A- auto, autobus.
Naime, obozavam voznju. Bilo da vozim ja ili me vozi netko drugi. Voznja je nesto sto me apsolutno opusta, tada se mozak iskljucuje, a ukljucuje se dobra muzika i masta… Gleda se ili ispred sebe ili negdje u daljinu, ovisno o tome tko je za volanom, ali pogled je uvijek sanjarski i pomalo mutan, prepun bajke… To su, cini mi se, jedine situacije u kojima nemam potrebu govoriti. Doduse, cesto pjevam, sto je mozda jos i gora varijanta mog glasanja. : ))

B- Balas, Balkan.
Mislim da ovo prvo ne moram posebno objasnjavati, svi znate pricu o Djoletu i meni… Djoleta volem. Najvise. I to je fakat.
Balkan… Ne znam zasto, ali ima mi nesto strasno romanticno u ovom nasem polutrulom i poluludom poluotoku… Volim taj divlji, neobuzdan balkanski mentalitet, to sto je nama svaki bal maskenbal i sto za nas uvijek postoji dovoljno dobar razlog za ice, pice, pjesmu i ples… Jednostavno, i Balkan kao takav, prepun svojih divnih, sto manjih, sto vecih neostataka i nesavrsenosti, volem.

C- Cigani.
Oduvijek mi se cini da u sebi imam barem jednu, jedinu, malu kapljicu ciganske krvi. Nomad sam u dusi, ne drzi me mjesto, nemam poseban osjecaj pripadnosti kuci, domu… Cesta, put, sloboda, daljina, violine, vatra, vjetar u kosi, musavi obrazi, bose noge… Za mene, to je sreca…. Kada cujem cigansku pjesmu oci zasuze same od sebe, dusa se otvara, srce stegne, a ja imam potrebu samo plesati, vrtiti se, vristati, razbijati case… Sto bi rekao gore spomenuti gospodin…
“Hej, doleti mala senice, tu na moje zlatne civije!
Vatra sara tvoje zenice, razbij nesto i zaigraj ludo, divije!”

Č- čovjek.
Covjek je najvece cudo koje postoji. Covjek i njegova sposobnost da razlikuje dobro od zla. Neopisivo volim ljude. Promatrati, upijati, uciti od njih, slusati, VJEROVATI IM. Imam cudnu, pomalo djetinju vjeru u covjeka i iskreno, najdublje vjerujem da se dobro dobrim vraca, na pozitivu se lijepi pozitiva, za osmijeh dobijes osmijeh… Samo treba znati voljeti, osjecati, davati bez da se trazi ista za uzvrat, ne suditi, oslukivati drugo ljudsko bice i pristupati mu OTVORENA srca… Mislite da sam zbog toga naivna budala? Ma nemate Vi pojma. Nemate pojma koliko ljubavi sam u zivotu primila, koliko iskrenih zagrljaja, poljubaca, smijeha, zahvalnosti… A sve samo zato sto sam vjerovala u covjeka.

Ć- e ovdje mi apsolutno ni jedan pojam ne pada na pamet, osim ćilim. Onaj leteci. Na kojem su letjeli Vitezovi Orijenta. Ne pitajte me zasto??? : )

D- duga.
Ima li ista ljepse od trenutka kad istovremeno sipi kisa i sija sunce, a na nebu se, kao u djecjim slikovnicama, pojavi spektar prekasnih, veselih boja isprepletenih u divan, nebeski svod? Da li je netko ikada uspio sustici dugu i protrcati ispod nje? Ja jesam. Mnogo puta… Smijala sam se, sanjala pod dugom, lebdjela, grlila oblake… Jedino se nisam transformirala u djecaka. Jer nisam zeljela. Jer volim sto sam djevojcica…

Đž- džaba.
Antonio Nuic, “Sve džaba”. Zelim pogledati. Sto prije.

Đ- đubre.
Naprosto obozavam nekome tko me naljutio reci da je đubre. : )

E- Erdeljan.
Buba. I covjek za kog se udala. Od svih Njegovih pjesama, ako je moguce izdvojiti jednu, ja izdvajam ovu.

F- film.
Filmovi su moja strast. Obozavam filmove. Gutam filmove. Sve. Oduvijek, zauvijek. Najbolji? Bez razmisljanja- “La vita e bella”, Roberto Benigni.


Dakle... Ovdje se, ako netko jos nije shvatio, radi o jos jednoj ZADACI.
Ovu cu, mozda, kad ju dovrsim, i proslijediti.
Ima li dobrovoljaca za ponosno preuzeti stafetu?
Ajde, ajde, ne sramite se, rucice gore! : )))