Sada i odmah!

31 srpanj 2006

Što mi vrijeme sporo prolazi!!! Nema ga tek tjedan dana, još 5 tjedana treba proći. Čim pomislim na taj broj 5, faca mi se izobliči u bolnu i mislim si „Fuck, kad će to proći!“
Zadnjih par dana je uvijek najgore. Kao kad čekaš godišnji. Sve prođe super i onda zadnjih dva tri dana vrijeme stoji jer toliko iščekuješ zadnji radni dan. Ovo je identično. Kada dođe to tog zadnjeg tjedna, morat ću maknuti sve satove od sebe. Jer pogled bježi prema njima i naravno, kada u jednoj minuti pogledam na sat 10 puta, vrijeme ne može proći. STOJI!!!

Ubija me iščekivanje. Oduvijek sam jako nestrpljiva i sve mora biti sada i odmah. U svemu. U poslu i privatno. Osudi me na čekanje i iščekivanje – ja postajem luda osoba. Doduše, u zadnjih godinu – dvije sam se primirila i pokušavam se priviknuti na činjenicu da je to sastavni dio života. ALI, tu i samo mi se dobro zalomi da opet sve hoću sada i odmah.

Nestrpljenje je veliki neprijatelj. U to sam se već uvjerila puno puta. To me je malo i smirilo i natjeralo da stanem na kočnicu. RiL, moraš to promijeniti, staviti pod kontrolu.
Radim na tome, polako, ali sigurno. Nekako sam se u poslu uspjela srediti. Privatno? Ne ide baš najbolje :) Još uvijek hoću sada i odmah!

No, Ratnik svjetlosti me uspijeva smiriti. Nevjerojatno je koliko na mene djeluje umirujuće. Čuda mi radi! Hvala mu!

It's Friday I'm in love

28 srpanj 2006

Slušam pjesmu na radiu i što ću, kad je istina :))))

I don't care if Monday's blue
Tuesday's grey and Wednesday too
Thursday I don't care about you
It's Friday, I'm in love

Monday you can fall apart
Tuesday, Wednesday break my heart
Thursday doesn't even start
It's Friday I'm in love

Saturday, wait
And Sunday always comes too late
But Friday, never hesitate...

I don't care if Mondays black
Tuesday, Wednesday - heart attack
Thursday, never looking back
It's Friday, I'm in love

Monday, you can hold your head
Tuesday, Wednesday stay in bed
Or Thursday - watch the walls instead
It's Friday, I'm in love

Saturday, wait
And Sunday always comes too late
But Friday, never hesitate...

Dressed up to the eyes
It's a wonderful surprise
To see your shoes and your spirits rise
Throwing out your frown
And just smiling at the sound
And as sleek as a shriek
Spinning round and round
Always take a big bite
It's such a gorgeous sight
To see you eat in the middle of the night
You can never get enough
Enough of this stuff
It's Friday, I'm in love

I don't care if Monday's blue
Tuesday's grey and Wednesday too
Thursday I don't care about you
It's Friday, I'm in love

Monday you can fall apart
Tuesday, Wednesday break my heart
Thursday doesn't even start
It's Friday I'm in love

Gruba istina

27 srpanj 2006

Istina je ono što sam napisala neki dan. Da razdvojenost ne znači nešto strašno dok mislimo. Ali *ebiga, istina je i da mene te daljine ubijaju.

Da se razumijemo. Sve je u redu. Sretna sam, možda se još malo bojim reći da sam zaljubljena, ali jako mi je stalo do Ratnika svjetlosti. I njemu do mene.
Ali moji strahovi su tu. Neće prevladati. Neće me pokolebati. Neće izazvati negativne posljedice (ne sada), ali sastavni su dio mog života.

O vezi na daljinu sam podosta razmišljala i pisala i probavala i uvijek izlazila iz tog pakla prekidom. Daljina me opet dostigla. Očito je to moj križni put. No, ipak je drugačije ovaj put. Moj Ratnik me smiruje jer znacima pažnje stalno i ponovno daje do znanja da, iako je daleko, stoji uz mene.

I hvala tehnologiji što omogućuje neograničenu komunikaciju. Hvala mobitelima što omogućuju pozive i poruke u svako doba i iz svake zemlje. Hvala računalima i Internetu, programima za instant messaging, video-conference i chat što omogućuju razgovor besplatno. Hvala Ratniče što uspijevaš ukrasti vrijeme da, barem na takav način, javiš da sam ti u mislima.

Uz sve navedeno, ipak se osjeti da ga ne mogu dotaknuti uživo. Osjećam da sam ja ta koja njega treba tješiti da će sve biti super jer, on je i udaljen od mene, ali i od kuće. Ja mogu pozvati prijateljicu na kavu i izjadati se kako mi je teško jer mi nedostaje. On nema kome na kavi reći svoje teške misli.

Gruba istina je i to da pristajem na ovu privremenu razdvojenost jer je često doma (iako je često vrlo relativan pojam). Jer znam da se vraća zauvijek brzo (i brzo je relativan pojam). Da znam da mu je to posao za cijeli život, ne bih mogla. Ne bih mogla praviti se da mi je super, a u sebi znati da kroz koji mjesec / godinu želim otići od takvog života. Onda ne bih niti započela.

I ovako je dovoljno teško. Dovoljno je teško što smo u različitim gradovima u Hrvatskoj. Onda se to još otežava njegovim odlaskom van. Onda se to još otežava mojim čestim službenim putovanjima. E pa da mi je netko pričao da ja, koja ne funkcioniram odvojeno na bilo koji način, u svojoj vezi imam sve moguće vrste odvojenosti, rekla bih da nije normalan. E pa eto. Borim se sa svim vrstama odvojenosti. Koliko će to „privremeno stanje“ trajati, ne mogu niti približno procijeniti.

No, idem dalje. Želim to sve pobijediti jer Ratnik to zaslužuje. Taj osjećaj i način na koji na mene djeluje je očaravajući.

Ima jedna pametna, jako pametna:
Ne volim te zbog toga što si ti to što jesi,
Volim te zbog toga što sam ja kada si ti pored mene“

Eto, to ću vam reći!

26 srpanj 2006

Cijeli život prolazimo govoreći da imamo prijatelje. Imamo ih. Par. Imamo i poznanike. Bezbroj. Upoznajemo ih kroz životne zgode i nezgode, pronalazimo zajedničku nit koja nas spaja i postajemo pravi prijatelji(ce).
Uvijek sam tvrdila i uvijek ću tvrditi da vrijeme poznavanja nema nikakve veze s jačinom i iskrenošću prijateljstva. Imam „prijatelje“ (muške i ženske) koje znam od vrtića pa im nema traga ni glasa dok nešto ne trebaju. Imam prijatelje (muške i ženske) koje znam par godina ili mjeseci i krvi bih dala za njih.
Jučer sam nekako iskristalizirala sliku mojih prijatelja po lijepoj našoj i po svijetu. Jučer sam dugo i psihički zamorno razgovarala s jednim prijateljem koji je dodao novo, još važnije značenje našem prijateljstvu.
Jučer sam opet malo odrasla u području prijateljstva i u odnosima s ljudima. Znam da imam podršku. Znam da sada napokon oko sebe imam ljude koji me vole. Kojima je stalo. I do kojih je meni stalo. Ljudi su to s kojima se smijem i s kojima plačem. Veselim se i ljutim. Savjetujem se i svađam.
Bez obzira na način upoznavanja, dužinu prijateljstva, mjesto stanovanja, znam da su tu.

Mogu vam reći „Hvala“, ali znam da nije dovoljno da bi izrazilo moju odanost vama.
Mogu vam reći „Volim vas“, ali to je mali izraz ljubavi za ono što osjećam.
Reći ću vam da ću vam biti Prijatelj. Eto, to ću vam reći! Znam da je to dovoljno.

Nemam pametan naslov

25 srpanj 2006

Ima nešto što me na početku veze koja počne ljeti ili pred novogodišnje praznike pomalo živcira. Naime, to su termini kada ljudi planiraju godišnji odmor ili slavlje Nove godine, možda i skijanje, s društvom naravno. To su termini koji se moraju isplanirati ranije što radi posla, a što radi uplata i rezervacija.

Onda krene veza i krenu problemi. Ma ne problemi u pravom smislu riječi da je to nešto nerješivo. Ali je iritirajuće. Naravno da dvoje novopečenih zaljubljenih želi provesti vrijeme zajedno. No, planovi su već dogovoreni unaprijed i postoji određena želja da se i ti planovi ostvare. Što onda učiniti? Potpuno izmijeniti planove pa zeznuti društvo? Potpuno izmijeniti planove pa zeznuti sebe i otići na godišnji s osobom koju praktički ne poznaš? Možda ispade dobro, ali možda i ne. Ne mijenjati planove uopće, ali ne uživati na godišnjem jer je osoba koju želiš pored sebe na nekom desetom mjestu? Scenarija ima koliko god hoćeš.

Pitajte me zašto me to muči. Jebiga, meni je nekako svaka veza tako počela. U tim terminima. Vrlo rijetko sam provela godišnji s dečkom. Ustvari, samo jednom sam imala pravi godišnji s dečkom. Prije toga je uvijek bilo nekih problema. Ili smo bili mladi studenti koji nisu imali love za godišnji, a živjeli smo na moru pa je to bilo zadovoljavajuće. Ili bi veza koja je počela završila prije nego li bi se zajednički planovi napravili.

I zašto me to još muči? Zato što je moj Ratnik svjetlosti na godišnjem još danas, onda ja idem na godišnji, a taman kad meni završi, on je ponovno na godišnjem. To ne bi bilo tako strašno da smo u istom gradu, ili barem u istoj državi trenutno. Ali nismo. Nije problem kod nas da ne želimo podesiti godišnji u ovako kratkom roku. Nemoguće je to izvesti zbog poslova. On kod stranca privatnika. Ja vezana rokovima projekata međunarodnog karaktera. Ma čak je još zamršenije nego li mogu opisati.

Ali dobro mi zvuči ovo „MOJ Ratnik svjetlosti“. Ma preživjet ćemo nekako ovo ljetno mimoilaženje koje iritira i lijepo planirati svako slijedeće zajedničko vrijeme.

Znam...

24 srpanj 2006

Sada sam sretna. Potpuna.
Jer se znamo toliko dugo, a upoznajemo se.
Jer smo bili svatko u svom svijetu,
a spojeni istim ljudima i događajima.
Jer se smijemo.
Jer živimo.
Jer znamo da se vidimo.
Jer sklapamo kockice
Poznatog kao lijepih sjećanja,
Nepoznatog kao nečeg novog.
Jer razdvojenost ne znači ružno
Kada mislimo...

But you're something

21 srpanj 2006

Jedno jednostavno “Do kad radiš?” i “Vidimo se” zvuči bezazleno i nezanimljivo. Obične rečenice koje izgovara običan čovjek običnoj ženi.
Kada ih izgovori netko tko je 200 km dalje i dočeka me poslije posla, rečenice se pretvaraju u čaroliju koja me ne ispušta iz svog naručja.

Oboje s obje noge na zemlji, a oboje u čaroliji je nešto što sam čekala. I dočekala.

Kako je kada te netko poljubi za laku noć i za dobro jutro, u zadnjih par godina znala sam samo iz priča. Priča drugih ljudi. Kada to učini osoba koja je 200 km udaljenja sve dobije još više na vrijednosti.

I Izga jednom davno reče jednom pjesmom da se bojim priznati... to je bila istina...

Ali Njega gledam pogledom djeteta...
dobivam zaštitu...
ne gubim se u sivilu...
nisam sama...
ne nestajem među ozbiljnim licima...
ne postajem jedno od njih...
ja sam ja..
pružam mu ruku...
vodi me...
tamo gdje ljubav boji moje duge...
a moje nebo je skriveno u njegovoj duši...
čuva me...
kada se spuste kiše na moje lice...
poklanja mi žuti kišobran...
da mi zamjeni sunce...
trebam ga...
da mi ostvari snove...
da mi vrati osmijeh...
da opet budem jaka..
da budem ja...

i ne bojim se to priznati


And I don't know if you're an illusion
Don't know if I see it true
But you're something that I must believe in
And you're there when I reach out for you


Reminder za mene

20 srpanj 2006

- RiL, sve će biti dobro
- RiL, sve će biti odlično!
- Nema straha
- Nema zezanja na tvoj račun
- Sviđaš mu se
- Planira vikend provesti s tobom
- Nemoj očekivati previše pa će ono što bude, biti savršeno
- Opusti se i uživaj
- Budi TI
- Nastavi kao i do sada – očito funkcionira
- Ne razmišljaj o odlasku
- Ne razmišljaj što će biti u budućnosti
- Ne opterećuj se onime čemu sada nije vrijeme i mjesto
- Ne razmišljaj o udaljenosti
- Ne razmišljaj o odvojenosti
- Opusti se
- Budi TI
- Opusti se
- Budi TI

I 'bemti – UŽIVAJ!!!!

Krivi signali

19 srpanj 2006

Hm, trebala bih malo poraditi na sebi. Psihički mislim. Fizički je sve u redu.
Slanje mojih signala osobama muškog roda definitivno ne štima. Nisam to primijetila ja naravno. To mi govore prijateljice već duži niz godina. A ja nisam vjerovala. No kada mi je to rekla osoba koja me zna tek nekoliko mjeseci napravila sam zbroj takvih „pritužbi“ na svoj račun i zbroj je jasan – šaljem krive signale.

Radi se o tome da svima djelujem nezainteresirano. Ja to ne primjećujem jer u sebi osjećam i te kako pozitivne reakcije na mušku osobu. No moj govor i neki drugi znakovi očito djeluju suprotno. Kvragu. Znam da baš ne želim dati do znanja nekome da mi se jako sviđa, ali da to djeluje toliko hladno, to su mi konačno dokazali.

Ne mogu se otvoriti odmah na početku. Ne mogu gugutati i treptati okicama dok nisam sigurna da i osoba s druge strane nema iste želje. A osoba s druge strane ne može imati iste želje, kada vidi i sluša mene „ledena srca“. Jel' to strah? Vjerojatno. Ali ne znam od čega.

Kada u glavi izvrtim film o sličnim situacijama zapitam se kako bih ja reagirala da se prema meni netko odnosi na takav način. Napravila bih isto. Okrenula bih se na drugu stranu i otišla. No kada to radim ja, onda mi je takvo ponašanje normalno. Očekujem ono što nikako ne smijem očekivati. Da muška osoba pročita iz mog hladnog ponašanja da mi se sviđa. Želim čudo koje ne mogu dobiti. Moram se definitivno „rastopiti“ i pokazati da mi se sviđa. Ovaj put ne bih željela zeznuti stvari glumeći neosvojivu hladnu kučku.

18 srpanj 2006

It's a beautiful mornin',
I think I'll go outside a while,
An jus' smile.


Uhvatila sam se velikog spremanja stana. Jučer. To je kod mene pothvat. Imam veliki stan u kojem uživam u prostranstvu. No, kada ga treba čistiti radije bih imala sobicu od 20 kvadrata koje bih očistila brzinom vjetra. Za čas.
Ovako, čistim danima. Naročito čistim danima kada se uhvatim takvog čišćenja da krenem od prašine na ormarima. Sve. Detaljno.

Razmišljala sam o tome da uzmem ženu za čišćenje. Ne zbog moje lijenosti. Zbog moje česte odsutnosti. To mi je najveći problem. Toliko malo vremena provodim u stanu zbog poslovnih i privatnih obveza da se prašina, hoću – neću, skupi sama od sebe. Onda moram hvatati po par sati na dan da bih očistila stan u kojem opet neću provoditi puno vremena. A da imam nekoga za čišćenje, onda bi to bilo redovito i ja bih se uvijek vraćala u čist stan.

Zaista mislim uzeti nekoga. Jedini problem je taj što bih željela ženu od povjerenja. Nekoga tko je provjeren. Tko je dobar. Kada napravim procjenu koliko ja vremena trošim na čišćenje, a za to vrijeme mogu (za)raditi, i koliko koštaju ruke nekoga drugoga, to je definitivno dobro uložen novac.

Moja mama mi je rekla da sam luda. No moja mama za sve meni kaže da sam luda. Iz milja. Već sam navikla.

Danas slijedi nastavak čišćenja. 'bemti. Taman dok dođem do kraja, mogu slobodno početi opet od prve prostorije :).

A što da kažem?

17 srpanj 2006

Prošla me je crna faza.
Trenutno sam u ružičastoj.
I ne snalazim se baš najbolje.
Nepoznata mi je ta boja u životu.
Ali, osjećaj je sjajan!

U ružičastoj lebdim
Zamišljam
Živim
Osjećam

Ma neka je i mene lupilo po glavi

Aranžman za dvoje? Ne, hvala!

13 srpanj 2006

Približava se godišnji odmor. Odlučila sam pobjeći. Doslovno. U nepoznatu zemlju, među nepoznate ljude. Sama.

Problem u startu u putničkoj agenciji. Naišla sam na odličan aranžman. Cijena je prihvatljiva. Pita mene gospodin, ma ne, ne pita nego konstatira... Zemlja ta i ta, datum taj i taj za dvoje...

Khm, gospodine, aranžman nije za dvoje, za jednu osobu je, odgovaram mu. Malo se zbunio, ali nastavio je dalje.

E onda sam se ja zbunila jer, aranžman je 30% skuplji za jednu osobu jer mi onda treba jednokrevetna, a ne dvokrevetna soba. Fuck!!!! A ne... neće to tako. Ja ću spavati s nekim tko također ide sam. Nadam se da će takvih biti. Ne ide se tek tako u afričku pustinju pa da mi bude neugodno spavati s nepoznatim u sobi. Ma daj - 30%. Pa to je puno!! Ne dam!

U klinac. Koliko god meni ne smeta što sam sama i pomalo to prihvaćam jer trenutno se ništa ne mijenja, toliko sve češće nailazim na „probleme“ jer sam samac. E jebiga...

„Skidam“ se do kraja

06 srpanj 2006

Moja odluka o sređivanju financijske situacije još je uvijek u punom mahu. Naime, mene što uhvati brzo i prođe, ali ovdje ću zaista pokušati biti dosljedna.

Moj daljnji korak jest pronalaženje odgovarajućeg softvera za praćenje kućnih financija. Nekako mi praćenje na papiru nije u skladu s mojom strukom i mojim načinom života. Sve mora biti kompjuterizirano.

Dakle, malo sam po Internetu čačkala u potrazi na takvim programom, besplatnim naravno :). Nije baš da sam nešto uspjela za sada otkriti. Našla sam dva koja su po opisu funkcionalnosti odgovarala, ali nakon instalacije i unošenja podataka, ne nude mi ono što meni treba. Ja sam zamislila da unesem sve trenutne podatke odnosno sve minuse jer plusova nemam. I onda lijepo unosim mjesečne uplate. Onda još ljepše unosim troškove po mjesecima za mjesečne račune i po godinama za one jednogodišnje uplate. Onda program sve to izmiješa, prokuha i izbaci mi saldo.

E toga ova dva programa nemaju. Imaju unos računa, ali samo po mjesecima. Ima unos salda po računima, ali baš ne komuniciraju s mjesečnim uplatama.
Naime, mogla bih čarobirati i unositi podatke na prilagođeni način, ali ne želim. Hoću da on sve sam računa, a ne da sebe opterećujem i računanjem na papiru i unosom podataka u program.

Potraga se nastavlja. Još ću malo pretražiti, ali sve mi se čini da ću morati zasukati svoje rukave i sama napraviti program po mojim potrebama. Jer... moje potrebe su uvijek drugačije. :)

Šopingoholičarka

05 srpanj 2006

Vjerojatno su mnogi čuli za knjigu iz naslova. Ja sam čula, ali je nisam pročitala. Strah me je. Znam da sam šopingoholičarka (a koja žena nije) i jednostavno odbijam pročitati knjigu u kojoj bih se mogla pronaći. Lakše mi je ovako.

Sinoć sam duboko udahnula i napravila računicu mojih dugova. Jebote!!!!!!!! Ma nije bilo neko iznenađenje, ali dok se iznosi ne zbroje na jednom papiru sve izgleda sivo. Kada sam dobila konačan zbroj, sve je crno!!!

U računicu su ušli:
- minus na tekućem (dozvoljeni)
- kartica broj 1 – revolving kredit
- kartica broj 2 – revolving kredit
- kartica broj 3 – obična kreditna
- kartica broj 4 – obična kreditna

Iznos je priličan. Ma klinac priličan, OGROMAN! I uopće me ne tješi što spadam u one Hrvate koje spominju po novinama kada govore o kreditnim karticama. Ne želim biti dio statistike. Barem ne takve. Više volim biti dio statistike koja je pozitivna.

Moje prosvjetljenje je izazvano željom da napokon kupim stan. Ne odmah sutra. Kroz neko vrijeme. Obzirom na proces traženja odgovarajućeg dijela grada, starog ili novog stana, određene veličine, kredita i ostaloga, imam u planu vratiti i dug bankama koji sam do sada uredno gomilala.

Uglavnom, minus na tekućem zadnji će se zatvarati.
Prvi korak bio je rezanje važeće kartice broj 1 – revolving kredit. Dok god je imam, svako toliko je izvučem iz spremišta i provučem u dućanima. E više nema kartice pa neću imati što provlačiti.

Kartica broj 2 i 3 ostaju kod mene. Ulaze u paket koji imam u banci i za njihovo korištenje sam disciplinirana. Jedan razlog je taj što rate redovito skidaju s tekućeg, imala ja tamo love ili ne imala. E neće meni netko nešto skidati kad on hoće, nego ću ja plaćati kad ja hoću. I tu sam inatljiva. Dakle, odavno potrošen novac sada se samo vraća, a kartice stoje na tamnom mjestu u kući. Ne u tamnom pretincu u novčaniku.
Inače, kartica broj 2 vraćat će se kroz nekoliko mjeseci. Kad sam već trošila, onda sam trošila. Nisam škrtarila. Kartica broj 3 naplatit će se sama slijedeći mjesec. Dobro je, dio duga biti će riješen.

Isto vrijedi i za karticu broj 4. Naplatit će se već slijedeći mjesec. Dobrovoljno. Još jedan dio duga riješen. No ovu karticu neću rezati jer mi ona omogućuje boravak u VIP salonima po aerodromima za koje se inače ulaz plaća 10 – 20 EUR. Ipak, pogodnosti su pogodnosti.

Sve u svemu, jako sam ponosna na sebe. Dvije kartice riješit ću u slijedećih mjesec dana. Jednu sam izrezala pa ne mogu ništa s njom, osim plaćati sadašnji iznos nekoliko mjeseci. Ostaje posljednja koja će također proći za nekoliko mjeseci.

Sama pomisao da sam se disciplinirala po pitanju trošenja za mene je veliki napredak. Zaista osjećam da postajem starija i pametnija.

Čak i najhrabriji pokleknu

04 srpanj 2006

Ja jesam hrabra, jaka, puna samopouzdanja, znam svoje vrijednosti, svoje vrline i mane. Moglo bi se reći da sam kompletna osoba koja zna što želi od života, ima ciljeve, realne planove i malo pomalo ih ostvarujem. To je u 90% slučajeva.

No i najhrabriji pokleknu. U ostalih 10% slučajeva.
Nađem se u situaciji da neki posao prihvatim s oduševljenjem jer ću imati prilike naučiti novo, pomoći, stvoriti nešto, jer volim prihvaćati neizvedivo, jer hoću dokazati da je sve moguće... Onda dođe trenutak samoispitivanja sebe. Mogu li ja to zaista? Hoću li ja to znati? Zašto sam to učinila? Mogla sam odbiti. Pokleknem jer imam strah od toga, ali ga ne pokazujem. Sama sa sobom ga rješavam.

Ima tu i situacija kada sam u emocionalnoj krizi. Kao sada. I onda me uhvati strah. Ona se pitam da li mene netko zaista voli? Da li sam ja zbilja dobra osoba? Jesam li hladna? Mogu li voljeti? Opet je to onih 10% koji mi ne daju mira.

90% slučajeva pokazujem svima. Takvu me znaju i očekuju od mene samo to.
Ostalih 10% skrivam. To zna samo moja druga polovica. Koju trenutno nemam. Tih 10% ne pokazujem nikome nikada. Druga polovica treba to sama pronaći. Ako pronađe, kao što je On pronašao, osvoji me jer se pred njim ne moram skrivati. Pred Njim mogu pokazati da mi treba pomoć, zaštita, rame za plakanje, zagrljaj, stisak ruke.

Zbog 90% uvijek od mene traže razumijevanje. Uvijek mene traže savjet. Uvijek mene pitaju za pomoć. I ne znaju za drugo. Za onih 10% ja se nemam kome obratiti. Jednostavnije je prešutjeti, nego objašnjavati povijest bolesti. Jednostavnije je voditi monolog jer poznam samu sebe i znam kako se utješiti, nego li drugima pojašnjavati zašto sada odjednom ja ne znam što bih. Još je jednostavnije imati Njega i prepustiti mu brigu oko tih 10%. Ne mora biti On. Može biti bilo koji drugi muškarac koji će imati volje preuzeti tu brigu oko mene.

I dosta mi je one uzrečice „Što me ne uništi, ojača me.“ Pa trebala bih već biti Hercules, Veli Jože, Hi-men, Superman, Spiderman, Zagor, Blek Stena sve u jednom. A nisam. Samo sam obična žena.

Uvijek sam vjerovala u ove riječi...

03 srpanj 2006

jedino nisam znala da ću ih zaista živjeti...

"Ako nekoga voliš, pusti ga da ode.
Ako se vrati, imaš ga cijeli život.
Ako se ne vrati, nikada ga nisi ni imala."


TOP 3 oblika čekanja koja mrzim

Čekanje u čekaonici kod liječnika.
Katastrofa. Vrijeme prolazi uzalud i jedini način na koji si možeš uskratiti vrijeme i/ili obaviti nešto posla jest uzeti laptop i na krilu kljuckati po tastaturi. Međutim, problem je nedostatak koncentracije u gužvi, buka, prozivke prezimena i očekivanje da će baš moje biti slijedeće na redu. Drugo rješenje je čitanje knjige. To je već podnošljivo, ali ne uzmem svaki put knjigu. I onda sam osuđena na sjedenje na stolici (ako sam te sreće da uhvatim slobodno mjesto) i blejanje u ostale nesretnike u čekaonici, gledanje užasnih zidova i hodnika bolnica / ordinacija i razmišljanje što će sada biti. Što će mi reći? Što će mi biti dijagnoza? U glavi vrtim 501 scenarij od dosade.

Čekanje odgovora kada se da molba za posao.
E pa u klinac. Netko bi ljude po firmama trebao naučiti kulturi. Na svako pitanje, treba dati odgovor. Odgovor kod zapošljavanja je vrlo jednostavan. NE, nećemo vas uzeti ili DA, ušli ste u drugi, treći, peti, deseti krug razgovora. Samo šutnja i neodgovaranje ljudima je pokazivanje da su ljudi zaposleni u firmi:
a) nekulturni
b) nepismeni
c) lijeni
d) pobrali svu pamet ovoga svijeta
uglavnom – nepoželjni za radno okruženje u kakvom bih ja radila.

Čekanje odgovora pri početku/završetku veze.
Jebi ga. Nema puno filozofije. Oni koji nemaju snage sami krenuti / završiti vezu trebali bi biti sretni kada im se postavi pitanje na koje opet trebaju vrlo jednostavno odgovoriti DA ili NE. Ako te netko pitao, onda želi odgovor. I to što je brže moguće. Ne kad prespavaš noć, dvije, pet... ODMAH.
Filozofima i neodlučnima obično treba duže vremena. No, ako nekome treba par dana da se smisli – dušo draga, nisi osoba za mene. Prošetaj dalje, a mene pusti mojom muci po kojoj se poznaju junaci.

Ukratko, poludjet ću do večeras... od čekanja.
Ukratko, šit od godine, a tek je pola prošlo.

Tih nekoliko trenutaka

02 srpanj 2006

Vi, prekrasni ljudi
sa vama mogu cijelu noć
biti budna i sanjati na nogama
sanjati na nogama.


U jednom trenutku sam se opraštala s jednim velikim dijelom djetinjstva i života. Govorila sam "Obećala sam ti kad odeš da neću plakati, nego smijati se i pričati glasno." Smijala sam se i pričala glasno, ali sam i plakala.

U drugom trenutku otkrivala sam još negativnih stvari mojih obiteljskih korjena. Mislila sam da zaista ne može biti gore, ali obiteljske tajne su najgore.

U trećem sam došla do zaključka da se na jedno predivno mjesto u životu neću više vraćati jer... nemam kome. Ona je otišla, a s njome odlazi i želja da dolazim. To će biti samo jedno mjesto na karti i jedna uspomena.

U četvrtom sam se susrela s nekoliko osoba iz prošlosti. I znate što - okanite me se. Tko vam je kriv što ste se kurčili dok se bili sa mnom pa ste sada ostali sami ili u lošim vezama. Ja sam sretna i zadovoljna.

U petom sam se osjećala presretno. Netko me je nasmijao i dao volju za dalje.

U šetom sam postavila ultimatum. Ili sve ili ništa. Dosta mi je više sebičnosti s tvoje strane. Sada ćemo onako kako ja kažem. I želim da kaže "Ništa!"

Tih nekoliko trenutaka u samo par dana promijeniti će moj život.
Samo tih nekoliko trenutaka...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se