rirocker

21.06.2007., četvrtak

Thompson, ja i drugi lažni heroji


Zbog pedlja mora u Piranskom zaljevu naša je vlada već godinama pod povećalom javnosti, i u slučaju popuštanja nema te okolnosti koja bi ih opravdala u očima birača. Izgledna je šansa da bi u slučaju ustupka hrvatskog teritorija Slovencima, bili stigmatizirani kao veleizdajnici. S pravom. No gledamo li na ono što nas uči povijest, vjerojatnije je da bi na koncu bili slavljeni kao heroji.

'40. i neke hrvatska se vlada odrekla ne samo čaše mora u savudrijskoj vali, već čitave Istre, Primorja, Kvarnera, Dalmacije i otoka, a u korist Mussolinijeve Italije, da bi danas znatan broj ljudi Antu Pavelića veličao kao heroja i to da apsurd bude veći, ponajviše u krajevima koji su tim činom i sami bili odcijepljeni od svoje države. Ljudi u zanosu kliču ime čovjeka koji je napravio akt najveće izdaje u hrvatskoj povijesti. Ljudi u crnom.

* * *

1985. godine i ja sam obukao crno, i taj kolorit nisam presvlačio sljedećih 12 godina, a i dan danas mi se dobar dio garderobe bazira upravo na toj boji. No nema to veze s nikakvom ideologijom, crno je jednostavno moja boja. Slučaj je htio da se tada čitava moja generacija istodobno identificirala s crnim, čime je na sreću lako razgraničiti nošenje takve odjeće danas i nekad.

Upravo u doba najljuće alternative koja je sredinom '80-tih dominirala Rijekom, počela je priča o kompaktnosti riječke rock scene. Mnogi mediji koji su pratili glazbena kretanja, uvidjeli su kako se u Rijeci bude neke nove snage, imenujući nova gibanja najjačom rock scenom u državi. Tad sam bio ponosan što sam dijelom te scene, no kasnije sam povlačeći paralele s ostalim domaćim rock centrima, došao do zaključka da je Rijeka nezasluženo nosila tu titulu. Budimo iskreni, Rijeka je u to doba imala izvrsnih bendova, no jedva ih je nekoliko sviralo rock o kojem su pisali mediji. S obzirom da su perjanice ondašnje rock scene činili Riblja Čorba, Bijelo Dugme, Atomsko sklonište i Azra, riječka je scena bila sve samo ne djelom toga. Bila je čisti opozit toj i takvoj glazbi zahvaljujući kojoj je i nastao taj toliko drugačiji i prepoznatljivi riječki zvuk. Bendovi iz Pule su uvijek bili bliži čistom rockerskom izričaju. Tamo rock nikad nije bio „zavijen u crno“, već je cijelo vrijeme bio konstantan. Nekoliko mi je rockera iz bivše Yuge znalo reći kako im je Pula najomraženiji grad za održavanje koncerata. Puležani su generacijski odgajani na bazičnom rocku i nisi im mogao mazati oči. Mada danas ostavština riječkog rocka ima kud i kamo širi i snažniji utjecaj na glazbu od pulskoga, pulska je scena tada nepošteno izgurana u drugi plan. Ukratko, točnije bi bilo da se Rijeku krstilo kao rasadnik altera, a rock prepustio gradu koji ga je uistinu izrodio. Ovako je Rijeka ispala lažni heroj, a moja samospoznaja o tome nije bila nimalo ugodna.

* * *

Taman u periodu kad sam sa sebe skinuo crnu odjeću, pričao sam s čovjekom iz ureda za obranu grada Rijeke. Rekao mi je kako je početkom Domovinskog rata Rijeka s okolicom, na terenu imala oko 25.000 ljudi, bilo da su djelovali u sastavu brigada, pričuve MUP-a, ili HOS-a. S obzirom na prethodni popis stanovništva koji je pokazao da u Rijeci živi 150.000 ljudi, Rijeka je na listi gradova bila pri samom vrhu po broju odaziva na mobilizaciju. Ta činjenica malo znači bilo kome izvan Rijeke. Zanemariva je ljudima koji politički razmišljaju drugačije od većinskog biračkog tijela grada na Rječini. Samim tim što je tu na vlasti ljevica, Rijeka je u procesu oslobađanja Hrvatske, marginalizirani grad. I to usprkos činjenici što je to bio grad koji nije direktno izlagan ratnim stradanjima, a u obrani zemlje je dao više vojnika nego li neki gradovi s prve crte bojišnice. Grad čiji građani nisu uzeli pušku u ruke kad im je „komšija“ stavio kokardu na čelo i ušao u dvorište kako bi im oteo traktor, već grad čiji su ljudi otišli na stotine kilometara udaljena bojišta napuštajući lagodan život. Konačno, grad koji je iznjedrio 111. Brigadu čiji je A bataljun sam predsjednik istaknuo kao najspremniju postrojbu hrvatske obrane. Sve je to nebitno. Heroji su neki drugi gradovi. I neki drugi ljudi.

* * *

Marko Perković danas je najkontroverznija osoba domaće glazbene scene. O njemu kao kolegi glazbeniku neću govoriti, jer bi se sve svelo na moj glazbeni ukus, što i nije neki temelj za raspravu. No Marko je čovjek koji kroz svoje pjesme i video spotove napućuje kako je njegovo ratovanje vrlo bitan čimbenik u širenju spoznaje o Domovinskom ratu u mladih ljudi, i onaj dio koji želim komentirati tiče ga se kao mog kolege ratnika.


Thompson je kao dragovoljac u postrojbi HOS proveo nekoliko mjeseci braneći svoj dom, da bi se nakon toga razvojačio i u sred rata kao civil boravio u Splitu. Od tog kratkog boravka na ratištu, mediji su stvorili famu zbog koje ga se danas slavi kao heroja. Ne vidim ništa herojskoga u tome da čovjek uzme oružje i brani svoju kuću. To mu je na koncu, i dužnost. No Thompsona danas neki novi klinci u crnome, percipiraju kao heroja koji je otišao u rat braniti tuđa ognjišta. Iako nije. Branio je svoje selo. Tuđe sam domove stotinjak kilometara od svojega, branio ja. No Thompson je heroj, ja nisam. Thompsona se slavi kao da je za domovinu podnio krvavu žrtvu, iako nije. Ratovao je tek par mjeseci da bi se nakon toga u jeku obrane povukao u civilstvo. Žrtvu sam podnio ja vrativši se kući s papirom na kojemu piše „RVI 100% II grupa.“ No Thompson je heroj, ja nisam.

Priznajem da me malo smeta to što Marko svako toliko od nekud iskoči, da bi me iznova gonio na intenzivno proživljavanje onoga što sam ostavio iza sebe. Ne smeta me to što ja, i mnogi koje znam, nismo heroji, ne smeta me čak ni to što je heroj čovjek koji to nije zaslužio. On je od svega toga napravio posao, a živjeti se mora. Smeta me najviše što je taj i takav čovjek idol mlađem naraštaju, što mladost koja o svemu tome nema pojma pred sobom ima lažnog heroja.

Mogu razumjeti da se čovjeku u životu ne može desiti ništa uzbudljivije od rata i da se većina ljudi ne uspijeva tome oduprijeti, ili da neki u životu ne mogu pronaći druge vrijednosti kojima bi se okrenuli. No ne mogu prožvakati da mi lažni heroji uporno prodaju priču kojoj nisam bio tek svjedok, već akter. Da takvi od mene prave budalu spuštajući svetost obrane domovine na nivo prizemne desničarske endehazijske destrukcije i izdajničke politike prema vlastitoj domovini. Moja je generacija bolja od toga, i nije zaslužila poistovjećivanje s lažnim herojstvima uvjetovanim marketingom i samoniklim pijedestalima ega koji nekome služe da bi si napunio džep. Zbog takvih sam skinuo crninu, da me ne poistovjećuju s njima. Zbog takvih se sramim što sam ikad na sebe stavio komad crne tkanine, pa makar to bilo tek zbog identifikacije s alter scenom, onom istom, okrunjenom lažnim herojstvom rocka. Nadam se samo da će današnji klinci u crnom, jednog dana kad svjesno razmisle o svemu, imati manje bolnu spoznaju nego sam je imao ja.

17.06.2007., nedjelja

Uro©kavanje

Nitko ne zna reći što mu je droga novoga otkrila o rocku, no usprkos tome mnogi se trude biti upleteni u tu rabotu. Po mjerilima kojima je netko rock izjednačio sa seksom i drogom, ja nikad i nisam bio neki rocker. Drogu ne konzumiram, cigarete su mi odavno zabranili pa s vremena na vrijeme tek pućkam lulu ili cigaru, alkohol ne volim, a seks… pa ok, tu sam na svome. Zahvaljujući rocku, već dugi niz godina imam aktivan život. Naime s jednom plavom koja nije mogla odoljeti gitarističkoj seansi na nekom tulumu, danas živim u braku… mada kad bolje razmislim, to i nije neki rockerski doseg.

Za početak, jebem mater onoj budali koja je izmislila devizu „Seks, droga i R'n'R'“. Čisto zato da odmah odradim onaj dio koji se u tekstu tiče seksa. Potreba za seksom ima veze s rockom koliko i s bilo kojom drugom glazbom. Ako razmišljamo da seks donosi vrhunaravni osjetilni doseg isprovociran prirodnim putem, možda je i razumljiva njegova usporedba s glazbom u kojoj istinski uživate, no čemu se isti vezuje isključivo uz rock? Zašto nekome tko gušta u Bartoku ne bi krilatica bila „Seks, knjiga na glavi i komorna glazba“? Jesu li rockeri imali jači marketing.

Osjetilne ekstaze izazvane neprirodnim putem pak, ponajčešće drogom, također su se nepotrebno našle u ovoj priči. Ovo nije tek moja pretpostavka, i poprilično mi se jebe (posljednji put se u tekstu dotičem seksa) za ostavštinu te glazbe koja se kroz povijest trudila dokazati suprotno. Ja sam čitav svoj život gorljivo uživao u rocku bez ikakvih stimulansa, i sumnjam da sam zbog toga nešto propustio. Iskreno, sva moja iskustva s drogom svode se na dva povučena dima marihuane nakon kojih mi je bilo neugodno što me, za razliku od ostalih nije „puklo“. Možda mislite kako zbog toga i nisam prava osoba za preispitivanje ove teme, no barem sam iskren, a jebeš (evo još ovaj put) neiskrenog rockera. Ipak mislim da je baš to moje (ne)iskustvo najjači adut, i zato ću glasno napisati pa kud puklo; slogan o seksu, drogi i rocku, tek je djetinjasto isfuravanje nove spoznaje kojoj se posrećilo. I seks, i droga i rock glazba, otkrivaju se nekako istovremeno, u adolescentskoj dobi, i svaki je od ta tri subjekta jednako fascinantan za mladog čovjeka. Ako si krivovjerni sljedbenik te devize, uvijek možeš glumiti i barem izgledati uro(c)kano, što čitavoj priči nimalo ne pomaže. Masa je popušila priču, a i policija kao dio mase, čemu možemo zahvaliti opsadna stanja po koncertima na kojima u pravilu, ima droge u jednakoj mjeri koliko je ima u bilo kojem kafiću tijekom radnog dana.

* * *

Neki dan na Harteri 3, imao sam bliski susret s genetskim mutantom Hulka i CroCopa. U sred neobaveznog razgovora u dvorištu Hartere, 140 kilograma mišića u civilu, potapšalo me po ramenu krišom mi pokazujući značku. Čudno mu je mirisao moj smeđi papirnati tuljac napunjen aromatiziranim duhanom. Meni je jasno da policajac na zadatku ne može prići osumnjičenome i reći „Dobra večer“, ta ne živimo u civilizaciji. Međutim kod mene drskost ima dosta uzak hodnik za provlačenje prema komunikaciji, koja uz to nije uvjetovana vizualnim dojmom, tako da sam ispao bandoglavi sugovornik, buntovan k'o pravi rocker. Kad je zatražio, cigaru nisam ugasio, štoviše, kad mi ju je pokušao uzeti iščupao sam mu je iz ruke. Za moje čuđenje, tip se naklonio i rekao „U redu je“. Kasnije sam skužio da je razlog odustajanja od mog saslušanja, kriminalne obrade, uhićenja, ili čega li već, bio taj što je u istom društvu sa mnom stajao gradonačelnik. Tek tad mi je tlak natjerao krv na nos. Dakle, u ruci sam mogao imati ne džoint, već Oshov poster, sarin i dobru volju da pobijem pola Hartere, svaku daljnju nakanu da se stvar ispita do kraja, otklonila bi Obersnelova nazočnost. Postoji još i gora opcija; da je Obi duvanio maru, HulkCop bi se zasigurno uz smiješak jednako naklonio.

Ono što me ipak najviše ljuti, jest činjenica da je te večeri u Harteri na prilično vidljivim mjestima ležalo nekoliko urokanih mladih ljudi. Meni bi bilo logično da se takve klince privede, i to ne zbog krivične, već zbog medicinske obrade. Srećom se nitko nije zagušio u vlastitoj bljuvotini ili bio pregažen od mase. Hitna je parkirana na ulazu, i najmanje što se moglo za njih učiniti jest prijevoz u bolnicu i poziv roditeljima da dođu i pokupe svoju djecu. Ako je istina da sve to počinje u roditeljskom domu, ne bi li prvi korak trebao biti upoznavanje roditelja s time da im se dijete te večeri zaigLalo u mraku? Ovako, ta će mladost u neko doba doći sebi, umiti se na fontani, i poletni stići na nedjeljni ručak. Međutim, u Harteri se takve klince prekoračivalo kako bi se po ramenu potapšalo mene, na kojemu se izdaleka vidi da sam narko nedonošče. Forma je zadovoljena, rezultat je nebitan, poglavito onaj dugoročni. Sad se pitam što policija uopće radi na rock koncertima? Po svemu sudeći isto ono što seks i droga rade uz rock and roll. Zadovoljavaju formu.

Iz povjerljivog izvora doznao sam da je te večeri na Harteri policija zaplijenila devet komada zabranjenih stimulansa. Devet komada, u masi od nekoliko tisuća ljudi, siguran sam da bi pred svakom osnovnom školom zaplijenili više. Zašto mi spominjući osnovnu školu na pamet padaju pedofilske afere s Katoličkom crkvom? Usprkos tome što ih se previše nagomilalo, stav je medija da je riječ o izoliranim slučajevima. Nedvojbeno i jest. No zašto droga na rock koncertima ne uživa istu olakšicu već se svakog posjetitelja u startu drži „krivim“?


Seks, droga i rock and roll, dakle? Ako baš moram secirati, seks je nagon, droga je stimulans. Stimulansom možeš isprovocirati nagon, neka ih zajedno. No gdje je u svemu tome rock? Rock je feeling. Ako ga želiš iskusiti, preporučujem uzimanje čistog. Snažnije djeluje i duže trese, iskustvo je orgazmično, a i ne šteti ako se navučete.


* * *

1999. sam već imao dugogodišnji alkoholni apstinentski staž. Iste godine s Gradom sam održao koncert u Kopenhagenu. Jedan od dogovora s organizatorom koncerta bio je da se od ulaska u dvoranu, pa do kraja koncerta ne smije konzumirati alkohol. Novac nismo imali, a u backstageu nas je čekala samo voda. Meni je bilo svejedno, no bendu kao poznatom ljubitelju piva ovo je poprilično teško palo. Tračak nade ukazao se sat vremena prije nastupa. U jednom nam je času prišao omaleni, krivonogi simpatičnjak i predstavio se kao Bahrija. Bio je izbjeglica iz srednje Bosne trajno nastanjen u Kopenhagenu, i s velikim je oduševljenjem dočekao koncert Grada. Prišao je, rukovao se, i kao stari fan benda nabacio pošalicu „Š'a ima ba? Ima li nešto?“ Odmah po upoznavanju Bahrija nam je dao do znanja koliko mu je ova večer posebna. „Momci, ako ne zamjerate, ja bih vas počastio, al' prvo jedan mali poklon“. Nasmijanih li lica i razgaljenih duša… U kratkom smo roku svi u rukama držali po mali privjesak, minijaturu bosanskog stećka koje je Bahrija izrađivao i prodavao, te tako sebi financirao studij kiparstva. Bahrija se u zagrljaju benda primakao šanku, i taman kad su neki pomislili kako će napokon pasti runda pive, Bahro je iz džepa izvadio poveći smotak hašiša. Možda smo mu kasnije trebali objasnili kako bi pivo vulgaris, a ne hašiš, bio odličan početak jednog dugog prijateljstva. Ovako su se dečki smrknuti odvukli u backstage. Nadam se da je Bahrija uživao u koncertu, sa ili bez droge, i da nije čuo okljaštrenu devizu o rock and rollu koju mu je s tonom gorčine netko iz benda uputio: „Jebem tebe i drogu!“

12.06.2007., utorak

Baština (O)Panka

Pank sam uvijek dvojako doživljavao. S jedne me strane zbog sklonosti otporu prema normama fascinirala njegova ideja. Mislim da je to zdrava reakcija na okolinu koja ti mimo tvojih htijenja kroji sudbinu. S druge strane nikad nisam volio pank glazbu, a sam pokret mi se činio pretjerano obojen elitizmom. Vjerojatno zato jer je kao i mnogi drugi pokreti, bio omasovljen zbog trenda. Mislim da je jako malo iskrenoga bilo i ostalo vezano uz pank, ali da ono što je preživjelo, esencija prvotne ideje, egzistira i danas u nekoj drugoj formi. Pitanje je koliko danas ljudi prepoznaju tu transformaciju.

Posljednjih godina rijetko srećem ljude s kojima sam se nekad tiskao po Palachu. Desi se to na kakvom skupnom koncertu, ako nam se poklopi da uspješno angažiramo baka servis. Malo smo ozbiljniji, više nismo u prvim redovima, držimo se debele distance, gledamo gužvu, prisjećamo se zajedničkih koncerata, bendova na koje smo skakali, zgodnih cura u crnome, gdje su danas, s kim su, jesu li uopće...

U razgovorima se neminovno pokrene i priča o Letu. Ta jedni su od rijetkih mastodonata koji su svo ovo vrijeme scenski prisutni. Nekakav vršni zaključak moje generacije je da je Let valjao na prva dva albuma. Kasnije to više nije bilo to, a ovo danas nećemo ni spominjati. „Izađi mala!?“. Pa taj smo refren znali pjevati kad bi se sprdačili s nekim. S kim se to danas sprda Let?

Od prapočetaka panka na ovim prostorima, pa do današnjih narodnjačkih poskočica, Mrle je sa svojom družbom uvijek imao podršku publike. Meni osobno, narodnjak nije ništa simpatičniji time što je upakiran u gitarski rif, no po svemu viđenome očito je da ljudi vole to što Let danas radi. Pitanje je da li publika to uistinu i razumije. I ne samo oni. No ono što je činjenično, jest da Let nema vjernu sljedbu. Nikakve su šanse da ćete danas na Letovom koncertu vidjeti nekoga da se razbacuje na Mamne Baneta, a da ga se sjećate kako se jednako pred dvadeset godina bacao na Vjernog psa. Površno gledajući, lako bi se dalo zaključiti kako je Let cijelo ovo vrijeme opstao jer se znao dodvoriti konzumentima glazbe, i to bez obzira što je svoju glazbu uvijek gradio na alternativi. No je li doista?

Najveće kontroverze koje se tiču glazbe, a koje danas proživljavam, upravo se vežu uz Let3. Došao sam u fazu kad jednostavno više ne mogu slušati ljude koji vape za starim danima, zazivajući doba u kojem je Mrle svirao pank i kada je Let proglašavan najboljim alter bendom u Europi. Ne mogu više slušati kako je Let bio bolji dok je u bendu svirao ovaj ili onaj. Ne mogu više po novinama čitati izjave riječkih rokera o tome kako se Let prodao i kako im je suradnja sa Severinom nije trebala. Bojim se da sam u tome poprilično usamljen, pa se pitam, jesam li ja u ovoj priči panker? Ja koji pank nikad nisam javno deklarirao kao nešto meni blisko.

Vrhunac neizdržljivosti je članak kojeg sam nedavno pročitao u Sušačkoj reviji, a kojeg je potpisao Koraljko Pasarić. U tekstu se vrlo oštro recenzirao zvuk narodnjaka kojeg Let danas forsira. Zasmetala me ta prozivka, ponajviše zato što je Koraljko svojedobno bio menadžer Termita. Čovjek koji je u to vrijeme shvaćao ideju bunta, i pratio Mrleta od njegovih glazbenih početaka. Nakon silnog otresanja po Letu, danas se pitam, tko je ikada istinski razumio ideju panka, a tko bio njegovim dijelom zbog pomodarstva?

U Hrvatskoj, zemlji u kojoj vlada sloboda mišljenja i govora, zemlji koja voli na svim poljima isticati različitosti od istočnih susjeda, danas panka više nema. Nema kreativnog otpora prema sistemu kakvog je bilo u početcima anarho histerije. Danas pjevati o tome kako je sve sranje, više ne znači biti protiv. Znači biti u srednjoj struji jer smo apsolutno svi svjesni bolesti društva i nitko nam ne brani u to upirati prstom. Danas se više ne pruža otpor, zapali smo u pasivu, apatija proždire.

Jedini koji se još uvijek opiru, isti su oni koji su cijelo vrijeme pružali otpor, samo što su svoj revolt doveli do apsurda. Danas popularniji nego ikad, ostali su sami i neshvaćeniji nego li su bili u prošlosti. Danas pank znači skinuti se gol i prošetati se Korzom. Pank znači izrugivati se mačizmu policijskom kabanicom i brčinama. Pank se smije u lice aktualnoj politici i vlasti zaodjenut u JNA uniformu. Danas živjeti pank znači objaviti glazbeni CD bez glazbe. Revolt je posebice prisutan kroz izrugivanje s medijima. Godinama ne objaviti niti jednu glazbenu numeru, a čitavo vrijeme biti prisutan na sceni, i tako parafrazirati bolest društva u kojemu su najveće medijske face upravo oni koji se ne bave s apsolutno ničim. To je pank. Pružiti otpor prema smradu društva znači mirisnu ružu zadjenuti u guzicu. Pank znači u poplavi rušenja nacionalnih simbola bivšeg sistema i u euforiji veličanja trenutne politike, podići spomenik s likom starice s ogromnim spolovilom. Pjevati najljuće narodnjake, razbacujući se na bini jednako iskreno kao i pred dvadeset godina znači biti dosljedan. Surađivati sa Severinom, najnetalentiranijom pjevačicom ove regije, čiji fenomen uspjeha leži u zatucanosti mase, to je performans u slavu protesta, veći od silaska u kanalizaciju u Armanijevom odjelu. Nuditi slušateljima šund, rugati se sa svima uključujući i publiku, uz to se praviti blesav i sve to naplatiti, to je vrhunac panka kojega nisu mogli zamisliti ni najgorljiviji pobornici pokreta '70-tih godina u Londonu. Izrugivanje s društvom nikad nije bilo očitije, snažnije, masovnije, bezobraznije i glasnije, ali ni prihvaćenije nego li je danas. Zahvaljujući Letu3.


Kako rekoh u početku, mislim da je jako malo iskrenoga bilo i ostalo vezano uz pank, ali da ono što je preživjelo, esencija prvotne ideje, egzistira i danas u nekoj drugoj formi. Anarchy se više ne nosi na kožnoj jakni, već na srpskoj šajkači. Pank ne gazi po sistemu Martensicama već opancima. Tko to ne razumije danas, nije pank razumio nikad, a svaka kritika ima uporište isključivo u strahu od nerazumijevanja. A razloga za strah u biti i nema. Ta neće vas pank ugristi. Dečki nose brnjice.

Kako sam postao budistički monah, i Parafe pretvorio u zvono

Pred tjedan dana, na jednom forumu, netko je postavio pitanje: „Koji vam je najdraži koncert“. Bez razmišljanja sam upisao: Paraf – 1985. Promocija albuma „Zastave“. Mada sam znao da nitko od prisutnih nema pojma o čemu pričam, upisao sam to s velikim zadovoljstvom.

* * *

Zdravka i Pavicu Čabrijan nikada nisam imao priliku upoznati. Na moju ogromnu žalost, jer Paraf mi je odredio sva glazbena kretanja u životu. Pričam o „Izletima“ i „Zastavama“. Pank me nikad nije zanimao niti na globalnoj sceni, a još manje na lokalnoj. S ostalim ljudima iz Parafa sam se znao susretati, s Ilijom sam neko vrijeme dijelio prostoriju dok je svirao u Psima, s Pjerom sam čak svirao u jednoj fazi Grada, no Zdravka i Pavicu, srce i mozak benda, nikad nisam sreo. Inače u životu nemam idole, a nemam ni neki pretjerani broj ljudi koje cijenim zbog posla koji rade, zato ljudima koji me oduševe uvijek dajem do znanja da ih cijenim. Mislim da je sebično zadržati za sebe fascinaciju ljudima, i da je u najmanju ruku fer dati povratnu informaciju koja će nekoga dalje goniti da bude jednako kvalitetan. O čemu pričam uopće, pa ja čak i prodavačici u trgovini znam na odlasku reći: „Bili ste ljubazni“. Eto, baš zato mi je žao što nikad nisam upoznao Čabrijane, a ne zbog nekog idolatrijskog unutarnjeg sagorijevanja.

Na par mjeseci prije izlaska „Izleta“, počeo sam se aktivnije zanimati za glazbu, dobio sam i svoj prvi bas i glumatao da znam svirati. Jolana boje trule višnje, vrat boje senfa, funkcionalna više kao lopata nego li kao instrument, užas kojeg tada nisam bio svjestan, rugoba s kojom sam mislio da je svijet moj. Osjećao sam se s njom kao junfer koji se zaljubljuje nakon prvog seksa. Bilo je to utapanje u prvoj vodi. Uhu žednom glazbe, „Izleti“ su bili nešto potpuno novo, pogotovo nakon Deep Purplea recimo, s kojima sam slušateljski ušao u glazbu. Ne mogu reći da sam kužio sve o čemu su Paraf pjevali, no to i nije bilo toliko bitno. Bitan je bio groov koji me ispunjavao. Mogu reći da sam tada postao i ostao fan nekog benda, i to domaćeg, po prvi i posljednji put. Nikad više nisam osjetio takvu bliskost prema uglazbljenom hrvatskom jeziku, izuzev možda prema Grču u jednom periodu koji se opet ne može mjeriti s dugogodišnjom zaljubljenošću u Paraf.

Bio sam klinac kada su izašle „Zastave“. 15-16 godina, povučen, prestrašen, frustriran, opterećen svijetom... teško djetinjstvo, jebi ga. Čuvši album, u pravom smislu riječi sam poželio nestati u toj glazbi. Budistički monasi imaju jednu zanimljivu meditaciju koju izvode pomoću zvona. Zvono jednom rukom dignu u razinu usta, zaokruže drvenim klatnom oko metalnog ruba, te otvorenih usta „progutaju“ zvuk zadržavajući vibraciju u sebi. Takvom vježbom čiste tijelo ispunjavajući ga podsjećanjem na praiskonski zvuk stvaranja svijeta, i pripremaju se za Zlatno doba. „Zastave“ su bile moje zvono. Mogao sam satima ostati nesvjestan bilo čega osim zvuka i glasa s trake. Jednom skriven u „Zastave“, ostajao bih nepronađen satima, a svaki povratak bio mi je težak i grub. Inače utjecaj „Zastava“ na mene je ostao toliko jak, da sam u svojoj knjizi „Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man“, jedan tekst koji vapi za nekim boljim danima nazvao „Zlatno doba“. Inače svi moji tekstovi odmah ispod naslova imaju glazbenu preporuku. Preporučujem čitatelju što slušati dok bude ulazio u priču. „Zlatno doba“ od Parafa, jedina je domaća pjesma koju sam ikad naznačio kao vrijednu slušanja.

Par mjeseci nakon izlaska „Zastava“, desila se riječka promocija albuma, u dvorani „Lovorka Kukanić“, kultnom mjestu za svirke toga doba. Trebalo je skupiti snage, o da, i to kakve snage, i otići na koncert. Sam, u gužvu, među ljude, biti ogoljen do kosti. Kad si dijete kakvo sam ja bio, misliš da su sve oči svijeta uperene u tebe i da svih boli dupe kako si se, ako ništa drugo, a ono barem počešljao. No želja za Parafom bila je jača od svih crnih misli. Bijela košulja, crni sako, i sat vremena hoda uzbrdo. Ako se dobro sjećam, u dvoranu sam došao među prvima, i odmah stao do stagea od kuda se nisam pomakao do kraja koncerta. To je inače bio prvi put da sam uživo gledao neki koncert, a Parafima posljednji put da su svirali u Rijeci. Da tu večer nisam prelomio odluku o odlasku, ne znam kako bih si ikad oprostio, i da li bih više ikad otišao na bilo čiji koncert. Jer danas kad razmišljam o tome, u glazbi ništa nakon „Zastava“ nije bilo vrijedno tolikog napora. Iskreno, slabo se sjećam tih sat vremena. Znam samo da sam gledao koncert, upijao zvuk i pokret, hranio se Pavičinim gibanjem, i osjećao da se zaljubljujem u taj bend, u taj zvuk, u nju. Koma. Dobro su mi Urban i Veso kasnije znali govoriti: "Nisi ti rocker, ti si darker u civilu." Od kad sam počeo svirati, svirao sam rock, ali nikad nisam djelom sebe izlazio iz svojih depresivnih faza.

* * *

Neki dan sam bio na promociji DVD izdanja dokumentarca o riječkoj rock sceni, "Ritam rock plemena". U gomili ljudi, primijetio sam Pavicu i Zdravka, i sjetim se kako sam se zarekao da ću im jednog dana prići i dati im do znanja koliko mi je njihov rad značio, i koliko mi dan danas znači. Jer ja Zastave od famozne riječke promocije, slušam barem dva puta godišnje. I to ne tek tako, da mi nešto zvrnda kraj uha dok radim. Hranim se time, kao Budisti svojim zvonom. Međutim, umjesto da učinim ono što sam odavno odlučio, tu me večer pukao feedback. Vratio sam se u '85.-u, i kraj ovo dvoje sam opet bio onaj isprepadani klinac iz mase. Nisam imao snage prići ljudima i održati sebi davno zadano obećanje. Nisam se odvažio jedinim ljudima s ovih prostora čiju sam glazbu ikad istinski obožavao, reći da i danas nakon toliko vremena cijenim njihov rad. Inače, u jednoj sam životnoj epizodi upoznao Kiedisa iz RHCP-a. Proveo sam s čovjekom tjedan dana u prijateljskom druženju. Zanimljivo je da sam se u njegovom društvu osjećao potpuno opušteno, dok su mi Zdravko i Pavica nabijali neizdržljivu nervozu. Kako sam tu večer sa sobom ponio fotoaparat, fotografirao sam ih u par navrata, čineći tako sa sobom pomirbu da ljude neću zamarati svojim fanovskim litanijama za koje bi ih vjerujem, nakon toliko godina, bolila neka stvar. Jedan napor učinjen '85-te, bio je dovoljan za čitav život.


* * *

Kako sam urednik filmskog magazina Popcorn, nakon gledanja filma sam se bacio na pisanje recenzije. Sa DVD-a sam poskidao i nekoliko slika koje će popratiti tekst. U gomili fotografija Parafa, u jednu sam se posebno zagledao. Prepoznao sam interijer dvorane, bila je to scena s njihovog koncerta u „Lovorki Kukanić“, promocija „Zastava“. Može li živ čovjek koji nikad nije osjetio gorljivu sklonost ka nečemu, zamisliti moje oduševljenje? Gledajući fotku na monitoru, upalio sam „Zastave“ i odslušao ih od početka do kraja ne skidajući pogleda s fotografije. Znam, zvuči zašećereno, no ja sam tada opet bio na tom koncertu. Čak sam se na tren i prestrašio svojih razmišljanja. Danas imam sređen život. Imam dvoje prekrasne djece, prekrasan brak, solidan posao, stan i auto, dovoljno novaca za život, ukratko presretan sam čovjek. Tad pomislih, kako bi sve ovo svoje duhovno blagostanje koje imam, rado zamijenio za svu mladenačku depresiju i strahove, kad bi me netko mogao barem na par minuta zaista vratiti u onu istu dvoranu na taj koncert. Budisti kažu: „Čuvaj se svojih želja, mogle bi ti se ostvariti.“ Moja se ostvarila, i to na najneočekivaniji, i najbolji mogući način. Gledajući fotku, na koncu čitave priče, nakon svih puzzli koje su se u ovoj priči posložile, ostao sam šokiran do granica infarkta. Na fotografiji sam, nakon svega, u pozadini primijetio zbunjenog klinca u bijeloj košulji i crnom sakou, koji ne skida pogled s benda.

Zlatno doba nikad nećeš doći....
Kako kome. Kako, kome.

Ljuti neprijatelj

Bit će još malo deset godina, kako sam spakirao stvari, sjeo na avion i odpalio u Indiju. Mjesec dana glavinjanja po Andra Predeshu proteklo je dosta brzo, posebice posljednjih deset dana, jer sam sasvim neočekivano u jednom zabitom selu naletio na poznatu facu. U jedinoj zapadnjačkoj kuhinji u krugu od sto kilometara, koja je naziv „zapadnjačka“ nosila samo zato se u hrana nije posluživala uz pola kilograma ljutih papričica, tražio sam slobodno mjesto kako bih na stolicu spustio stražnjicu, a na stol tacnu s hranom, te na miru objedovao. Slučaj je htio da je jedino slobodno mjesto bilo za stolom za dvoje, za kojim je već sjedio dugokosi frik koji je ispijajući crni čaj prilično nezainteresirano gledao strani svijet oko sebe. Da i inače nisam bio ljubitelj Red Hot Chili Peppersa, vjerojatno bih pojeo svoj obrok, te nastavio dalje nikad ne doznavši da sam stol podijelio s Anthonyjem Kiedisom, no kako je moj glazbeni ukus bio nešto drugačiji, ubrzo sam shvatio tko je nasuprot mene.

Ispočetka mi je bilo čudno da mega zvijezda sjedi u restoranu zabačenog indijskog sela čijom glavnom cestom hodaju vodeni bivoli, no realno gledano tuda je znao protutnjati priličan broj zapadnjaka, i nije bilo razloga da netko tko se bavi rock and rollom bude izuzetak. Kako rekoh, znajući RHCP, meni je njegova faca bila i više nego poznata, no tko zna zbog čega sam ja njemu bio zanimljiv, i kako se iz ničega stvorila konverzacija koja je potrajala, i koja je na koncu prerasla u pravo višednevno intenzivno druženje. Posebice me zabavljala činjenica što bi nas dvojicu prosječan Indijac prilično teško razlikovao. Dugokosi bijelci, i kao svo muško stanovništvo obučeni jednako, u bijele asketske hlače i bijelu košulju jednostavnog kroja.

Tih deset dana upoznao sam čovjeka više nego li sam bio u prilici upoznati neke ljude koje znam čitav život. Posebna je to atmosfera, i ljudi se na vrlo jednostavan način otvaraju jedni drugima, a možda je i sam Kiedis u biti više nego jednostavna osoba. Od svih razgovora koje smo vodili, od glazbe do indijske filozofije, jedan mi je razgovor ostao u sjećanju, i to stoga što nisam očekivao da čovjek s takvim životnim i glazbenim iskustvom biva spreman o tome razmišljati i na takav način razgovarati.

Jednog popodneva dok smo sjedili u hladu i osvježavali se kokosom, čovjek je jednostavno rekao:

- Zoran, imam problem s kojim se teško nosim.

Mada sam već prvog dana od sebe otkačio spoznaju da sam u društvu sa zvijezdom, što prvenstveno mogu zahvaliti Anthonyjevoj jednostavnosti, u taj čas mi je ipak proradio ego jer mi se „Kiedis kalibar“ imao potrebu povjeriti. Njegov „problem“, bio je tek nastavak jedne od mnogih tema koje smo dotaknuli:

- Ponekad imam problema s egom.

Nisam mogao vjerovati što čujem. U sebi sam se nasmijao pomislivši... „Pa jasno da imaš, tko na tvom mjestu ne bi?“, no onda me njegovo ozbiljno lice i donekle zabrinuti pogled zavario. Na čas sam se duboko zamislio, i na koncu zatražio konkretno objašnjenje. Čovjek mi je iskreno priznao da hodajući ulicom ponekad primjećuje kako ga ljudi prepoznaju, i da u tom času sam sebe uhvati u foliranju. Neko vrijeme smo šutjeli, a onda sam počeo trkeljati, osjetivši da mi je na ovom svetom Indijskom tlu došlo neovozemaljsko nadahnuće.

- Ja ti inače živim u gradu sa sasvim finom rock tradicijom! – počeo sam. - Ri-Rock je manifestacija koja se održava svake godine, i na kojoj sviraju svi prijavljeni, i to bez konkurencije, bilo da su afirmirani, bilo da im je to tek prvi nastup. To je u neku ruku, kad je o rocku riječ, centralno događanje u mom gradu. Ja osobno ne poznajem nikoga tko je sišao sa pozornice Ri-Rocka, a da se nije folirao. Ja sam se masu puta nakon koncerta osjetio velikim. Masa se ljudi i bavi glazbom isključivo zbog ega, dok je tek manji dio u tome zato jer ima istinsku potrebu za definiranjem svoje kreativnosti. Gledajmo globalno. Rock zvijezde imaju dovoljno novaca da ne moraju iznova stvarati glazbu, ali ipak su i dalje u tom poslu. OK, rijetko tko se počeo time baviti zbog novaca, no sad kad je to postao posao, ne možemo reći da to nije bitan faktor u glazbi. Isto tako čisto sumnjam da ti ljudi baš uživaju pred publikom već dvadeset godina izvoditi jedne te iste hitove. Dakle radi se o čistom egu. Ljudi se žele osjećati važnima. Drugi pak, koji od rocka nemaju ni slave ni novca, opet su u tome tvrdoglavo dugo iz istog razloga. Ako već nema priznanja od okoline, uvijek mogu biti važni sebi samima, i uvjeriti se da je to jednako bitno i drugima. No nije li to na koncu ipak ljudski? Ima li veće zadovoljštine u glazbi od one koju osjetiš pozitivnom povratnom informacijom od ljudi, koju u sebi smjestiš na visoku poziciju značaja. Po meni to i nije neki problem, pogotovo što ja govorim o Ri-Rocku, manifestaciji koja na svjetskoj glazbenoj karti vrijednosti nije ucrtana nigdje, dok s druge strane imamo tebe, koji si ... recimo to tako, planetarno poznat. Ako mene pitaš, sama činjenica da si ti svjestan svoga ega, dovoljno govori o tome da si normalna osoba. Da ga nisi svjestan, vjerojatno bi bio tek običan papak, bez obzira na glazbenu pozadinu koja ti daje vjetar u leđa.

Više nismo pričali o egu. Samo sam ga ja još jednom spomenuo kad smo se nakon par dana na njegovom odlasku pozdravljali. Zamolio sam ga da mi da autogram za dragog frenda. Spremno je napisao malu posvetu pedantno ukrašavajući slova, usputno me pitajući da li je i frend fan RHCP-a.


- Ne. Frend je fan Rolling Stonesa. – odgovorio sam.
- Zašto onda tražiš autogram za frenda, a ne za sebe?
- Frendu će od tvog potpisa biti važnije to što sam ga se uopće sjetio, a ja bi se s tim potpisom i ovako samo folirao.


Tako je Vava ni kriv ni dužan dobio Kiedisov autogram, Kiedis spoznaju o Ri-Rocku, a Ri-Rock svog ambasadora u Indiji. A ja? Ja sam dobio lekciju o egu, ljutom neprijatelju kojeg mi je stvorio rock. U tren sam pomislio da sam faca samo zato jer se Kiedis pokazao kao sasvim normalna osoba. Srećom naučeno gradivo je primijenjeno jako brzo jer sam skužio da nema svjesne borbe protiv ega. Jedina je efikasna formula ne sputavati ga i pustiti ga da se razmaše do te mjere da ti se i samome zgadi, a kad se to desi, prirodno će otpasti kao krasta. Ako imaš sreće, jasno. Jesam li je ja imao? Malko.

Combat Rock

„Bokte! Nabavio sam si od frenda koncert od Mejdena na videu i gledo sinoć i viš ono, Heris uzme bas i onako ga uperi u rulju, i s prstima, ono ful brzo plete i čuješ ono zvuk ko da brzo puca iz mitroljeza, a on onako, digne nogu na onaj zvučnik i maše sa basom lijevo desno ko da puca po ljudima! Kaš ti tako? A?“

Žile
Veliki odmor.
Brodograđevno industrijska škola - 1986.



Uvijek mi je bilo žao što je ulaz u Palach imao jednu povišenu stepenicu, jer bih se počesto u nedostatku koncentracije sapleo o nju i uteturao unutra. Tih dana razloga za rastrojenost bilo je i više nego li smo navikli. Ni danas ne mogu sebi objasniti od kud se u meni stvorio val bijesa kad sam '91. sjedeći u predvorju Palacha gledao s ekipom TV vijesti na kojima su prikazali kako je naoružana bradata mafija iz čiste obijesti zatvorila pitku vodu domu za retardiranu djecu u Vrlici. Sjećam se da smo svi pukli, poskakali se na noge, prolila se piva, smočile cigare, a deset dana nakon toga umjesto u vlažnoj prostoriji na Drenovi s Precisionom o ramenu, stajao sam u vlažnoj prostoriji osnovne škole „Klanac“, a na kaišu preko ramena klatio se ne baš jako precizni AK-47. Svo vrijeme mog boravka u Lici, mene i ekipu izvlačio je kazetar koji sam po ne sjećam se više kome, dobavio od kuće. „Rijeka-Paris-Texas“ smo izvrtjeli dok se kazeta nije totalno izgulila, a TDK sa snimljenim „EKV - Live in Kulušić“, slušala se često, ali samo ako u sobi nije bilo starije ekipe, čisto da ne provociramo ljude odjednom nepopularnom ekavicom.

Rat i rock su mi oduvijek bile nespojive stvari, do te mjere da mi je mrsko čak i pogledati cover The Clashovog albuma „Combat Rock“. Ne mogu u rat ukalupiti razmišljanja o životu kojoj je baza rock izričaj i sve ono pozitivno što on sa sobom nosi. Mada priznajem, u jednom trenutku sam pod pritiskom atmosfere bio napravio popriličan otklon od samoga sebe, no srećom imao sam u blizini ljude koji su mi puno značili, i koji su mi na vrijeme skrenuli pažnju da šizim. No, koliko god je atmosfera u Lici bila nenormalna, s njom sam se znao dobro nositi jer sam znao s koje strane je vjetar upuhivao ludilo. Veći je problem predstavljala ekipa koja je iza mene ostala u Palachu.

U par navrata kad bih dolazio preko vikenda u Rijeku, i obavezno navratio do Kružne ulice, skužio sam da je moju omiljenu destinaciju preplavila horda proroka koji su „kužili stvar“. Njima je sve bilo jasno još od prije, oni su sve znali, a mi, ako Bog da, tek ćemo doći do te spoznaje. No tad, tog časa, dok smo još uvijek bili slijepi, oni su srećom bili tu da nam objasne kako stvari stoje. Tako smo od samozvanih mudraca mogli doznati ono što se oduvijek znalo (samo se o tome nije smjelo glasno pričati), da su „Fitovci“ četnici. Ta uvijek su oni nešto bili skloniji snimanju albuma i koncertima po Srbiji nego li po Hrvatskoj i Sloveniji, a posteri na kojima je sjedio Bajo u poderanim trapericama i glavom nakošenom u jednu stranu da curice popizde na njegovu vjetrom očešljanu kosu i dugački romantični pogled, tiskali su se u srpskim tiskovinama, nikad hrvatskim i slovenskim. Da stvar bude gora, nemaju li oni na jednom albumu pjesmu koja se zove „Beograd“? Kad je zapuškaralo, prvi su otišli preko grane, navodno poručili svima da se neće boriti, i navodno besplatno svirali na koncertu za Antu Markovića i njegov „Pokret za Jugoslaviju“. No s njima se lako moglo, jer nisu ništa niti krili, ali bilo je tu i onih koji su se pritajili, a ti su bili najopasniji.

Počelo se kalkulirati tko je od kuda, čiji se ćaća krsti, čiji križa, a čiji klanja. Na Palahovom šanku su se uz pive, počele nizati liste s nadimcima riječkih rockera, dopisivala su se prezimena, čeprkalo se po stvarima koje nikad nikoga nisu zanimale. Neki ljudi su se kroz rock scenu znali desetljeće, opijali se skupa, od policije skupa bivali izbacivani, razmjenjivali su prostorije, posuđivali teškom mukom stečenu opremu, dijelili zadnju cigaru, zadnju čašu cuge, a da su pri tome jedni o drugima znali samo da su dio istoga kruga, da dijele jednaku fascinaciju rockom, da su dio iste energije koja pojedinca tjera na kreativnost. Kako se tko prezivao, masa njih uopće nije znala. No tad su počela propitkivanja. Kako li se ono preziva Prlja, a kako onaj iz „Dr. Steela“, a kad smo već kod njih, i oni su svoj album snimili za Srbe? Zapravo ne za Srbe. Za četnike. Nije li Plopi Crnogorac, a Rajko Cigan pravi Cigan? Mada bolje Cigan nego Srbin kao Jeggy i Vava, al ne, oni su ipak naši, dok je Stiv iz „Grada“...

Kad bi se genetičari i rodoslovci usuglasili kako su to ipak naši dečki, jer na sve tri strane ima svakakvih, i kad su se stvari oko porijekla riječkih rockera raščistile, na tapet je došlo rušenje granica rocka. Više nije bilo popularno slušati „Partibrejkerse“, pogotovo ne sad kad smo otkrili da imamo svoje „Majke“, koji recimo usputno, do tada u Palachu nisu mogli sakupiti 30 ljudi koji bi na njima zadržali koncentraciju dulje od deset minuta. No odjednom Anton više nije bio bog zna kakav gitarist, jer sve je to bilo hermetično i bez mašte, tri rifa, ma srpska posla, a dupkom krcati Palach na njihovim koncertima je nekako bila prenapuhana stvar. Ta kakav krcati Palach? Ja se toga nešto slabo sjećam. Znalo se isto tako da je „Grč“ oduvijek svoj izričaj kanalizirao kroz hrvatstvo, da su bili vizionari, uvijek svoji i nikad prodani, ta petnaest godina prije rata pjevali su o Beogradu koji se noćas pali. Mene srećom nitko nije ništa pitao. Maskirna je uniforma u to vrijeme bila argument, prejak da bi netko uopće pomislio kako Zoran nije hrvatsko ime, pogotovo što je i Zoff u osobnoj imao jednako takvo.

No u novonastalom cirkusu se prešućivala činjenica da je „Fit“ pljuvao krv da dođe do svog vinilnog prvijenca i da su ih redom obijali svi u Hrvatskoj i Sloveniji, te da su tek u Sarajevu dobili zeleno svjetlo za snimanje albuma, koji je pak nečijom aljkavošću u studiju nakon snimanja obrisan.

Zaboravilo se da su vrata beogradskog studija bila posljednja od stotine na koja su „Fit“ i „Dr.Steel“ zakucali, i da su ih tamo ljudi profesionalno primili i s njima potpisali ugovor. Zaboravilo se da je beogradska rock scena bila nekoliko puta jača od riječke, ali da se PGP RTB izdigao iznad lokalpartiotskih pizdarija davši prednost kvaliteti koja je sve to nadilazila, i koja je dolazila iz Rijeke i uz to zvučala preegzotično i ijekavski. Zaboravilo se da „Grč“ nikad za ideju vodilju nije imao politiku, te da se u njihovoj pjesmi kao simbol otpora pojedinca nad represijom vlasti umjesto Beograda, mogao naći i Zagreb da je kojim slučajem bio ondašnji glavni grad. Uzalud je i sam Zoff znao dobaciti kako mu se mahom uvijek jebalo za politiku ne želeći da se njegov sirovi glazbeni horror ukalupljuje u ono čega se „Grč“ uvijek klonio, podobničke strukture. Zaboravilo se da je malo tko od riječkih rockera uzeo pušku i otišao u rat, i da je jedina razlika između novo probuđenih osvještenika i „Fitovaca“, u tome što su „Fitovci“ imali obraza stati iza svog stava i javno ga plasirati, dok su kuloarske galamdžije i kritizeri spavali po prostorijama za probe u strahu od poziva za novačenje u ZNG.

Vrhunac licemjera desio se upravo u onome čime se riječka rock scena danas najviše ponosi, projektima «Band Aid». Prevelik je broj pojedinaca pobjegavši od puške, kroz pjesmu pljuvao one koji su učinili to isto. Preko noći smo dobili nove heroje, ratnike pjesmom koji su dali svoj obol patriotizmu, i koji će i danas rado istaknuti svoje učešće u pjesmama «Bedem ljubavi» i «Go home». Velikani rocka... i rata, onog nespojivog s razumom, kulturom, sviješću. Face koje su se osjećale bitnima u to vilovito vrijeme, raspjevani i nalakćeni na Palachovom šanku.

Uvijek mi je bilo žao što je ulaz u Palach imao jednu povišenu stepenicu, jer bih se počesto u nedostatku koncentracije sapleo o nju i uteturao unutra. Bubnjar „Strossmayera“ Norac pak, nije mogao niti to. Nakon gelera iz Otočca, umjesto za bubnjem sad sjedi u kolicima, nesvjestan i rata i rocka koji su za njega jednako prošla stvar.

Na istoku svašta novo

Sjećam se kao danas, kako je u prostoriju mjesne zajednice Krimeja u kojoj smo održavali probe, Urban uletio poput metka s velikom viješću za bend. „Primljeni smo!“ Znam da je današnjem mlađem naraštaju teško zamisliti što je u ono doba značilo biti primljen na subotičku gitarijadu, ali istina je da je danas demo bendu jednostavnije dobiti 15 minuta nastupa na državnoj TV, nego li je onda bilo doživjeti da ti lokalna radio postaja u eteru spomene ime. Od 237 bendova iz čitave Juge, koji su uopće imali herca poslati svoje demo snimke, primljeno je tek 8, među kojima je bio i „Laufer“. Subotička gitarijada „Omladina“, uz zaječarsku gitarijadu, zagrebački YURM i ljubljanski „Novi Rock“, činila je pravokutni temelj svih demo bendova kojima je sam nastup, a da ne spominjemo eventualni zapaženi plasman na istome, donosio nove fanove, ugled među kolegama, odskočnu dasku u koliko toliko čitani, slušani ili gledani medij s rock tematikom. Taj period sviračkog staža jedan mi je od najdražih, jer u tri dana defiliranja Suboticom, i 30 minuta na stageu „Teat-Rocka“ donijelo mi je nekoliko dobrih inputa koje sam kasnije na pravi način znao iskoristiti, čak i u životu vođenom mimo rocka.

Danas kad razmišljam o tome, mislim da je najveći ubod bila sretna okolnost što mi se sve to desilo dok sam bio izuzetno mlad. Nakon gitarijade, nekakav beogradski časopis koji se ako se ne varam zvao „Pop-Lava“ u svom osvrtu na gitarijadu zapisao je kako riječki „Laufer“ ima najperspektivnijeg jugoslavenskog basistu. Činjenica da sam na basu tada znao odsvirati tek ravnjake, i to što ni dan danas ne znam svirati onako kako je tada svirao basist đevđelijskog „Zijana“ koji je s nama bio u konkurenciji, nije pomutila sjaj ega koji mi se toliko napuhao da mi je i samome postao teret. No usprkos svemu doživljenome, dvije stvari sa „subotice“ su mi ostale najupečatljivije.

Kao prvo, nisam mogao vjerovati na kakav prijem smo naišli. Računajmo s tim, da većina subotičana nije imala pojma o radu nekakvog demo benda iz Rijeke koji je doduše tada već imao jednu kompilacijsku kazetu iza sebe (Le Desire), ali koja nikako nije mogla biti razlogom da nas se umalo na rukama nosi kroz grad. Gdje god smo se pojavili, i ne samo mi, već i članovi ostalih 7 takmičarskih bendova, nastala bi euforija. Cure su nam bez beda prilazile, vidno (pre)zainteresirane za čitav cirkus koji je valjda bio jedino što se kroz čitavu godinu i dešavalo u tom gradu, novinari naoružani jeftinim magnetofonima i mikrofonima krstarili su trgom vabeći za intervjue, za stol u kafićima stizale su ture iz svih mogućih pravaca, ekipa je po cesti dobacivala riječi potpore mada nije imala pojma da li je netko od nas član „Laufera“, „Ludog gavrana“ ili „Sajgona“, i jesmo li iz Rijeke, Beograda ili Skopja. San je postao stvarnost, materijaliziralo se sve što kao klinac s gitarom možeš željeti, i da mi je netko tog trena ponudio, ostao bih u tom gradu zauvijek.

Druga velika stvar koju sam donio iz Subotice bio je koncert „Grada“ koji je godinu dana prije uz još par takmičarskih bendova proglašen pobjednikom gitarijade. Dan danas me žulja ta diplomatska odluka žirija koji nije imao jaja izvući najjačeg od svih takmičara, žirija koji je, čudno je to danas reći, uvijek bio najslabija karika tog velikog ex državnog rock događaja, a što se na koncu dokazalo i te godine kad je „Laufer“ bio na takmičarskoj listi. Iako su nakon nastupa i kritika i publika bili jednoglasno skloni „Lauferu“, nekim čudom je nagradu i kritike i publike odnio sasvim deseti bend, nakon čega je i sam umjetnički direktor festivala Savo Duvnjak iz protesta dao neopozivu ostavku. Kako god, „Grad“ je te godine kao jedan od prošlogodišnjih pobjednika bio gost festivala, i taj koncert je za mene bio metak u čelo. Njihova glazba i nije bila tek nalik na onu koju sam ja želio svirati. Bila je to točna ta glazba čiji sam dio želio biti. Tad sam definitivno postao fan tog benda bez ikakve mogućnosti prosudbe kvalitete. Da je „Grad“ nakon toga kojim čudom odlučio svirati narodnjake, ja bi ih i dalje držao na svom intimnom pijedestalu kao vrhunski rock uzor.

Deset godina nakon te „subotice“, stjecajem okolnosti bio sam član „Grada“. Te večeri imali smo koncert u Slavonskom brodu kojeg sam dogovorio preko dobrog frenda Tomislava Golla, radijske legende tog kraja. Nakon tonske probe, zavrtio sam dva kruga po Brodu, i na koncu skupa s bubnjarom Devom sjeo u neki povučeni kafić. Znate li onaj vestern seting u kojem gringo dolazi u grad oko kojeg je 200 milja čiste pustinje? Priča se stišala, gdje god je i u cijelosti stala, a svi gosti su uprli poglede u nas dvojicu. U pozadini se čuo lagani tamburaški narodnjak koji se meni na tren učinio poput Bronsonove usne harmonike nakon koje će uslijediti gunfight kaos. Od nelagode nisam znao kud sa sobom, čak sam se uhvatio kako prstima tapkam po stolu u ritmu tambura, valjda nesvjesno želeći ostaviti dojam da mi je tu super i da se osjećam baš kao kod kuće. Na naručeni hladni čaj dobio sam odgovor „Paz' da ti ga neb' 'ladnog kuv'o“, a uz šalicu vrućeg lipovog, dobio sam i čašu punu leda. Danas mislim da batina nismo dobili jer su domaćini ipak kalkulirali kako se nije zgodno zaletiti u dva krkana od 195cm i 100kg koji su još uz to u cijelosti u crnome što možda ima značiti da nam je u džepu iskaznica HSP-a, ali siguran sam da su o nama pričali još sljedećih šest mjeseci.

Kasnije sam povlačio paralele o tih simboličnih deset godina, o malom „Lauferu“ s pet demo pjesama koji je na najvećoj jugoslavenskoj gitarijadi skovan u zvijezde, i velikom „Gradu“ na lokalnoj svirki, bendu s dva albuma iza sebe i hladnom prijemu i pogledima ispod oka, koji se nije zadržao u famoznom kafiću već je za nama izmilio na trg, kroz ulice, pratio nas dok nismo sjeli u kombi i dali žmigavac za Rijeku. Što se u međuvremenu desilo? Rat? Da, definitivno je pomaknuo nešto u ljudima, nestalo je opuštene atmosfere koju smo, ako ništa, sami sebi znali stvoriti. No rat se desio i meni, pa sam uspio zadržati bazu u razmišljanju i izričaju. Mislim da se desio rat protiv rocka, koji se na koncu povukao pred ljudima. Marginalizirali su ga do krajnjih granica, izbacili ga iz klubova, i sve što se godinama gradilo pokušavajući mu dati zasluženo mjesto u kulturi, ponovo je palo u glib. Tako je rock publika naprasno nestala asimilirajući se s nekim drugim, starim-novim pravcima, a oni najuporniji rock mamuti koji se nisu dali zbuniti, preselili su se u velike dvorane, i to samo zato jer je netko skužio da se ovakva upornost može utržiti. Desio se FijuBriju, desile su se „Majke“ u Domu sportova, a klupska scena je ustupila mjesto nekim novim trendovima, i tko se nije snašao vratio se na ishodište. Nakon pustih godina rockanja, bendovi su se povukli u garaže, održavajući statuse na lokalnim razinama, čekajući neke druge struje, neke druge gitarijade, neke druge klince koji će na koncertima izazivati euforiju, brusiti „zanat“ u iščekivanju nove neumitne deevolucije.

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se