Pitam se...

02 studeni 2013

Došli su dani, pa i tjedni, u mom životu kada se pitam čiji život ja to živim.
Najteže pitanje od svih, barem meni.
Do sada sam se zavaravala, svjesno naravno, da sam super, zadovoljna, sretna i da se sve odvija baš onako kako ja želim.
No kada se otvore vidici i pogledam svoj život iz drugog, trećeg...petog kuta, vidim da nije ono što sam zapravo željela. Ispunjavala sam snove nekih drugih uzimajući ih kao svoje, uvjeravajući se da to je put kojim želim ići.

Priznati to sam sebi je fucking teško. Da, da, sve me je to izgradilo i bilo dobra škola. Jeste, inače ne bih bila pred najvećom prekretnicom u životu, a to je početi živjeti onako kako ja zaista želim, a ne kako drugi očekuju.
Jesam li do sada bila lutkica s končićima koju su drugi potezali? Jesam.
Jesam li do sada živjela po životnim normama koje su u našem društvu prihvatljive i odobrene? Jesam.
Jesam li do sada išla kroz borbe tako da se izgradim kao čvrsta osoba koja ne odustaje? Jesam.
Gdje me je to sve dovelo? U p.... m.......
Uskratilo mi je neka druga iskustva, neke druge borbe, neke druge životne škole, neke druge ljepote života.

Danas kada o tome glasno razgovaram s drugim ljudima, njihova reakcija je - bježiš. Bježim li ili tek sada počinjem živjeti punim plućima?
Fascinira me činjenica kako su ljudi spremniji ostati u naučenom ponašanju koje ih muči rađe nego li poduzeti drastičan korak u nepoznato.
Ne znam hoće li biti gore ili bolje, ali znam da moram napraviti veliki korak drastične promjene i pri tome ne padati opet pod konvencionalne norme, zavidljive komentare i poznata očekivanja.
Malo znam ljudi koji su se odlučili na takav korak, stanu na prste jedne ruke, i mislim da su heroji. Reći cijelom društvu NE i krenuti vlastitim putem razmišljajući vlastitiom glavom, e to je hrabrost.
Ne obazirati se na mišljenja drugih već pratiti svoje srce je teško.
Lakše je ići dobro utabanim stazama jer je sve već poznato. Tu i tamo se skrene, ali puno je drugih ljudi koji te vrate. Bolje je ići poznatim s puno ljudi nego li zakoračiti u nepoznato sam.
E je.. ga..... Nije. Sada to znam. Dovoljno rano da promijenjim stazu. Dovoljno rano da počnem disati i živjeti slobodno.
Dovoljno kasno da nije jednostvano. Dovoljno kasno da se bojim.

Ipak, dovoljno rano pobjeđuje.
Prvi korak...koliko gd mali...napravljen.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se