broj riječi bitan i proporcionalan kvaliteti pjesme; recimo, pogledajte Zadrugu i epohalnu Nemoj strat` sa samo jednom linijom teksta, ali kada prvi track pod naslovom History song ima u prvoj kitici dvanaest riječi od kojih je jedna i član, onda stvarno treba čestitati Albarnu na tome kako je ploču gurnuo u svjetsku distribuciju.
Za obranu treba kazati da pjesma ima onaj Guns of Brixtonovski groove na basu i šteta da tekstualno barem ne ide približno u tom smjeru.
Nakon ravno 5.16 preslušavanja, sudeći po Last.FM, može se baciti uho još i na zadnju stvar po kojoj album nosi ime. The Good, The Bad & The Queen je priča o povratku kući ujutro kada kroz oblake izgleda sve čišće zbog sunca, ali i činjenice da su čistači u žutom ulice prali, a vama je muka i više nemate cigareta. Pjesma je alegorija na loše stanje u Velikoj Britaniji i taj se motiv i indirektne usporedbe Tatcher – Blair vuku kroz cijeli disk, od prvog do zadnjeg sektora.
Popis pjesama:
01. History Song
02. '80s Life
03. Northern Whale
04. Kingdom Of Doom
05. Herculean
06. Behind The Sun
07. The Bunting Song
08. Nature Springs
09. A Soldier's Tale
10. Three Changes
11. Green Fields
12. The Good, The Bad & The Queen
(Parlaphone / Dallas Records)
