Kad god se sjetim ove uzrečice, ove istine, sjetim se i vica o Muji koji je došao Bogu i žalio mu se kako mu je njegov križ pretežak. I traži Mujo od Boga da mu da neki drugi, tuđi križ. Bog mu usliši želju, uzme Mujin križ i da mu nečiji drugi.
Nakon par dana vraća se Mujo Bogu i kaže: "Bože, vrati ti meni onaj moj križ, ovaj mi je ipak pretežak".

Ako nije smiješno, odlično, jer nije ni trebalo biti smiješno. Trebalo je zvučati grozno istinito, čak i ironično, ali svakako za pamćenje. Ne za smijeh.

I živim ja sa svojim križem. Ne tražim tuđi. Jer ne znam kakav bih gori mogla dobiti.

Sa svojim križem na leđima jako se mučim. Težak mi je, ponekad pretežak, ali stoički ga (pod)nosim. Udara me, tuče i lupa kako god stigne, a ja ponekad padnem pa se opet ustanem, ponekad samo posrnem, a ponekad mi proradi inat pa ja udarim taj prokleti križ.

Ma priča o križu nije uopće bitna. Ono što me muči je zašto ljudi udaraju tamo gdje znaju da je najranjivije. Isti oni ljudi koji tvrde da nas vole više od sebe samih. Zašto prvo nauče sve o nama, a onda udare tako nisko da se teško ili nikad ne oporavimo?

Zašto sam ja i dalje prokleto iskrena i ponosna kada mi to donosi samo probleme? Zašto i dalje inzistiram na otvorenosti, iskrenosti, poštenju, poštovanju, razumijevanju, kada mi se to sve vrati u obliku udarca na mene kao osobu, na mene kao ženu koja voli, na mene kao nekoga tko traži zaštitu, a dobije udarac tamo gdje najviše boli.

Ali znam, i dalje ću tako. I dalje ću biti prokleto iskrena i otvorena, poštena i ponosna, i voljet ću i mrzit ću i otvoreno ću to priznati.

Ljepoto, ti si zadnja osoba koja me izdala. TI si zadnji koji je udario tamo gdje je znao da najviše boli. Ostat će mi zauvijek pitanje zašto? Ma ustvari, ne zauvijek. Ne, ne zauvijek. Dobit ću odgovor na to pitanje kao što sam dobivala odgovore na razna pitanja. Nakon mjesec, dva, godinu, tri... Uvijek je odgovor došao. I kada sam htjela i kada nisam. Tako će i ovaj put.

Ja i moj križ nastavljamo dalje. Najgora stvar nije u tome da ja mislim o lijepim stvarima koje me čekaju u budućnosti, nego mislim o tome što će biti slijedeće što će me udariti i od čega ću se pokušavati ustati na noge i opet zakoračiti uzdignute glave.
Ma uvijek se ustanem na noge. Vuče me to što uvijek želim biti još bolja i ljepša i pametnije nego kada me vidjela osoba koja je udarila. Vuče me ponos. Vuče me želja da pokažem da mogu i da hoću.

Ubija me ipak ta ljudska potreba da uništavaju druge, da se svete na onima koji to najmanje zaslužuju, da ti se uvuču pod kožu pa nestanu, da te otkriju i zabodu nož u leđa.

Ja preživljavam i najveće oluje, ja imam instinkt preživljavanja, ja želim biti tu za sve radosti života. Ako to podrazumijeva i udarce najbližih i izdaju voljenih, onda je to cijena koju plaćam za svaki dan koji ja i moj križ provedemo zajedno.