Ne pokazujem osjećaje

27 lipanj 2006

Smrti su sastavni dio života. Prisutne su svaki dan, ali kada se dogode meni, ja se isključujem. Šutim, radim sve poslove koje i inace radim svakodnevno i odbijam razmišljati o smrti. Isključujem se jer ne pokazujem osjećaje. Isključujem se da ne pokazujem bol. Mrzim pokazivati bol. Ikome.

Ne poznam bol jer se zaledim. Kao da se ništa nije dogodilo. Da moram objasniti kako to učinim, ne znam. Ne mogu objasniti. Uvučem se u sebe i komuniciram samo osnovno. Tugujem u sebi. Ne pokazujem. Ne plačem. Ne pričam. Želim biti sama. Da progutam smrt. Da se pomirim sa sobom i smrću. Tek kada to učinim sama sa sobom, mogu izaći među ljude.

Isključila sam se. Radim sve kao da se ništa nije dogodilo, ali u mrtvoj tišini. To mi pomaže da zaboravim. Samo mrtva tišina i dan kao i svaki drugi.

Ne pokazujem osjećaje.
Ne pokazujem osjećaje.
Ne pokazujem osjećaje.
Ne pokazujem osjećaje.
Ne pokazujem osjećaje.
Ne pokazujem osjećaje.
Mrtva tišina.
Smrt.

Pa on je taj koji se boji!

:)

Osmjeh mi je na licu od uha do uha. Sinoć mi se upalila lampica. Bilo je malo prekida u električnim vodovima u mojoj glavi i sinoć je napokon sve sjelo na svoje mjesto.

On je taj koji se boji da ja neću raditi kakve gluposti, da ja njega neću zamijeniti nekim boljim, da ću ga ostaviti, ali zaista ostaviti! Pa sada su mi neka ponašanja i neki razgovori jasniji. Sada je sve sjelo na svoje mjesto.

Cijelo vrijeme mi govori „Budi dobra!“ Stalno mi stižu poruke „Budi dobra!“ Prvo mi je to bilo simpatično i sviđalo mi se. Misli na mene i tim malim savjetom mi daje do znanja da mu je stalo. Ma stalo mu je, da, ali zna da smo karakterom isti, identični i zna da sam sklona hedonizmu kao i on. Toga se on boji. Ljubomoran je. Zbog toga je i usporen u našem odnosu. Bio bi sa mnom, ali nije siguran može li podnijeti da bude sa osobom identičnom njemu. Zna što je on u stanju napraviti, pa se boji da i ja ne bih imala identično ponašanje. :))))))))))))))))

Sada se zaista dobro osjećam. Dragi moj, zaista nije lako biti s osobom koja je identična karakterom. Predobro se poznamo, isto razmišljamo i govorimo, isto se ponašamo. Pa ako ti znaš što sve možeš i ne možeš, znaš da sam i ja sposobna za isto. I meni je teško razmišljati o tvojim postupcima, ali ipak – bolje da te toliko dobro poznam, nego da te uopće ne poznam.

Sada kada sam napokon shvatila tvoj strah, sada sam ja korak ispred. Ma slatka je ova mala borba za nekoga!

Njegova je bitka, ali ne i rat

26 lipanj 2006

Zavrtih se opet u začarani krug. To je profesionalna deformacija informatičkog stručnjaka. Sve što učim potrebno je raditi prema Plan-Do-Check-Act metodologiji i ja sam to očito počela primjenjivati i u svom svakodnevnom životu. Ispravak, samo u svom ljubavnom životu i to samo kada je u pitanju jedna osoba.
Beskonačno mnogo se vrtim u tom PDCA krugu kada je u pitanju On. Opet sam u fazi Plan. Planiram kako postići željeni učinak. Jedino nisam više sigurna koji je to željeni učinak.

Želim li prekinuti s njim? Pa ne baš. Pogotovo sada kada je sam.
Želim li biti s njim? Nisam ni to sigurna. Ipak, ćud neće promijeniti.

Odjednom sam zaboravila sve pametne savjete, ako takvih u ljubavi uopće ima. Odjednom sam zaboravila žensku mudrost koja je prisutna svaki put kada se osjećaji mogu staviti u službu razuma. No kada se povodim osjećajima, osjećam se kao šiparica koja će sve podnijeti samo da bude voljena (khm, opet ispravak – ne voljena, nego, „mučena“) od posebne osobe.

Ovakva je situacija.
Stoji pred zidom i čekam. Ne želim sama rušiti zid. Ne znam želim li ga uopće srušiti. Ne želim se okrenuti i otići od zida. To mi nije u karakteru. Ne žalim ga niti preskakati. Želim čekati i vidjeti što će se dogoditi.

Da, upravo to želim. Čekati i vidjeti što će se dogoditi.

Dobio je ovu bitku, opet.
Dobio je bitku, ali ne i rat.

Tabula raza

23 lipanj 2006

:(

Izuzetno mi je teško to vjerovati

18 lipanj 2006

Čitam danas u novinama kako cijenjeni ginekolog (zaobilazim imena) smatra da će novo cjepivo protiv HPV virusa vjerojatno poticati promiskuitet!!!!!

Imam samo jedno pitanje za njega – tko mu je dozvolio da položi Hipokratovu zakletu i dobije licencu za rad????

HPV virus (ne HIV virus!! kako neki genijalci misle) je spolno prenosiva boest. Izaziva rak grlića maternice. Nije bezazlen jer je toliko čest da se ustvari smatra nečim normalnim što se može izliječiti. No rak grlića maternice je teže ili nemoguće izliječiti.

Dotični doktor je izjavio da će cjepivo izazvati pojavu promiskuiteta u djevojaka između 18 i 26-27 godina. Djevojke koje mogu dobiti cjepivo i spasiti se od te pošasti i potencijalnog opasnog oboljena možda to neće moći učiniti zbog glupih doktora.

Radi se o jednostavnoj stvari. Onaj tko je promiskuitetan, takav će biti bilo cjepiva ili ne. Onaj tko nije, neće to postati zbog cjepiva. Cjepivo ne štiti od ostalih spolno prenosivih bolesti.

Jebote, pa to je isto kao da se pojavio cjepivo provit AIDS-a ili nekih oblika raka, a naši doktori procjene da to nije dobro jer će to potaknuti promiskuitet, veze istospolnih partnera, konzumiranje droge putem iste igle, pušenje, alkoholizam ili sve druge loše stvari koje su pogodne za razvoj bolesti.
Ja to jednostavno ne mogu vjerovati.

Ne mogu vjerovati da oni dovode u pitanje spašavanja života mnogih djevojaka.

Ja zaista ne znam tko je tu lud i gdje je interes da Hrvatska ne uzme to cjepivo. Pa čak neka se i plaća, ali dajte samosvjesnim ljudima mogućnost da se cijepe protiv te pizdarije. Meni je tako svejedno. Ja prelazim godine u kojima se cjepivo može primiti, ali toliko je drugih djevojaka koje se mogu spasiti da se ne zajebavaju sa kontrolama, liječenjima ili onog najgoreg – raka.

Zaista ne volim komentirati napise po novinama, ali ovo me izbacilo iz takta i zgrozilo.

Zar nas žele vratiti u srednji vijek?

Prva priča iz davnine

15 lipanj 2006

Lutam očima po policama u sobi na kojima su složene knjige. Među njima zauvkla se jedna predivno uvezana bilježnica koja nosi naziv DIARY. Kupila sam je davno, negdje u Njemačkoj jer su mi se svidjele korice. Nisam razmišljala da ću pisati dnevnik. Nisam mislila da ću ostavljati iza sebe pisani trag.

Skidam je s police i otvaram. Unutra je tekst i dan i datum. Utorak, 10.2.2004. godine.

Pa davno, a i ne tako davno. A priča iz davnine ide ovako:

Hm.
Evo, to je prva riječ koja mi je pala na pamet nakon što sam otvorila ovu knjigu i započela pisati dnevnik.
Oduvijek sam se pitala zašto se to zove dnevnik? Da li ovdje pišeš svakodnevne događaje? Pa, baš i ne. Svakodnevne osjećaje? Pa i to ne. Tko to zna? Što ljudi diljem svijeta pišu u tzv. dnevnike? Što ću ja pisati?

Pisat ću o sebi; o ljudim akoje volim, o ljudima koje ne volim, o ljubavnicima, o prijatelji(ca)ma, o obitelji, o osjećajima... o čemu god budem razgovarala sama sa sobom...
Evo, sada pijem crno vino i slobodno pišem...

Pa... događa mi se nekoliko velikih stvari u životu. Puna sam dobrih i loših, ali intenzivnih osjećaja za ljude, za imovinu..
Ne mogu ih podnijeti unutar sebe; moram ih izbaciti ili ću izluditi samu sebe razmišljajući konstantno o njima. A glavni razlog?

Pred nekih mjesec dana prekinula sam dvogodišnju vezu. Što je najgore od svega, ja sam tu vezu htjela prekinuti nakon mjesec dana. J Kakva situacija, ha? Ali eto, nije naletio nitko tko bi me uzdrmao dovoljno jako da bih završila vezu. Veza je bila OK, ali bez strasti i bez velike ljubavvi.
Bilo je poštovanja i to je to. Onda je naišao jedan vrlo zgodan i vatren dečko i to me malo natjeralo na akciju. Veza je završila, a mala avantura započela. Opet sam se osjećala ženom. Zaista jesam. Osjetila sam jaku želju za muškarcem i osjetila sam da sam željela. Što drugo pošeljeti u avanturi?!?!
Naravno, postoji ALI!!

Upoznala sam, čudom, jednog dečka, po drugi put u životu, koji me osvojio. On je mene pronašao među stotinama, kontakt je uspio i oboje smo se upecali. I onda, tressss o pod.
Znamo se otprije preko treće osobe s kojom sam ja prije 2 godine izašla. Bože, žašto?
Opet jedna vrata zatvaraš, a kažu ljudi da se onda druga otvaraju. Je li to stvarno istina? Koja će se meni otvoriti? Hoću li voljeti osobu ili svoj posao? Hoću li učiti voljeti ili ću učiti informatiku cijeli život?


Ovdje završavam prepisivanje iz bilježnice koja je trebala poslužiti kao moj dnevnik.
Čitam sada to i, iako sam to proživjela, čudim se koliko toga sam sam zapravo htjela izreći. Toliko toga sam željela izbaciti iz sebe, da, sada, kada to čitam ponovno, sama sebi zvučim ludo i nesuvislo.
No, smisao pisanja dnevnika nije suvislost, nego nešto što je bilo tog dana, davno.

Dežurna kučka

14 lipanj 2006

Dobar naslov, ha? :)

To nisam ja!
Možda i jesam, ovisi tko me promatra!

Radi se ustvari o knjizi koja nosi naslov „Dežurna kučka“. Jučer sam je kupila. Kad sam vidjela naslov knjige, oduševila sam se. Kažu na koricama knjige da je to skup priča 26 žena koje su pametne, ambiciozne, moderne, a ipak iz dana u dan sve ogorčenije, nezadovoljnije i sve više pod stresom. Zvuči poznato, zar ne? Baš poznam, ne jednu, nego nekoliko takvih.

Razmišljala sam i o kupovini knjige „Život na visokoj peti“, no, još uvijek se nisam odlučila želim li ustvari čitati o ljudima koje ne mogu podnijeti na ulici. Zašto da ih mrzim još više? Ako njih veseli biti u trendu i na špici, nek' se vesele. Ja se neću time zamarati.
Umjesto toga kupila sam nekakav priručnik o tome kako biti dobar menadžer. Još jedan priručnik u nizu u kojem se nadam pronaći odgovore na pitanja koja me muče u mom poslu. To je pametnije uložen novac.

Dežurna kučka i slične knjige tjeraju me na razmišljanje, ozbiljno razmišljanje, da i ja napišem knjigu. Pa i ja sam mlada, pametna, ambiciozna, moderna žena na visokim petama koja je štošta prošla u životu i imala bi sočnih pričica za ispričati onima koji žele čitati priče iz stvarnog života.
Fakat ozbiljno o tome razmišljam.

Znate što mi jedino nedostaje?
Bogat muž koji će me izdržavati dok ja nakon frizera i kozmetičara, posjeta trendy trgovinama i kavice s kvazi prijatelji(ca)ma u novo uređenoj vili smještenoj u elitnom dijelu grada pišem na svom "zadnji krik tehnologije" laptopu.
Sitnica, zar ne?

Ne, ono što mi zaista nedostaje je vrijeme za pisanje knjige o svakodnevnici. Pokušavam skupiti vrijeme za pisanje stručne knjige. Slava je manja, ali je zadovoljstvo veće.

Zašto meni (ne) treba dečko?

13 lipanj 2006

Image Hosted by ImageShack.us


Nezgode se uvijek događaju kada se najmanje nadamo. Ustvari, uopće se ne nadamo da bi se nešto loše moglo dogoditi.

Kada se samo sjetim koliko je glupih situacija bilo u kojima su se ljudi polomili ili, ono najgore, poginuli. Uvijek je to bila neka kriva procjena, neki nezgodan položaj, neki skliski dio ceste, neka sekunda nepažnje. Bude puno toga, i onda kada razmišljam o događaju nakon što se dogodio, ne mogu sebi objasniti što se zapravo dogodilo i zašto se dogodilo.

S*ebala sam ruku. Srećom lijevu jer sam dešnjak. No svejedno sam poluinvalidna i pokušavam preživjeti radeći sve samo jednom rukom. Teško je, al' ide.
Mislila sam da uopće neću preživjeti bez jedne ruke, ali tek kada se nešto dogodi i kada smo ograničeni brojem gornjih ili donjih ekstremiteta, vidimo da zapravo i tako život ide dalje. Malo teže, sporije, ali ide. Ništa ne stoji.

Mislila sam kako bi bilo dobro da sada imam neku srodnu dušu koja bi mi pomogla istuširati se, pripremiti jelo, obući me, oprati suđe, nositi stvari. No, sada sve radim sama. Tuširam se s vrećicom na blindiranoj ruci da se gips ne smoči. Ne nosim stvari koje su teže od kilo-dvije. Ne prljam suđe pa ga ne moram niti prati. Jedem vani, pijem iz bočica. Oblačim jednostavne stvari koje mogu navući i skinuti lako.
Prestala sam razmišljati o srodnoj duši koja bi mi pomogla u nevolji. Sada zaista znam da sve mogu sama. To nije dobro. Ovo je samo još jedan argument više na onoj strani koja se zove „Zašto meni ne treba dečko?“

Sve je manje onih argumenata koji se nalaze u stupcu „Zašto mi treba dečko?“ To nije dobro. No, istina je da se sve više navikavam na to i još uvijek mi je dobro. Sada vidim da mogu sama i kada sam hendikepirana. To nikako nije dobro.


Frustracija zvana „nema bloga“

Već smo 100 puta svi zaključili da nam je blog život. To ne znači da nemamo privatnog i/ili društvenog života. To znači da imam još jednu sferu svog života – virtualnu.

Kako je mog blog posvećen mojim frustracijama, problemima, mislima koje si pokušavam objasniti, a ne mogu drugačije nego na papiru – onda popizdim kada bloga nema.

Estera (i Darius), no hard feelings, ali moram se istresi ovdje. Prijateljstvo, pa makar i virtualno je jedno, a posao nešto sasvim drugo.

Činjenice:
- da, blog je besplatan i nemamo se pravo buniti, ali tko vam je kriv da ga ne naplaćujete
- da, ne bismo trebali toliko ovisiti o blogu
- da, uvijek možemo preći na bloger.hr

Činjenice broj dva:
- kad već radite nadogranju hardvera, softvera ili nečega trećega, radite ga u gluho doba noći npr. od 00.00 do 6.00 ujutro
- da, znam da i tada ima posjetitelja bloga, ali statistički sigurno neznačajan uzorak tako da će ipak manje ljudi zamjetiti nedostupnost servera
- u doba kada se pojavljuje konkurencija u blog uslugama, nedopustivo je ne imati pristup blog nekoliko dana (ne zaboravimo – svi su besplatni)
- na korak sam od prelaska na bloger.hr, ustvari danas sam skoro prešla, ali se nisam mogla registrirati jer je korisničko ime koje sam željela već zauzeto
- u odabiru drugog korisničkog imena, kao ovisnik očekujem da se pojavi moj blog
- sada sam već luda od nedostupnosti servera pogotovo zato što sam informatičar po struci
- ljudi pa nađite neki način da korisnicima pošaljete obavijest da blog neće raditi OD-DO, nemojte obavijest pisati na web stranici koja je dostupna cca 30 minuta dnevno
- ako trebate savjetnika za poslovanje u INFORMATICI, javit ću vam satnicu :)

I ne, ne osjećam se bolje jer ovaj post ne mogu objaviti onda kada sam ga napisala (12.6.2006. u 21.27), nego tko zna kada!!

P.S. Estera, nadam se da ovo nećeš doživjeti kao napad na tvog dečka, već kao mišljenje jednog korisnika pružatelju usluge bloga.

Sandale s visokom potpeticom

11 lipanj 2006

Dolazi ljeto. Ustvari, nadam se da dolazi jer, ako ću suditi po vremenu, onda ga ne bu bilo. No, ja se spremam za ljeto. Kupila sam nešto ljetne garderobe, obuće, a između ostaloga sandale s visokom potpeticom.

Obožavam sandale s visokom potpeticom kombinirati s ljetnim haljinama. Jednostavno to obožavam. Ne mogu dočekati ljetne večeri da u toj odjevnoj kominaciji prošetam po gradu.

No, ono što uporno odbijam jest koristiti termin „štikla“.

Štikla kao riječ mi zvuči jako pogrdno.
Štikla. Kažeš to i pred očima bih jednostavnije mogla zamisliti hladno oružje koje će u trenu nekoga ubiti nego li elegantne sandale u kojima svaka noga izgleda božanstveno.
Štikla. Fakat mi je to pogrdan pojam. Označava mi nešto ružno. I nikako se ne mogu natjerati koristiti tu riječ kada kažem da sam kupila sandale s visokom potpeticom. Štikla mi zvuči jako seljački. Zaostalo. Primitivno.

Uopće neću spominjati da, otkad je Severina otpjevala famoznu pjesmu „Moja štikla“ ili „Štikla“ (nemam pojma kako se točno zove i ne zanima me), imam još veće noćne more.
Ne samo da se naježim kada čujem da netko izgovara riječ „štikla“ nego mi svaki put pred oči izađe glupa faca Severine dok pjeva tu pjesmu na Euroviziji (da, morala sam gledati taj fijasko).

Bottom line:
Kada čujem riječ „štikla“, vidim nogu Roseanne Bar u sandali s visokom potpeticom. Užas!
Kad čujem naziv „sandala s visokom potpeticom“, vidim Angelinu Jolie u tome. E to je već elegancija!
Dočarajte si!
See the point?

Drugi mi hrane ego :)

08 lipanj 2006

Puno je definicija ljepote. Ja sam za onu da ljepota dolazi iznutra. Ona žena koja zrači „onim nečim“ je prava ljepotica. One „prazne“ koje imaju lijepu fasadu kratkotrajno zabljesnu i onda padnu u zaborav.

Međutim, izvana lijepe žene plijene pažnju bez obzira kako su obučene, sportski ili elegantno. Kod žena koje nemaju lijepo lice, ali zrače, obaraju s nogu samo kad su sređene. Kada su u trenirkama i nenašminkane, prolaze ulicom neprimjećene. Kada se skockaju, oduzimaju dah.

Ja spadam u žene koje zrače.
Po mom sudu nemam lijepo lice (iako ima onih koji me uvjeravaju u suprotno), ali zato zrake iz mene izbijaju do neba i nazad (tu se slažemo svi).
Obožavam to. Kada želim biti neprimjetna, obučem se obično i nitko me ne primjećuje. Kada želim zaustaviti dah, obučem se odgovarajuće i nema greške. The world is mine. Za mene vrijedi ona „Odijelo čini čovjeka“, barem fizički :).

Ustvari, ne razmišljam ja o sebi tako. Ne promatram samu sebe na taj način, ali čujem ženske i muške komentare oko sebe. Ljudi koji me znaju. Moja prijateljica mi kaže da sam jebozovna i da zračim nevjerojatnom energijom. Vjerojatno iz tog razloga ne ide sa mnom u noćne izlaske. Boji se konkurencije u hvatanju muškaraca jer imamo isti ukus. A nas dvije smo bitno različite. Recimo kao vodopad i jezerce. Ne znam zašto je ona uvjerena da svi vole vodopad. Samo hrabri vole vodopade. Većina ih želi mirno jezerce. No, njezin izbor.

Prijatelji mi dobacuju moralne i nemoralne ponude. Ne obazirem se na to. Ili prihvatim šalu pa ostanu iznenađeni.

Činjenica je da volim ostavljati takav dojam. Dojam divljine, neukroćenosti, buntovnice, zavodnice, osvajačice. Obožavam dobivati komplimente na taj račun. Uživam u reakcijama koje ostavljam kao jedinstveno žensko biće, kao netipična žena, kao netko tko se ne zaboravlja. Ne mogu si pomoći, drugi mi hrane ego.

No ne kaže se bez veze, pas koji laje ne ujeda.
Ja volim bacati udicu, volim izazivati, volim koketirati, no kada krene ozbiljna akcija bježim glavom bez obzira.
Tko me uhvati, ima me zauvijek.
Tko to ne uspije, kao da nije nikada postojao.
Ja ne volim osvajati, ja volim biti osvojena.
Ako ja osvojim, muškarac je dobio minus.
Ako budem osvojena, uh... neću niti razmišljati o tome.
Sutra je uvijek novi dan, a moje zrake šibaju daleko, daleko.... ;)

My way or the highway

Dilbert je moj junak. Moj heroj. Moja istina. Moja zvijezda vodilja. Moja svjetla točka. Moja utjeha da je svugdje u svijetu normalno da postoje budale.

Dilbert je slika i prilika poslovnog svijeta. Ubrajam tu privatne i državne tvrtke. Mala, srednja i velika poduzeća. Knjiga koja postoji i na hrvatskom tržištu oaza je nemogućih, ali (nažalost) istinitih primjera koja se svakodnevno događaju u firmama.

Opet sam se danas izvikala. Krenulo me to vikanje. To je za mene čudno jer mrzim vikače. Mrzim ljude koji gube kontrolu i vikom rješavaju stvari. No zato kada 100-ti put objašnjavam zašto i kako i 101 put se napravi krivo, ne preostaje mi drugo nego vikati.

Od danas uvodim novu terapiju same sebe. Kada me izbace iz takta, zadržat ću kontrolu, izreći što ih slijedi kratko, jasno i smireno, a onda popričati s mojim prijateljem Dilbertom na site-u ili u knjizi. On će mi reći kako je sve to normalno, da se ne treba živcirati, ne treba se uzbuđivati, čak će me i nasmijati.
Dobar je taj moj prijatelj Dilbert. Spomenik ću mu dignuti.

Loši su mi ljudi u odjelu, a to je slika i prilika mene kao šefa. Jest da smo zajedno tek 3 mjeseca i u 3 mjeseca je teško preodgojiti nesposobne i učiniti ih savršenim radnicima, ali to ne olakšava činjenicu da loši ljudi u odjelu oslikavaju lošeg šefa.

Jebi ga, voljela bih da mogu pisati kako u mom odjelu rade najpametniji, najljepši, najsposobniji, najvredniji ljudi, ali onda bih pisala bajke. Nisu takvi. No postat će takvi. Ili će otići. Sredine nema.

Demokracija je u punom zamahu. No u poslu ona ima ograničen broj mogućnosti:
- zaposli se u firmi i radi
- zaposli se u firmi, a ne radi što otvara dvije nove mogućnosti:
# počni raditi
# odi drugdje ne raditi.

Tu završava demokracija na poslu. Dobra vijest je da ipak svatko ima mogućnost izbora. Pa izvol'te. Nemojte zajebavati mene i druge.

E radili bi oni meni...

07 lipanj 2006

Svaki dan svog radnog vijeka susrećem se s pametnima i kretenima na poslu. U svojoj firmi, kod poslovnih partnera, kod poznatih ljudi i koliko god mislim kako sam sve vidjela i čula, svaki put me neki biser iznenadi svojim ponašanjem, stavom prema poslu, glupostima, lijenošću i oponašanjem ameba.

Da sam ja „glavni i odgovorni urednik“ ili direktor(ica) koja ima odobrenje davati otkaze, ja bih napravila čistku u roku od par dana. Vjerujem da u svijetu postoji pametnih i vrijednih ljudi koji bi vrlo rado željeli dobiti priliku pokazati koliko su vrijedni, ambiciozni, puni ideja i jedva čekaju da ih pokažu.

Ne padam na one srcedrapateljske fore tipa „Pa ne možeš mu samo tako dati otkaz jer on (a) ima obitelj.“ A TA ili TAJ očito ne misli na svoju obitelj kada se zajebava umjesto da radi.

Prvi na listi za odstrjel bi bili:
- oni koji provode svoju politiku pored jasno pismeno napisane politike firme i misle kako su najpametniji zato što zajebavaju uređen sustav
- oni koji svoj mozak svakodnevno ostavljaju doma na noćnom ormariću i na posao dolaze da bi ispijali kave i pričali s ostalim kolegama bez mozga
- oni koji dobiju sve nacrtano s uputama za rad i OPET naprave krivo (KAKO????????)
- oni koji dobiju mogućnost napredovanja i usavršavanja i onda to shvate kao da ga poslodavac mrzi jer ga tjera da UČI?!?!?!?!
- oni koji na postavljenja pitanja „Zašto si tako napravio(la)?“ odgovaraju telećim pogledom ili odgovorom „Zato“ jer niti ne znaju opravdati svoje bisere
- oni koji uoče grešku u sustavu i mudro o njoj šute, umjesto da iskoriste taj svijetli trenutak i isprave samoinicijativno
- oni koji misle da je firma tu zbog njih, a ne oni zbog firme

Bolje da stanem jer bi lista porasla za mnoštvo ostalih kretena koji uzimaju radna mjesta sposobnim ljudima i žale se kako im je teško jer oni PUNO rade. PUNO?????????? E da dobiju otkaz itekako bi se trgnuli i u nekoj drugoj firmi radili. Ali ono, zaista radili i nosili bi mozak svaki dan sa sobom na posao i vidjeli bi kako svijet može biti ljepši kad u njemu aktivno sudjeluješ.

Bilo je to samo jednom

Samo jednom u životu mi se dogodilo da je dečko mene ostavio. Nisam ja ništa posebno od mnoštva drugih djevojaka, ali sam jedna od rijetkih koja prekida vezu kada ona postane monotona i predvidljiva, kada je sve divno, ali više nema sex-a, kada se jednom probudim i poželim biti sama jer sam shvatila da moj partner nije baš ono za što se „prodao“. Ja sam jedna od rijetkih koja se ne zadržava jer misli „Biti će bolje kad se vjenčamo“. Neće biti bolje.
Neće biti bolje kasnije, neće biti bolje kad se promijenimo, kad ostarimo, kad na vrbi zasvrbi. Kad nije dobro, nije dobro i neće postati bolje.
Nekako mi se događalo da sam uvijek ja bila ta koja je postajala svjesna da neće biti bolje. Ali, jednom je jedan bio taj koji je poduzeo oštre mjere zvane prekid. Iz opravdanog razloga.

Prekinuo je sa mnom jer sam u toj vezi bila posesivna. Meni je to bio potpuno nepoznat osjećaj, ali ružan osjećaj. Glupo bi bilo da sada nabrajam znakove ponašanja koji su se pojavljivali. Jednostavno je svojim riječima, ponašanjem i razmišljanjima u meni budio zmaja koji riga vatru i postaje policajac koji ispituje sve i svašta. Sama sebi sam išla za živce i znala sam da to neće dobro završiti, ali nisam se mogla promijeniti. Ne, ne, ne. Ne ja. On se nije mogao promijeniti. I ostavio me. (Kad bih samo mogla objasniti tu zaluđenost s njime :) )

Pametno je učinio. No, neću reći da mi je to bila škola. Nisam bila posesivna prije njega, nisam posesivna ni danas. To je bilo samo tada i samo s njime.
Kad bi postojao jednostavan način na koji bih mogla objasniti zašto i kako, to bih učinila. Ne postoji. Nije mi bio osoba od povjerenja i nisam ga htjela pustiti niti 5 minuta samoga negdje.

Ja nisam posesivna osoba. Imam tračak ljubomore ako volim, ali onaj slatki koji partneru daje do znanja da mi je stalo. Nisam posesivna osoba jer ja volim svoju slobodu i ne želim da mi je netko uzme. Zbog toga dopuštam partneru da živi.

Posesivnost je nešto što ubija svaku vezu. Ako ljudi i ostanu u vezi, ljubav je ubijena definitivno. Ljudi koji će varati u vezi ili braku, to će učiniti bez obzira na posesivnost. Oni koji to hoće učiniti, ne mogu biti spriječeni. Još se više potiču ako ih se pokušava kontrolirati jer varanjem dokazuju da uz svu kontrolu, ipak mogu činiti što ih je volja. Kada se prepuste svojoj „slobodi“, tada su pozitivno potaknuti povjerenjem koje im partner daje i malo po malo, vide samo jednu osobu u svom životu – svoju partnericu.

Uh, što ne volim posesivne osobe. Imam ih par u svom društvu i gledam kako uništavaju sebe i partnera, ali tu se ništa ne može učiniti. Zvučat ću bezosjećajno, ali čekam dan kada će me nazvati i reći „Mi više nismo zajedno“. Nažalost, taj dan će doći.

Što starija to pametnija

05 lipanj 2006

Fora izreka. Dobro zvuči. A bilo bi lijepo i da je istinito. U potpunosti. Kod mene se tek sada nazire da postajem pametnija. No bolje ikad nego nikad.

Ne znam gdje mi pamet bila prije kada sam uvijek nakon prekida veze ostajala u prijateljskim odnosima s bivšim dečkima. To mi je bilo nešto predivno, ali tek sada vidim da je bilo forsirano. Radi se o tome da nema prijateljstva nakon propale veze. Ima pozdravljanja i ispijanja kavice po slučajnom susretu u prolazu. Pozdravi i poruke kada se sretnemo u gradskoj vrevi. No, nema prijateljstva, naročito onog pravog.

Postala sam ustvari svjesna toga tek unazad par mjeseci. Zašto mene zovu bivši i pričaju mi o svojim problemima u životu pa i o svojim sadašnjim curama? Nekad sam mislila da je to zato što imaju povjerenja u mene. Aha, baš sam prava plavuša. Otprilike je bivša cura zadnja rupa na svirali u tim situacijama. On je tada već toliko očajan jer nema svojim pravih prijatelja pri ruci da je svatko dobar, pa i bivša djevojka.

Bivše je bivše u svakom pogledu. Nema repova iz veze pa čak niti u obliku tog nekog forsiranog prijateljstva. Čestih poziva i izlazaka. Čestitki i poklona za rođendane. Ono što je prihvatljivo je 2-3 poziva godišnje, slučajan susret i kavica, izmjena normalnih vijesti o tome tko se oženio, udao, rastao, rodio, odeslio, doselio od stare ekipe. To je to. Hvala lijepa, doviđenja. Ono što je prihvatljivo je poznanstvo. Slučajan susret, ne pozivi na doručak, ručak, večeru, party...

Dragi moji svi bivši – bilo mi je drago ljubovat i prijateljevat s vama, ali nemam ja više volje niti živaca biti psihijatar za sve vaše pubertetske probleme. Pravo je vrijeme da zaista svatko od nas krene svojim putem.

Povratak u sadašnjost

Nisam zaluđena horoskopima. Pratim osnovne karakteristike znakova, prepoznajem karakterne osobine. Dan mi ne ovisi o dnevnom horoskopu. Međutim, kada pročitam horoskop na Iskonovom webcaffe portalu i u Jutrnjem listu (to znači da imam vremena koje mogu potrošiti na surfanje), svaki put se uvjerim da su to horoskopi koji očito pogađaju prognozu koja odgovara mom danu i godini rođenja (ili ostalim planetima... kako li to već ide).

Pročitah u petak ili subotu da će mi se javiti osoba iz prošlosti. Moš' si misliti kako me to razveselilo. Uporno pokušavam maknuti od sebe sve osobe iz prošlosti, naročito bivše muškarce, i eto sada mogu očekivati povratak. No, po dobrom starom običaju pročitala i zaboravila.

Prvi je povratak uslijedio jučer popodne. Telefonski poziv. Osoba iz prošlosti je kontaktirala osobu iz sadašnjosti kako bi sa mnom stupila u kontakt. THE kontakt. A što drugo, nego li se osmjeh nacrtao ma mom licu, nakon dugo vremena. Osjećala sam se dobro nakon dugo vremena. Osjećala sam se sretno nakon dugo vremena. Samo to je već bilo dovoljno i mislim si ja: „Horoskop je opet bio u pravu“.

No, zašto bi bilo jednostavno kad može komplicirano!

Drugi povratak je uslijedio jučer navečer. Šok! Prekinuo je vezu! On je sam. Da dušo draga, drago mi je da osjećaš potrebu meni javiti da si sam, ali znaš, ja sam se prva izvukla iz te sretne veze od troje ljudi i ja se ne vraćam tebi.

Mračno doba je iza mene. Razveselio me prvi povratak iz prošlosti i bar na jedan dan učinio sadašnjost lijepom. Sve ostalo je ipak prošlost i ostaje tamo. Nemam očekivanja, nemam planova, trenutno sam u fazi negiranja svega i u fazi dovoljnosti sama sa sobom. A sve što bude povrh toga, dobro je došlo.

Volim da sam opet ona „stara ja“!


Moje, moje i samo moje

02 lipanj 2006

Oduvijek sam imala sklonost svojatati MOJE stvari. Ali zaista samo moje. Nisam htjela tuđe, imala sam svoje i to moje je uvijek moralo biti samo moje. Moja stolica, moja šalica, moj tanjur, moja soba, moja majica, moja knjiga, moja muzička linija, moj dečko, moje najdraže mjesto, moj auto, moj kompjuter, moj blog!

Samo osobe koje bi dobile moju dozvolu mogle su raditi s mojim stvarima što god su htjele. Jednom kada sam dala dozvolu da barataju mojim, to je postajalo njihovo i što god da su radili, nisam ništa govorila da bih se usprotivila. Oni koji su baratali mojim stvarima protiv moje dozvole čuli bi me jednom zauvijek. I naučili da ne smiju dirati bez dozvole.

Nego, na razmišljanje me potaknula pojava da ljudi u vezama i braku međusobno čitaju svoje blogove (ako oba partnera imaju blogove) ili onaj koji nema čita blog onog koji ima. To uvelike ovisi o sadržaju bloga, naravno.

Moj blog je MOJ BLOG. Moj blog se zove „Me, open minded“ i namijenjen je ispucavanju mojih mračnih misli, onih koje me muče, onih koje me ljute, onih koje me tjeraju na tugu i plač, onih koje me tjeraju na smijeh... otkrivaju mene iznutra...

Jednog dana kada budem imala dečka, on neće znati za moj blog. Ne zato što želim skrivati od njega neke mračne tajne, nego je to MOJ BLOG. Ja se na njemu ispucavam i ne želim da on „čuje“ baš svaku moju misao. Pa čak i da pišem o cvijeću. To je MOJ BLOG. Ima ljudi koji su znali za moj blog i „dopustila“ sam im da moj blog povežu sa mnom uživo. Ajmo reć', dala sam im dopuštenje da barataju s mojim blogom i sa mnom. I tu nema tajni. Moj budući neće imati to dopuštenje. Ovo je moj prostor i neću da zalazi u njega. To mi je jednako situaciji da on ima neki svoj „hobi“ koji želi sačuvati samo svojim. Neka ima.

Kao što u kući svatko ima svoju ladicu za donje rublje ili neke druge stvari u koje drugi partner ne ulazi, tako ja moj blog držim u svojoj ladici. I da, prijateljici ću otvoriti ladicu s donjim rubljem i pokazati što sam zadnje kupila. No dragi će rublje moći vidjeti samo na meni, a nikako zgužvano u ladici.

Ne, to nikako ne znači da ću skrivati, lagati, muljati, ne rješavati probleme. To samo znači da ću s njime razgovarati o tim istim pitanjima, ali sređena. :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se