Mislila sam kako si zauvijek otišao iz mog života.
2 godine, a mi još uvijek kao i na početku, osim što su osjećaji jači. Ja znam da kod mene jesu. Ti kažeš da kod tebe jesu.
Zašto onda mi nismo MI?

Toliko toga ti želim reći, a nekakav unutarnji glas mi kaže da nije vrijeme. Zar još uvijek, nakon toliko vremena i nakog sada već poznate obostrane želj?. Ja pokušavam pobjeći, bezuspješno. Ti me ponekad uloviš, uspješno. Pustim se jer sam slaba reći ne, a zapravo, priznajem, znatiželjna sam i hrabra jer želim naučiti život. Zanima me koju životnu lekciju moram naučiti uz tebe?

Toliko se provlačiš kroz moj život,...polako....duboko...lagano...da sam odustala od bježanja. Prihvatila sam tebe takvoga kakav jesi i sa svime što jesi. Prihvatila sam i sada vrištim u sebi od osjećaja koje imam u sebi, a ne mogu ih izreći. Želim ti reći da sam zarobljena u tebi i od tebe i nisam u mogućnosti ići dalje. Stao mi je život na određeno vrijeme. Pokleknula sam. Nestala. I kada sam počela biti sretna, sudarim se opet s tobom. Zar ti čekaš negdje kraj prikrajka? Još bih i rekla da je slučajnost da živimo blizu, možda u susjedstvu, drugom gradu. Ali, jebote, mi živimo u drugim državama. Kako, kako, kako je onda moguće da se toliko osjetimo, da imam osjećaj da si doslovno u meni i da upravljaš sa mnom kao lutkom s končićima.

Oooo, koliko ti toga želim reći, želim opet biti ona stara i postavljati uvjete, prijetiti u stilu ili-ili, praviti drame i očekivati da ćeš pokleknuti, ali ne, ne, ti ne radiš ništa od toga. Ti čekaš. Strljiv kao lovac kakav jesi. Točno to. Sada sam shvatila. Ti me učiš strpljivosti. Pravi plijen, onaj kraljevski, treba čekati koliko god to izgledalo dugo i nemoguće. Prava nagrada ne dolazi tek tako.
Pravi plijen se vreba, promatra, uče se njegovi uzorci ponašanja i onda ga se zgrabi, kada najmanje očekuje. Nakon što se izmori u borbi i preda bez imalo snage.
Zar zaista tako loviš i mene? Umaraš me malo po malo, sve bliže i bliže, dok ne završim u tvojim rukama? Ako to radiš, nije zabavno. Patim dok to radiš. Patim jer osjećam da me jako želiš, osjećam tvoju snagu i borbu za mene, ali isto tako osjećam i svoj umor, svoje beznađe da pobjegnem, svoju ljubav prema tebi, divljenje čak jer si kraljevski lovac, i zapravo svjesno polako predajem se i približavam ti se.
Što će onda biti? Kako će se završiti? Predaleko je o tome misliti. Pa nije još niti počelo, iako traje 2 godine. 2 prokleto teške godine, rastanaka s tobom, obećanja samoj sebi da je zadnje, a onda pogled u tvoje oči, dodir i samo bivanje u blizini tebe je nešto toliko neopisivo lijepo da želim da traje pa makar i minutu, sat, dan.

Ne znam čime me držiš, ali osjećam čvrstinu i znam da sam uhvaćena. Tvoja. I što je najgore od svega, volim taj osjećaj. Volim osjećaj koji me vodi, koji me drži, koji mi otkrivaš. Sada tek osjećam kako je voljeti zapravo. Kako je voljeti onoga tko je drugačiji, tko je daleko, tko je slobodnjak, tko je svačiji i ničiji. Sada tek osjećam u pravom smislu riječi - pusti ga, ako ode, nikada nije bio tvoj, a ako se vrati, onda je tvoj zauvijek.
Pustila sam te M. Pustila sam te, čak i molila da odeš. Ali vraćaš se, vraćaš se sve više i više i zapravo se pitam, bojim li se ja to da ćeš ipak zaista postati "moj"? Bojim li se da ćemo mi jednog dana biti MI? Izgleda da se toga bojim. Uvijek sam do sada bježala od ljubavi kada je došlo do nekog bitnog trenutka u vezi? Uspješno. Da li je sada došlo to vrijeme kada ja ne mogu više bježati jer sam našla nekoga tko zna kako me držati? Ali ne, ne ovako. Ne daljina, ne opet daljina. Ne treniranje strpljenja.
I kako ti govorim sada ovdje, tako zapravo shvaćam da dobivam baš ono čemu cijelo vrijeme govorim NE.

Zaista ćeš mi biti pravi učitelj života. Što god bilo M, ja ću prihvatiti. Ako te treba voljeti i izgubiti, prihvaćam. Ako te treba voljeti i pripadati ti do kraja života, prihvaćam. Ako si opet samo u prolazu, prihvaćam. Ako se samo zabavljaš, prihvaćam i to. prihvaćam sve samo da naučim lekciju i da krenem dalje. Predugo stojim na istom mjestu... predugo smo mi na istom mjestu.

Prihvaćam sve samo da se kreće i da se jednom i završi. Kako god. Prihvaćam da te imam, prihvaćam da te izgubim. Prihvaćam sve M, samo te molim da nešto krene i da nekako dođemo do slijedećeg raskršća i odlučimo što dalje. Ovo sporo paralelno šetanje ponekad s razmakom od kilometra, a ponekad s rukom u ruci me ubija, gazi. Nauči me čemu god moraš i onda neka padne kocka i neka se dogodi što treba. Onda ću odahnuti. Možda s tobom, s rukom u ruci. Možda sama šetajući dalje kroz život.

Kako god, što god...prihavaćm sve, samo krenimo

Sada tek vidim ironiju mojeg citata koji već godinama stojim na blogu:

Voli li me on?

Tvoje pitanje je pogrešno.
Trebaš znati jesi li ti u stanju pružiti ljubav koja njemu treba.
A ono što se poslije dogodi ili ne dogodi, svejedno će te obogatiti.

Paulo Coelho