Ne želim više epizode

23 srpanj 2016

Opet i opet i opet...

Daljina. Druga država. Znam unaprijed da nije izvedivo, ali zadirkujem i svjesno ulazim misleći da ću ovaj put pametnije. Ipak, imam više iskustva. Imam boli iza sebe. Imam uspona i padova. I zaista se uvjeravam da ću ovaj put pametnije. Nije.

Nakon ovoga opet sakupljam svoje komadiće srca, duše, tijela, misli. Sve se raspalo u još jednoj epizodnoj ulozi muškarca u mom životu. I boli jače. Svaki put, nakon što pomislim da sam naučila, spotaknem se, a boli sve jače.

Pitam se jesam li ja na ovome svijetu, u ovom paralelnom svemiru, uopće rođena da imam nekoga u životu i da budem nekome život? Sklona sam misliti, sigurna sam da to nije moja uloga. Sve sam sigurnija da je moja uloga biti gostujuće lice u nečijim tuđim životima. Epizodna uloga. Dođem, nekome nešto smrdam, nekoga nešto naučim i na neki način odem, bez obzira da li dobrovoljno ili dopustim da me otjeraju. Smrdam pri tome i sebe. Zahebem se generalno. I mislim, svemir za mene zaista misli da sam jaka ako misli da toliko boli mogu podnijeti. Što više trebam naučiti? Otvaram oči, srce, dušu, dajem se, uzimam i uvijek isti rezultat. Koliko god ja učila, nisam još naučila. Do kada tako? Do kada?????

Umorna sam od epizoda. Osjećam se iskorišteno. Nedovoljno plaćeno. Uletim i izletim. Voljela bih biti u glavi muškarca u čiji život dođem. Kako se on osjeća nakon mene? O kako bih to voljela znati!! Ono o čemu neće pričati, a misle u svojoj glavi. Ono što se boje reći zbog vlastitih strahova i iskustava, a možda bi promijenilo sve. Možda bih se onda zdržala u njihovom životu dulje? Možda bih otišla sretnija, možda s manje boli?

Treba se otrgnuti mračnim mislima da sam samo za epizode. Ili je to moja naučena lekcija koju trebam prihvatiti? Ne znam. Ne znam, a želim znati.

Trebam kreirati svoj film s glavnom ulogom. Da. Trebam.

And...action...

Nas dvije...o njemu...

LADY: Očekuješ, jel' da?

RI: (prostrijeli je pogledom)

LADY: Kao da te ne znam. Glumiš kao da ti je svejedno i da je kao gotovo, ali zapravo se duboko u sebi nadaš da će ipak taj jebeni mobitel pustiti kakav zvuk.

RI: (pogleda je sada molećivo da prestane izgovarati ono što sama pokušava zatomiti)

LADY: Nije me briga što si sada ljuta na mene. Hoću da shvatiš ono što fakat duboko u sebi vjeruješ, ali nikako ne želiš izgovoriti, a kamoli prihvatiti.

RI: Možda ipak... za koji tjedan...

LADY: Hahahahahhaha, jebote, čuješ li ti sebe??? Za koji tjedan???? A što čeka toliko?

RI: Pa gle, sada je to malo čudno...šutnja nakon par SMS-ova...

LADY: Znaš da ga boli ona stvar za tebe?

RI: Ne, ne želim znati. Mislim, znam, ali nešto u meni govori mi da mu je stalo....

LADY: Draga, volim te i jedino tebi želim sve najbolje. Najbolje u ovom trenutku je da te prisilim, zaista prisilim i uz najgoru moguću muku natjeram da pustiš, da otpustiš, da odrežeš, da potrgaš svaku jebenu nit za koju se držiš.

RI: (u suzama) Nemoj, molim te, to je jedino što mi daje osjećaj da i on možda misli, pati, razmišlja, traži način....

LADY: Žao mi je ako ću te povrijediti, ali zbog tebe to moram napraviti. Ti si jedina bitna. Tvoj mir....ne njegov

RI: Ali ako pustim to vjerovanje, onda je stvarno sve gotovo!!!

LADY: Ionako je gotovo, samo ti to još ne želiš prihvatiti! Žao mi je draga, ali moraš. Jednostavno moraš!

RI: Ali stalo mu je sigurno. Ne bi dolazio. Ne bi zvao. Ne bi pazio na sat i znao svaki moj korak. Ne bi pružio svoje...

LADY: Svoje što? Što ti je pružio?

RI: (odugovlači) Ništa.

LADY: Ne znam zbog čega si uopće išla u to?

RI: Ha, zbog čega? Trebala sam nekoga, nešto, događaj, želju, potrebu, ego trip... što god sam mogla uzeti i iz toga stvarati snove.

LADY: Ali znala si od prvog dana da ima djevojku. ZNALA SI!!!!!!! Nemaš izgovora, ne ovaj put

RI: Bilo je tako lako zaboraviti i praviti se glupa...čekati da on kaže, a nije....Bilo je tako lako...

LADY: Žao mi je. Ne znam što bih ti rekla. Mislim da nema više smisla išta spominjati večeras. Ti si u svom filmu i uvjerena si da će se čudo dogoditi. U onoj si najgoroj fazi kada kreiraš svoje snove i očekivanja.

RI: Ali bilo je tako lijepo i zašto onda treba tako blesavo ići dalje??

LADY: Uvijek je lijepo s takvima koji su slobodnog duha i lepršavi. Znaju gdje treba napasti, a tako nenametljivo to naprave da se zapravo pitaš, što si ti učinila krivo. Ništa nisi učinila krivo, naivna si i predobra i vjeruješ u najmanju liepu gestu koju napravi. Žao mi je.

RI: (plačući) Kako da izgovorim da sam naivna? Kako da u ovim godinama samoj sebi priznam da sam pala na foru i da ispala glupa i naivna i nezrela. KAKO????? I kako da priznam da sam očekivala da ostavi djevojku zbog mene? Kako da priznam da prvi put u životu nisam htjela ništa pitati misleći da će se sve samo od sebe riješiti jer će on jednostavno biti sa mnom? Kako da to sama sebi priznam? Pa sram me je svega...

LADY: Nema srama. Samo glavu gore. Sve što si napravila, napravila si jer si tako htjela. Sve je bilo zabavno i lijepo i prekidati takvo nešto bilo bi čudno. Tvoja očekivanja su ono što nije dobro i nije zdravo.

RI: Ali sigurno me želi i sigurno će nešto napraviti da se na neki način sretnemo. Možda će...

LADY: RI...pogledaj me...neće...ti si samo jedna koja je bila na raspolaganju, za koju se nije trebao niti truditi, došla si mu gotova, pripremljena, voljna, predivna, spremna...samo je trebao taj prvi korak...sve ostalo se samo posložilo

RI: Ne mogu u to vjerovati... ne mogu... jednostavno ne mogu...

LADY: Već vjeruješ i to sama znaš. Sada si to samo reci u ogledalu. A onda dođi k meni i isplači sve. Pusti sve van i onda će, dan po dan, biti sve lakše i lakše.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se