Zašto baš danas?

28 veljača 2008

Blog me izdao

Najtužniji i najiskreniji post koji sam napisala.... progutao je...

Šutnjom ću te čuvati za sebe

19 veljača 2008


Zašto imam tu glupu potrebu drugima objasniti što smo mi imali? Zašto imam glupu potrebu drugima pričati o nama i gledati kako uopće ne mare za to? Zašto dopuštam i sebi i drugima da kroz riječi umanjuju i moju i tvoju važnost u onome što smo imali? Bar na kratko.

Šutnjom ću te čuvati za sebe Ljepoto. Šutjet ću o tome koliko mi je stalo još uvijek. Šutjet ću o tome koliko je bilo predivno. Šutjet ću o tome da boli. Šutjet ću o tome da možda čak i vrijedi patnje. Šutjet ću o tome da sam na tebe i ljuta, ali da te istovremeno želim najviše na svijetu. Šutjet ću o svemu što smo rekli jedno drugome.
Šutjet ću o tvom glasu, o tvojim riječima, o tvojim bolima, o tvojoj patnji, o onome što si mi povjerio, o onome u čemu smo se tješili, o onome čega se bojiš, o onome što nisam mogla odmah obećati, o onome što smo našli, o onome što smo izgubili, o onome što smo željeli, o onome čemu smo se smijali…

Šutnjom ću te čuvati za sebe Ljepoto. Čuvat ću ono što smo imali i ono što si mi pružio. Nitko se ne može usuditi umanjivati tebe i mene, nas dvoje dok smo bili dvoje. Nitko ne može dati sebi pravo ignorirati te. To mogu samo ja. Samo ja imam pravo na tebe. Voljeti te i mrziti. Pričati o tebi i ignorirati te. Nitko drugi.

Zato ću te, Ljepoto, šutnjom čuvati za sebe. I neka misle da u meni više ne postojiš. Neka misle da si nestao iz mene. Neka misle da je bilo samo prolazno. Neka misle da sam zaboravila. Neka misle bilo što.

Ja ću samo šutjeti o tebi… u sebi…

Detalj za mene

18 veljača 2008

Sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš.

Zamišljam taj dan

14 veljača 2008


Zamišljam taj dana kada ću proći pored tebe i ne osvrnuti se.

Zamišljam puno takvih dana.

No, nikada te više neću vidjeti...
a srce pamti...



Nas dvoje više nikada ni novi, a ni stari

13 veljača 2008


Ako poželiš da mi se vratiš
gledaj da to ne bude skoro
vremena daj mi da te prebolim
dođi kad prestanem da te volim.



Ipak ovi stihovi obilježavaju puno toga važnoga...

Svatko svoj križ nosi

08 veljača 2008


Kad god se sjetim ove uzrečice, ove istine, sjetim se i vica o Muji koji je došao Bogu i žalio mu se kako mu je njegov križ pretežak. I traži Mujo od Boga da mu da neki drugi, tuđi križ. Bog mu usliši želju, uzme Mujin križ i da mu nečiji drugi.
Nakon par dana vraća se Mujo Bogu i kaže: "Bože, vrati ti meni onaj moj križ, ovaj mi je ipak pretežak".

Ako nije smiješno, odlično, jer nije ni trebalo biti smiješno. Trebalo je zvučati grozno istinito, čak i ironično, ali svakako za pamćenje. Ne za smijeh.

I živim ja sa svojim križem. Ne tražim tuđi. Jer ne znam kakav bih gori mogla dobiti.

Sa svojim križem na leđima jako se mučim. Težak mi je, ponekad pretežak, ali stoički ga (pod)nosim. Udara me, tuče i lupa kako god stigne, a ja ponekad padnem pa se opet ustanem, ponekad samo posrnem, a ponekad mi proradi inat pa ja udarim taj prokleti križ.

Ma priča o križu nije uopće bitna. Ono što me muči je zašto ljudi udaraju tamo gdje znaju da je najranjivije. Isti oni ljudi koji tvrde da nas vole više od sebe samih. Zašto prvo nauče sve o nama, a onda udare tako nisko da se teško ili nikad ne oporavimo?

Zašto sam ja i dalje prokleto iskrena i ponosna kada mi to donosi samo probleme? Zašto i dalje inzistiram na otvorenosti, iskrenosti, poštenju, poštovanju, razumijevanju, kada mi se to sve vrati u obliku udarca na mene kao osobu, na mene kao ženu koja voli, na mene kao nekoga tko traži zaštitu, a dobije udarac tamo gdje najviše boli.

Ali znam, i dalje ću tako. I dalje ću biti prokleto iskrena i otvorena, poštena i ponosna, i voljet ću i mrzit ću i otvoreno ću to priznati.

Ljepoto, ti si zadnja osoba koja me izdala. TI si zadnji koji je udario tamo gdje je znao da najviše boli. Ostat će mi zauvijek pitanje zašto? Ma ustvari, ne zauvijek. Ne, ne zauvijek. Dobit ću odgovor na to pitanje kao što sam dobivala odgovore na razna pitanja. Nakon mjesec, dva, godinu, tri... Uvijek je odgovor došao. I kada sam htjela i kada nisam. Tako će i ovaj put.

Ja i moj križ nastavljamo dalje. Najgora stvar nije u tome da ja mislim o lijepim stvarima koje me čekaju u budućnosti, nego mislim o tome što će biti slijedeće što će me udariti i od čega ću se pokušavati ustati na noge i opet zakoračiti uzdignute glave.
Ma uvijek se ustanem na noge. Vuče me to što uvijek želim biti još bolja i ljepša i pametnije nego kada me vidjela osoba koja je udarila. Vuče me ponos. Vuče me želja da pokažem da mogu i da hoću.

Ubija me ipak ta ljudska potreba da uništavaju druge, da se svete na onima koji to najmanje zaslužuju, da ti se uvuču pod kožu pa nestanu, da te otkriju i zabodu nož u leđa.

Ja preživljavam i najveće oluje, ja imam instinkt preživljavanja, ja želim biti tu za sve radosti života. Ako to podrazumijeva i udarce najbližih i izdaju voljenih, onda je to cijena koju plaćam za svaki dan koji ja i moj križ provedemo zajedno.

Kamo leti neiskorišteno vrijeme?

06 veljača 2008


Jedino ljudi koji ekstremno puno putuju znat će o čemu pričam. Ovdje ne govorim o putovanjima na godišnji jednom ili dva puta godišnje. Ili vikend putovanjima u vikendicu ili obiteljima na more. I o onom čekanju na naplatnim kućicama koje se događa jednom godišnje jer se baš svi zapute u isto vrijeme prema istim relacijama.

Ovdje govorim o mjesečnim putovanjima, pa čak i tjednim. Službenim putovanjima. Putovanjima na kojima radiš jednako, ako ne i više nego da si u firmi. Jer, imaš odraditi posao zbog kojeg putuješ, ali imaš i posao koji te čeka po povratku. Pokušavaš ga obaviti dok si na putu.

Ali ne muči me posao, muči me tko će mi vratiti vrijeme koje provedem u hotelskim sobama, predvorjima, vlakovima, na aerodromima, u avionima. To vrijeme se mjeri u satima i satima i satima. Samo danas kada pišem ovaj post u predvorju hotela jer sam se morala odjaviti iz sobe, a avion leti u 17.00, ja umirem od bijesa jer je to bačen dan. Poslove ovdje sam obavila. Obavila sam čak i poslove za sutra i prekosutra u firmi. I sada pišem post. Istovremeno slušam player. Istovremeno gledam ljude koji gledaju mene. Gledam na sat kao da mi život ovisi o tome. Pušit ne smijem jer je ovo zemlja oslobođena pušenja.

A što ću kada napišem post? Čak i da puževim korakom krenem na aerodrom, stići ću prerano. Onda čekanje na check in, pa onda security, pa onda šetnja po dosadnim istim dućanima i kupovina svega što mi ne treba samo da izgubim bar minutu u nešto korisno. I onda opet otvaranje laptopa i pisanje tko zna čega, pa čitanje knjige koja je već ionako pri kraju jer sam istu vremensku rupu imala i prilikom putovanja ovamo.

Pa tko plaća to izgubljeno vrijeme? Pa tko ne bi poludio od ove vremenske rupe? Ostane mi i previše vremena da računam koliko love sam potrošila i jesu li mi trebale sve pizdarije koje sam pokupovala? Bolje da za to nemam vremena.

Stalno se žalim da mi nedostaje vrijeme kada sam doma. Nedostaje mi vrijeme za prijatelje, hobije, odmor, putovanja radi moje duše.
Htjela bih da ovo vrijeme koje gubim trenutno i tko zna koliko ću ga još ovako gubiti mogu spremiti u džep i izvaditi kada mi bude falilo. Hoću spremiti sve ove minute i sate i koristiti ih kada meni zatrebaju. A takvih situacija će biti jakooooooooo puno.

I ja konja za utrku imam

04 veljača 2008


Nedostaje mi sex. Ne, ne, ne.... moram se ispraviti. Nedostaje mi odličan sex. Dok razmišljam koga bih mogla pozvati da obavi tu mušku kurvanjsku ulogu, sjetih se one reklame za VIP kada tip gleda slike i bira koga će zvati, a cure ga odbijaju. Da, to i u životu tako izgleda.
Obično su muškarci ti koji imaju kobile za koje znaju da ih mogu zajahati kad im pofali drugih kobila.. ups... djevojaka.

No, dečki, ima nas i žena takvih. Između veza, i kada je krizna situacija, ja imam konja kojeg mogu nazvati. Možda bi bilo dobro da ih ima više koju su izvrsni u toj raboti, ali nažalost, pala knjiga na jedno slovo. Jedan je taj koji me svaki put obori s nogu. :)

Stvar funkcionira u oba spola jednako. Poziv nakon dužeg vremena... kao pa ništa se ne javljaš... pa baš bi mogli na piće... pa možda i na večeru... pa možda i do mene..., a oboje znamo da je to čisti poziv na ševu. I uopće se time ne zamaramo. Znamo što je za očekivati, znamo što će biti, znamo da ćemo opet svaki na svoju stranu do daljnjeg. Barem se ja tako nadam. A onda su malo češći pozivi s njegove strane. Baš kao i pozivi djevojaka koje posluže za jednu noć. I ne možeš niti jedne niti druge skinuti s one stvari dok se ne izvičeš, izvrijeđaš, ignoriraš ili nešto četvrto.
I tako se to vrti u krug. Kod muškaraca i kod žena.

Nije neka fora, i nije za pohvalu, ali... životinjski nagon je prisutan i jedino preostaje napraviti nešto po tom pitanju...

Tko o čemu, a ja opet po istome

03 veljača 2008


Jebiga... nema ništa gore što pogađa u srce od tužnih ljubavnih pjesama. Kada u tim pjesmama pronađes svoj život doslovce, onda pogađa i u srce i u glavu i u dušu i u tijelo.

Tko će o čemu, a ja opet o ljubavi. O njoj znam najmanje. I koliko god učim, još je više toga što ne znam.

Da mi je opet dijete biti. Kako je bilo lako preboljeti dječje ljubavi. I one mladenačke.
Sada je svakim danom sve teže. Više boli, a i duže treba da prođe. Ako uopće prođe. Možda se samo prikrije, nestane privremeno, ali uvijek nađe neki put da ispliva na površinu.

Kao da znam što sam htjela reći kada sam započela ovaj post. Nemam pojma. Gubim tlo pod nogama, zrak hvatam rukama...

U zdravom tijelu glava je luda

02 veljača 2008


i zaista me nije briga do kada će to trajati
ne mogu se oduprijeti pa zašto se mučiti
živim dan za danom s tobom u glavi
znajući da proživljavaš još gore nego ja

u zdravom tijelu glava je luda
a ludost je nekako na cijeni više nego pamet
Ljepoto moja, mi smo na cijeni oboje
samo nas nitko ne kupuje

tisuću razloga je da te ne volim
a ja još uvijek tražim bar jedan više
ovo je ipak svijet za pametnije
a ne za nas dvoje drugačijih od svih

Susret s uspomenama

01 veljača 2008


Lijepo je imati uspomene. One lijepe, vesele, s aktualnim ljudima u tvom životu. One tužne, s ljudima kojih nema blizu godinama treba zaboraviti. Odbaciti. Uništiti. Nepotrebne su jer zatvaraju pogled u budućnost, stežu i spotiču da se okrenem novostima.

Danas sam čistila uspomene. Pronašla sam pisma, pjesme i ostale sitnice koje potiču još iz 1991. 1991!!! Kada sam bila jako mlada, jako mala.
Tada sam još pisala pjesme, sakupljala sve moguće ljubavne stihove i tražila čovjeka svog života u svakom dečku.

Uhvatim se tih uspomena svaki puta kada me uhvati razmišljanje o ljubavnom životu. Ono duboko razmišljanje. Ono koje obično uhvati kada si sam, kada si usamljen. Umjesto da se tada okrenem budućnosti i traženju nekoga s kime ću razbiti samoću, ja se okrenem uspomenama iz doba Isusa Krista. Tada se još dodatno dotučem razmišljajući o njima.

Susret s uspomenama uvijek se događa u trenucima samoće. Ne trebam to. Zato sam danas uništila uspomene na te neke ljude. Okrećem po tko zna koji novi list u životu i odlučujem se za budućnost. Odlučujem se za stvaranje novih uspomena s nekim novim ljudima, a u trenucima samoće neću se okretati uspomenama, nego svemu novome.

Meni je trebalo "samo" 15 godina da shvatim da je to bolje, pametnije i manje bolno. Ne čuvati uspomene, nego ih ostavljati u vremenu kada su se dogodile, kada su bile nešto. Ne želim živjeti s uspomenama, želim živjeti sada i ovdje.

I danas sam usamljena, pišem ovaj post, ali i zatvaram još neke uspomene. Vrijeme je.

Susret s uspomenama je uglavnom bolan. Susrećem se s nekim bivšim ljubavima i razmišljam što bi bilo da je nešto bilo drugačije. Ništa drugačije ne bi bilo. I zašto onda povremeno svraćati u prošlost, kada me toliko toga nepoznatog očekuje u budućnosti.

Susret s uspomenama danas završavam...

...budućnosti dobar ti dan želim!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se