Imam slobodnog vremena (i ja sam to izgovorila nakon dugoooooo vremena) pa razmišljam o svemu i svačemu. Ugalvnom o smislu života, rekla bih kada bih željela zvučati pametno.

No razmišljam zapravo i istini... i lažima... i o onoj često čuvenoj izjavi „Ja nikada ne lažem“ ili „Ja uvijek govorim istinu“ ili „Ja sam uvijek iskren(a)“.... i tako bih mogla u nedogled.

Je, je, to sve vrijedi za mene. Međutim, sjetih se onih pitanja u psihološkim testovima koji služe da bi se utvrdila iskrenost ili neiskrenost kandidata. Pitanja pita „Da li pereš ruke uvijek prije jela?“ ili „Jesi li ikada u životu išta ukra(o)la?“ , itd. Ne znam ih sva.

Naravno da ne perem ruke uvijek prije jela. Znam da moram i znam da želim, ali ne radim to uvijek. Razloga je mnogo.
Naravno da sam nešto ukrala u životu. Kvragu, pa makar bombom od mlađeg brata. Ali napravila sam i „teža“ djela.

Da li baš uvijek govorim istinu? Ne, naravno da ne. Ne zato što volim lagati. Nekad moram, nekad baš želim, opet je puno razloga.

Ustvari, previše ljudi koriste te izraze „nikad“ i „uvijek“. Ja više neću. Počinjem biti okrutno objektivna što znači u težem obliku nego li do sada :).
Dakle, ne, ne perem uvijek ruke prije jela.
Ukrala sam.
Lagala sam.
Prevarila sam.
Udarila sam.
Ubila sam...
kvragu... stotine mrava, muha, crva i sličnih životinjica.

Ma za sve lako, ali to laganje i ta iskrenost kod ljudi me najviše smeta. Ustvari, jako me smeta kada su svi jebeno iskreni. Moš' si misliti. A što da vam ja kažem. Ja sam iskrena (već mi to tako ide na živce slušati i govoriti), ali ja jako dobro znam lagati. Bila sam na testiranju s još 3 ljudi i pobijedila. E da, jako dobro znam lagati. Kad želim.
JA nisam UVIJEK iskrena.

Baš me zanima koliko će vremena proći dok ne dođe u modu da svi to tvrde :).
Sada sam cinična!