Kada odrastem, biti ću ja

27 prosinac 2010

Hvata me smijeh svaki put kada razmišljam o tome jesam li ja sretna. Zašto uopće o tome razmišljati? Tko me tjera da o tome razmišljam? Tko me tjera da posumnjam u izbor svega u svome životu? Tko me tjera da posumnjam? Tko me tjera da budem ponosna? Tko je ta(j) koji upravlja mojim osjećajima kao lutkom s končićima? Tko je ta(j) koji se usuđuje unijeti dašak sumnje u moj život, u moje izbore, u moje godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute i sekunde.

Gradnja mog života trajala ja dugo. Punih 35 godina. To je za mene dugo. To je cijeli moj život. I bilo je teško. Kada pogledam iza sebe, bilo je teško iako toga puno puta nisam bila svjesna niti sam bila svjesna sreće koje sam imala više nego pameti. Kada se osvrnem, vidim neku malu koja je još uvijek djevojčica i koja je tu gdje je, što sretnim okolnostima, što slušanjem pametnijih, što nekim svojim bijegom... došla do nečega. Pogledam li iza sebe, ja bih rekla da nemam ništa jo uvijek. Tek sam postala malo mudra, malo sam pameti uspjela pobrati iskustvom i malo sam uspjela postići da slušam samo sebe, a ne druge - "pametnije". Uspjela sam se otkinuti od mnoštva loših ljudi, uspjela sam se školovati i dalje usavršavati i uspjela sam se otkinuti iz loših veza i nekih glupih bračnih ponuda. Uspjela sam izabrati neki drugi grad za svoj život, uspjela sam voljeti i mrziti. Uspjela sam promijeniti poslove da bih našla nešto bolje što tražim, a zapravo ne znajući kamo srljam. Uspjela sam ostati živa, zdrava i nasmijana, izgledati mlađe nego što zaista jesam i zavoditi mlado i staro da bih dokazala da mogu.
Svašta sam radila i svašta sam uspjela. Pa ipak, osjećam da nemam ništa. materijalno zanemaruje. Danas imam stan, auto, dizajnersku odjeću i obuću, spisak zemalja u kojima sam bila, spisak muškaraca koje sam htjela i dobila. Ništa od toga nije bitno.


Ono što ja osjećam jeste da nisam odrasla. Još sam mala djevojčica koja traži neki svoj put u životu i sada je na prekretnici. Zamišljam što bih htjela biti kada odrastem. Zamišljam što bih htjela biti da se ponovno rodim.
Želim biti opet - ja. Koliko god teško bilo i koliko god ljepote bilo u mojim danima, sve ih volim. I svaku suzu koju sam prolila i svaki osmjeh koji sam poklonila. Sve sam to ja. I uvijek se sjetim one narodne "svatko ima svoj križ". To pomislim svaki puta kada mi je teško. Ima križ koji imam snage nositi. Ne dam ga. Ne mijenjam ga za drugi.

Danas je jedan od onih teških dana i ja opet razmišljam o istome. Kada odrastem, biti ću ja. Ovakva kakva jesam, kome milo, a kome ne - nije me briga. Prešla sam onu neku glupu kritičnu dob kada sam se htjela sviđati drugima i sada se želim sviđati samo sebi. To je najteže. Sviđati se samome sebi.

Eto, moja želja je kada odrasem da budem ja. As simple as that...

molim te, poslušaj ono što ne kažem

Charles C. Finn

"...ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazumna.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada."



posvećeno onima koji će znati razumijeti,
koji će znati cijeniti,
koji će znati poslušati

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se