utorak, 31.10.2006.

JESEN JE KRIVA, OPET ME RASTURI SIVA...

Napisala Zvoncica u 12:04

opis slike

Jesen me uvijek sjeti na njegovu ulicu...
Malu, slijepu ulicu...
U kojoj rastu stabla divljih kestena...
U kojoj iz kuca mirise na drvo koje se lozi...
U kojoj puse bura...
Na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
Koja je zuta, smeđa i zelena po danu, a u sumrak se prelijeva iz crvene u ljubicastu...
Kroz koju kada prolazite sve vidite kroz koprenu jesenje sunceve svjetlosti...
Cak i kada pada kisa...
Mozda najvise onda kada pada kisa, a on vas privuce blize sebi, pokrije svojom jaknom i zagrljeni trcite do njegove zgrade, preko lisca koje vam susti pod nogama...

Jesen me uvijek sjeti na njegovu staru sobu...
Gdje je sve mirisalo na njega i topli kruh...
U kojoj su posvuda visjele nase fotografije, na cijim su policama obitavali moji parfemi i neke sitnice, gdje su se vjecito moje papuce skrivale pod krevetom...
U kojoj sam drveni stolic ukrasila svojim crtezima i rijecima...
U kojoj je krevet bio malen i slika na televiziji losa, ali ste na njemu provodili sate i sate obuceni u njegovu staru, ogromnu majicu, naslonjeni na njegovo rame i bilo vam je najugodnije na svijetu...

Jesen me uvijek sjeti na veliki prozor njegove sobe...
Na kojem sam tako cesto sjedila i promatrala ulicu na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
S kojeg sam udisala miris drva koje se lozi i osluskivala zvukove grada u daljini...
Kroz koji sam otpuhivala kolutove dima i igrala se zarom cigarete, crtajuci po njegovim rubovima male krugove...

Kada sam odlazila bila je jesen...
Uzela sam svoje parfeme, sitnice, papuce i nekoliko zajednickih fotografija...
Posljednji put osvrnula sam se po sobi, pogledala kroz prozor i sisla na ulicu...

Danas, puno godina kasnije, jos ponekad kada ulazim u neke nove ulice, promatram sjene...

Vjerujte, ni na jednu drugu ulicu na svijetu sjene ne padaju tako kao sto su padale na onu malu, slijepu, jedne davne jeseni...



Zna li ovdje itko srecu pisati,
jel' netko cuo za ljubav danas...
Mozda je vaznije znati brisati
ono sto je davno ostalo iza nas...

Ne mogu se sjetit svoje prve pjesme,
poljubaca, dragih lica,
nema ni tebe ni stare cesme,
ne sjecam se mora, ne sjecam se ptica...

Nista nije kao sto je bilo,
al' ce ipak jednom biti,
znam nema leta s jednim krilom,
treba vrijeme da nam spoji niti...

Ni u tvome srcu vjetra vise nema,
u tvojoj kosi ne mogu biti so'...
Obala je pusta i bura se sprema,
gdje nas je vrijeme odnijelo...

Komentari (32) || Isprintaj || #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker