N- nikad, nada.
Nikad ne reci NIKAD.
I nikad ne gubi nadu.

Nj- njoki.
Nonini njoki. Sa pasticadom. Na svijetu ne postoji nista ukusnije.

O- oci, osjecaji.
Oci… Nevjerovatno je koliko toga se moze procitati u ljudskim ocima. Oci su, uistinu, ogledalo duse. Treba samo znati kako i kada se zagledati u njih…
Osjecaji… Moji su uvijek duboki. Bez obzira radilo se o ljubavi, veselju, bijesu ili tuzi. Sve, bas sve, prozivljavam intenzivno i iskreno. I neopisivo me nerviraju “mlaki” ljudi. Ne shvacam one kojima je uvijek sve ravno, sve svejedno, one koji su uvijek hladni i odmjereni… Ja kad volim, volim do bola, veselim se sa najvecim osmijehom, ljutim se najglasnije, kada placem, placem uz jecaj i suze se slijevaju niz obraze. Jednostavno, ja sam covjek. Covjek koji osjeca…

P- prijatelji, putovanje, pobjeda, ponos.
Prijatelji. Imam svega nekoliko Prijatelja i bezbroj dragih poznanika. Prijatelji su moje blago. Nepresusan izvor smijeha kada sam sretna, podrska, potpora, utjeha, kada sam nesretna. Bez mojih prijatelja, zivot bi bio prazniji, veselje manje…
Putovanja. Neopisiv je osjecaj srece koju osjecam uvijek kada krecem na put. Putovanja su moja strast, moj hobi, moj ispusni ventil… Putovala sam puno, vidjela mnoge zemlje, dozivjela razlicite kulture i nikada, bas nikada, necu baciti sidro u mirnu luku i prekinuti svoja putovanja…
Pobjeda. Kod mene ne vrijedi ona stara- nije vazno pobijediti, vazno je sudjelovati. Na zalost, meni je vazno pobijediti. I zbog toga nisam ugodan suigrac u kartama ili bilo kojoj drugoj drustvenoj igri. Ja vam takve stvari prozivljavam izuzetno strastveno i u stanju sam se posvadjati sa vama na mrtvo ime ukoliko primjetim da varate ili jednostavno igru ne dozivljavate jednako ozbiljno kao ja. Gadna sam, znam, ali jednostavno si ne mogu pomoci. : )))))
Ponos. Upravlja sa mnom. I opet, kao u slucaju pobjede koja mi je bitna, mogu reci samo- nazalost. Jer, ponos mi je u zivotu donio vise stete nego koristi. Zbog njega sam izgubila neke ljude koji su mi bili dragi, propustila neke prilike koje nije trebalo propustiti i mnogi su me zbog njega karakterizirali kao tesku, tvrdoglavu, nepopustljivu i hladnu osobu. Sto ustvari nisam. Dobro, teska sam. : ) I sablasno tvrdoglava. : ) Ponekad i nepopustljiva. Ali nikad nisam hladna, a ponos je taj koji precesto ne dozvoljava pokazati toplinu, ranjivost i emociju. On je taj koji na lice navuce neprobojnu masku i usne razvuce u ledeni osmijeh, a jeziku dozvoljava da izgovara samo teske, ironicne rijeci, cak i onda kada srce puca i tijelo drhti od boli…

R- ringispil.
Treba li objasnjavati? : )

S- sex, smijeh, sestra, suton, SMS, Slon.
Sex. Obozavam sex. Uzivam u njemu i u tim trenutcima prepustam se u potpunosti. Njezan, grub, strastven, dug, kratak, sa ili bez emocija, nije vazno, za mene inhibicije i tabui u sexu ne postoje. Taktilna sam osoba i dodir mi govori vise od tisuce rijeci…
Smijeh. Smijem se puno, glasno i rado. Oko usta imam sitne borice- smijalice i volim ih jako. Jer one su dokaz da je moj zivot lijep, prepun srece, radosti I zadovoljstva.
Sestra. Nitko me ne moze naljutiti kao moja sestra. I bas nikog na svijetu ne voli vise od nje.
Suton. Sutoni su za mene velicanstveni. Gozba okusa, mirisa, boja, zvukova… Ni jedna ljepota ne moze se mjeriti sa slikom svijeta koji miluje umiruce sunce…
SMS. Obozavam SMS-ove. Primati i slati. Tocnije, sve SMS-ove osim raznih forwardusa. Njih mrzim. : )
Slon je kriv za ovu stafetu. : )

Š- šah.
Šah igram potpuno amaterski I lose, a od svih igara najvise bih ga voljela znati igrti dobro. Fascinira me šah.

T- tajna.
“Tajne su tu zato da ih ne’ko nasluti,
Postoji rec koja vredi tek kad se odcuti...”

U- uspomene.
Svoje uspomene cuvam kao male, vrijedne bisere. Moje uspomene su Ja, one su me izgradile i zbog njih sam ovo sto jesam…

V- valovi, vampiri, visina.
Valovi. Ja sam dijete mora. Pogled na uzburkano more I bijele krijeste valova u mojoj dusi budi mir…
Vampiri. Od svih misticnih stvorenja i bajki, vampiri su mi najromanticniji, najstrasniji, najzanimljiviji…
Visina. Jedino cega se bojim.

Z- zabava, zaljubljenost, zbogom.
Zabava. Zivim da bih se zabavljala.
Zaljubljenost… Ima li ljepseg osjecaja od iskrene, ciste, mlade zaljubljenosti, kada srce kuca brze, dlanovi se znoje, obrazi rumene, a sa lica ne silazi osmjeh? Ma nema nista ljepse... : )
Zbogom. Ne volim tu rijec i tesko je izgovaram. Ali, jednom kad ja kazem Zbogom to znaci da su mostovi vec spaljeni i povratka vise nema, nikad.

Ž- život.
Najvise od svega volim Život. Sa svim njegovim usponima, padovima, prekrasnim, uzbudljivim prevratima…


Eto… Jos jedna stafeta je iza mene. : )

G- galeb.
«Galeb Jonathan Livingstone», Richard Bach
“Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisuću kilometara na sat, ni milijun, niti letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje...”
“Možeš otići bilo kamo i bilo kada, samo ako želiš” - objasni mu starješina. – “Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio.” - Pogleda preko mora. – “Čudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Jonathane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su i mjesto i vrijeme beznačajni. Nebo je savrsenstvo…”

H- hvala, hrabrost.
Hvala… Zivot bi bio ljepsi kada bi jedni drugima cesce govorili ovu malu-veliku rijec. I kada bi bili iskreno zahvalni na sitnicama koje zivot cine zivotom.
Hrabrost… Da volimo, da osjecamo, da se prepustimo, da budemo ono sto jesmo, da kazemo sto mislimo, da se borimo za sebe i svoja uvjerenja… Hrabrost… Da budemo Covjek, unatoc svijetu koji sve manje postuje Covjeka.

I-igra.
Igrat cu se zauvijek. I kada mi kosa bude sijeda, koza umorna, a ruke drhtave, moj pogled bit ce zaigran i pozivat’ ce vas na igru. Jer, sto je zivot nego velika, sarena Igraonica u kojoj se najbolje zabavljaju oni najopustenije, najveseliji, najrazigraniji, mali vragolani koji ce se prvi popeti na drvo i krasti susjedove tresnje, koji ce prvi skociti u more sa visoke stijene, koji ce pjevati najglasnije, smijati se najiskrenije, plivati najdalje, cija ce koza biti najtamnija od sunca, koljena natucena, hlacice rasparane, obrazi musavi i rucice prljave od zemlje u kojoj su izgradili svoj dvorac iz snova? Sve je u Igri i nacinu na koji je igrate…

J- J je Ljubav.
Zasto? J je prvo slovo Njegova imena… Ime Onog koga volim… Ime Nekog Mog…
J su i jorgovani. Miris jorgovana. Najljepsi na svijetu.

K- Kreta.
Otok na kojem sam provela 13-est najludjih, najpijanijih, najljepsih dana. Otok koji ce uvijek ostati mjesto moje strastvene Mladosti i nesputane Slobode… Otok Sjecanja…

L- lazno.
Lazan sjaj, lazna lica, lazni osmjesi. Mrzim najvise.

Lj- ljeto.
Moje godisnje doba. Rodjena sam jednog davnog, vrelog ljeta i uvijek se iznova rađam prve veceri u godini koja zamirise na Ljeto i dodirne kozu Toplinom…

M-mama.
Moja mama.


EDIT:
Danas je tocno dvije godine od kada je u ovoj velikoj blogo-sferi rodjen i jedan mali Ringispil. Hvala Vam, prijatelji, sto ste sa mnom svo ovo vrijeme...

A- auto, autobus.
Naime, obozavam voznju. Bilo da vozim ja ili me vozi netko drugi. Voznja je nesto sto me apsolutno opusta, tada se mozak iskljucuje, a ukljucuje se dobra muzika i masta… Gleda se ili ispred sebe ili negdje u daljinu, ovisno o tome tko je za volanom, ali pogled je uvijek sanjarski i pomalo mutan, prepun bajke… To su, cini mi se, jedine situacije u kojima nemam potrebu govoriti. Doduse, cesto pjevam, sto je mozda jos i gora varijanta mog glasanja. : ))

B- Balas, Balkan.
Mislim da ovo prvo ne moram posebno objasnjavati, svi znate pricu o Djoletu i meni… Djoleta volem. Najvise. I to je fakat.
Balkan… Ne znam zasto, ali ima mi nesto strasno romanticno u ovom nasem polutrulom i poluludom poluotoku… Volim taj divlji, neobuzdan balkanski mentalitet, to sto je nama svaki bal maskenbal i sto za nas uvijek postoji dovoljno dobar razlog za ice, pice, pjesmu i ples… Jednostavno, i Balkan kao takav, prepun svojih divnih, sto manjih, sto vecih neostataka i nesavrsenosti, volem.

C- Cigani.
Oduvijek mi se cini da u sebi imam barem jednu, jedinu, malu kapljicu ciganske krvi. Nomad sam u dusi, ne drzi me mjesto, nemam poseban osjecaj pripadnosti kuci, domu… Cesta, put, sloboda, daljina, violine, vatra, vjetar u kosi, musavi obrazi, bose noge… Za mene, to je sreca…. Kada cujem cigansku pjesmu oci zasuze same od sebe, dusa se otvara, srce stegne, a ja imam potrebu samo plesati, vrtiti se, vristati, razbijati case… Sto bi rekao gore spomenuti gospodin…
“Hej, doleti mala senice, tu na moje zlatne civije!
Vatra sara tvoje zenice, razbij nesto i zaigraj ludo, divije!”

Č- čovjek.
Covjek je najvece cudo koje postoji. Covjek i njegova sposobnost da razlikuje dobro od zla. Neopisivo volim ljude. Promatrati, upijati, uciti od njih, slusati, VJEROVATI IM. Imam cudnu, pomalo djetinju vjeru u covjeka i iskreno, najdublje vjerujem da se dobro dobrim vraca, na pozitivu se lijepi pozitiva, za osmijeh dobijes osmijeh… Samo treba znati voljeti, osjecati, davati bez da se trazi ista za uzvrat, ne suditi, oslukivati drugo ljudsko bice i pristupati mu OTVORENA srca… Mislite da sam zbog toga naivna budala? Ma nemate Vi pojma. Nemate pojma koliko ljubavi sam u zivotu primila, koliko iskrenih zagrljaja, poljubaca, smijeha, zahvalnosti… A sve samo zato sto sam vjerovala u covjeka.

Ć- e ovdje mi apsolutno ni jedan pojam ne pada na pamet, osim ćilim. Onaj leteci. Na kojem su letjeli Vitezovi Orijenta. Ne pitajte me zasto??? : )

D- duga.
Ima li ista ljepse od trenutka kad istovremeno sipi kisa i sija sunce, a na nebu se, kao u djecjim slikovnicama, pojavi spektar prekasnih, veselih boja isprepletenih u divan, nebeski svod? Da li je netko ikada uspio sustici dugu i protrcati ispod nje? Ja jesam. Mnogo puta… Smijala sam se, sanjala pod dugom, lebdjela, grlila oblake… Jedino se nisam transformirala u djecaka. Jer nisam zeljela. Jer volim sto sam djevojcica…

Đž- džaba.
Antonio Nuic, “Sve džaba”. Zelim pogledati. Sto prije.

Đ- đubre.
Naprosto obozavam nekome tko me naljutio reci da je đubre. : )

E- Erdeljan.
Buba. I covjek za kog se udala. Od svih Njegovih pjesama, ako je moguce izdvojiti jednu, ja izdvajam ovu.

F- film.
Filmovi su moja strast. Obozavam filmove. Gutam filmove. Sve. Oduvijek, zauvijek. Najbolji? Bez razmisljanja- “La vita e bella”, Roberto Benigni.


Dakle... Ovdje se, ako netko jos nije shvatio, radi o jos jednoj ZADACI.
Ovu cu, mozda, kad ju dovrsim, i proslijediti.
Ima li dobrovoljaca za ponosno preuzeti stafetu?
Ajde, ajde, ne sramite se, rucice gore! : )))

Dakle...
Zvonce je prije nekoliko dana dobilo DOMACU ZADACU.
Cigareta, dlan, boja, strah, polako.

Eto Ti zadaca, ludo jedna! : ))
I nema sanse da stafetu proslijeđujem!

A svima ostalima zelim najljepsi Uskrs, puno mira i puno, puno Slobode...
Da budete ono sto jeste.


Sjedila je na prozoru i gledala negdje u daljinu...
Na horizontu boja se prelijevala iz narancaste u ljubicastu...
Zvukovi djecjeg smijeha, udaljeno brujanje motora neke male barke koja isplovljava na ribe, kliktaj galeba...
Naslonila je dlan na grubu prozorsku dasku, jos toplu od sunca koje ju je grijalo do prije samo nekoliko trenutaka...
Dopustila je da joj toplina prozme cijelo tijelo...
Zatvorila je oci i duboko udahnula...
Miris mora, proljeca i njenog grada...

Razmisljala je o slobodi...

Voljela je slobodu...
Trebala je slobodu...

Slobodu da zivi...
Da voli...
Da osjeca...
Da place...
Da se smije glasno...

Nikada nije zeljela osjetiti strah...
Od ljudi...
Od zlobe...
Od sudbine...

Zeljela je letjeti...
Roniti duboko na dah...
Slusati svoju jeku kako odvaznja od najvisih planina na svijetu...
Trcati...
Plesati...
Sanjati...

Povukla je jos dim cigarete i prije nego ju je ugasila zarom je na zidu nacrtala mali krug...
Polako, sisla je sa prozora i osjetila kako je obuzima sreca i spokoj...

Jer, znala je...

Zivjela je Slobodu.

I nitko, bas nitko, ne moze joj to oduzeti...

Znate li sto MRZIM najvise na svijetu? Tocnije, KOGA?

MORALISTE. Posebno one LAZNE.

A znate li cemu me iskustvo naucilo?

Da su SVI moralisti LAZNI.
LICEMJERI.
I nemate pojma kako ja MRZIM, MRZIM licemjerje.

Mrzim vjecno dezurne DUSEBRIZNIKE.
Mrzim «dobronamjerne» savjete koje NISAM trazila.
Mrzim ljude koji osudjuju.
Mrzim PROPOVIJEDI.
Ma POPOVE uopce, MRZIM.
I casne sestre.
Koje su casne samo pred ocima javnosti.
A u dusi su KURVE.

Mrzim sto se TEBI moram opravdavati, a zaboravljas da te poznajem od kada si bila DIJETE.
Klinka.
I ZNAM kakva si.
Ne vuci me za jezik, MOLIM TE.
Jer cut ces SVE.
A sve NE ZELIS cuti.
Jer ce te SVE natjerati da se zamislis nad SVOJIM zivotom.
I NECE ti se svidjeti ono sto ces otkriti.

Ti si sada neka druga?
Neka odrasla?
Pametna?
Cedna?
TEBI alkohol skodi?!
TI si prestala pusiti i smatras da su cigare stetne?!

O, Boze...
HEEEEJJJJ, pa ja te POZNAJEM!!!!!!

I znas sto?

Ja idem popiti pivu.
I litru vodke nakon toga.
I popusit cu 3 kutije cigara.

A veceras...
Veceras cu se sexati u autu.
Na parkingu.
Pod ulicnom lampom.
Tamo gdje ponekad prodje nepoznat covjek i SVE moze vidjeti.
I SVRSIT CU.
Sjecas se kako to izgleda?
Sjecas se kakav je SEX koji se NE ODVIJA ispod plahte, na krevetu?!

I znas sto jos?
Zapalit cu i joint nakon svega!
Jedan dobar, pravi, veliki!
TEBI U CAST!

A ti samo spavaj...
I uvuci se u svoj debeli primitivizam...
U svoju jadnu, jadnu apatiju i mrtvilo koje nazivas ZIVOTOM.

STARA-MLADA osobo.

FUJ.

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

Ti neki prijatelji koji su uvijek bili Tvoji…
I danas su…
Danas doduse sa ponekom, sitnom, sitnom borom pokraj oka…
Danas ste djeca- ljudi…

Ali tada…
Tada smo bili samo prava, iskrena, cista djeca…
Blesava…
Razigrana…
Tada su dani trajali koliko je trebalo…
Tada su noci bile najduze…
Tada smo plesali na stolovima…
Na sankovima…
Bez obzira na doba dana, odjecu koju smo imali na sebi, drzavu u kojoj smo se nalazili…
Tada smo voljele mnoge…
I mnogi su voljeli nas…
Tada smo u torbi nosili cetkicu za zube… (Ovo samo neki, "drugaciji", mogu shvatiti, al’, ‘ko mari…)
Tada smo u 6 ujutro na Ucki pjevali neke partizanske, borbene, marsirali i plesali u kolu…
Tada smo antibiotike zalijevali pivom...

Tada smo u petak bile u Rijeci, na tulumu, pile vodku iz lubenice, u subotu smo ponoc docekale na Zrcu, plesuci do jutra, a u nedjelju smo odmarale na Losinju, uz puno, puno vode i tablete za glavu…
Tada smo stopom presle nebrojeno kilometara…
Sa jednim smijesnim, slamnatim sesirom na glavi…
Tada smo pusile travu na palubi velikog broda dok je pored nas klizila Jadranska obala…
Tada smo ljubile Hrvate…
Voljele Nijemce i Svicarce…
Cak i ponekog Slovenca…
U Italiji se najglasnije slusala muzika…
Grcku smo zapalile…
Cesku digli na noge…
Bosna nam je ostala u srcu…
Zauvijek…

Tada smo pili uvijek i samo na ex…
Beherovku…
Ouzo…
Sljivovicu…
Tekilu…

Tada smo imali Nas klub…
U kojem sam zavoljela Njegove oci…
Tople i smedje…
Oci koje me jos uvijek griju u prohladnim danima…
Oci koje me i danas vole i koje volim…

To je bilo vrijeme Naseg mjesta za sankom…
Nasih konobara…
Nasih pjesama…
Nekih ludih razgovora…
Spontanih zagrljaja…
Smijeha…
Vrijeme mamurnih jutra i nezaboravnih noci…
Vrijeme snimaka i slika koje se ne pokazuju roditeljima…
Vrijeme koje cete zauvijek ljubomorno cuvati u riznici svoga sjecanja, ali o njemu necete pricati svojoj djeci…

Slobodni…
Mladi…
Pametni…
Potpuno i do kraja SVOJI…

A danas?

Danas se i dalje volimo…
Svi…
Danas se smijemo i sjecamo…
Danas zajedno stvaramo neka nova sjecanja…
Danas planiramo neka vjencanja…
Na kojima cemo ponovno pjevati, piti i plesati…
Najglasnije, najvise i najludje…


Ali…

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

I evo, ovo je pjesma samo za Neke Moje…
Koje volim najvise…
Jer sam uz Njih provela najljepsu mladost na svijetu…
Ovo je pjesma za moje Prijatelje…
Pjesma koja budi nostalgiju...
Uz koju se sjecam...
Nas...
I nekih vremena na kojima sam zahvalna...

Nasa pjesma…