svijet -iza -ugla
subota, 27.02.2010.
nedovršena priča
Dok Pjesnik pjeva omiljene mi balade , pokušavam sebi ispričati jednu nedovršenu priču iliti koliko može biti istinita ona narodna- pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti…
Možda još nema dovoljno vremenskog odmaka koji bi pomogao oblikovati , u riječi pretočiti
poseban događaj , jednog čovjeka i jednu ženu u hipokrizijski osuđivanoj situaciji-ne mogu čak ni samu sebe, bar onu prijašnju, izostaviti iz te prozivajuće mase .
Da , naučila sam da nema jednostranog pristupa ni preljubu, kao ni jednoj drugoj stvari u životu, uostalom.Ili smo mi ljudi nevjerojatno sposobni opravdavati svoje slabosti?
Znam samo jedno, ne žalim zbog učinjenog, ili neučinjenog….
Željeti nekoga poput Balaša, čovjeka koji zna i smije staviti najbolje od sebe na dlan i hrabro ti ponuditi-ma koja žena to ne čini?
Ne mogu nikako zaboraviti tren kad smo se vidjeli, kad je skinuo sunčane naočale i sa puno više žara no što je potrebno u takvoj situaciji, odgovorio na moj upit o mjestu predavanja na koje sam se uputila.Svakako, pa jedan je od predavača, rado će me osobno povesti…. Pogled u njegove vesele oči i zgodna pojava izazvali su mi leptiriće u trbuhu, kao tinejdžerici…
.
Odslušala sam par predavanja, i njegovo naravno, ne skidajući pogled sa prezentatora- i sad mislim da je bio blago zbunjen, poput dječaka- mada je on poslije tvrdio suprotno.
Zajednički izlazak iz zgrade bio je previše očito planiran-ma obostrano , budimo iskreni, i uljudni upiti vezani uz njegovu struku brzo su rezultirali pozivom na kavu, a sve u svrhu prosvjećivanja….
Još je bilo vremena da zbrišem, što sam u jednom trenutku poželjela, ali nije lijepo odbiti čovjeka tek tako…A i očarao me taj pogled i osmjeh, priznajem.
Odabrali smo terasu susjednog, prilično pustog kafića.Bez treme, ugodno čavrljanje na zadano gradivo brzo se proširilo, zatekli smo se kako nam se teme same nameću, kao dugogodišnjim znancima...Vrući pogledi u smjeru dekoltea lepršave i poprilično prozirne ljetne tunike mi nisu izmakli, nemir je izbijao iz njega, osjetila sam to, žena u meni je zadovoljno prela…
Strateški izvučen podatak o mailu-da mi proslijedi materijal, naravno…
Prekrasan osjećaj kad mi je , otvoreno i iskreno, rekao da me najradije ne bi tri dana pustio da odem kad sam konačno ustala, srce je nekako neuobičajeno zalupalo…
Trebam li uopće reći kako je mail stigao –i bio pročitan u rekordno kratkom vremenu od trenutka rastanka? Jedva sat ,koliko je bilo potrebno da se dokopamo lapa u nekoj manje javnoj situaciji…
A dalje, ma već negdje izrečeno…..
Danas, večeras ….Pitanja što me je to natjeralo da prekinem priču na vrhuncu radnje?Odgoj, strah, grižnja savjesti?
Nije ni bitno, posebni folder nazvan čarobni odsječak vremena , ničim nepokvaren i uprljan , spremljen je u meni i njemu ….I znam da baš kao i ja često tamo svrati-i stižu prelijepe slike na mail, bez riječi-ionako su suvišne i prejednostavne da bi opisale čaroliju foldera…
