Danas živim

30 rujan 2008

Danas je jedan od onih boljih dana. Danas sam bitna sama sebi i to je ono što me tjera naprijed da pomognem samo i isključivo sebi.
Možda je to od tableta za smirenje, a možda zbog nekih riječi koje sam pročitala, a možda i zbog nekih ljudi koje sam vidjela i s kojima sam pričala. Možd ai zbog toga što neke ljude nisam čula jer ne želim. Možda zato što opet bježim i skrivam se od nekih situacija, a možda zato jer sam poduzela neke korake za koje znam da će mi pomoći na duže staze. Možda je sve to zajedno, no kako bilo, danas je jedan od onih boljih dana.

Čitam ja povremeno ove moje misli koje me vode. Voljela bih ih češće koristiti u praksi, ali pobjegnu mi. Voljela bih da su mi ugrađene u moj način života pa da mogu reći da se toga zaista držim. Ne držim se. Htjela bih se držati toga i zato mi to piše ovdje. Da iznova čitam i pokušavam se poistovjetiti s time.

Nastavljam s odlukom koju sam donijela početkom godine, a onda zbog nekih vanjskih utjecaja zaboravila na nju - ovu godinu posvetit ću sebi. Raditi na sebi. Okrenuti se samo sebi. Pomoći sebi.
Energija koju potrošim brinući se o drugima na svoju štetu je prevelika i iz mene izvlači posljednje atome snage. Izvlači život iz mene. Negdje mora biti kraj i negdje moram reći stop. Moram postati sebi najvažnija.

Danas je tako. Sutra je već novi dan. Može biti bolji, a može biti i gori. Nadam se da se sutra ipak neću bojati probuditi...

Kako naučiti neke stvari koje su trebale biti naučene puno ranije?

27 rujan 2008


U mojoj obitelji (mislim na moje roditelje, a ne moju djecu) se nikada nije pričalo o problemima i osjećajima. Ustvari se ne sjećam da smo o ičemu pričali osim o tome gdje će tko ići, što će tko obaviti i što se dešavalo u susjedstvu. Pričali smo uglavnom bezvezne priče koje bi svaka osoba pričala s neznancem jer o općim temama moćeš pričati s kime god hoćeš.

Nije tu bilo priča o prvim nesretnim ljubavima, o strahovima, o sreći, o boli, o bilo čemu što bi izrazilo neku ružnu sliku. Nitko od nas ne zna ništa izreći i jedino što sam naučila jest da se problemi trpaju pod tepih.

Kada se takvo ponašanje usvoji od malih nogu, ne znam više kako naučiti razgovarati otvoreno s najbližim osobama kada to nisam naučila kada je trebalo? Nesposobna sam za razgovor - razgovor s roditeljima, razgovor s dečkom. Prijatelji se izuzimaju. S njima razgovor teče kao rijeka.

Kada pišem, mogu izraziti sve najdublje u svojoj duši, kada treba razgovarati, razgovor se svede uglavnom na to da osoba koja želi sa mnom rasčištiti neke stvari postavlja pitanja, a ja odgovaram s DA i NE. Nije lako osobi koja želi razgovarati sa mnom.
Vjerujte, nije lako ni meni kada želim izreći sve što mi je na duši, a ništa ne prelazi preko jezika. Ja se uporno trudim reći stvari, ali usne se ne miču, glas ne izlazi van. To je strašno mučenje.

Koliko je neigovorenih stvari ostalo, koliko je prekida bilo jer sam nesposobna izraziti svoje osjećaje, strahove, negodovanja, protivljenja, savjete na glas. Imam taj veliki hendikep koji me sve više dovodi u ružne životne situacije. Znam da moram nešto reći, i vičem u sebi, a ništa ne izlazi iz mene jer sam blokirana.

Željela sam ti reći toliko toga. Nebrojeno riječi je trebalo izaći iz mojih usta, a sve je ostalo unutra. Sve je u mojoj glavi. Uvijek zbog toga plaćam greške i ne znam zašto mi je lakše podnositi bol nakon greške, nego da jednostavno izrečem ono što mi je na duši.
Ne znam da li ću ikada osjetiti to olakšanje da nešto izgovorim i da razgovor ide glatko. Nezamislivo je za mene. Htjela bih, ali ne ide. Kada pišem, riječi se slijevaju, kada hoću pričati, onda šutim.

Neobjašnjiv je to osjećaj ljudima koji to ne poznaju. Oni to ne mogu shvatiti iako se možda trude. Neobjašnjivo je opisati osjećaj da su ti usne zašivene, a ti kidaš konce i želiš pričati, a oni ostaju na mjestu i neraskidivi su. Neobjašnjiv je osjećaj nakupina riječi koje su trebale izaći, a ostaju unutra. Neobjašnjiva je gomila dobrih i loših emocija koje su već odavno trebale biti zaboravljene jer su trebale biti izrečene, a ostale su u meni.

Toliko puta sam probala i još nisam uspjela. I svaki puta sam mislila da ću baš taj put uspjeti, ali ne... ništa se nije promijenilo.

Tako da i dalje pišem...
Tebi ću napisati pismo... nije razgovor, ali za mene je to već puno...

Žao mi je...

Selfdestructed

22 rujan 2008


Sama sam sebi najveći neprijatelj. Tužno je da sam to shvatila nakon toliko padova i toliko godina traženja isprika i razloga zbog mojih postupaka.

Sama sam sebi najveći neprijatelj jer svima podilazim osim sebi. Na svih mislim osim na sebe. Svima hoću udovoljiti osim sebi. Onu uzrečicu „Dobro se dobrim vraća“ mora da je izmislio netko tko je bio u još većem kurcu tako da se tješi.

Nema više dobra. Tko je jači, taj kvači i tome je super u životu. Ovakvi ljudi kao ja, oni koji vole svih i prema svima su dragi i ljubazni i hoće pomoći, ovakvi ljudi su nesretni.
Dobro se ne vraća dobrim. Dobro se vraća suzama, patnjom, gubicima u materijalnom ili psihičkom obliku, izostaje čak i onaj osjećaj zadovoljstva jer sam nekome pomogla.
Nema više ničega. Samo osjećaj straha jer ne znam tko će se za mene brinuti. Sama za sebe sam opasna. Sama sebi činim zlo svjesno. Činim neke izbore u životu koji me dovode na rub ponora. Umjesto da se maknem na siguran teren, ja hodam po rubu. Kada se spotaknem i rukama grčevito držim za rub da ne propadnem, tada mi proradi svijest i uhvati me takav osjećaj krivnje, poneka srama, a gotovo uvijek ljutnje na samu sebe. Svaki je put manje snage u rukama za držanje, sve manje snage da se ponovno uspnem i krenem.

Ne znam kako se zaštiti od sebe same. Ne znam kako samu sebe urazumiti. Ne znam kako samu sebe upozoriti da pazim pri izboru jer, po pravilu, uvijek izaberem krivo. Znam to svoje pravilo i umjesto da ga mijenjam, ja ga se držim. Svih ostalih pravila u životu se odričem, samo se držim pravila da izabirem krivo.

Kada se nađemo u društvu ljudi koji negativno utječu na nas, znamo da se moramo maknuti. Ponekad to učinimo, ponekad ne. Sami od sebe se ne možemo maknuti. Kako da naučim da sam ja na prvom mjestu, da moram o sebi brinuti, da moram sebi pomoći i da nitko drugi ne može biti ispred mene same?

Mislila sam da sam napokon došla pameti nakon škole od prošle godine. Tako sam mislila da sam na pravom putu. Sve je izgledalo predobro. A kada nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, onda nije istinito. Koliko puta mi se dokazalo šesto čulo koje je upozoravalo, tjeralo me da uzmaknem, a ja sam išla protiv sebe? Koliko puta sam rekla da ću slijedeći put slušati to nesretno čulo i nikada to nisam učinila? Koliko puta se moram naći u situaciji da plačem nad samom sobom kako bih rekla „Ne više!“ Izgleda mi bezbroj i tijekom cijelog života.
Imamo ugrađen sustav za upozorenja u obliku šestog čula, predosjećaja, snova, a ja ga ignoriram i ignoriram.
Što mi se mora dogoditi u životu da napokon napravim pravilno, da izaberem najbolje, da živim sa srcem, a ne u strahu?
I stalno se pri tome pitam „Pa zar se samo meni takve stvari događaju?“ Zar sam ja ta koja je nesposobna živjeti?“

A nije krvi ni prvi, ni drugi, ni treći. Sama sam kriva.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se