Zašto imam tu glupu potrebu drugima objasniti što smo mi imali? Zašto imam glupu potrebu drugima pričati o nama i gledati kako uopće ne mare za to? Zašto dopuštam i sebi i drugima da kroz riječi umanjuju i moju i tvoju važnost u onome što smo imali? Bar na kratko.

Šutnjom ću te čuvati za sebe Ljepoto. Šutjet ću o tome koliko mi je stalo još uvijek. Šutjet ću o tome koliko je bilo predivno. Šutjet ću o tome da boli. Šutjet ću o tome da možda čak i vrijedi patnje. Šutjet ću o tome da sam na tebe i ljuta, ali da te istovremeno želim najviše na svijetu. Šutjet ću o svemu što smo rekli jedno drugome.
Šutjet ću o tvom glasu, o tvojim riječima, o tvojim bolima, o tvojoj patnji, o onome što si mi povjerio, o onome u čemu smo se tješili, o onome čega se bojiš, o onome što nisam mogla odmah obećati, o onome što smo našli, o onome što smo izgubili, o onome što smo željeli, o onome čemu smo se smijali…

Šutnjom ću te čuvati za sebe Ljepoto. Čuvat ću ono što smo imali i ono što si mi pružio. Nitko se ne može usuditi umanjivati tebe i mene, nas dvoje dok smo bili dvoje. Nitko ne može dati sebi pravo ignorirati te. To mogu samo ja. Samo ja imam pravo na tebe. Voljeti te i mrziti. Pričati o tebi i ignorirati te. Nitko drugi.

Zato ću te, Ljepoto, šutnjom čuvati za sebe. I neka misle da u meni više ne postojiš. Neka misle da si nestao iz mene. Neka misle da je bilo samo prolazno. Neka misle da sam zaboravila. Neka misle bilo što.

Ja ću samo šutjeti o tebi… u sebi…