Osluškujem proklete korake pred vratima

28 rujan 2007



Nerado priznajem, no osluškujem korake pred vratima. Svaki dan. Jako nerado to priznajem samoj sebi, ali nekako mi svakim danom raste nada da ćeš možda pozvoniti… pokucati… doći nenajavljen kako bi me iznenadio… kako glupo i djetinje razmišljanje….
Ipak te poznam jako dobro i znam da sam za tebe umrla i da neće biti niti najavljenih, a još manje nenajavljenih posjeta ili poziva. Neće ih biti.

Ipak, nešto u meni osluškuje otvaranje vrata zgrade i očekuje da se baš na mojim vratima oglasi zvono ili čuje kuc... kuc…

Nemam ništa na temelju čega mi se javlja ta nada. Znam da više ne postojim za tebe na ovome svijetu. I polako se vraćam u svoj svijet… no taj prokleti osjećaj iščekivanja ne da mi mira…

Ma to je moja projekcija neke podsvjesne želje… da dođeš… a moja svjesna želja je da se ne pojavljuješ jer sve smo rekli i završili jednu životnu priču…

To "kasnije" je problem

25 rujan 2007


„Nitko ne može upravljati ni s kim. U odnosu dvoje ljudi, oboje znaju što čine, čak i ako se kasnije jedno od njih požali da je iskorišteno.“

Paulo Coelho

Sinoc uz obalu Temze

20 rujan 2007

Sjedim sinoc uz obalu Temze i razmisljam o sebi i svom daljnjem zivotu. Pokusavala sam posloziti svoje buduce zelje. A Temza je bila nemirna. Od vjetra nije isla nizvodno, vec je licila na more. Ili je samo meni licila na more. Uzburkano. Nemirno. A trajekti i turisticki brodovi plovili su uzduz i poprijeko. Nizvodno i uzvodno. Da li bih trebala citati neke srikvene znakove?

Uvijek pokusavam citati neke skrivene znakove koji bi me trebali prosvijetliti i pomoci da donesem pravu odluku. A sto mi je Temza sinoc pokusavala reci? Da sam ja nemirna kao ona? Da sam uzburkana i da kroz moj zivot prolaze ljudi, kao trajekti i brodovi i ne obaziru se na moj nemir i uzburkanost.

Sjedila sam sinoc uz obalu Temze i razmisljala koliko puta sam ga molila da dodje sa mnom u ovaj grad. Jos jedan grad u mom zivotu koji je ostavio dubok trag. I nikada nije pristao. Nije rekao "Necu", ali je uvijek govorio "Vidjet cu". Te znakove sam znala procitati. Nije htio ici sa mnom.

Sjedila sam sinoc uz obalu Temze i pusila. Opet. I gledala u daljinu. Cistila misli. Tocnije, pokusavala cistiti misli i razmisljati o tome sto zelim dalje. Trebala bih zapisati svoje zelje za dalje. Cim ih uspijem posloziti.

Htjela sam s njime sjediti uz obalu Temze puno puta. Ili setati. A on je odbijao. Ja sam tugovala. Uvijek je on odbijao, a ja sam uvijek tugovala. I dok god se svaka moja zapoceta misao vrati njemu, dok god zaspim s mislilma o njemu i probudim se mislima o njemu, tesko cu sastaviti svoju listu zelja i krenuti dalje sa zivotom.

I veceras cu opet sjediti uz obalu Temze i pusiti. Opet. Mozda veceras Temza bude mirna. Mozda bude isla nizvodno, svojim tokom. Mozda mi veceras da neki znak.

Bez obzira, volim sjediti uz obalu Temze i gledati u daljinu. Smiruje. Bar to malo vremena sto provedem tamo. A u danima kada sam nemirna i uzburkana i par minuta mirnoce puno znaci.

Ako mrzite tužno, otpilite odavdje!!!!!!

18 rujan 2007


Dani, sati, minute, sekunde...

kada poželim da me nema...

kada s posla trčim kući jer su suze već krenule i ne želim plakati na ulici, već barem iza zatvorenih vrata. No ni to mi nije bitno. Prvih tjedana sam plakala svugdje gdje bi se našla. Aerodromi na koji je svatko nekoga ispraćao... ili dočekivao.... aerodromi na kojima smo sjedili i sjedili i opraštali se i grlili nakon mjeseci rastanka... gradovi u kojima smo bili... o kojima smo pričali da ćemo ići... jebene ulice i dućani... jebena stolica za stolom na kojoj si ti sjedio...

nakon nekoliko dana kada sam se ponadala da idem na bolje i da te polako puštam u sebi od sebe... danas je dan kada poželim da me nema... kada sam trčala s posla kući i plakala otključavajući vrata i ...

i danas je opet onaj jebeni dan kada bih te nazvala da ti čujem glas i da ti kažem da te volim... da ti kažem kako želim biti samo s tobom... ali danas te ne zovem... iako trebam tvoj glas tako da preživim, samo da mi kaže da se smirim...

danas je opet dana kada me hvata mučnina i kada ne želim jesti... danas je dan u kojem se bojim da se pogoršava moje stanje... kada se bojim da neću biti bolje

danas je opet onaj fucking dan...
kada razmišlja o tome što tebe sve podsjeća na mene... kada se bojim da ćeš me zaboraviti jako brzo... kada mislim da si me već zamjenio nekom drugom... kada želim da jednako patiš... kada te i mrzim i volim... kada bih ti čitala misli da vidim da li je zaista onako kako si rekao...

danas je jednostavno dan kada poželim da me zemlja proguta

Molim bez mudrosti ovaj put

17 rujan 2007

Ako postoji kakva utjeha u tragediji kad izgubimo osobu koju toliko volimo, onda je to uvijek nužna nada da je možda bolje tako.

Paulo Coelho


Da, to je ono „Možda je tako trebalo biti“. A možda nije?

Nema osobe koja me nije pokušala tješiti ovim riječima. A pitam se zašto je tako bolje? Nitko na to ne zna odgovor. I ne znam hoću li ikada saznati odgovor da li je tako zaista moralo biti. I da li je tako zaista bolje?

Umorna sam od slušanja dobrih starih narodnih i raznih modernih uzrečica koje je netko sklapao onda kada ga je na to natjerala neka životna situacija. Možda bih ja u ovoj tragediji gubljena osobe koju toliko volim mogla sklepati koju pametnu pa da mene citiraju godinama poslije.

Mogla bih se sada sjetiti nekoliko prigodnih:

Nije svako zlo za zlo.
Poslije kiše uvijek dođe sunce.
Ono što me ne uništi, ojača me.
......

Muka mi je od poslovica i uzrečica i mudrih izreka. Ne znače mi ništa u životu jer ne olakšavaju bol. Bez obzira da li sada boli rastanak od čovjeka kojeg volim ili je ta bol ona koja je sastavni dio procesa „izliječenja“. Mudrost ne pomaže u smanjenju boli. Niti u osjećaju olakšanja. Niti u tome da ću slijedeći put pametnije.

A nužna nada da je tako bolje? Ni nada ne pomaže. Mogu se tjerati tako misliti, kako se to ono moderno kaže – pozitivno misliti – ali ni to ne umanjuje osjećaj boli i usamljenosti i gubitka i psihičke osakaćenosti i povrijeđenosti i iskrištenosti i svega ostaloga ružnoga.

Ako postoji kakva utjeha u tragediji kad izgubimo osobu koju toliko volimo, onda je to uvijek nužna činjenica da ne možemo predvidjeti ni količinu ni vrijeme trajanja boli. Ono što ostaje je nužna nada da će trajati malo i biti podnošljiva.

RiLady


...kad je razum izgubio bitku...

16 rujan 2007

„Slavio sam kad je razum izgubio bitku, kad mi je preostalo jedino predati se, prihvatiti da sam zaljubljen.“

Paulo Coelho


Sjećam se početka. Prije 14 mjeseci.
Razum i osjećaji.
Razum je govorio NE jer je znao... vidio je budućnost.
Osjećaji su vrištali DA jer ... jednostavno su osjećaji i ne treba ih niti pokušati objasniti... nitko to neće uspjeti :)... oni su trenutak...

Slavila sam kad je razum izgubio bitku jer sam postala njegova. Slavila sam jer se razum predao... to mu je jedino preostalo... i prihvatila sam da sam zaljubljena... da volim...

Razum i danas govori isto što i prije 14 mjeseci.... NE, nisi trebala ostati...
Osjećaji i danas govore isto što i prije 14 mjeseci.... DA, nisi trebala otići...

Danas ne slavim gubitak razuma i ne sviđa mi se što se predao osjećajima. Danas ne slavim niti pobjedu niti poraz. Nema pobjede i poraza u ljubavi.

Danas učim pomiriti razum i osjećaje. Proces je koji će trajati. No svaki put započinje prvim korakom. Znam da sam na dobrom putu.

„Slavit ću kada pomirim razum i osjećaje. Tada ću znati da se predajem potpuno i prihvatiti ću da sam zaljubljena.“


RiLady


Ne brijem na horoskop, ali horoskop brije mene

15 rujan 2007


Znak: Strijelac
Podznak: Rak
Zaključak: jebi ga

Pa ono… kao čitam horoskop tu i tamo kada stignem i ako mi se neke novine našu pri ruci. Ako je dobro, kažem da je to moj horoskop. Ako je loše, zaboravim istog trenutka. No glavne značajke su tu. Ne brijem toliko na horoskop, ali osjećam da moj znak i podznak briju mene.

Strijelac hoće stalno nešto novo, avanturistički život i zanimljivosti. Neovisan je i sve može sam. A rak? Ta moja druga strana hoće ljubav, hoće pažnju, hoće obitelj, hoće miran život, hoće sve suprotno od Strijelca.

Trenutno sam u fazi Raka. Htjela sam ga nahraniti ljubavlju prema Njemu, a nije mi uspjelo. Sada Rak pati i skriva se, a Strijelac ne može ništa učiniti jer nije njegova faza. A ja ne znam više u kojoj se fazi osjećam bolje. Da li je to ona neuništiva Strijelčeva samostalnost i hrabrost ili je Rakova nježnost i prevelika želja za ljubavlju? Briju me i nikada ne znam kada će koja faza nastupiti. A suprotne su. I kako onda čovjek da ostane normalan? Kako da idem kroz život kada ne znam u kojem ću se obliku ujutro probuditi?

Po običaju, nekako uvijek uspijevam „obući“ suprotno odijelo. Kada sam u vezi, Strijelac vuče i bježi. Kada sam sama, Rak izlazi na površinu i traži „žrtvu. I kao da ja nisam ja. Ne donosim svoje odluke sama. Strijelac i Rak odlučuju, a ja onda snosim posljedice. Kao i sada. Naprave mi kaos u životu i onda se ja vadim iz vrtloga. No ovaj me je zavrtio previše.

Želim da me ostave na miru, obojica. I Strijelac i Rak. Bar malo. Da se sredim i da naučim kako se oduprijeti kada me obuhvate svojim raljama. Prestanite me salijetati, hoću biti ja, bez maltretiranja onoga koji me obuzme…

A brije me taj horoskop….

Kako ostaviti dragulj u izlogu?

13 rujan 2007


Nekako pokušavam ne razmišljati o tome što i kako se većina ljudi ponaša. Učim se razmišljati samo o sebi i što bih i kako bih ja u bilo kakvoj situaciji reagirala – u budućnosti. Reakcije iz prošlosti pomalo izbacujem iz sebe.

Ja za sebe hoću najbolje. Ono ili onoga koga ja vidim najboljeg za sebe. I u tome (nadovezujući se na zadnju propalu vezu i dopuštam sebi izraz „propalu“ bez obzira što su razlozi dobri)… Dakle, i u tome mi je pomagalo mišljenje kako se pokazalo da nije bio najbolji za mene.
Za čime sam posegnula? Za razmišljanjem o njegovim ranijim bivšim vezama tražeći izgovor kako on ni tada nije bio najbolji za te djevojke. Tražila sam sama sebi opravdanje u tome da on NIJE najbolji. Ni za bivše, a naravno, pravu utjehu sam tražila u tome da neće biti ni ubuduće!

Naravno, uložila sam svu sebe u tu vezu i u takvo razmišljanje i kako sada prihvatiti drugačije mišljenje? Vrlo je lako tješiti se kako on ipak nije dovoljno dobar i da se nas dvoje ipak nismo našli na istoj razini kako je to na početku izgledalo.

A onda je iskrsnulo pitanje „A što ako je on ipak dragulj koji jednostavno u mojim rukama nije sjajio najbolje što može?“ Kamen u glavu!!!
Kako je moguće da je on najbolji dragulj koji u mojim rukama se sjaji??? Prvo odbijanje…. jer… ja želim najbolje i ne može se dogoditi da to nisam imala, da to nisam dobila.

A onda polako gledanje s druge strane. Zaista, razum polako dopušta pitanju da se uvuče i da se o njemu razmisli. Možda je ipak dragulj koji trebam ostaviti u izlogu i možda zaista neka druga dobije puni sjaj. Ta misao boli, ali i otvara moje oči. Skida mrenu. Teško je prihvatiti i tu mogućnost. Ja sam samo željela najbolje od tog dragulja. Kako naučiti razmišljati da mi je dragulj izmakao?

Taj drugi pogled na istu stvar me potresao. Iako znam da se osobe u vezama prilagođavaju partnerima i se uz nekoga jednostavno pronađu u potpunosti, a uz nekoga drugoga ne, užasno je prihvatiti tu činjenicu.

Iako je za mene to rigorozna promjena u razmišljanju, mislim da je to zaista prvi korak. U mojim rukama dragulj je bio običan kamen. U nečijim tuđim biti će možda još ljepši i sjajniji. No, da krenem polako…. Stavit ću naglasak na riječ MOŽDA… ne mogu odmah to tek tako prihvatiti…

No možda, možda, možda…

Koliko ih ovo zna i/ili razumije?

12 rujan 2007

The sky isn't always blue
The sun doesn't always shine
It's alright to fall
apart sometimes,
I am not always yours
And you are not always mine
It's alright to fall
apart sometimes.

After all is said and done
One and one still is one
When we cry, when we laugh
I am half, you are half
The heart isn't always true
And I am not always fine
We all have an angry
heart sometimes.


Takvi smo svi.
Dopusti mi da budem takva i pružit ću ti ruku kada tebe obuhvati.
Samo to tražim u ljubavi.

Čardak ni na nebu ni na zemlji

11 rujan 2007

Pokušavam se natjerati na sretne misli. Pokušavam se natjerati razmišljati o budućim danima i mjesecima u kojima će mi se (nadam se) događati lijepe stvari. Pokušavam ne misliti o prošlosti i ne misliti o njemu, na njega, po tisućiti put postavljati pitanja i na njih sama sebi odgovarati s NE.
Ako već mislim na njega, pokušavam razmišljati o lošem, o onome što me je smetalo, što je dovelo do svega ovoga, pokušavam, ali ne ide. Misli bježe samo na to kako nemam osobu za koju sam živjela.

Onda pokušavam razmišljati o tome kako je sada vrijeme za mene. Da radim na sebi, da se vratim sebi i da počnem živjeti kao i prije njega. Ne ide pa ne ide. Od vesele i optimistične osobe postala sam plačljivi pesimist. Ima stvari kojima bih se trebala veseliti, ali one bježe iz glave. Tjeram se i tjeram misliti na njih, ali… fuck… ne ide.

Niti sam na nebu, niti sam na zemlji. Lebdim i tako prolazim kroz život. Valjda to tako sada treba biti. Mislit ću da to tako sada treba biti. Barem tada mi je malo lakše. Kada bude trebalo biti bolje i to će doći samo od sebe.

Idem čitati postove u arhivi…. One u kojima sam već samu sebe pripremala na kraj…. I dalje ću biti ni na nebu ni na zemlji, ali ću razmišljati o ružnim stvarima pa ću više voljeti sebe, a mrziti njega.

Zaboravih bacati mrvice po putu

10 rujan 2007


Gdje sam? Kako sam? Kako ide? Pitanja dobrodošla kada imaš super vijesti i osmjeh na licu. Nemam ništa od toga. Izgledam kao mrtvac, osjećam se još malo gore od toga, i svu svoju ljubav prema njemu pokušavam pretvoriti u mržnju i želju za osvetom. Stići će ga osveta. Ne moja, ali netko će već u moje ime napraviti svoje.

Izgubila sam se u življenju njegova života i ispunjavanju njegovih želja. Izgubila sam se gledajući kako je hladan, i kako s drugima priča o stvarima o kojima je trebao sa mnom. Izgubila sam se slušajući laži zadnjih tjedana. Izgubila sam se jer sam se dala u potpunosti za nešto u što sam vjerovala. Izgubila sam se jer više ne mogu procijeniti što je zapravo prava ljubav. Izgubila sam se jer ne znam jesam li uopće rođena za to. Da li mi je suđena? Izgubila sam sebe, a onda i njega. I od dvoje ljudi koje trebam voljeti najviše na svijetu, nemam niti jedno.

Tužno je da me više boli gubitak njega nego mene same. Ja ću potražiti pomoć da pronađem sebe, a tko će mi njega vratiti? I ako bih trebala dati razlog zašto ga uopće želim nazad, nemam razloga. Da li je to bol, da li želja da još uvijek volim, da li potreba da mu dam ljubav? Ne znam zašto. I to sam zagubila negdje to putu.

Da se vratim istim putem i sve ispočetka? Ne znam niti odakle sam krenula. Zaboravih bacati mrvice po putu. Nemam početak, a kraj je nedostižan.

Gdje li sam sada i kako li sam samo tu došla?

Beštijičine mudre misli ... i ponešto mojih...

02 rujan 2007


Ne znam više što mi je spasenje ovih dana, a kako je krenuilo, i slijedećih mjeseci. Tražim lijek u obliku riječi od svih. Tražim da mi nešto kažu kako bi mi pomogli odagnati bol jednim zamahom ruke. Ne ide to tako. Nikada nije išlo tako. Tako tražim slične po muci i po blogu.

Ovo mi je danas promijenilo pogled ... na bolje... malo... ali na bolje...
Djevojčice, djevojke, žene... pročitajte Beštijičine mudre misli pod imenom Ne žuri, djevojčice luda...

Čitam i čitam i čitam od početka do dna pa od početka do dna i opet i opet i opet. Pomislim da me sigurno srela negdje na ulici kako hodam zamagljena pogleda i gledam u prazno ovih dana i kako je baš meni to rekla. Da mi odmagli pogled, obriše suze i kaže "Vrati se!"

Čitam njen post i u fazi sam onoga "Kriva si jer si brzala". Jesam. Još nisam došla do dijela "Jednom kad se vratiš...."
Daleko je ispred mene.

I onda si mislim u čemu je ovaj bio bolji od ostalih. Nije prvi, a jebiga.. nadam se da je zadnji, zbog kojeg plačem nad sobom, lupam glavom u zid i bacam se svim silama na posao kako bih izbacila otimača iz glave.

Drugačije je.... puno drugačije... ovaj nije oteo "samo" dušu, tijelo i srce... ovaj je oteo samopouzdanje, a naučio me što je ovisnost. I sada bez njega, ne živim. Ne bacam se na posao kako bih ga izbila iz glave. Bacam se u očaj kako bih još više ovisila o njemu.

I da, lijepo se prisjećati onih davnih dana kada sam govorila "tko ga jebe" imam ja svoj život. Sada govorim "Ja bez njega ne mogu živjeti". I da, sve znam, toliko savjeta sam dala i dobivala, ali ovaj put je drugačije. Ništa ne pomaže jer je isisao moje samopouzdanje i moje JA.

Ne pomaže niti to što sam se jednako jadno osjećala i uz njega i što sam svaki dan plakala i uz njega. Ali bila sam uz njega. Sada plačem sama i želim se vratiti plakanju uz njega.

Dođoh do kraja mog posta i onaj osjećaj na bolje koji je bio na početku je nestao... ne dopušta mi u glavi bar mali bijeg od njega... moram skočiti opet, opet i opet pročitati Beštijičine mudre misli...

Poželim šutnju

Nikada, nikada, nikada
neće se osvrnuti čovjek
kada želiš;
zaboravit će
nevažne, nevažne, nevažne
sitnice;
dat će ti vrijeme na kapaljku
poput lijeka,
dovoljno da postaneš
ovisnik o njemu.
Pitanje je
želiš li ili ne
prekinuti
začarani krug očekivanja,
imaš li snage
reći ne
i
nikada, nikada, nikada
ne osvrnuti se za njim.


Dorotea Pernjak

Pitam se imam li snagu?
Pitam se mogu li ja to?

Prevelika je bol za mene.
Preveliko je razočaranje za mene.

Ne moraš reći,
šutnja govori puno više,
a kada kažeš,
onda poželim da ne čujem,
poželim šutnju.

Sada bih željela umrijeti

01 rujan 2007

Dramatičan naslov, ali to je ono što bi željeli neki ljudi. Neće to dobiti.
A neeeeee. Ne želim umrijeti jer sam upravo ponovno udahnula život.

Traume i drame su moj život. Uništavaju me, ali me i hrane. Uništavaju me da pomislim kako je kraj i kako ću umrijeti; hrane me ponosom i još jačom željom za životom jer imam ja još što pokazati ovom svijetu.

Kažu ako želimo malo, dobit ćemo malo.

Ako želimo sve, dobit ćemo SVE!

Iz mnogih borbi (iz mnogih veza) izašla sam kao pobjednik. Izašla sam bez dečka i bez ljubavi, ali sam dobila na mudrosti i snazi. Ovaj puta neće biti drugačije. Ja sam Ratnik i uz sebe želim Ratnika. Ja želim pokoriti ovaj svijet i uz sebe želim onoga tko želi pokoriti svijet.

"Ratnik svjetlosti zna - svak se svakoga plaši.

Taj se strah iskazuje dvojako: nasrtljivošću, ili snishodljivošću. To su dva lica istog problema.

Zato se, kad tko u njemu izaziva strah, Ratnik prisjeti da druge muče iste bojazni kao i njega samog. Nailazili su na slične prepreke, proživjeli iste teškoće.

Ali on sve to umije bolje prevladati. Zašto? Jer strah koristi kao motor što ga pokreće, a ne kao kočnicu.

Tako Ratnik uči od protivnika, i ta pouka vodi njegove postu
pke

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se