svijet -iza -ugla
nedjelja, 17.01.2010.
zatvaram vrata...
Može li početak godine biti vrijeme za retrospektivu ili ga je ipak bolje uzeti kao početnu poziciju , startnu crtu za novine u životu?
Što me tjera sad, kad sam blagdane uspjela prebroditi bez neke , da se ne lažem, prevelike tuge i bespotrebnih zašto da se vraćam u prošlo, svršeno vrijeme ?
Dobro, podsjetnici u tu, ali ono što imam od jučer ima neizmjernu vrijednost za danas i sutra.Plaćena cijena-sitnica za ono što nosim dalje.
Protekla godina, toliko promjena, preokreta, i pomaka za koje nisam nikad ni povjerovala kako ih uopće mogu , znam , usudim se napraviti.
Neki možda mali , uobičajeni koraci, ali meni je svaki bio od sedam milja, a neki opet davno zakoračeni u mislima , ali zaustavljeni dugo u zraku, sad spušteni na zemlju.I ja sa njima, prizemljena, definitivno.Razbijene iluzije i susret sa istinom .Zašto mi je uopće toliko dugo trebalo da se prestanem lagati?
Oprostiti drugima i nije bio toliki problem koliko je bilo teško oprostiti sebi.I čini mi se da je to bio najveći i najdulji korak.
Reče Pjesnik:
„Sve ima svoje , i vatra i led, u kap se stvori čemer i med, sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh….“
Zato 2009. i sve prije nje, svi vi posebni koji ste me i ne znajući spustili, ali mi i pomogli stajati –hvala.
