Post iz strane zemlje

31 ožujak 2006

Otisla na put. Sluzbeni. Spajam ugodno s korisnim. Jedina stvar po kojoj sada imam dojam da sam doma jest blog.hr i pisanje posta. Ekran je ekran, gdje god bila.

Cijeli dan sam na nogama i jednostavno mi je trebao odmor na putu do hotela. Internet caffe. Naravno, najbolji izbor. Jedino, gladna sam, umorna i sve me boli pa mi se ne da pisati. Ne da mi se ne da pisati, nego ne mogu misliti. A nekako trebam potrositi 25 minuta preostalog vremena.

Inace u zivotu mrzim situacije u kojima treba potrositi nekoliko minuta vremena, a sve sam obavila i spremna sam za polazak. I onda cekam i cekam, a vrijeme nikako ne prolazi.
Ma mislim, nista me ne drzi zaljepljenu za stolicu ovdje, ali kad sam vec platila, lijepo je iskoristiti vrijeme.

Ne, ipak je glad prevladala. Odoh jesti pa spavati. Sutra me ceka naporan dan i odmor od Interneta do nedjelje.

Klub neprijatelja se počinje kreirati

29 ožujak 2006

Nije dugo trebalo da u firmi počnem polako raditi red u mom djelu posla i, naravno, klub neprijatelja se počeo kreirati. Ne znam da li je to brzo ili nije, ali bila sam spremna na to. Nitko još nije postao takav da ga svi vole. Naročito to nikako nisu ljudi koji imaju svoj stav i brane ga, bez obzira tko je suprotna strana. E takva sam ja. Ne mogu si pomoći. Imam svoj odjel, imam svoje planove i ciljeve i trebam ih ostvariti. Pri tome uvijek ima onih kojima se ne da raditi, koji ne žele baš to, koji imaju neke svoje ideje, a uopće nisu u to uključeni... ma milijun drugih mišljenja. Gdje bih ja došla kada bih svima ispunjavala želje. Pojeli bi me za doručak.

Ne dam se (po)jesti. Ako treba i ja ću gristi. Ja sam jedini stručnjak za moje područje i ja određujem pravila struke da zadovolje poslovanje. Sasvim je normalno da ću imati one koji će se protiviti, podmetati i izbjegavati. Najviše volim one „pametne“ koji sve znaju i mimo mene rade moj posao. Takve posebno uzmem na pik. I oni mene. Ja imam debelu kožu i dobru školu iz prve firme i znam da sam u pravu. To znači i sukobe.

Jedino, malo je ljudi na ovome svijetu koji poslovne sukobe ne shavaćaju kao osobne sukobe. Osoba kao osoba sa svim svojim vrlinama i manama nema ništa s tim. Posao je posao. Posao znači i sukobljavanje. Posao znači obranu svog teritorija. Posao znači zadovoljenje zajedničkih ciljeva pa makar pri tome bilo i povrijeđenih. Jebiga, takav je život. Ni meni nije uvijek sve po volji pa progutam i radim dalje. No, uvijek branim svoj teritorij. Posao za koji sam ja odgovorna neće raditi nitko mimo mog sudjelovanja. A ne! Ja odgovaram za svoje i tuđe postupke u svom poslu i ne popuštam pritiscima i uvjetovanjima. Pristajem na dogovore, prijedloge, ali ne pristajem stavljanje pred gotov čin.

Kada će ljudi shvatiti da radimo u istoj firmi, ISTOJ i da su nam neke stvari u zajedničkom interesu? Kada će ljudi shvatiti da se trebaju držati svog posla, a pustiti ostalima da rade svoj posao. Pa svi znaju moj posao, a u svoj ne daju niti zaviriti. Žao mi je, ali u mom dvorištu neće biti tako.

Uh, ovakve situacije me izbace iz takta. Bez obzira koliko sam svjesna toga, bez obzira koliko sam očekivala da će se to dogoditi, uvijek me to izbaci iz takta. U čemu je poanta dokazivanja tko je bolji i poanta rađenja tuđeg posla? Manjak vlastitog?

Ma u klinac i sve.

Iskričava iskrica

28 ožujak 2006

Image Hosted by ImageShack.us

Vjerujem da svi znaju što je to ISKRICA. THE Iskrica!! OK, ipak ostavljam link.

Prvi put sam se tamo prijavila prije 2 i pol godine i bila član cca pola godine. Iskrica je nešto ranije bila počela i bila top tema razgovora u svim krugovima. Sve moje prijateljice su o tome pričale i ja odlučila probati. U to doba sam imala grozno mišljenje o tome. Tamo su se, po meni, prijavljivali gubitnici i oni koji nisu mogli nikoga upoznati na normalan način u normalnom životu. Ispisala se.

Drugi put sam se na iskricu prijavila prije godinu dana i bila član 2 mjeseca. Tada sam već imala mišljenje da se tamo prijavljuju svi. I očajni i oni kojima je dosadno. Ja sam bila u ovoj drugoj grupi. Od dosade na tadašnjem poslu, pisala sam poruke „onim nekima“ koji su pokazali nekakav interes. Ma, bilo je totalno glupo kao i prvi put. Ispisala sam se.

Treći put sam se prijavila na iskricu prije cca 3 mjeseca, na nagovor prijateljica koje su imale dobra iskustva s iskricom pa misle da ću i ja imati uspjeha. Sada imam mišljenje da se tu prijavljuju ljudi koji nemaju vremena za trošenje na šetnje okolo, česta druženja i izlaske pa onda tu troše ono malo vremena što imaju u kasnim večernjim satima i pokušavaju naći srodnu dušu.

Sve se ipak svodi na dvije stvari. Netko pokušava pronaći nekoga za po*ebati na brzaka, a netko traži srodnu dušu. Ja ne tražim prvo, ali iskreno, nisam baš sigurna niti da želim ovo drugo. Zato izbjegavam upoznavanja. A puno koristi od samog dopisivanja nema jer onome na drugoj strani to dosadi. A čuj, što ja mogu. Upoznala sam tako jako mali broj muškaraca i to nakon što su bili jako uporni i jako strpljivi. I ništa do sada.

Nije stvar niti u meni, niti u njima, stvar je u tome da se meni sada trenutno ne da imati neku ozbiljnu vezu jer mi je ovako dobro. Kako god da mi je, dobro mi je.
Tih par muškaraca je bilo pomno odabrano nakon poruka i poruka i triki pitanja i ne znam niti ja čega drugoga. Ali fucking iskrice ni od kuda!! Nema. Ja ne funkcioniram tako. Ja moram osobu upoznati odmah uživo. Samo takva osoba će mi probuditi ozbiljno zanimanje. Mene iskrica može pogoditi samo susretom „oči u oči“ po prvi puta. Ako tada nema ništa, ništa od upoznavanja. A preko poruka definitivno nikada nema iskrice „oči u oči“ nego iskrice „riječi u riječi“.

Treća sreća ovaj put ne pali. Mislim da ću se opet ispisati. Nije to za mene.

BTW, ne tražite me pod ovim nickom tamo :) Nećete me naći!


Znaš li koliko mi ovo znači?

27 ožujak 2006

Zna. Puno. Njegov odgovor je: „Puno!“

Taj trenutak, to pitanje, taj odgovor vratili su me u zemlju snova u kojoj nisam često. Nisam nikada, zapravo. Ja ne sanjam, ja postavljam cilj i ostvarujem ga. Pragmatičar sam.

U trenutku postavljam ovo pitanje i ne mogu vjerovati da ga izgovaram, a još manje mogu vjerovati njegovu odgovoru. I njegovu ponašanju. Prvi put u 2 godine. Dvije godine za mene je vječnost. Dvije godine za mene je beskonačno mnogo vremena. Prvi put bio je uz mene cijelu noć. Onako kako to ljubavni parovi čine. Zaspu zagrljeni. Probude se zagrljeni. I baš kada bismo trebali prestati biti zaljubljeni i vratiti se svojim životima... mi... on... ostaje uz mene.

Imam nekoliko uzrečica po kojima se vodim. Jedan je „Ne postavljam pitanja na koja ne želiš čuti odgovor“. Nisam pitala: „Zašto si ostao?“ Nisam spremna na taj odgovor. Jegi ga... imam trenutke slabosti koje rijetko pokazujem i ne volim ih. Ne želim znati zašto, želim misliti o tome da je to učinio. Znao je koliko mi je to važno. I uz sav bijes i uz svu ljubav, uz sve lijepe trenutke i sve svađe... on i dalje zna što reći i što učiniti i što pokazati. Kako onda da mu uzmaknem? Ma nije pitanje „Kako?“ Stvar je u tome da ne želim. Ne... još ne...

Kako li samo to čini? Kako uspjeva imati kontrolu nada mnom? Znam sve, i ne bunim se. Znam sve i prihvaćam sve. Znam sve i ... kao dijete... vjerujem da će ostaviti nju i biti moj... Znam sve... ne moram si ništa pričati ponovno. Znam sve, ali lijepo je ovako... u zagrljaju zaspati, u zagrljaju se probuditi... prvi put nakon dvije godine...

Htjela bih da ti mogu reći ove riječi:

Your heart is not open so I must go
The spell has been broken, I loved you so
Freedom comes when you learn to let go
Creation comes when you learn to say no

You were my lesson I had to learn
I was your fortress you had to burn
Pain is a warning that something's wrong
I pray to God that it won't be long
Do ya wanna go higher?

There's nothing left to try
There's no place left to hide
There's no greater power
Than the power of good-bye

Your heart is not open so I must go
The spell has been broken, I loved you so
You were my lesson I had to learn
I was your fortress

There's nothing left to lose
There's no more heart to bruise
There's no greater power
Than the power of good-bye

Learn to say good-bye
I yearn to say good-bye


I nakon bezbroj pokušaja... ne mogu... ne i ne i ne... ti si moja jedina slabost... i ti to znaš!!

Klinac od vikenda

26 ožujak 2006

U klincu sam cijeli vikend. I fizičkom i psihičkom. Mislila sam da će me proći ako prespavam petak. Nije. Mislila sam da će me proći ako prespavam i subotu. Ni to nije pomoglo. Osjećam se umorno, jadno, tužno, usamljeno... Vikend prošao „ni u šta“. Dva dana kvazi šetnje po gradu, ležanje pred TV-om i gledanje u prazno. Kave s frendicama su bile jedina svjetla točka, ali kratko su trajale.

Ja ne mogu opisati kako mrzim tako proveden bilo koji dan, a kamoli vikend. Otišla sam na vikend odmor, a dobila vikend klinac. Htjela se dobro zabaviti, a došlo mi je da plačem od muke. Htjela sam koketirati s dečkima da mi naraste ego, a društvo mi je pratio TV pred kojim sam više spavala, nego li ga gledala. Jebote, dva dana, 48 sati ja nisam napravila ništa, radila ništa, a osjećam se pretučeno i jadno i nikako si ne mogu objasniti kako sam dobro mogla iskoristiti te dane, a nisam.

Ja jednostavno ne mogu biti nekorisna. Ja ne mogu gubiti sate i dane ni u šta. Nije mi u karakteru! To me još više baci u bed. Razbolim se od nerada i lijenosti. Proživjela sam kao biljka i sada sam u klincu. Divan osjećaj za ići spavati,a još bolji će biti ujutro kada se probudim.

Nije to onaj vikend kada baš imam želju ležati i gledati filmove. To je odmor. Ovaj vikend je katastrofa. Ne želim ležati i dok o tome ramišljam, curim po fotelji u dnevnom boravku i okrećem se s lijevog boka na desni... da prođu trnci nastali od ležanja.

Nije me uopće briga jel' to od vremena ili nevremena, ili od umora, ili od puta, ili od više sile... ne želim tako provoditi dane, ne želim se tako osjećati... a najgore od svega jest da ja tu ne mogu ništa učiniti.....

Koji klinac od vikenda....

Mlad si onoliko koliko se mladim osjećaš

23 ožujak 2006

Ma ja se u potpunosti slažem s ovom izjavom. Čovjek je mlad koliko se mladim osjeća. Međutim, pri tome zaboravljamo samo jednu „sitnicu“ – naše misli jesu mlade i mogu postajati mlađe i mlađe, no naše tijelo je sve starije i starije i ne može više služiti mladim idejama. Jebiga, istina je.

Po mislima i po ponašanju i po idejama, ja se pomlađujem. Osjećam se tako jer se oko mene sakuplja sve više mlađih ljudi, eventualno moji vršnjaci. Za starije od mene sam hiperaktivna, neuhvatljiva, puna energije i volje. I zaista se tako osjećam.

No osjećam da moje tijelo baš ne podnosi ponajbolje sve moje aktivnosti. Osjećam umor. Osjećam da me malo boli noga ili ruka ili leđa ili glava... nakon izlaska, nakon pješačenja po cijeli dan, nakon pića, nakon dugog sjedenja...

Sve ja mogu učiniti jer volim i želim i uživam, ali sve ne mogu učiniti jer tijelo polako otkazuje poslušnost. Uz sav sport, kondiciju, svakodnevne aktivnosti, tijelo ipak stari i postaje samo starije. Nikako mlađe.

I što meni vrijedi što ću ja vjerojatno i u 60-toj godini (samo da je doživim) željeti izaći u disko, željeti putovati po svijetu, ako ću hodati sa štapom jer će mi noge biti slabe ili će me kičma mučiti. To je nepravedno. Zašto mladolike ideje ne mogu utjecati da i tijelo bude mladoliko. Što mi vrijedi jedno bez drugoga? Ili drugo bez prvoga? Kako god okreneš, starimo. Uzrečica i dalje za mene vrijedi, ali činjenice govore drugačije.

Sto Internet ucini od covjeka!

19 ožujak 2006

Igrom slucaja nadjoh se u situaciji da nemam pristup Internet kad god hocu i gdje god hocu. Hebiga, i to se dogadja, cak i u 21. stoljecu. Razlog nije nedostatak linka, razlog je totalno glupa tarifa i nacin racunanja prometa, a uz to i nerazumna cijena.

No, eto, to me natjeralo da se izjadam ovdje. Nadjoh Internet caffe u kojem sam napravila sve ono zbog cega sam trebala Internet i sada mi je preostalo cca 30 minuta za blog :).

Nije meni tako jako stalo do toga da ja moram procitati blog ili sve mailove ili nesto trece, nego potreba koju sam osjetila za Internetom.... to me je iznenadilo. Fuck, htjedoh samo baciti oko na mailove, cisto da mi srce bude na mjestu. Vidite li vi ovo, kazem da mi srce bude na mjestu, a ne zbog sadrzaja mailova. O tome ja pricam!!! Ovisnik sam o Internetu, ali pravi. Svaki dan moram imati vezu s Internet vezom!!! Nije bitno sto cu na Internetu procitati, ali mora biti nesto, bilo sto!

Zbrinula me malo ta ovisnost. Mozete li zamisliti kako hodam gradom i u svakom izlogu, ducanu, trgovini, trazim Internet caffe. I mahnito razmisljam sve alternative za slucaj "sto ako ne nadjem"? Srecom, nasla sam jer ne znam sto bi bilo da nisam.

U svakom slucaju, moje vrijeme sporo istjece, a ja sam svoju potrebu zadovoljila. Mislim da cu zavrsiti za danas. Sada mogu mirno spavati, a za sutra se nadam nekom boljem rjesenju. Sutra ipak mjenjam lokaciju pa su moja ocekivanja za Internetom dobra :)

I fuck, nikako se naviknuti na ovu cudnu tipkovnicu... Izgledam kao osoba koja je prvi put sjela za komp i onda gleda u tastaturu par minuta, nadje slovo koje zeli, pritisne tipku, i onda slijedece slovo za slijedecih par minuta...

I grrrrrr, vec par puta ponovno ucitavam blog jer ispravljam glupe greske u pisanju...

Malo stihova za lijepe snove...

17 ožujak 2006


Nikada, nikada, nikada
neće se osvrnuti čovjek
kada želiš;
zaboravit će
nevažne, nevažne, nevažne
sitnice;
dat će ti vrijeme na kapaljku
poput lijeka,
dovoljno da postanše
ovisnik o njemu.
Pitanje je
želiš li ili ne
prekinuti
začarani krug očekivanja,
imaš li snage
reći ne
i
nikada, nikada, nikada
ne osvrnuti se za njim.


Moja draga D. Pernjak



Znam odgovor. Nemam snage. Za Njega ne.
Barem ne još.
Možda jednom jednu noć prespavam
i ujutro se probudim
s novom željom
da ga više ne vidim...


Sedam smrtnih grijeha

16 ožujak 2006

Ja sam ateista. Neki dan sam na TV-u vidjela da je osnovan klub ateista kako bi štitio interese vrlo malog, skoro zanemarivog postotka takvih ljudi. Fuck, pa zvuči kao da smo bolesni. Mnogo puta se po blogu povlačila tema vjere i nevjere, Boga i vraga, ma svih tema povezanih uz crkvu i vjeru. Post moje drage prijateljice donio mi je odgovor na pitanje što je to grijeh i zašto crkva propagira jedan način života, a živi potpuno drugi. Sve je to u glavi čovjeka. Naravno, ako čovjek ne osjeća da čini grijeh, onda ga ne čini. Ma malo sutra. Lijepo je to, izražavati se kao vjernik, a živjeti životom ateiste. Ja živim onako kako govorim i po načelima koja glasno izražavam. Poštujem one ljude koji žive isto tako. Ne družim se s onima koji pričaju jedno, a rade drugo. Nema ništa protiv njih, ali ne želim ih u svojoj okolini.
Ja ne diram vjernike, poštujem njihov izbor i MOLIM LIJEPO da se poštuje moj izbor biti ateista!

Uopće me ne brine to pitanje vjere ili nevjere, nego sad ugledah reklamu za film „Sedam“ koji obrađuje sedam smrtnih grijeha: proždrljivost, pohlepu, lijenost, požudu, oholost, zavist i gnjev. Ne, ne znam ih napamet, pronašla sam ih na Internetu :)). Htjedoh vidjeti koji sam od tih smrtnih grijeha ja počinila. Ooooo, svih sedam!!! Ne samo jednom, pa još ih činim i činit ću ih cijeli svoj život vjerojatno. To je ljudska priroda. I ne, ne pada mi na pamet ići se ispovijediti jer ja za svoje postupke odgovaram samo sebi. Ja sam krivac za svaki svoj dobar i za svaki svoj loš postupak, svoj grijeh. Radim ih svjesno i svaki slijedeći dan se probudim u životu sretna i vesela, ponekad tužna, ponekad zaljubljena, ponekad ljuta, ponekad.... ma tko zna.
Imam neka druga vjerovanja, neku drugu duhovnost, koja me vodi kroz život, ali uvijek odgovaram sebi i ispred sebe.

Zbilja, prema tim nekim pravilima koje definira crkva kao ustanova, živim griješnim životom, duša mi je prodana vragu, ići ću u pakao. Iskreno, ne zanima me što će biti kada umrem. Ja sada uživam u životu, sada, dok sam živa i to uz svih sedam smrtnih grijeha i uz sve moje mane.
Vjerojatno mi u tome puno pomažu sve moje vrline!!!!

Za Ratnika ne postoji nemoguća ljubav

15 ožujak 2006

Već sam spomenula da volim poeziju čitati tako da napamet otvorim stranicu kao da izvlačim karte iz špila nadajući se da će sudbina odabrati za mene. Sudbina uvijek odabere. Otvorim onu pjesmu koja mi u tom trenutku najviše odgovara i jednostavno opisuje pravi trenutak.

Večeras sam odlučila isto pokušati s poznatim Priručnikom za ratnika svjetlosti. Uzeh u ruke poznatu malu plavu knjižicu i otvorih je. Večeras, nakon predivno provedene večere s jednim dečkom, moj priručnik mi je puno rekao. Otvorila se stranica s ovim riječima:


Za Ratnika ne postoji nemoguća ljubav.
Ne dopušta da ga obeshrabri šutnja, ravnodušnost, ili odbijanje. Zna da se, iza ledene maske koju ljudi navlače, krije vatreno srce.
Zbog toga Ratnik stavlja na kocku više nego drugi. U neumornoj je potrazi za ljubavlju - pa iako to znači mnogo puta čuti riječi "ne", vraćati se kući shrvan i poražen, osjećati odbačenost dušom i tijelom.
Ratnik je neustrašiv kad stremi za onim što mu je neophodno. Bez ljubavi, on je nitko i ništa.



Za mene ne postoji ništa nemoguće. Za mene ne postoje problemi. Za mene postoje situacije koje se mogu lakše ili teže riješiti, ali sve se mogu riješiti. Zar će ljubav meni predstavljati problem? Neće! Znam da će doći. A mislim da mi je moj Priručnik večeras rekao da se iza moje hladne maske nalazi vatreno srce. Onaj tko to uspije otkriti, dobit će moje srce.

A Tebi, koji sada držiš moje srce čvrsto stisnuto i ne puštaš ga, iako ga zapravo ne želiš, reći ću ti da će ga netko ipak iščupati iz tvojih ruku. Oduzet će ti ga jer ti ne želiš moje srce, ti samo želim imati vlast nada mnom ili bilo kojom drugom. Moje srce će pronaći onaj tko će znati s njime.

Ja sam ipak Ratnik svjetlosti i bez ljubavi sam nitko i ništa. Ja sam ipak Ratnik svjetlosti i meni će netko pružiti ljubav. A Ti, dragi moj, ostat ćeš bez nje.

Ne vjerujem više zvjezdama što padaju

14 ožujak 2006

Željela bih se sjetiti tog dana i te osobe koja me je naučila da zvijezde koje padaju ispunjavaju želju. Željela bih se sjetiti kada mi je to ušlo u glavu i postalo neko nepisano pravilo i praksa da, pogledom u zvjezdano nebo, čekam zvijezdu da padne i poželim nešto. Ne mogu se sjetiti. Ali mogu se sjetiti dva trenutka kada sam vidjela zvijezdu da pada, i zaželjela sam želju, baš kako su me naučili, i onda.... ništa...

Zvijezda pala, želja zaželjena, ali nije ostvarena. Tko je kriv? Ja s krivom željom ili je zvijezda bila „pokvarena“? Jako me zanima što nije bilo u redu?

Trenutak u kojem je moje oko uhvatilo padajuću zvjezdicu je predivan. Padne brzo i jako je svijetla, svjetlija od ostalih. Osobe koje su bile samnom u tom trenutku bile su osobe koje sam voljela i prave osobe za društvo u takvom ambijentu. Ljetna noć, plaža, osjećaji, dodiri, obećanja, želje.... a onda ništa.

Dva puta sam prošla sličan scenarij, i oba puta zaželjela istu želju. Ostati s tom osobom zauvijek. Nisam ostala niti s jednom.

Zvijezde moje koje padate, što s mojim željama nije bilo u redu? Jel' postoji neki poseban način dostave želje na adresu s koje ste krenule ili na adresu na kojoj završite? Hoću znati. Ako mi se pruži još jedna prilika, ja više neću zaželjeti želju. Ne vjerujem više zvjezdama što padaju.

Možda su to priče za djecu, ali meni se sviđaju. I danas, kada sam shvatila da zvjezde ne ispunjavaju želje, jesam li odrasla? Nadam se da nisam...



Osjećam i želim osjetiti

13 ožujak 2006

Osjećam se kao žena.
Upravo sada. Ovdje. Sama.
I želim osjetiti dodir.
Posvuda.

Želim čvrst stisak.
Želim osjetiti ruke nečije
oko svoga tijela.
Želim osjetiti usne nečije
na usnama svojim.

Osjećam se kao žena.
Ovdje. Sada. Usamljena.
Večer kada poželim društvo...
muško društvo, pa makar i nepoznato.
Večeras ne bih birala.

Osjećam se kao žena.
Želim osjetiti muški dodir.

Dvije vrste umjetnosti

12 ožujak 2006

Sjeverni i južni pol. Crno i bijelo. Dobro i zlo. Jing i jang. Alfa i omega. Raj i pakao.
Koje god dvije krajnosti uzeli, dobro bi opisali mene. Ja jesam dvije krajnosti. Nema sivog područja. Volim ili ne volim. Nema sredine. Nema nedorečenosti, nema neodlučnosti. Zna se. Idem ili u krajnost dobro ili u krajnost loše. Tako živim svoj život, tako volim, tako radim, tako uživam, tako patim.
Na isti način sam uživala u Kopenhagenu. Obišla sam kulturološke spomenike, obišla sam i noćne barove. Pogledala sam izložbu Rembrandta i pogledala sam izložbu erotskog muzeja. I tu se zaustavljam.

U Državnom muzeju za umjetnost slike su neopisive čak i za mene laika. Biti u prostoru zajedno sa svom silinom osjećaja koje su na platno pretočili Lippi, Gijsbrechts, Rubens, Bendz, Matisse, Jorn, Kirkebi, Rembrandt..... mnogi, mnogi, mnogi drugi umjetnici cijeloga svijeta i svih razdoblja je nešto neopisivo. Sada mogu shvatiti ljude koji sjede na sredini prostora muzeja i promatraju slike. Ma ne promatraju slike, osjećaju slike. Osjećaju baš ono što je slikar htio da se osjeti. Osjetila sam to i sama. Jedna slika me je toliko zaokupila da sam sjedila i sjedila i sjedila i vidjela sebe na toj slici. Simbolika ili ne, sudbina ili ne, slika je jednostavno zvala moje ime. To je slika Jensa Ferdinanda Willumsena „A Mountain Climber“ iz 1912. godine.

Image Hosted by ImageShack.us

Slika je simbol moderne emancipirane žene s početka 20. stoljeća koja stoji uspravno i čarobno, u svom sjaju, unatoč usponu po planini. Nije usamljena. Vrlo je samopouzdana. Nije stisnuta u korzetu, već je opuštena dok promatra pejzaš ispred sebe. Žena na slici nije netko tko se divi prirodi oko sebe, ona je žena koja s prirodom dijeli dostojanstvo.

Vjerujem da nakon ovog opisa slike možete zamisliti zašto me oduševila i zašto sam tu zastala i osjećala sliku. Osjećala sam sebe u neku ruku. I bila ponosna što sam žena. Samopouzdanje mi je poraslo i ozarilo mi lice. To se ne može opisati.

S druge strane, posjetila sam erotski muzej. Vi ga možete posjetiti ovdje. I kao što kažu „jedan posjet ovom muzeju prosvjetlit će vaš odnos prema konceptu erotizma i pornografije zauvijek.“ Bogme jeste :)
Erotika i pornografija u cijelome svom svjetlu i tami. Prikazano je sve realno. Fotografije, statue, lutke... prikazuju povijest i realnost ljudskog duha. Ljudske prirode. Baš onakva kakva je. I kakva god da je, ovdje je prikazana kao umjetnost posebne vrste.

Dobro promotrite ovu glavu ;)

Image Hosted by ImageShack.us

Nevjerovatne sam sreće što sam mogla obići ove dvije vrste umjetnosti. Jedno je svima poznato kao umjetnost, pred drugom neki zatvaraju oči. Nema potrebe. Obje su umjetnosti, samo svaka ide u svoju krajnost.

Upravo ovako se osjećam!!!!!!

11 ožujak 2006

The world is mine
The world is mine
The world is mine

I believe in the wonder
I believe this new life do can
Like a God that I'm under
There's a drugs running through my veigns

I believe in the wonder
I believe I can touch the flame
There's a spell that I'm under
Got to fly, I don't feel no shame

The world is mine
The world is mine
The world is mine

I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

Take a look what you've started
In the world flashing from your eyes
And you know that you've got it
From the thunder you feel inside

I believe in the feeling
All the pain that you left to die
Believe in believing
In the life that you give to try

The world is mine
The world is mine
The world is mine

I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

The world is mine
I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

I've lost my fear to war and peace
I don't mind that (the world is mine)
You took the price and realize
That to your eyes (the world is mine)

Samo malo statistike :)

Prvo sam govorila Rijeka je mali grad....
Onda sam govorila Zagreb je mali grad...
Sad kažem... Europa je mala...

Upoznala sam:
- jednog Švicarca
- jednog Šveđanina
- jednog Slovenca
- jednu Belgijanku
- dva Ausrijanca
- jednog Francuza
- jednog Škota
- jednog Španjolca


pa jebote, provedoh u Danskoj 6 dana, a nisam upoznala niti jednog Danca :))))

Ništa nije trulo u državi Danskoj

08 ožujak 2006

Uvijek se iznova čudim kako se neki ljudi ne daju maknuti iz svog rodnog grada iz raznih razloga: ne žele ostaviti obitelj, ne žele se maknuti iz rodnog grada, ne vole promjene, ne vole drugačije sredine... i tko zna što još. Teško mi je navesti razloge jer ne razumijem niti jedan.
Međutim, moja priča je potpuno drugačija. Ja se super brzo prilagodim svakoj sredini. Moja selidba u Zagreb za mene je bila samo promjena ulice u kojoj živim. Zvala se ona Prva ulica broj 5 ili Druga ulica broj 13, meni je tako svejedno. Da li je broj pošte 10000 ili 51000 ili 32000, meni aspolutno svejedno. Ja volim ljude, ja volim razgovore, ja volim druženja i upoznavanje novih ljudi aspolutno mi nije problem.
Ja se sada u Kopenhagenu osjećam kao kod kuće. Znam par ljudi koje sam upoznala i koji su vrlo susretljivi. Znam sve glavne ulice, trgovine, restorane i spomenike kulture. Znam koje četvrti se treba čuvati, a koje su sigurne. Znam gdje idu bogati, gdje siromašni. Nemam uopće dojam da sam u stranoj zemlji. Svi govore engleski.
Upravo večeras sam glumila vodiča jednoj kolegici iz Belgije koja se čudila da je ovo moj prvi posjet tom gradu.
A što drugo zbilja reći nego da bih se mogla bez problema preseliti ovdje. Hladnije je nego u Zagrebu. To je jedino što mi nije baš sjelo :). Puno je hladnije, ali grad ima takvu dušu da jednostavno zaboraviš na sve ostalo. Jednostavno savršeno.

Iz Rijeke sam otišla u Zagreb jer sam htjela grad koji nudi više. Iz Zagreba bih rado prešla u Kopenhagen jer je to grad koji nudi više.
I ne kažem to za svaki grad. Nikako. Samo posebni gradovi od mene dobiju takvu titulu.

Grad koji zove k sebi

Image Hosted by ImageShack.us

Odakle krenuti? Što reći?
O, mogla bih se lako navići
na ovaj grad...

poseban je...
hladan, a opet grije dušu,
prekriven snijegom,
a predivan u tom bijelom pokrivaču,
otvoren prema svima,
a zadržava prepoznatljiv čar...

baš kao u bajkama...
baš kao u knjigama...
baš kao što pričaju...

htjela bih ostati ovdje...
još neko vrijeme...
još koju godinu, možda zauvijek...

čak i misli o njemu ovdje su prestale;
živim neki drugi život...
živim u neko drugo vrijeme...

O, mogla bih se lako navići
na ovaj grad...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se