Tri kamena

30 prosinac 2005


Mislim da je jedan od najgorih osjećaja osjećaj kamena na srcu. Pa kad ih se još nađe tri odjednom, onda je zaista teško. Nekako mislim da je to moja sudbina. Imati uvijek barem jedan kamen na srcu kojeg onda moram micati. I u tome vidim izazov. Možda djelujem mazohistički, ali nema ljepšeg osjećaja nego li osjećaja nakon što je kamen pao.
Od moja tri kamena, palo ih je jedan i pol.
Kamenje predstavlja poslovne „probleme“. Nakon što sam donijela odluku o novom poslu, a trajalo je to danima i danima, prvi kamen bio je reći jednoj firmi da sam se odlučila za drugu. Kvragu, cijeli taj dan provela sam uvježbavajući govor kako bi to ispalo fer i u redu i bez nekog lošeg raspoloženja. Prošlo je brzo i bezbolno naravno. Ništa od mog govora nije upalilo jer sam došla, rekla da sam izabrala drugu ponudu, zahvalila se na pruženoj prilici i to je to. Kvragu, nekad bih željela da ne govorim sve izravno. Možda bi drugim bilo lakše.
Odlično, jedan kamen je pao.
Uh, sada je već mrvicu lakše, ali ostaju još dva. Drugi kamen je dobivanje pismene potvrde od druge firme za koju sam se odlučila da će oni zaista mene uzeti i pripremiti mi ugovor na neodređeno. To je trebalo biti isti dan. Međutim, ta druga firma je malo kasnila i pismenu potvrdu sam dobila tek danas. Ne želim opet prolaziti ovaj osjećaj koji sam imala ova dva dana. Jedne odbila, a drugi odjednom zašutili. Već sam se vidjela na vratima prve firme kako im govorim da sam pogriješila i da sam ja zapravo željela kod njih raditi :))))). Ma nikako oni ne bi pomislili da sam luda :)))))))))))))).
Ali eto, neće biti potrebe za time. Dobila sam posao šefa. Juuupiiiiiiiiiiiiiiiiiii!!!
OK, to je samo pola kamena jer tek drugi tjedan potpisujem ugovor o radu, a dok ja nemam potpis ipak neću vjerovati. Što je sigurno, sigurno je. Uvijek sam bila Nevjerni Toma.
Eeeeeeee, onda dolazi na red treći i najveći kamen. Dati otkaz. Već sama sebi u glavi slažem govor, ali, znam, opet ću doći pred šefa i jednostavno reći: „Ja idem“. Bez uljepšavanja, bez slatkorječivosti. Znam sebe. No, jedva čekam prelazak. Nestrpljiva sam pred novim izazovima.
Umjesto da se potpuno prepusim blagdanskom raspoloženju, ja već nekoliko dana u glavi kombiniram i razmišljam o poslovima i što i kako napraviti. Umorila sam se. Zbilja jesam. Iscjeđena sam psihički i ne mogu dočekati onaj dan kada će i treći kamen pasti i kada ću moći reći: „Pa kvragu, zaslužila sam sve to!“

I primjećujem da riječ „kvragu“ koristim malo previše :)

Samo to...

28 prosinac 2005

Otvaram blog. Počinjem pisati. Brišem. Pišem. Brišem. Već 10 minuta pišem i brišem.
Opisala bih svoje osjećaje, ali ne znam otkud da krenem. Napisala bih ti pjesmu, ali ne ide dalje od prvog stiha.
A samo ti želim reći da mislim na tebe.
Samo ti želim reći da jedva čekam da se vratiš.
I jedva čekam da se opet smijemo zajedno.
I da razgovaramo.
Da mi kažeš: „Pa šta ti to treba?“
Da mi pokažem da si jači od mene i da si siguran u sebe.
Da me možeš uzeti za ruku i povesti negdje.
Da me i poljubiš. Zamišljam to.

Jednostavno, želim ti reći da mislim na tebe...

Image Hosted by ImageShack.us

A sve sam lijepo isplanirala...

27 prosinac 2005


Nisam htjela nikoga na kraju. Htjela sam biti sama i na miru.
Jedan me razočarao, jedan lagao, jedan je djetinjast i odlučila sam imati samo svoj posao.
Sve sam lijepo isplanirala. Promjenu posla, vrijeme za sebe, vrijeme za druge.... zatvorila sam vrata do osjećaja.
Nisam očekivala jedne slatke smeđe okice... i jednu totalno zabavnu neopterećenu osobu s kojom se samo smijem... koja je u zadnjih par dana na mene ostavila jak dojam i koja mi sada ne izlazi iz glave...

Riječi koje sam dobila jučer od prijatelja otvorile su mi oči:

Tragedija života nije u tome što će se brzo okončati, već u tome što toliko čekamo da ga počnemo živjeti!


Počet ću zaista živjeti! Dok god Smeđe okice budu izazivale u meni ovakav osjećaj, neću se skrivati niti biti oprezna, sumnjičava ili puna straha. Pa čak i da ih više ne vidim, jako sam zahvalna Smeđim okicama da su uspjele izazvati ovaj osjećaj u meni. Znam onda da to još živi i da samo treba netko tko će znati kako to probuditi.

Hvala Smeđe okice...

Image Hosted by ImageShack.us

Sa dobrim željama sve je dobro :)

Četiri dana bez računala!! Moram priznati da je meni to bio izazov. Međutim, išla sam na put i namjerno ostavila laptop doma kako ne bih došla u napast bloga i postova. Ma bilo je teško. Odmah u petak navečer sam poželjela malo virnuti, a kompa ni za lijek. Ali, preživjela jesam :))
Nego, svima, svima, svima koji imaju volje i želje čitati ove moje zbrkane misli i svima koji su mi poželjeli predivne želje (koje su se djelomično ostvarile ;) )... svim mojim dragim virtualnim prijatelji(ca)ma...


Image Hosted by ImageShack.us

Vatromet osjećaja...

22 prosinac 2005


Prvo mi je na pamet pala misao... osjećam se dobro...
Zatim je slijedila misao... fuck, grizla bih koliko sam bjesna...
Onda je naišla... oooo, ali biti će dobra zabava i biti ću vesela...
Slijedila ju je.... o majko mila, želim ići kućiiiiiiii....
Odmah je skočila... ma ne mogu više....
Ali ju je doskočila... koliko stvari se događa, ne mogu više izdržati....

Sve u svemu... jedino što nakon toga mogu reći jest da meni iz glave frca pravi vatromet osjećaja... ma, pravi koktel... smiješano malo slatkog i malo kiselog... pa onda gorkog.. pa šećernog... pa kvragu, ono što imam kao rezultat je čaša puna nečeg čudnog što se bojiš uopće uzeti u ruku, a kamoli popiti...

Sve u svemu, da probam posložiti. Dakle:
- bliže se veseli blagdani i svi ljudi su dobre volje, uključujući i mene
- gužva je u firmi i uopće nemam dojam da se bliže blagdani
- veselim se putu u Rijeku i pijankama s prijatelji(ca)ma
- gledam debeli minus na računu i pitam se s čim ću platiti cugu
- dragi ljudi su mi čestitali rođendan
- neki dragi ljudi su zaboravili da mi je bio rođendan
- jedna THE osoba mi je poslala čestitku
- jedna THE osoba je apsolutno preskočila moj rođendan
- danas ću provesti večer u dobrom društvu
- danas sam trebala provesti večer u jednom drugom dobrom društvu
- odlazim iz ove firme
- odluka o novoj firmi sve je bliže donošenju
- spremam se priopćiti šefovima da odlazim (grrrrrrrrrrrrrrrr...)
- veselim se vidjeti njihova lica kada im kažem da odlazim
- dosađujem se na poslu pa pišem post
- imam zaostatke na poslu jer nemam volje raditi i stalno sam na blogu
- imam grižnju savjesti jer imam zaostatke
- boli me ona stvar za zaostatke jer ni šefove nije briga za to
- dobila sam božićnicu
- dobila sam račun za struju nakon godišnjeg obračuna koji je 2 i pol puta veći od božićnice
- mislim kako mi je super
- mislim kako mi treba odmor
- mislim kako treba više raditi jer mi treba love
- voljela bih prespavati sve dane do 9.1.2006.
- veselim se svim izlascima do 9.1.2006.
- hvata me prehlada
- sviđa mi se moj grubi glas dok sam prehlađena
- željela bih da mogu napisati sve što me smeta, ali nemam vremena,
- željela bih da mi ne smeta tako puno stvari, ali onda ja ne bih bila ja,
- želim dobiti bingo pogodak koji uporno igram svaki tjedan,
- željela bih da prestanem pizditi ovako.

I kada ja ljudima kažem kako sam ja jedno komplicirano biće, nitko mi ne vjeruje. Ja zaista ne lažem.

Zažmiri i baci novčić

21 prosinac 2005

Image Hosted by ImageShack.us

U totalnom sam delirijumu. Ili možda postoji gori izraz za moje stanje?
Borim se između dvije vatre.
Jedna vatra je posao koji je menadžerski i u kojem bih imala moć i u kojem bih postavljala stvari u firmi od temelja, koji nudi slobodu u odlučivanju, nudi odgovornosti, nudi kreativnost, nudi vrijeme za sebe, nudi sve ono o čemu sanjam godinama. Ne imati nikoga osim glavnog direktora iznad sebe, imati ljude ispod sebe, raditi za relativno dobru plaću i uživati.
Druga vatra je iskočila naglo. Posao je bitno različit od prvoga iako je u struci. Međutim, tu bih bila šljaker s dobrim beneficijama i relativno dobrom plaćom, koji će imati mogućnost biti kreativan, davati ideje, imati super radnu okolinu. Tu bih se morala ubijati od posla, ali to bi bilo adekvatno nagrađeno. Fer firma. Fer odnosi.

Kvragu, moja divlja priroda mi stalno govori da odem biti šljaker jer ću sa svojim žarom, voljom, idejama, vezama, znanjem i iskustvom kroz nekoliko godina dogurati daleko. Ako budem imala volje. Međutim, mogu zaboraviti godišnji kad ja hoću, mogu zaboraviti dolaske i odlaske u firmu kad ja hoću, moram se prilagođavati zakonima tržišta. Morat ću cijeli život raditi kao manijak i imat ću puno toga, ali neću imati baš puno privatnog života. Kvragu, divlja jesam, ali ne toliko da ću se cijeli život zakopati u knjige, certifikate i kompjutere. Ovaj posao nudi velike izazove koji su meni neophodni.

Moja druga, razumna priroda kaže da uzmem voditeljski posao. Tu ću raditi puno, ali u smislu vođenja ljudi, planiranja... ma svih onih stvari kojima se bavi voditelj. Imat ću vremena za svoje obrazovanje, ali onoliko koliko ja budem željela. Ako me za godinu, dvije, pet volja za učenje popusti, neću zbog toga imati posljedica. Dobavljači usluga i proizvoda će se meni dodvoravati, a ne ja njima. Godišnji kad hoću, putovanja kad hoću, posla koliko hoću... ma sve određujem ja sama. Radim, a opet imam sve svoje vrijeme samo sebi na raspolaganju. Ovaj posao nudi puno veću slobodu koja je meni neophodna.

Uh, ovo definitivno nije jednostavno. Sloboda ili izazov???????
Moram priznati da mi je već sada malo dosta svakodnevno učiti. Ja to volim, ali povremeno. Mislim, radim od jutra do sutra, ali kada mi pukne filme i poželim tri dana samo glumiti da radim, onda će to biti jednostavnije izvesti kada si šef J.

Kvragu, kvragu, kvragu... mislim da je ovo THE odluka. Biram hoću li biti u mirnoj vodi nakon svih ovih turbulentnih godina rada ili ću ići u još turbulentnije vode.
Toliko sam se trudila doći do pozicije voditelja, a sada me ova druga ponuda malčice pomakla iz mog kolosjeka.

Najrađe bih bacala novčić, ali moram najprije duboko udahnuti...

Sloboda ili izazov???????

Započinje tržišna utakmica

20 prosinac 2005


Image Hosted by ImageShack.us

Danas je the day. Šaljem jednu prijavu na natječaj za jedan posao i idem na razgovor za drugi posao. Vjerojatno će oba slučaja biti riješena do kraja ove godine. Znači, u novu godinu ili barem tijekom prvog mjeseca prelazim na novo radno mjesto. Bravo ja.
Međutim, koliko god me veseli prelazak na novo radno mjesto, toliko me hvata lagana nervoza zbog davanja otkaza sadašnjem poslodavcu. Krivac su poslodavci, naravno. Imaju krivo uvriježeno mišljenje da ljudi davanjem otkaza na neki način izdaju firmu. Što uopće nije točno. Umjesto da budu zadovoljni da im osoba ide na bolje ili da je probaju zadržati ako im baš puno vrijedi, oni smatraju da ih netko izdaje. Mrzim takvo razmišljanje i zato sam malo nervozna. Uostalom, kada sam u prošloj firmi davala otkaz naučila sam da poslodavci (većina njih ustvari) imaju jako malo poštovanja za svoje radnike i vrijediš im dok donosiš novac. E pa zašto onda radnici ne bi mogli imati isto mišljenje – poslodavac vrijedi dok mu donosi dobro. Kada krene loše, pakuj stvari i ideš dalje.
Uglavnom, ja uopće nisam zabrinuta što će od ova dva posla upaliti, nego sam više zabrinuta za davanje otkaza. Što ćeš, jedno loše iskustvo ostaje zauvijek negdje duboko u tebi i sada pušem i na hladno.
Nisam zabrinuta za poslove jer su oni mene tražili. Za jedan posao znam sve uvjete i savršeno mi odgovaraju. Za drugi ću uvjete saznati danas. A onda razmišljanja i premišljanja. Što i kako?
Jebi ga, opet kažem, ma ne brinem ja za novi posao. Uopće mi nije stresna situacija doći u novu firmu i krenuti „ispočetka“. Meni je stresna situacija otići iz stare firme.

Osvanuo je i taj dan

19 prosinac 2005


... dočekala sam da kažem: "Ja imam 30" :))))))))))))))))) i super se osjećam :)))))))))))))))))

Hvala... hvala od srca svim onim čestitkama koje su stigle i onima koje će stići...

Poslužite se s tortom.... odlična je... sama sam ju pekla :))))))))))))))))))

Stigao je odgovor iz daleka...

17 prosinac 2005


Ja ne znam pravilno opisati osjećaj sreće. Lako je uspoređivati tugu s nečim crnim, tamnim, hladnim... A kako opisati sreću? Usporediti je s vatromentom, suncem, svjetlom, euforijom.... uh, ne znam, ali upravo je osjećam. Provela sam par minuta izgovarajući opetovano čarobnu riječi "YES" i skačući i trčeći po kući kao da me netko ganja. Jer.... stigao je odgovor iz daleka.... proputovao je 800 km i došao do mene.... i YESSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS....

Mail je između ostaloga izgledao ovako:

JA:
Uopce nisam ocekivala da ce me to imalo emocionalno dotaci. Ma puno je situacija u kojima mislim da cu reagirati na jedan nacin ili necu uopce reagirati, a onda iznenadjenje... reagiram psihicki... reagiram fizicki... Pa ti si jedan izuzetan decko, a nisam ti htjela to tako javno prije priznati. Normalno je da upoznas nekoga posebnog. Drago mi je i nije mi drago.

ON:
...i ja sam osjetio nekakav nelagodan osjecaj kada sam procitao jedan od tvojih prijasnjih mailova u kojem si spomenila proslog decka i vezu...ni meni nije bilo drago...ne zbog nekih zluradih ili slicnih razloga, nego jednostavno zbog toga sto sam te u vrlo kratkom kontaktu prepoznao kao veoma kvalitetnu i izuzetnu mladu zenu...osjetio sam odredjenu ljubomoru ...ostavila si na mene snazan dojam...eto da i ja priznam...a misljenje o meni koje si napisala u gornjem tekstu mi veoma laska te me cini sretnim...hvala...

JA:
Ti si tamo. Ja sam ovdje. Svatko u svom svijetu, a svjetovi su spojeni samo tom sponom koju cine poruke. Ma smijesno je uopce razmisljati o tome koliko je to cvrsta spona. Ali... vidis... hvatam se za nju...
Sto bih trebala napraviti? Pa nismo niti jednom rjecju ikada uopce niti razmatrali... niti predvidjali... niti spominjali... niti se nadali... niti zamisljali... niti ocekivali... nismo niti poricali... Pustili smo da jednostavno ide „ostajanje u vezi“, a da nismo imali razloga... Ja sada mozda ipak vidim smisao... stalo mi je...

ON:
...mislim da smo imali i da imamo razloga...meni je zbog svih prije navedenih rijeci dovoljan razlog samo zadovoljstvo sto smo u kontaktu...cak i ako smo u nekoj vezi...i potpuno se slazem s tobom da je zbog medjunarodnih i kilometarskih ogranicenja, a i zbog inteziteta ostalih obaveza koje imamo, jednostavno bilo nemoguce da se nas kontakt i druzenje obogati i druzenjem u privatu...jednostavno je tako...ali ta situacija ne iskljucuje nista, pa ni smisao...a bilo bi mi veoma zao da izgubimo kontakt, te da tako sami iskljucimo mogucnost da nas zivot iznenadi...

JA:
Moj nepoznati prijatelju... ovo ce mi biti najteza poruka koji cu ti ikad poslati...
Da sam lagala, bilo bi mi tesko jer ne znam lagati... Rekla sam istinu, ali biti ce mi tesko jer istina uvijek ima neke posljedice... po bilo koga...

ON:
...nadam se da nece doci do nikakvih posljedica...osim pozitivnih...


Ma čim sam vidjela njegovo ime u mailbox-u, odmah sam kliknula... bez oklijevanja.... Kvragu, pomislila sam, što god da piše, bolje da znam ODMAH.

Kad ono, YESSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS :) :) :) :) :) :)

Other me... wraoooo

15 prosinac 2005

Što da kažem? Dosađujem se na poslu. Takvo je razdoblje godine kada svi samo razmišljaju o domjencima. Ništa mi se ne radi jer razmišljam o novim ponudama za posao. A moje šefove očito boli ona stvar za to... Nikome ni traga ni glasa... A ja koristim situaciju jer kada mačke nema, miševi kolo vode :)

Od dosade otvorih onu smješnu web stranicu s raznoraznim kvizovima i odabrah za danas onaj o mojoj demonskoj strani. Zabava ili ne, ima nešto u tome :)))

HASH(0x8b3d054)

Tiger demon.
You have a hot, short temper, and don't let anyone mess with you, so they CAN'T underestimate you. When you have the chance to fight..you show no mercy.
You have friends even though you say you don't need any.
Your element is fire.(AWSOME) Your colors are orange, green, and black.


What's your half demon side? (ANIME pics)
brought to you by Quizilla

15:42

Još uvijek je dosadno pa tražim asteški horoskop. Ja sam orao. Za orlove kažu:

Izuzetno dominantnog karaktera, ugledni su i posjeduju moć, sposobni su lideri koji vješto postižu izuzetne poslovne rezultate. Impulsivni i strastveni spremni su riskirati kada je to potrebno iako često na njihove odluke više utječe instinkt nego razum. Impulsivni, energični, vjerni prijatelji koje duboko pogađa izdaja. Nestrpljivi i žestoki ljubavnici veoma su darežljivi dok su bezuslovno obožavani. Slaba sujeta je često uzrok problema u odnosima. Kompatibilni su sa osobama rodenim u znaku Zmije, Psa i Orla.

E pa sada, da nema istine :))))))

Ja više ništa ne razumijem

14 prosinac 2005

Image Hosted by ImageShack.us

Ma mogu biti još 10 puta pametnija, iskusnija, mudrija, lukavija i ne znam ti ja što, ali ja fakat nikada neću razumjeti taj muški rod.

Upravo sam provela sat vremena razgovarajući s mojim bivšim. ONIM bivšim koji mi je zadavao toliko problema dok nisam napravila rez. Postigla sam puno. Razgovarala sam s njim s guštom, ali samo zato što je on sada bio na strani da pita hoćemo li se vidjeti, a ja sam ta koja odlučuje o svemu :)). Ajde, ako ništa drugo, ovaj telefonski razgovor definitivno je popravio raspoloženje nakon onog današnjeg koji me ubio u pojam...
Ovaj razgovor mi je bio interesantan :))) Jaaaaaaaaaaaaaaakoooooooooo....

Previše sam sada dobre volje da bih mogla staloženo objasniti situaciju.
Stvar je zapravo vrlo jednostavna: želi sex samnom.
Pustit ću na stranu sada sva retorička pitanja tipa „Kako si ti meni?“, „Što ima novoga?“, „Kako posao?“, bla, bla..... Pustit ću na stranu sve komplimente tipa „Pa ti si super cura“, „Ti si posebna“, „Ne mogu ne misliti na tebe“, „Sigurno super izgledaš kao i uvijek“, bla, bla....
Činjenice koje ne mogu pustiti na stranu su a) on još uvijek ima djevojku s kojom planira skijanje i b) hoće provesti vikend samnom. U Zagrebu. Ovdje. On hoće doći u Zagreb za moj rođendan i pokloniti mi sebe.
Sada je to samo koji mjesec zakašnjela reakcija. Da je to htio dok smo bili zajedno, nitko sretniji od mene. Sada sam se tome jako dobro nasmijala. Priznajem da godi čuti da netko želi doći provesti vikend s tobom, ali hello, pa nisam ja automat koji uključuješ po potrebi.
OK, priznajem da ne bi bilo prvi put da se zbog dobrog sexa družim s bivšim s kojim su osjećaji (sada) pod kontrolom. Dobar, štoviše odličan sex je uvijek dobrodošao jer, kvragu, pa to je potreba. Ali, baby, ne kada ti zaželiš.
Uostalom, koja je to fora da pored svoje cure mene zoveš na vikend? Nađi neku koja ti u sexu odgovara kao ja, ili čak bolje. Nauči je onim stvarima koje smo mi izvodili, smisli nešto, riješi problem na drugačiji način... ali nemoj mene uplitati u to.
Ja zaista ne razumijem te muškarce. Neću reći da su svi isti, jer NISU, ali ja više niti jednog ne razumijem.
Zato, fup (danas smo komentirali neke slične stvari) i ostali dečki koji ste posjetioci ovog ludog bloga, pokušajte jednoj zbunjenoj djevojci objasniti u čemu je stvar da ne želite vezu s djevojkom (govorim općenito), ali želite ju imati u blizini za potrebe za koje možete naći bezbroj drugih djevojaka. Ma objasnite bilo koju mušku situaciju jer ja više nisam pametna po tom pitanju, a mislim da nakon svake veze postajem još bedastija.
Cure drage, savjeti i iskustva dobrodošli.

Ja fakat trebam pomoć jer meni više ništa nije jasno.
Image Hosted by ImageShack.us

Aha... da... da... super... dobro... baš tako... moram ići... zovu me...

Jedva, jedva sam se suzdržala da nekulturno ne poklopim slušalicu. Meni telefon služi isključivo za kratke dogovore. Ja ne volim pričati na telefon bajke niti priče od Kulina bana pa do danas. Ja za to nemam vremena. Ako trebaš priče, dogovori sastanak uživo, a ako to ne želiš, miči mi se s puta. Ja jednostavno ne želim i ne volim pričati dugo na telefon.

Nazove mene jedan tip maloprije. Razgovor je trajao 27 minuta (?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!), a jedino što sam ja uspjela progovoriti u tih 27 minuta navedeno je u naslovu.
Neki ljudi jednostavno imaju potrebu držati monolog bez obzira na temu, bez obzira na publiku, bez obzira na tuđe vrijeme... Razgovor nije vodio ničemu... Nakon 10 minuta sam prvi put rekla da moram ići... pa nakon 17 opet... Samo opraštanje je trajalo 10 fucking minuta....
Kvragu, bio je fiksni telefon i vjerojatno budući poslovni partner pa nisam mogla samo poklopiti (ah, glupi poslovni svijet), ali da je bio mobitel... odmah bih primjenila onu foru: „Halo, halo.. slabo vas čujem.... klik... tu-tu... tu-tu... „

Ma i kad je posao u pitanju, za neke ljude je bolje ne imati s njima posla, nego imati. Ne vrijedi to toliko truda, živaca i vremena. Čovjek me je jednostavno ubio u pojam. Ne treba ni spominjati da sam cijelo vrijeme razgovora tipkala po tastaturi, otvorila 101 Internet stranicu, gledala kako vani pada snijeg, crtala po papiru, slagala logičku kockicu... i samo ponavljala tekst iz naslova...
Pala mi na pamet ona fora video telefona. Ja sam izraziti protivnik tih stvarčica. Ne želim da me takvi kao ovaj vide što sve radim dok oni recitiraju besmislene stvari. Ma ne želim uopće pomisliti na to. Hoću sadržati svoje pravo da radim face, glupiram se, crtam, pišem, čitam nešto sasvim deseto... kad već moram visiti na telefonu... A ne volim visiti na telefonu...
(Izuzetak su dragi ljudi :) )

Hm, gdje sam li to zadnji put vidjela?

13 prosinac 2005

Sada se već privikavam na činjenicu da postovi koje čitam imaju neki triger koji mi misli na brzinu usmjeri u nekom drugom pravcu.
Umorna nakon cijelog dana, sjedam za računalo i odlučujem samo čitati postove, ostaviti svoj trag i leći. Međutim, jedan post mi je kotačiće u mozgu pokrenuo brzinom pucketanja prstiju. Sjećanje na lijepe stvari... u životu... općenito...

Prava istina je da mi se lakše sjetiti ružnih stvari u životu. Mogla bih ih od šuba nabrojati bar deset i još bih imala problema poredati ih na toj skali po težini jer... sve bi htjele biti na prvom mjestu...
OK, OK, ajde se sada skoncentriraj i nabroji deset lijepih... Deset lijepih!!!!!!!!!! To će morati biti neka ludo dobra koncentracija...

Ja jednostavno ne razumijem kako taj ljudski mozak funkcionira. Ma tko mu daje pravo da pamti ružno, a zaboravlja lijepo. Ružno je u prvoj ladici, a za lijepo se moram sjetiti gdje sam spremila i zadnji put vidjela.
I ne mogu vjerovati da se u priči u društvu uvijek natječemo da ispričamo primjer iz života trudeći se pronaći onaj koji je najgori, najstrašniji, najtužniji... Kada se priča o lijepim stvarima, onda od sto glasa, glasa čuti nije...

Morat ću započeti generalku u ladicama mojih sjećanja.... ružna lete van... lijepa će na vrh polica da se vide izdaleka...

Moj nepoznati prijatelju...

12 prosinac 2005

Posebni su trenuci kada slušam Celine Dion na francuskom. Taj božanstveni glas spojen s božanstvenim jezikom. A proklet je bio dan kada sam to prvi put čula.
Proklet dan prije 5 i pol godina, ali Celine je ostala u nezaboravnom sjećanju.... njene riječi koje ne razumijem, ali osjećam... melodija koja nosi... koja smiruje... koja prenosi staloženost, razumijevanje.... baš ono što sada trebam...

Uopće nisam očekivala da će me to imalo emocionalno dotaći. Ma puno je situacija u kojima mislim da ću reagirati na jedan način ili neću uopće reagirati, a onda iznenađenje... reagiram psihički... reagiram fizički...

Jedan mail u kojem javlja vijest: „upoznao sam jednu mladu zenu, koja je u zadnje vrijeme poprilicno zaokupila moju paznju i uskovitlala emocije, ali jos je sve vrlo frisko i u fazi adaptacije...vidjet cemo sto nam vrijeme nosi...“ mi je unio neki čudan osjećaj.
Ma to je samo On. Pa mi nikada nismo niti bili u prilici da budemo išta osim poznanika koji se tu i tamo pozdrave putem SMS-a ili maila. Pa između nas je 800 km udaljenosti i jedna večer provedena u ugodnom razgovoru prije godinu i pol. To je sve što smo imali.
I što bih sada trebala odgovoriti? Da mi je drago zbog njega? Pa je, ali i nije. Jebiga, što mislim da će se promijeniti ako kažem da me to dotaklo? Hoće li se uopće što promijeniti? A što će se dogoditi ako kažem da je to super vijest i da mi je drago? Hoće li se uopće što dogoditi?
U mailu u kojem mi javlja da je upoznao Nju, kaže: „veliki pozdrav uz zelje da si cesce izmjenimo koji mail...cujemo se...“ Češće? Što će biti drugačije? Bojim se... ništa...

Ma ustvari mi se čini da reagiram smješno. Pa kako je on reagirao kada sam ja njemu rekla da sam upoznala Njega? Tada nisam razmišljala kako će on reagirati na to. Zašto bi on sada trebao paziti na to kako ću ja reagirati na vijest da je on upoznao Nju? Htio je to podijeliti samnom. Trebala bih se iskreno veseliti.

Moj nepoznati prijatelju... a što mi mislimo da će se dogoditi kada ustrajno nastavljamo izmjenjivati poruke? Jel' moguće da svaka poslana i primljena poruka skrati udaljenost među nama? Jel' moguće da svaka poslana i primljena poruka otkrije nešto što ne znamo, kada zaista ne znamo ništa?
Moj nepoznati prijatelju.... ne znam te uopće, a znam te tako dobro... ne vidim te od dana kada smo se upoznali, ali tvoje lice je ispred mene sa svakom tvojom porukom...
Moj nepoznati prijatelju... unio si nemir kakav vjerojatno ni ti ni ja nismo zamišljali...
I baš sada bih te htjela pitati da li je tebi unijela nemir vjest da sam upoznala Njega. Htjela bih znati ono što je nemoguće saznati. Kao da će to promijeniti išta? Neće ništa. Ti si tamo. Ja sam ovdje. Svatko u svom svijetu, a svjetovi su spojeni samo tom sponom koju čine poruke. Ma smiješno je uopće razmišljati o tome koliko je to čvrsta spona. Ali... vidiš... hvatam se za nju.... i čitam sve mail poruke koje smo razmjenili...
Nisam ti javila da sam opet sama, sada tek vidim. Palo mi je na pamet jer sam pred malo čula riječi od jednog dečka: „Pa zašto mi prije nisi rekla da si sama? Ne bih počeo ništa s ovom curom.“ Nisam mu rekla jer mi nije bilo bitno. Ali grizem se što to tebi nisam rekla. Kako sam to mogla preskočiti? I da li bi išta bilo drugačije? Pa nismo niti jednom rječju ikada uopće niti razmatrali... niti predviđali... niti spominjali... niti se nadali... niti zamišljali... niti očekivali... nismo niti poricali... Pustili smo da jednostavno ide „ostajanje u vezi“, a da nismo imali razloga... Ja sada možda ipak vidim smisao... stalo mi je...
Moj nepoznati prijatelju... ovo će mi biti najteža poruka koji ću ti ikad poslati...
Ako budem lagala, biti će mi teško jer ne znam lagati... Ako kažem istinu, biti će mi teško jer istina uvijek ima neke posljedice... po bilo koga...


23:02

Otišla je poruka... sjedim... zamišljam tvoje lice kada ju otvoriš... pročitaš... ne, ne, ne.... ne želim zamišljati taj trenutak... strah koji osjećam je prevelik... ranjivost koju osjećam je nerealna...
Zašto ti se to bojim priznati? Ovo pitanje nije moglo iskočiti u boljem trenutku. Hvala ti. Bojim se priznati jer se bojim poraza... bojim se gubitka... bojim se neuspjeha... bojim se tuge...

... bojim se noći koja je preda mnom...
... bojim se novog dana...
... bojim se svake noći i svakog dana do tvog odgovora...

Promjene su jednostavno dio mene


Donijela sam odluku. Mijenjam posao. Točnije, mijenjam firmu.
Nije meni u ovoj loše. Super je u odnosu na bivšu. Ali želim bolje. I želim nešto novo. Želim više izazova, novu sredinu, moć, ponovno stvaranje nečega... osjetiti kako je to kad je nešto tvojih ruku djelu.
Ovdje je postalo monotono. Sve što sam mogla napraviti bolje, napravila sam. I sada stagniram. Ne mogu ja to. Ne osjećam se više korisno.
Od početka sam znala da će to samnom biti problem. Od dana kada sam počela intenzivnije razmišljati o poslu i to tome kada ću se ja zaposliti, znala sam da će biti problem zadržati se na jednom mjestu duže vrijeme. Ne mogu ostati ovdje gdje su neke promjene učinjene i sada šefovi više ne žele ići u nove promjene, a stari način ne valja.
Hvala lijepo, bilo je super dok smo imali zajedničke ciljeve. Sada su se razišli. Idemo svatko svojim putem. No hard feelings, ali svatko želi da mu bude najbolje.
E pa ja zato odoh tamo gdje će biti bolje. Jedino što ne volim te faze pregovaranja u kojima svaka strana želi ono što je najbolje za nju. To može trajati i trajati. Naročito u ovakvim situacijama kada je promjena posla čisti hir kojim se zadovoljava glad za novim izazovima, a ne prijeka potreba. Neću preći u novu firmu pod svaku cijenu. Imam svoju. Imam svoje želje i potrebe. Ma ne dolazi to preko noći. Nisam se ja samo probudila i odlučila: „Moja cijena je tolika. Uzmi ili ostavi.“ Iza mene stoje rezultati. Iza mene stoje dani i noći, vikendi i godišnji, provedeni za računalom. Naradila sam se da bih napokon došla do pozicije gdje ja mogu birati. I to se isplatilo.
Ovdje je pala motivacija, pala je ambicioznost, zasićenje je došlo do ruba čaše, želje za novim poticajima nema... znam sebe... to znači kraj.
Idem polako, ali sigurno onim ciljevima koje sam si postavila davno.
Da bih ih postigla, mijenjam posao. Ovdje je bilo dosta. Pregovori započinju i samo se nadam da će biti kratki, efikasni i na obostrano zadovoljstvo. Jupiiiii, jedva čekam.... :))))))

Ne mogu opisati oduševljenje ovim...

11 prosinac 2005

Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So throw off the bowlines. Sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails.
Explore.
Dream.
Discover.


Mark Twain

Ako nakon čitanja ovih redaka ne poželite odmah učiniti nešto novo, drugačije, izazovno.... za sebe, za druge... ne znam što drugo vas može natjerati.

Nemam za sada stvari za koje žalim da sam ih učinila, srećom nemam niti onih za kojima žalim da ih nisam učinila. Ne propuštam prilike, ne bojim se novih stvari, ne povlačim se pred izazovima. Danas sam tu, sutra tko zna gdje. Danas radim jedno, sutra ću možda nešto sasvim drugo. Smatram to velikom vrlinom.
Ako ne probam, neću znati da li bih uspjela ili bih propala. Ako uspijem, bravo za mene. Ako propadnem, naučit ću nešto novo što će mi otvoriti nove puteve. Kako god okreneš, pozitivan stav je taj koji vodi.

Pozitivan stav i avanturistički duh. U poslu, u životu, u ljubavi.... u svemu... i uvijek...

Misli mi bježe razmišljanjima o ljubavi

10 prosinac 2005

Image Hosted by ImageShack.us

Vratila sam se opet razmišljanjima o ljubavi. Vani je užasno hladno. Mrak se već pomalo spušta. Radim... a misli tu i tamo pobjegnu razmišljanju o ljubavi. Neću niti pokušavati oduprijeti se tome. Jednostavno ću prihvatiti to stanje i nositi se s njime što je moguće lakše. Sreća da ću večeras provesti večer u velikom društvu. Nadam se i veselom. Inače, ne znam što bi mi se sve motalo po glavi.
Ma nije loš ovaj feeling, ali osjećam se ranjivom, nezaštićenom, slabom... Osjećam da bih "pala" na bilo koga tko bi pokazao malo više pažnje prema meni. Ne želim pasti na bilo koga.
Ovo ustvari nije dobro razdoblje... jer, ako mi se bilo tko približi... ja ću se, kao malo dijete željno nečije ljubavi i zagrljaja, uhvatiti za bilo koga. A onda opet otići, kada se vratim svojoj razboritosti, hladnoći i samodostatnosti.
Danas u meni vlada onaj osjećajni dio mene, onaj kojeg baš ne volim previše, onaj kojeg potiskujem što je više moguće. Volim kad se ovaj dio mene pojavi kada sam u vezi. Međutim, ne volim kada se pojavi sada... dok sam sama...

Slušam pjesmu Snena od Putokaza... i zamišljam ove stihove:

Hodati po jezeru
Na visokim petama
........
I voziti se romobilom
Oko Mjeseca
.........
Tko to može
Tko to može


Zamišljam da ja to mogu...

A lijepo pjesma kaže...

09 prosinac 2005

Image Hosted by ImageShack.us

How high are the stakes?
How much fortune can you make?
How high are the stakes?
How much fortune can you make?

It's funny, I spent my whole life wanting to be talked about
I did it, just about everything to see my name in lights
Was it all worth it? And how did I earn it?
Nobody's perfect, I guess I deserve it

How high are the stakes?
How much fortune can you make?
Does this get any better?
Should I carry on?
Will it matter when I'm gone?
Will any of this matter?

It's funny how everybody mentions my name, they're never very nice
I took it, just about everything except my own advice
Was it all worth it? And how did I earn it?
Nobody's perfect, I guess I deserve it

How high, does it make a difference?
Nothing lasts forever
Should I, will it matter when I'm gone?
Will any of this matter?

How high are the stakes?
How much fortune can you make?
Should I carry on?
Will it matter when I'm gone?

How high are the stakes?
(How high, does it make a difference?)
Nothing lasts forever
Does this get any better?
Should I carry on?
(Should I, will it matter when I'm gone?)
Does it make a difference?
Will any of this matter?
How high are the stakes?
How much fortune can you make?
Should I carry on?
Will it matter when I'm gone?

How high are the stakes?
How much fortune can you make?
Should I carry on?
Will it matter when I'm gone?

Tijelo


Odnos mene prema mom tijelu vrlo je jednostavan. Ja volim svoje tijelo. Štoviše, obožavam svoje tijelo. I jako na njega pazim. I brinem se o njemu. I radim na njemu. Ono nije savršeno, ali ja sam zadovoljna njime.

Oduvijek se bavim nekim sportom. Od malih nogu. Body building mi je velika ljubav. Onda se ljubav proširila na borilačke vještine. Onda je došlo penjanje. Nije tu samo stvar dobre psihe jer izbacujem negativnu energiju i uživam u prirodi. Stvar je i tijela. Ono je zdravo, dobrog izgleda i gipko je. Možda ću ostaviti dojam da sam opsjednuta svojim tijelom. Briga me. Ono je moje i želim biti opsjednuta njime. Ja u njemu stanujem. Ja ga nosim sa sobom svugdje. Ja ga oblačim i svlačim. OK, dogodi se da to učini i netko drugi :).
Ja ga hranim, ja ga perem, ja ga njegujem kremicama i losionima.

Volim gledati svoje tijelo. Volim ga promatrati u ogledalu dok se presvlačim, dok se tuširam. Volim ga dirati. Zaista, sve to volim raditi. Pratim promjene na njemu. Jel' imam mišić više ili mišić manje? Jel' centimetar šire ili centimetar uže? Jel' grudi još uvijek stoje na svom mjestu ili su preselile kat niže? Jel' guza jednako čvrsta kao i kad sam dobila zadnji kompliment za nju? Jel' još uvijek privlačno i erotično kao uvijek?
Zimi ga skrivam u debeloj odjeći da mu nije hladno. Ljeti ga otkrivam i uživam u njemu i zaista volim kada ga primijete i ostali. Volim komplimente o svom tijelu. Upravo zato što ga toliko pazim i mazim, volim čuti i vidjeti da se to primijeti.

Ima dana kada ga mrzim. Dani kada se loše osjećam. Onda mi i tijelo nije moje tijelo. Gledam ga i čudim se u čijem sam to tijelu. Srećom, malo je takvih dana.

Ma nisam perfekcionista, nisam ni narcisoidna. Jednostavno, njegujem neki poseban odnos prema vlastitom tijelu. Toliko je znoja, i snage, i boli, i vremena, i živaca, i novaca utrošeno u njega da gledanje vlastitog tijela u ogledalu postaje ogromna satisfakcija.

Ako nema ljubavi za tu ljusku koja okružuje dušu, onda ono nikada neće biti lijepo. Ni samoj sebi, ni drugima.
Mislim da mi moje tijelo tu ljubav vraća tako da još uvijek dobro izgleda. Uvijek može i bolje, ali, neka ostane ovakvo kakvo je sada i ja i moje tijelo živjet ćemo sretno do kraja života.

Život u kojem sam sama sebi na drugom mjestu?

07 prosinac 2005

Image Hosted by ImageShack.us

Umjesto Cosmopolitena, za koji sam zaključila da definitivno više ne može biti „lektira“ niti dok čekam autobus na kolodvoru na putu za Rijeku, zadnji put kupila sam Elle (mislim da se tako zove i piše). OK, moram priznati da je to već nešto normalnije. Tu se ipak da nešto pročitati za što odmah ne pomislim kako želim sresti autor(a)icu i udaviti ga/je na licu mjesta.
Zaustavila sam se na tekstu koji govori o braku, a u kojem progovaraju žene. Hm, zamislih se nad svojim stavom o braku. Oooooo mijenjao se on kroz godine mog odrastanja.

Prva faza bila je definitivno i apsolutno NE braku. Zaista sam kategorički tvrdila da mi ne pada na pamet udavati se i biti žena koja će kuhati, prati, peglati, pu.... (kako se kaže) mužu i imati ne znam ni ja koliko djece. To nije postojalo za mene. Oduvijek sam bila za karijeru i poslovne uspjehe.

Onda je došla faza u kojoj sam imala veze koje su bile odlične i koje su vodile braku i čak sam se s vremenom prilagodila tome da bih se možda mogla udati. MOŽDA, ako bi muškarac zaista bio nešto posebno, nešto za što bi vrijedilo „žrtvovati“ slobodu. Ali, o djeci nikako nisam željela razmišljati. Tu je bilo kategoričko ne. A što da kažem?
Bila su četiri muškarca s kojima sam razgovarala o braku i onda kada je razgovor postajao vrlo ozbiljan, ja zbrisah. Zašto? Nemam pojma. Ni dan danas mi nije žao. Da li je razlog strah od vječnog vezivanja? Vjerojatno jeste. Da li nešto drugo nije štimalo što možda nisam mogla zamisliti za cijeli život kao manu? Možda je bilo i to.

Sada je na snazi treća faza. U toj fazi sam indiferentna prema braku i prema djeci. Nadam se da se majke neće zgroziti nad ovom izjavom. Međutim, ona ne znači da ja ne volim i ne želim djecu. Ona samo znači da se kod mene nije razvio pravi majčinski instinkt. Međutim, ako mi se dogodi djete, rodila bih ga. I vjerujem da bi se onda moj stav promijenio. I da bih bila najbolja mama na svijetu.
Vraćam se na brak. Indiferencija prema braku znači da se ne žurim udati pod svaku cijenu jer mi kucaju razni satovi o kojima svi pričaju. Ja se ne osjećam tako. Čekat ću onu jednu posebnu osobu s kojom bih voljela imati posebnu vezu. Hoće li ona biti ovjerena pred bogom ili vragom, nije bitno. Bitno da štima. Da, ja želim imati posebnu osobu i biti s njom dok bude obostrana želja takva. Mislim da ja želim biti vječna djevojka koja ima svog dečka s kojim uživa. O ostalome ne bih ako baš ne moram. Ja nikada zaista nisam zamišljala kako će izgledati moja udaja. Mislim da se još uvijek prilagođavam na činjenicu da je normalno udati se jednog dana.

Ma živjela sam ja s dečkom i to je bilo jedno od najljepših razdoblja mog života. I da, imala sam uspješan posao i radila sam kućne poslove i imala svoju slobodu. To je bila veza u kojoj je svatko imao svoj dio života i imali smo zajednički život. Probala sam, imam dobra iskustva, ali svejedno strah od bračnog vezivanja ostaje. Ili to ili strah od muškarca koji će me pokušati „staviti na red“ u smislu da neću moći izlaziti, putovati, baviti se sportom u ovolikoj mjeri.

Što je kod mene izazvalo ovako mišljenje duga je priča. Prava priča za neki drugi razgovor sa sobom (i vama).
Ono što mene zanima jest što je to što brak zapravo donosi? U čemu je razlika između braka i tzv. divljeg braka? U nekim zakonskim pravima? To je jedino što mi pada na pamet. Zakon se drugačije odnosi prema zakonitom bračnog drugu nego onom divljem :).

U tekstu koji sam čitala zaintrigirala su me pitanja:
1. Da li nam (ženama) brak donosi obveze, a mužu prava?
2. Od kada zarađuju za život i nose se sa svijetom oko sebe, zašto bi pristale na život u kojem su same sebi na drugome mjestu?
Bila je tu i izjava: Brak je rad i ne može uspjeti prepušten slučaju. Aha, kao veza nije. Ma i veza je rad i trud i ne može biti prepuštena slučaju.

Ma što god bila prava istina, znate što? Ja ću ipak priznati da se bojim odreći potpuno svoje slobode na papiru. Strah je vrag, a mislim da sam upravo dokučila svoj najveći strah. Ostati bez slobode i ući u život u kojem ću sama sebi biti na drugom mjestu. Mislim, ne govorim o nekom vremenskom periodu kojem se nazire kraj. Govorim o periodu do kraja života. I sad, dok pišem, sve mi je gore o tome razmišljati.

Vjerujem da ima puno ljudi koji ne mogu zamisliti ovakav stav. Vjerujem da ima i onih kojima je to normalno. Niti jedni niti drugi ne razumiju drugu stranu. I možemo jedni druge uvjeravati kako je baš ova naša strana bolja, ali to nema smisla. Ostanimo svatko na svojoj strani jer očito smo tako naučili živjeti i to je ono što nas u životu vodi.

Moja draga mama mi dan danas kaže: „Kćeri, kako si prostreš, tako ćeš ležati“. Mislim da sam je zaista preozbiljno shvatila i sada tu prostriku namještam.. namještam... i opet namještam, a ona nikako nije idealna.

Blagdani i kalorije :))

A što reći? Dolazi vrijeme kada se jakoooo puno i slasno jede i uživa :).
Da bi se ove godine lakše pristupilo tom činu, ovo su upute kako brojati kalorije (stigle mailom naravno) :)

1. Ako nešto pojedeš, a da te nitko ne vidi, to nema kalorija.

2. Ako popiješ dijetalnu colu i uz to poklopaš cijelu čokoladu, kalorije iz čokolade tada uništi dijetalna cola.

3. Ako jedeš s drugima, broje se samo one kalorije koje si pojeo više od ostalih.

4. Hrani koja se konzumira iz zdrastvenih razloga, kao npr. torte, čokolada, pivo, vino, rakija se NIKADA ne broje kalorije.

5. Što više se trudiš udebljati ljude koji su svakodnevno oko tebe, tim mršavije ćeš ti djelovati!

6. Hrana koja se konzumira kao dio zabave (kokice, čips, štapići, kiki riki, čokolada, keksi, bomboni), npr. dok gledamo film ili slušamo muziku, ne sadrži nikakve kalorije jer se ne konzumira kao prehrambena vrijednost, već kao dio zabave.

7. Sve što se poliže sa žlica, noževa, lonaca i posuda tijekom pripreme hrane, ne sadrži nikakve kalorije jer je dio pripreme hrane.

8. Hrana iste boje sadrži i istu količinu kalorija (npr. paradajz i marmelada od jagoda, šampinjoni i bijela čokoloda).


Dakle, nema bojazni! Dobar tek!

Razum pokreta je puno više...

06 prosinac 2005


Razum pokreta znači svjesno činiti to što činite:
- saznanje o svom tijelu, učiti se pokretu s preciznošću, bez rasipanja energije;
- saznanje kako spojiti brzu seriju pokreta;
- prepoznavanje pozicije ravnoteže diktirane dostupnim hvatištima,
- predviđanje slijedećih pokreta koje treba zapamtiti danima kasnije kako je pojedini dio uspona izveden.

To je oblik razuma koji nam priroda daje, kao sposobnost da pišemo, i neki je imaju više nego ostali, ali ako ne učinite pozitivne korake da je razvijete vi nikada nećete znati da je imate.
A razum pokreta se najbolje razvija upravo tamo gdje vam je najviše i potreban - na teškoj stijeni.

Manolo

Razum pokreta puno je više. Baš zato me penjanje toliko zarobilo. Nije to samo penjanje po stijenama. Nije to samo jedan vikend proveden u prirodi.
To je povećanje psihičke snage.
To je razumno procjenjivanje rizika koje učiš i primjenjuješ cijelog svog života.
To je unutarnja snaga koju nitko ne može ugroziti jer si je stvorio razumom.
To je izgradnja osobe koja se drugačije postavlja prema svemu u životu.
To je pozitivna osoba koja promatra, uspoređuje, procjenjuje, donosi odluke na temelju činjenica, donosi mišljenje na temelju vlastitih podataka, planira, samostalno djeluje.... i uvijek.... zapamtite.... uvijek dođe do cilja!
Neki put odmah, neki put ponovljenim akcijama.
Ali uvijek :))

Preludij by D.P.

04 prosinac 2005


U doživljavanju ženske slobode
nemoj pogriješiti
misleći
da sve ti je otkrila.
Svaka žena ima tajnu.
Trebat će ti
više od ljubavi
više od nježnosti
više od snage i hrabrosti
da uđeš u njen svijet.

Najsretnije biće na kugli zemaljskoj

03 prosinac 2005

Nakon onog dana D kada sam opet udahnula punim plućima, osjećam se božanstveno. Pretpostavljam da se to osjeti i vidi na meni jer, od tada sve je krenulo na bolje (kuc, kuc u drvo).
Što se tiče posla, čak i tu s dobroga ide na bolje. Ima nekih prijedloga, nekih novih projekata, nekih novih ideja koje, ako prihvatim i odradim, mogu značiti veliku odskočnu dasku za moju karijeru. Naravno da ću to prihvatiti. Iako je 12. mjesec poznat po prazničkom raspoloženju i domjencima, ja ću malo stisnuti zube i, uz uživanje, ostvariti i poslovne ciljeve.
Ma, to je ono što je popratno. Ono što me dodatno motivira jest jedan poziv na kavu. Ma, akteri su već poznati.Onaj Mlađi dečko i ja. Međutim, nije bitno. Bitno je da je osoba suprotnog spola opet izrazila želju za mojim društvom. Sat-dva dobrog društva neće biti na štetu. Upravo suprotno :)

Ovaj mjesec je, unatoč Božiću, u mojoj okolini mjesec darivanja. Tri jako dobre prijateljice imaju rođendan. Ja imam rođendan koji se bliži pomalo. Božić dolazi. Pokloni se dijele na sve strane. Vesele. Ja sam već započela i s kupovinom, ali i s dobivanjem. Jučer sam dobila vijest da me čeka predivan poklon. Danas sam dobila predivan uranjeni poklon.

Eto, posao ide. Muškarci se polako vrte oko mene. Snage i volje za treninge imam više nego obično. Zdravlje i fizička kondicija nikad bolje.

Ja imam samo jednu želju za moj rođendan, za Božić i za Novu godinu. Neka mi svaki mjesec u slijedećoj godini bude ovakav kao što je ovaj 12. započeo. Ja ću biti najsretnije biće na kugli zemaljskoj.

Čestita borba

01 prosinac 2005

Nakon dužeg vremena ponovno sam u ruke uzela Coelhov Priručnik za ratnika svjetlosti. Ja jesam Ratnik svjetlosti. I uvijek ću biti. To nije nimalo lako. Čitajući Priručnik prvi puta... često sam pomišljala da su to skoro pa nemoguće situacije. To običan čovjek teško postiže. Zaista, teško je, ali ne i nemoguće.
Danas sam opet uzela knjižicu i čitala. Nakon ovih nekoliko zadnjih dana pravog rata u meni, samnom i s Njime ovaj opis Ratnika poklanjam sebi i jednoj dragoj mi osobi:

Ratnik svjetlosti ne odugovlači u beskonačnost istu bitku - pogotovo ako ne vidi napretka ni nazatka.
Ako u bitki nema pomaka, shvatit će da valja sjesti s neprijateljem i raspraviti o primirju; obojica su se iskazala u umjetnosti mača, i došlo je vrijeme da se pokušaju sporazumjeti.
To je čin dostojanstva - a ne kukavičluka. To je odmjeravanje snaga i promjena strategije.
Zacrtavši mirovne planove, ratnici se vraćaju svojim domovima. Ne moraju nikome ništa dokazivati; vodili su čestitu borbu i očuvali vjeru. Svaki je od njih pomalo popustio, učeći se tako umijeću pregovaranja.

Bez naslova ovaj put :) ...

Prilično je kasno. Možda i prilično rano. Koga uopće briga za vrijeme :).
Vjerujem da je post poseban. OK, u prilog ide činjenica da je post pisan nakon par pića previše, ali kako kažu, što trijezan misli, pijan govori.

Završio je poslovni dio. Sjedim u hotelu, gledam Rijeku u daljini. Za mene čudan pogled. Obično iz Rijeke gledam Opatiju i divim se pogledu te pokušavam po svijetlima odgonetnuti što je što. Ovaj put perspektiva je drugačija. Iz Opatije gledam Rijeku. Pogled je neopivisno lijep. Obrnut je, ali neopisivo lijep.
Bijela i žuta svijetla rasprostranjena su posvuda, negdje malo slabiija, negdje malo jača. Pogađam gdje je bazen, gdje je brodogradilište, gdje je luka. Svjetla trepere. Možda treperi meni u glavi :) Who cares :)

Jučer si nazvao. Sada sam se nasmijala, točnije, sada sam se podsmjehnula. Nisi sretan. Osjećam to. Čujem ti u glasu. Govoriš mi to. Žao mi je prijatelju moj, ja bih ti rado pomogla, ali ne mogu. Ne znam kako. Nazvao si me. Prepoznala sam broj koji nije u mobitelu, ali je u mislima. Javljam se.

Ja: Halo.
On: Bok, pa gdje si ti? Zovem te na kućni broj, ali se ne javljaš.
Ja: Da, nisam doma.
On: Gdje si?
Ja: Nećeš vjerovati. Idem u Konobu na večeru.
On: Pa ti si u Rijeci??!?!?
Ja: Da, jesam.
.........
Ukratko, da, ima novu djevojku nekih 20-tak dana, što znači da je ima barem 2 mjeseca. Nije baš jako sretan niti zadovoljan.

Ja: Što? To je najbolje što si trenutno našao na tržištu?
On: (smijeh od srca)..... nevjerojatno, ti me još uvijek najbolje poznaš i razumiješ.

Dragi moj, nisi prvi koji me ojačao tako da me pokušao uništiti emocionalno. Ne dam se ja. Ne bih bila tu gdje sam danas da se tako lako dam zezati od raznih.
Pričasmo priče iz kurtoazije. Pitaš mogu li te nazvati koji put s posla. Da, mogu dušo draga. Pitanje je želim li? Trebam li? Hoću li?
Govorim ti da mi je drago da smo se čuli. Zbilja mi je bilo drago. Što poželjeti više nego čuti u glasu osobe zbog koje sam do pred neki dan patila da nije zadovoljna. Ja jesam. Ja sam zadovoljna svojim životom. I to ti naglašavam. Sve je upravo onako kako želim da bude.
Ne mogu vjerovati da to izgovaram, ali drago mi je da smo se čuli. Ti si se odao da nije sve u najboljem redu. Ja sam se odala da upravo uživam u svom stilu života i rada. Sama. Izabrali smo svaki svoj put. Ja tebi želim najbolji, a ti si taj koji ga biraš.
Pitaš se sjetim li se tebe koji put :) Dragi S, da, sjetim se svih lijepih uspomena. Bilo je lijepo, kažeš mi. Da, bilo je, odgovaram.

Bilo je. Sada je neko drugo vrijeme. Što da ti kažem? Ne znam. Ja sam sretna. To isto želim i tebi. Zbilja ti to želim i nadam se da ćeš se pronaći i da ćeš pronaći osobu koja će te razumijeti i poznavati bolje nego ja. Ili barem jednako kao ja.
Osjećaji nisu baš nestali kao rukom odnešeni. Ja sam se promijenila. Ne znaš kako je to kad osoba koja te voli ostavlja tebi na izbor vlastiti put života u svemu. I želi ti sve najbolje od srca.
Želiš pričati sa mnom otvoreno i detaljnije. Ma može. Pričat ću s tobom i pomoći ako mogu. Sada ja to zaista mogu. Misim da nisi svjestan toga da mi više ne trebaš i da ne ovisim ja o tebi, nego ti o meni. Neću reći da likujem zbog toga. Neću biti bahata jer bi mi se moglo odbiti o glavu. Samo mi je drago da ću ti moći pomoći ako imaš povjerenja u mene i moje mišljenje i savjete.
Prestajem ovdje. Još samo sitnica...

Poklanjam ti ove stihove mirne duše i mirnoga srca:

My life is brilliant.
My love is pure.
I saw an angel.
Of that I'm sure.
He smiled at me on the subway.
He was with another woman.
But I won't lose no sleep on that,
'Cause I've got a plan.

You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
I saw you face in a crowded place,
And I don't know what to do,
'Cause I'll never be with you.

Yeah, he caught my eye,
As we walked on by.
He could see from my face that I was,
F**king high,
And I don't think that I'll see him again,
But we shared a moment that will last till the end.

You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
I saw you face in a crowded place,
And I don't know what to do,
'Cause I'll never be with you.
You're beautiful. You're beautiful.
You're beautiful, it's true.
There must be an angel with a smile on his face,
When he thought up that I should be with you.
But it's time to face the truth,
I will never be with you.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se