Ja bih za tebe skinuo zvijezde s neba

30 siječanj 2007

I ja bih za tebe dušo moja, ali drugačije zvijezde.

Lijepo zvuči kada ti muškarac kojeg voliš kaže rečenicu iz naslova. Jedino, željela bih da muškarci shvate da nama ne trebaju zvijezde s neba. I da ta rečenica ustvari zvuči totalno smiješno jer.... svi znamo da se zvijezde ne mogu skinuti s neba.
Željela bih da shvate da mi od njih ne očekujemo nemoguće, mi očekujemo male sitnice koje sigurno nije neizvedivo napraviti kao što je skinuti zvijezde s neba.

Moje zvijezde koje želim su otprilike ove:
- jutarnji poljubac za dobro jutro
- pogled kojim će mi reći „Volim te“
- slučajan dodir ruke tako da mi pokaže da me želi dotaknuti
- osmjeh
- poljubac tek tako

Neću dalje, te zvjezdice su dovoljne za mene.


Dečki, nemojte se truditi izvesti nemoguće. Nemojte izgovarati floskulu iz naslova. Usredotočite se na male svakodnevne zvjezdice i biti ćete nam najveći heroji.

Teško je izuti se iz svojih cipela

23 siječanj 2007

Razgovarati možemo dugo. Dogovoriti se nešto već je malo teže. Ako je razgovor limitiran za određeno vrijeme u kojem ne stignemo reći sve što želimo, onda je to još malo teže.

Najlakše je dignuti ruke od svega, zalupiti vratima i otići. Najteže je pokušavati uvijek iz početka pričati o istim stvarima i uvijek dobivati isti odgovor – poslije ćemo se to dogovoriti.

Prilika će biti samo još jedna. Razgovor u četiri oka koji treba dočekati. Jedino što sada neću pristati na odgovor „O tome ćemo kasnije“. Ništa nećemo ostaviti za kasnije. Riješit ćemo sve što imamo tada na licu mjesta. Kao sučeljavanje. Moji argumenti, njegovi argumenti. Zaključak.

Teško je izuti se iz svojih cipela i stati iznad sebe i njega i promatrati sve objektivno. Pokušala sam i mislim da ću imati malo vremena gledati očima odrasle osobe i vidjeti gdje je problem. To mi je jedini način. I bez obzira na svu ljubav ovoga svijeta, iz mojih cipela ne mogu baš puno toga riješiti. Nema više onoga „ali ja njega volim najviše na svijetu“ i sve će se riješiti samo od sebe kroz neko vrijeme. Ništa se ne rješava samo od sebe kroz neko vrijeme.

Ja ću njega voljeti najviše na svijetu, ali mislim da moram preuzeti stvar u svoje ruke.
Još samo jednom.
A onda ću opet obuti svoje cipele i zakoračiti u svijet.
Sama ili s njime.

Opet nisam mogla

22 siječanj 2007

Ne znam što bih ti rekla na sve ono od jučer. Znam da sada pričam sama sebi i da ti ovo nećeš pročitati, ali opet idem onom logikom... ostavit ću sve ovdje pa će mi biti lakše...

Nisam više sigurna da će mi biti lakše. Nisam više sigurna ni u što. Sigurna sam samo da naša svađa nije bila bez razloga i da nešto definitivno nije odgovaralo ni tebi ni meni. Ustvari, problem je što si se ti s time mogao boriti, a ja nisam.

Dala sam sve od sebe da ovaj puta tu prokletu daljinu izdržim i preživim. Nisam uspjela. Ne samo da nisam uspjela, nego sam izgubila orijentir u svemu što se dešavalo ovih zadnjih mjeseci. Ne znam gdje mi je kuća, ne znam gdje mi je ljubav, ne znam što bih radila, ne znam gdje bih živjela, ne znam kako usrećiti sebe, kako usrećiti tebe, kako posložiti posao...
Izgubila sam se i to gadno...

Izgubila sam se, ali ne samo u stvarnom životu. Izgubila sam se i u osjećajima. Znam da te volim. Osjećam da te volim. Ali te i mrzim. Mrzim te jer si daleko. Mrzim te jer si mi rekao da, kada bude zaista loše, da ćeš doći i ostati uz mene.

Lagao si me.
Prevario si me.
Iznevjerio si me.

Već dugo je zaista loše, a ti stalno govoriš – brzo će sve proći. Više neće. Stanje u koje sam zapala ne može se više opisati i ne znam kako ću se izvući.

Govorila sam ti stalno da je došla da linija kada pucam, a ti sada niti ne spominješ svoje obećanje. „Doći ću kada više zaista ne budeš mogla“, rekao si mi nekoliko puta. A sada ostaješ i kažeš mi „Moram još malo“.
Sada znam da je naša ljubav imala cijenu. I to nisku. Ako nju zamjenjuješ za svoju mjesečnu plaću.

Ma znaš, nije meni to prvi put u životu da me netko iznevjerio. Navikla sam već. Normalno je da mene iznevjere jer ja sve mogu podnijeti i ja ću se oporaviti i krenuti dalje. Sada mi je dosta. I sve one priče o tome kako treba pružiti ljubav drugima i ne tražiti zauzvrat ništa, i kako treba pomagati drugima i ne tražiti zauzvrat ništa i kako treba opraštati drugima i ne očekivati ništa – sve su to priče u prazno. Tako sam živjela cijeli život i zauzvrat opet ostajem sama i opet se od mene očekuje žrtva. Ja više zaista tako neću. Ne želim. Nismo mi ljudi napravljeni da dajemo. Mi smo napravljeni da uzimamo.
Od mene su sve uzeli. Sada ću ja početi uzimati.

Mislim o tome što je sada u tvojoj glavi. Ono što zaista želim je da patiš kao i ja. Da patiš još više. I da se osjećaš krivim za naše nevolje.

Lagao si me.
Prevario si me.
Iznevjerio si me.

Volim te i s tobom sam zamišljala sve u životu. Ali ne pod cijenu samo moje žrtve. Ne tako. Ma ustvari mi najviše smeta što ne činiš ništa, a tražiš od mene da trpim. I smeta mi to što se od mene očekuje da sve prihvatim mirno. I smeta mi što se o meni brineš samo dok te slijedim. I smeta mi što imam cijenu kod tebe.

Sada sam na poslu i na rubu suza... ne mogu više... a moram se pomiriti s činjenicom da me iznevjerila osoba kojoj sam poklonila sebe...

Ma nema jakih ljudi...

21 siječanj 2007

Vraćam se nekim fotografijama, riječima, stihovima, snovima, željama.... a na kraju stvarnosti.
Na putu prolazim agoniju i sreću. Nesuvisla sam. Razmišljam o svemu i svakomu, o tuzi i sreći, o boli i mraku, o smrti i neosjećanju. Kaleidoskop u mojoj glavi nije lijep i privlačan. Izaziva depresiju i suze. Izaziva nešto što u meni nikada nije postojalo.

I želim i ne želim.
I hoću i neću.
Javljam se, ali ne odgovaram.
Jesam, ali ne želim biti.
Umirući živim,
Živući umirem.

Smisao ne postoji, ne tražim ga. Ne prolazi samo, a ne tražim pomoć. Pišem, a ne znam zašto. Pričam, a nemam glavu i rep.
Plačem za sebe.
Plačem za druge.
Vrištim u sebi, a glas ne izlazi.
Mislim na druge i pitam se misle li drugi na mene.

Frcaju iskre misli bez smisla. Pitam se zašto, a odgovor ne stiže. Sve je samo sažeto u jedan dan prije i jedan dan poslije. Otvaram put svojim mislima...

Ovo je samo jedan mali dio mene... ostatak se dalje bori... mislim da polako posustajem... Mislim da se u meni skupilo puno godina hrabrosti, jačine, pomaganja drugima, izvođenje onoga što nitko ne može i neće, pomaganja svima, ali ne i samoj sebi.

Sada kada ja trebam pomoć, ostali se nasmiju i kažu „Ma ti si jaka“. Nisam više. Nisam jaka jer sam unutra istrunula. Nisam jaka jer se skrivam i bojim svega. Nisam jaka jer se više ne borim nego sve prihvaćam baš onakvim kakvim jeste. Nisam jaka, eto, samo toliko.

Za mene je kasno. Meni će moći pomoći samo stručnjaci. Ali pogledajte oko sebe jake ljude i pružite im ruku i zagrljaj. Trebaju ga iako tvrde da ne. Trebaju ga, ali će ga pokušati odbiti. Trebaju ga i ako budete inzistirali, zauzvrat ćete i vi dobiti zagrljaj. I suze. I odanost. I prijateljstvo.

Danas bih plakala

16 siječanj 2007

Isplakala bih sve teške dane koje sam imala u životu, a nisam plakala kada je trebalo.
Isplakala bih sve teške trenutke koji su se u prvi mah učinili nemogućima za izdržati, a kasnije se pokazali kao smiješni.
Isplakala bih depresiju koja me ulovila i koje se ne mogu riješiti.

Plakala bih zbog:
- dečka koji je daleko
- posla kojeg je brdo
- obveza koje su ogromne
- financija koje su u minusu
- ljudi s kojima radim jer su neambiciozni i neorganizirani
- posla s kojim se bavim
- firme u kojoj radim
- prljavih misli koje su mi u glavi i opterećuju me
- vremena


Ma samo bih plakala i plakala i bila u miru, mraku i tišini...

Danas bih samo plakala...

Tipično američki, a ne hrvatski...

13 siječanj 2007

Nekako se pronalazim da me, osim reklama na TV-u, sve više nerviraju i novinski natpisi koji govore o tome kako se, uz dobar raspored, može imati i uspješna karijera i dobar obiteljski život. Naši novinari su ili glupi ili .... hm, glupi.... nemam druge riječi.

Dakle, pred par mjeseci čitam članak na par stranica o tome kako direktorica Escade (nemam pojma kako se zove) ima super karijeru i obiteljski život (udana za suvlasnika Tifona!!).

Dakle razmišljam si ja o njenom životu opisanom u novinama. Ustvari ne, razmišljam o lovi koju imaju ona i njen suprug. Uz takvu lovu i ja bih imala super obiteljski život.
Već sam zaradila dovoljno da se više ne moram pojaviti na poslu i mogu vrijeme provoditi s djecom i mužem. Drugi scenarij je da sam stalno na poslu, ali imam lovu da platim sve najbolje dadilje da budu s mojom djecom. Sve divno!!

Jučer čitam Jutarnji list i neki dvojac od novinara opisuje kako prosječna četveročlana hrvatska obitelj usklađuje svakodnevne obaveze i mislim, ajde, napokon su izabrali obične smrtnike i pokazali da se ipak može raditi i biti s djecom i mužem.

I čitam ja ženin raspored:
7.00 – ustajanje
7.30 – odlazak u vrtić
12.00 – povratak doma
12.30 – dočekivanje djevojčica
13.00 ručak
13 – 16.30 – rješavanje zadaća, igra i razgovor
17.00 – odlazak u Zagreb, gdje jedna kći ima engleski
18.00 – povratak doma
Ženu kupi suprug.

Pa onda čitam mužev raspored:
4.55 – ustajanje
5.30 – početak radnog vremena
13.30 – kraj radnog vremena i početak drugog posla
19.00 – odlazak po Barbaru i kćer koja uči engleski
19.30 povratak kuži
23 – završetak radnog dana

Dakle, žena radi svega 3-4 sata na poslu. Ostalo vrijeme je s djecom. Muž se ubija od posla i služi kao vozač. Tipično američki način života, a ne hrvatski. Muž je glava i on prehranjuje obitelj. Žena je tu da bude s djecom. A nešto malo uspiju biti svi četiri zajedno.

To mi ne izgleda kao prosječna četveročlana hrvatska obitelj.

Moja slika prosječne obitelji u Hrvatskoj (gdje su ili iznimno bogati ili jedva spajaju kraj s krajem) je da žena radi punih 8 ili više sati, a muž radi ili isto tako ili se ubija kao gore opisani. No svejedno. Očito je da ili ja ne uspijevam organizirati svoje vrijeme jer pokušavam zaraditi dovoljno samo za račune ili novinari izmišljaju „obitelji“ kako bi njihova priča imala neku glavu i rep.

Onda zamišljam moj raspored:
6.45 – buđenje
7.00 - ustajanje
7.30 – kretanje na posao
8.00 – početak radnog vremena
Cca između 18.00 i 19.00 – završetak radnog vremena
19.30 – kupovina sandwicha ili pizza cut-a za večeru
20.00 – različito: teretana, kino, piće u gradu, ležanje doma i umiranje od umora

Ne zvuči mi baš kao raspored u kojem ću imati mjesta i za savršen obiteljski život.

Hvala na novoj majici mama!

10 siječanj 2007

Ja nisam marketinški stručnjak. Ne bavim se marketingom. Ne želim i ne znam. No itekako sam konzument reklama. Naročito onih na RTL-u čiji blok traje punih 5 minuta (naravno da sam štopala vrijeme) između svakih 15 minuta serije koja traje sat vremena. Mogli biste zaključiti da sam ovisnik o vremenu. Jesam, ali to nije sada bitno.

Dakle – reklame. Kao konzument reklama koje moram prisilno gledati htjela ili ne htjela osjećam se pozvanom, ali i kompetentnom da ih komentiram. Ako ih već moram gledati i na temelju njih birati proizvode koje ću kupovati, onda ih mogu i pljuvati.

Reklame vrlo rijetko hvalim, ali zato skoro svakodnevno pljujem. Sada me je iz takta izbacila reklama za neki prašak za pranje rublja. NE ZNAM KOJI!! A reklama bi trebala biti takva da zapamtim ime proizvoda!!!!

Kada djevojčica na početku reklame izgovori riječi „Hvala na novoj majici mama“ prođe me takva jeza da odmah mijenjam program i ne gledam više proizvod. Ne stignem do dijela kada kažu koji to prašak pere tako dobro. Mala ima tako iritirajući glas.... ispravak.... mala koju su unajmili za sinkronizaciju ima tako iritirajući glas da je to STRAŠNO!!!!!!!!
Ubode me u uho toliko da automatski poželim gledati i „Globalno sijelo“, a što je inače emisija koju ne podnosim organski.

I kako onda genijalci koji su izabrali dijete mogu očekivati da ću ja kupiti taj proizvod kada nemam pojma o kojem se radi. I ne samo to, nego ću zbog tog glasa i izbjegavati proizvod, samo da dođem do njegovog imena.

Ne pamtim da me je ijedna reklama toliko negativno okrenula prema nečemu. Nadam se da će je u nekom kratkom vremenu maknuti s TV-a. Zaista se iskreno nadam.

I nadam se da će upotrijebiti mozak slijedeći put kada biraju glasove.

Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr

09 siječanj 2007

Draga moja, ostat ću ti prijateljica i nakon ovoga, ali moram ti reći da mi je to kao lanac sreće... pošalji dalje X puta i dogodit će se nešto predivno....

:) Stoički ću podnijeti štafetu.... no sada moram upregnuti mozak...

1. Užasno i definitivno se bojim starenja. Mislim da je to moj jedini pravi strah. Bojim se toga što u glavi definitivno postajem mlađa i uživam u životu, ali moje tijelo me više ne sluša. Obzirom da ipak imam malo godina (31) ipak osjećam promjene u svom tijelu. Zašto? Zato što slušam svoje tijelo i radim puno na njemu.
Bojim se starenja i promjena na svom tijelu jer više nije čvrsto kao nekad, a ako ga želim učvrstiti, onda je to 5 puta veći trud nego li prije 3 godine. Do prije tri godine nisam se uopće bavila sportom jer sam izgledala super i ljenčareći. Sada se bavim morem sportova, a moje tijelo je sve ružnije i ružnije.
Dakle, zaključak – definitivno sam opterećena svojim tijelom i jedina želja mi je, a i cilj, da vječno imam 60 kg.

2. Naučila sam ne reći NE kada me netko pita „želiš li da ti nešto kupim?“ i „što želiš da ti kupim?“. Oduvijek sam se pravila fina i govorila da ne treba ništa, a u sebi zamišljajući baš nešto što mi se jako sviđa i što ću si kupiti. Onda sam napravila računicu... osoba me želi usrećiti kupujući mi nešto što ja jako želim. Osoba će biti sretna jer mi je kupila nešto što mene veseli. Ja ću biti sretna jer sam dobila nešto što sam jako željela. Rezultat – dvije sretne osobe.
Drugi scenarij kada sam bila jako fina. Osoba bi dobila odgovor NE, onda bi kupila bilo što. Osoba je nesretna jer vidi po mojoj faci da to nije baš nešto što ću ja koristiti / nositi / voljeti. Ja sam nesretna jer samo dobila još jedan od onih poklona koji se kupuju kada ne znaš što bi zapravo kupio/la.
Stoga, ili me ne pitajte ili budite spremni na odgovor DA, BAŠ SAM VIDJELA I POŽELJELA....

3. Svaki, ali baš svaki moj bivši dečko ili ljubavnik sa mnom se žele „viđati“ i nakon što završi veza / afera. A što mislite zašto? ;)
Kažu da sam izvrsna u krevetu. Ne mislim da znam išta više od svake druge djevojke, ali ono što mi definitivno daje prednost jeste da ja u sexu uživam i nemam srama. Ponašam se kao kurva i priznajem da mi to daje veliko samopouzdanje. Moja prijateljica bi rekla „Sex mi viri iz očiju!“ A što ću? Kao jako mlada sam naučila da muškarac voli ženu koja je kurva u krevetu, dama na ulici i kuharica u kuhinji.

4. Kad smo već kod kuharice u kuhinji, tu imam veliki minus. Ja ne znam kuhati. Ne znam kuhati jer ne volim kuhati. Ne volim kuhati jer mi je totalno gubljenje vremena stajati za šporetom i gledati hrpu lonaca. Ne volim kuhati jer vrijeme izgubljeno u kuhinji ne mogu unovčiti, a ja svo vrijeme gledam ili kroz novac ili kroz avanturistički provedeno slobodno vrijeme. U kuhinji uopće ne zarađujem, a još manje avanturistički provodim vrijeme.

5. Bavila sam se nekim radnjama zbog kojih bih, da su me uhvatili, završila na par godina u zatvoru. Nisam bila mlada i glupa. Jako sam dobro znala za posljedice, ali sam eto imala sreće. Moglo bi se ipak reći više sreće nego pameti. No sve što se dobro završi, ostaje kao anegdota iz mladosti.

Život ide dalje pa neka se onda u koštac sa životom, a i ovom štafetom uhvate:
1. NewsJJ
2. Athena Air
3. Moix
4. Shedevil
5. Izgubljena negdje

:)

Nemojte me mrziti jako... gledajte to s pozitivne strane, želim znati još više o vama :))

Tko je smislio CRVENO??

08 siječanj 2007


Ja ove godine, za novogodišnju noć, nisam nosila crveno. Kao ni prošle godine. Kao ni pretprošle godine. A prestara sam da bih se sjećala i prethodnih. Davno je to bilo :).

Ne sjećam se točno kada sam prestala nositi nešto CRVENO na novogodišnju noć. Totalna glupost. Znam da će mi godina biti upravo onakva kakvom je sama učinim. Ako budem radila, bila s prijateljima voljela, igrala loto, pazila na zdravlje, bavila se sportom i spavala 8 sati, biti će mi najbolja godina. Ako ne budem sama radila sve ili nešto od navedenoga, ne može mi pomoći niti da si kožu i kosu ofarbam u crveno.

Ili se to misli samo na sreću u ljubavi? Kako god, opet glupost! Ja ne nosim pa imam sreće. Znam ljude koji nose pa su zakinuti u svemu i svačemu.

Da mi je samo znati tko je taj ili ta tko je smislio taj običaj! I zašto crveno? Zašto ne tirkizno plavo ili žuto ili pink?

Mrzim razdoblje kada se dućani donjeg rublja zacrvene pred Novu godinu. Zgadi mi se boja koja je inače lijepa. Sve mi se crveni pred očima i zadnje što poželim je i na novogodišnju noć nositi nešto CRVENO.

Ja u Novu ulazim uvijek s mislima „Biti će najbolje“ i svaka bude. A crvenilo ostavljam svima ostalima ako im to daje osjećaj sigurnosti i sreće. Ja sam bila crna, po običaju :). Mom običaju!

Iako je prelazak iz stare u novu godinu već odavno prošao (čak punih 8 dana), ja si još uvijek pokušavam objasniti taj čudan običaj crvenila. Kada će to netko primijeniti???

Dok se ne promijeni, ja ću se i dalje inatiti i nositi crno, SVE crno :))))!

I biti ću i dalje sretna!

Da mi je 5 života

07 siječanj 2007

Otvaram jutros svoj mail za Gmail-u. Onaj koji koristi RiLady. Pronalazim mnoštvo poruka. 154 spam poruke koje odmah brišem i 15-tak poruka dragih ljudi s bloga. Prva misao – moj blog je još uvijek zapostavljen. Zadnji post 20.10. Bože, čini mi se da je prošlo puno godina, a ne samo 2 i pol mjeseca od zadnjeg posta.
Mislim na drage ljude svaki dan. Mislim i na blog svaki dan. Ali ne prilazim mu. Posao me je jako opteretio. Dragi je bio tu punih mjesec dana. Imala sam čak i 4 dana godišnjeg odmora. Hm, u Novu godinu sam ušla ljenčareći... kakva li će biti cijela?? Po mojim planovima ipak vrlo radna!

No, mailovi.... podsjetili su me na to koliko je dragih ljudi ovdje ostalo... koliko mi nedostaju... koliko puno mi znače pozdravi i lijepe želje i riječi „nedostaješ mi“.

Rezultat je tu. Post je tu :). Prvi ove godine, ali ovaj put neće biti zadnji...

Eh, da mi je 5 života.
Jedan bi bio radni. Radila bih od jutra do sutra i bila vrlo uspješna.
Drugi bi bio za prijatelje. Stalno bih bila s nekim, kod nekoga, smijala se i dobro zabavljala.
Treća sreća ide mom dragom. Da ga mazim i pazim od kada otvori oči pa i dok spava.
Četvrti bih posvetila samo sebi. Bavila bih se sportom, putovala bih po cijelome svijetu, imala blog ;) i brinula o sebi psihički i fizički.
Peti život bih rezervirala za sve ostalo: dobra djela, nepoznate ljude, pomoć onome kome treba...

Eh, da mi je 5 života. I da svaki dan u tim životima ima 48 sati. No i tada bih vjerojatno napisala isti post. Da mi je još 5 života......

Dragi moji, sve najbolje vam želim. Uživajte u životu, veselite mu se svaki dan, budite nasmijani i sretni, zaboravite sve ružno i mislite samo na lijepo...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se