Call me crazy...

31 listopad 2005
Crazy

Ponedjeljak je. Već ta činjenica je grozna sama po sebi. Vikend je gotov. Treba raditi. Većina ljudi na odmoru jer je spojila sutrašnji praznik / blagdan. Uopće ne znam razliku između praznika ili blagdana, ali nije niti da me nešto jako zanima. Bitno je da je to uvijek neradni dan. Ja sam danas pošteno odradila svoje radno vrijeme... no, dobro, možda malo bila i na blogu, ali radila sam, zbilja :)
Hm, kraj je mjeseca i naravno financijska stiska. Nemam dečka. Imam problema jer sam izgubila motivaciju za radom. Trebam promjenu na poslu. Hitno! Trebam nešto što će me trgnuti i opet mi dati poleta da grizem za poslom. Trenutno nemam volje za učenjem nečeg novog. Trebala bih početi trčati i povećati kondiciju i fizičku spremnost jer inače nema napretka u penjanju. Ne da mi se. Lijena sam. Penjala bih svaki dan, ali ne mogu zbog posla.
Ne stignem do frizera. Kosa mi je trenutno veliki neprijatelj.
Usprkos emotivnoj krizi, usprkos financijskoj krizi, usprkos poslovnoj krizi, usprkos kreativnom neredu i djelomičnoj sportskoj lijenosti, ja se danas osjećam super. Smijem se i dok hodam po ulici. Što je uzrok, nemam pojma, ali neka traje. Htjela bih "toga nečega" svaki dan. Tako da mi ništa ne pada teško. Da na sve gore spomenute probleme, i na one nespomenute probleme, i na sve buduće probleme, samo mahnem rukom i počnem ih rješavati kad mi dođe volja za time. Da se ne uzbuđujem na svaku glupost koji čujem, vidim, pročitam. Da me ništa ne izbacuje iz takta.
Što god da sam pojela, popila, udahnula zadnjih par dana... hoću još...

Moje pjesme, moji snovi

30 listopad 2005

Užasno mi je mrsko pitanje: „Koju muziku slušaš?“ Još više mi je mrzak odgovor koji i ja uvijek dajem: „Ovisi o raspoloženju“. Ali, to je jedina istina. Ovisi kako sam raspoložena, otvaram folder s muzikom i biram one melodije i stihove koji će me ponijeti do mojih snova...
I pada mi na pamet situacija zbog koje mi je neka pjesma postala posebno draga, ili mi jednostavno vraća neke uspomene, ili mi je jednog tmurnog dana donijela osmjeh na lice, ili mi je primila suze s lica, zagrlila me, utješila, vratila snagu...
Uvijek će mi biti teško odgovoriti na to pitanje o muzici. Ljudi mi se čude kada im odgovaram da ja muziku ne slušam, već ja muziku osjećam. Zbilja ju osjećam. Slušajući je, stvaram slike, živim stihove, lebdim na melodiji, plešem u ritmu, tugujem i radujem se s likovima u pjesmama. Takvu muziku slušam. Onu koju mogu osjetiti, vidjeti kada zatvorim oči, pronaći sebe u priči koja je ispričana, pronaći neku (ne)dragu osobu u priči koja je opjevana i pokloniti joj je...

Večeras imam potrebu ovu pjesmu pokloniti Daleko od očiju i okrenuti potpuno novu stranicu u životu... prema nekome...

All my life I've been waiting
For you to bring a fairytale my way
Been livin in a fantasy without meaning
It's not okay I don't feel safe

I Don't Feel Safe Oohhh

Left broken empty in despair
Wanna breathe can't find air
Thought you were sent from up above
But you and me never had love
So much more I have to say
Help me find a way

And I wonder if you know
How it really feels
To be left outside alone
When it's cold out here
Well maybe you should know
Just how it feels
To be left outside alone
To be left outside alone

I'll tell you
All my life I've been waiting
For you to bring a fairytale my way
Been living in a fantasy without meaning
It's not okay I don't feel safe
I need to pray

Why do you play me like a game?
Always someone else to blame
Careless, helpless little man
Someday you might understand
There's not much more to say
But I hope you find a way

Still I wonder if you know
How it really feels
To be left outside alone
When it's cold out here
Well maybe you should know
Just how it feels
To be left outside alone
To be left outside alone

I'll tell you
All my life I've been waiting
For you to bring a fairytale my way
Been living in a fantasy without meaning
It's not okay I don't feel safe
I need to pray

And I wonder if you know
How it really feels
To be left outside alone
When it's cold out here
Well maybe you should know
Just how it feels
To be left outside alone
To be left outside alone

Mala promjena

28 listopad 2005

Eto, nakon tužnog dana koji je započeo bez blogova... nastavak je izvrstan.
Umjesto posta, danas CHAT na http://joujou.blog.hr.

Ma godine (ni)su važne

27 listopad 2005
Sexy men :)

Ima nešto o čemu razmišljam već godinama. Sve intenzivnije otkad se to meni počelo događati. Veze (brakovi) između starijih žena i mlađih muškaraca. Ne mislim pri tome na neke strašne godine ili veliku razliku, nego općenito o situaciji gdje je žena 1,3,5, max 10 godina starija od svog partnera.
Ne mogu se oteti dojmu da je to postala moda. Totalno je cool imati mlađeg partnera. Nekoliko mojih prijateljica imaju 3-7 godina mlađe partnere i sretne i duge veze. Ja sam oduvijek imala 3-7 godina starije partnere. Iako ne mislim ništa loše o mlađim dečkima, nekako sebe nisam mogla zamisliti u takvoj vezi. Možda zato jer samo kao mlađa uvijek bila preozbiljna za svoje godine. Sada kada sam „starija“ čini mi se da sam neozbiljna za svoje godine.
However, sve te moje prijateljice me uvjeravaju da je to super, da godine nemaju ništa, bitna je osobnost. Ma vidim. Njima je odlično. Načelno se ja s takvim mišljenjem slažem, ali ne mogu prestati razmišljati o tome da su žene inače zrelije (sorry dečki, ali tako su mene učili u školi :) ) od muškaraca pa ako tome dodaš još i godine iskustva, onda dobiješ... nešto....
Međutim, od čega najviše bježiš, s time i završiš. Moja posljednja veza bila je s 1,5 godina mlađim dečkom. Nakon što sam se napokon prilagodila činjenici da sam i ja postala trendy žena, počela sam uživati u tome. Jako mi je imponirala činjenica da se mlađi zanima za mene. Što ćete dečki, i žene vole hraniti svoj ego :) ! I osjećala sam se donekle super, (donekle zato je je ipak došlo do prekida zbog poznatih stvari... hm... da ne duljim).
Nego, ova tema se kod mene aktualizirala jer je akter jučerašnjeg posta mlađi od mene 5-6 godina. Međutim, život je kratak, jednom se živi, treba živjeti sada i tu... i ostale mudre izreke... ću poslušati i ne razmišljati o tome... kvragu.... kak bude išlo, bude išlo... ma godine nisu važne... važna je osobnost... međutim, ipak imponira ;)

P.S. Tijekom pisanja ovog posta stigao mi mail od prijateljice koja se hvali da je jučer upoznala zanimljivog dečka, mlađeg 5-6 godina... :) :) jel' to mene netko odozgo zeza ili što????

Sadašnjost se računa :)

Jednog lijepog rujanskog dana jedan zgodni mladić uljepšao mi je dan sitnicom koja me učinila jako sretnom :)

Danas je to opet učinio. Točnije, večeras je to opet učinio. Otišli smo na piće :))) Osmjeh ne silazi s mog lica. Vjerojatno ću se i u snu noćas smijati. Ostavio je na mene jak dojam. Toliki da želim opet s njim na piće, ili u kino, ili u šetnju, ili samo sjediti na stepenicama k'o djeca... ma bilo što...

Lijepo je ovako se osjećati :)) davno je bilo i pokušavam se prisjetiti posljednjeg puta kada sam se ovako mirno i sretno osjećala zbog nekoga tko je dao do znanja da ga zanimaš... ne mogu se prisjetiti, ali nije niti bitno... sadašnjost je ono što se računa :)

There's no place like home

26 listopad 2005
Rijeka & Zagreb

Prvi put sam ovu rečenicu čula u „Čarobnjaku iz Oza“. Kao mala djevojčica. I nije mi tada puno značila. Nije mi ništa tada značila jer nisam o tome uopće razmišljala. Ja sam imala svoju kuću, svoju mamu i tatu i brata i nisam mogla zamisliti da može biti ikako drugačije.
U zadnje vrijeme ipak sebi pokušavam odgonetnuti gdje je sada moj dom.

Ja sam Riječanka. Rijeka je moj rodni grad. Nosim Rijeku u svom srcu gdje god da se nađem. Nosim svoje djetinjstvo, svoju obitelj, prijatelje, ljubavi, more i sve lijepe i ružne stvari koje sam tamo proživjela i koje i danas proživljavam. Uvijek su samnom. Znači, Rijeka mi je dom.
Ja sam i Zagrepčanka. U Zagrebu imam svoju mladost, prijatelje, ljubavi, planine i sve lijepe i ružne stvari koje tu proživljavam. Uvijek su samnom. Znači, i Zagreb je moj dom.
Volim jako puno putovati. Gradovi, mjesta i sela u kojima se nađem nemaju dublje značenje za mene, osim da ih volim upoznavati. Ali svaki mi ostane u srcu. U te gradove, mjesta i sela nosim svoju Rijeku i svoj Zagreb, a isto tako u Rijeku i Zagreb nosim sve što sam obišla i vidjela. Ali ti gradovi, mjesta i sela nisu moj dom.

Rijeka, Zagreb. Zagreb, Rijeka. Oba grada su moj dom. Oba grada imaju prednosti i mane. Oba grada me privlače. U oba grada se jednako dobro osjećam. U oba grada sam bila tužna i bila sretna. U oba grada isprobala patnju, tugu, samoću. U oba grada imala svoje ljubavi. Kada sam u Rijeci, žurim se vratiti mom Zagrebu. Kada sam u Zagrebu, planiram putovanja u Rijeku. Ne mogu zamisliti da moram birati u kojem ću od njih živjeti jer živim u oba grada. Ja zaista živim u oba. Ne gledam na to kao da živim u onom gradu u kojem radim i u kojem sam fizički prisutna. Neee. Gdje ću prespavati slijedeći vikend ili tjedan, nije mi bitno. Živim tamo gdje mi je srce i duša. A to su oba grada. I uvijek će tako biti.

U Rijeci me često pitaju prijatelji/ce: „Kada se vraćaš?“ Kada se vraćam? Pa ja nisam niti otišla. Ja sam uvijek tu. Pa ja tu živim. U Zagrebu me često pitaju prijatelji/ce: „Ostaješ li u Zagrebu zauvijek?“ Ostajem li u Zagrebu? Pa naravno, ja tu živim.

Na znam da li je to samo moje shvaćanje, ali ja zbilja ne smatram da živim tamo gdje se svako jutro ustanem i odem na posao, ili tamo gdje je moja obitelj, ili tamo gdje sam rođena, ili tamo gdje ću jednom biti udana (valjda :) ). Živim tamo gdje je srce, duša, tijelo. Znam da će moj dom uvijek biti i Rijeka i Zagreb. Ne odričem se niti jednog grada.

Čokoladni poljubac

25 listopad 2005
Bacio

Ja nisam ljubitelj čokolade, ali eto, danas mi se "zalomio" jedan Il Bacio (the kiss), čokoladni poljubac. Pojela sam ga, ne zato što sam se iznenada zaželjela čokolade, već zato što Bacio čokoladni bomboni u sebi kriju ljubavnu poruku.

Moja porukica glasi:

Being deeply loved by someone gives you strength;
loving someone deeply gives you courage.

Na ovo nemam što drugo dodati. Sve je rečeno...

Tko tu koga (ne)razumije??

24 listopad 2005
Understanding

Daleko od očiju mi je često govorio "ti me jedina razumiješ". Jednostavno mi je to danas palo na pamet.Taj detalj. Vjerojatno sam sada u fazi kada me neki detalji zaokupljaju i o njima razmišljam iz dana u dan. Ne znam zašto. Da li si pokušavam nešto objasniti ili opravdati? Ne vjerujem. Da mogu nešto promijeniti, ne mogu ni to. Bilo pa prošlo.
U svakom slučaju, prije sam mislila kako je čuti takve riječi predivna istina, sada kada o tome razmišljam prvo što mi pada na pamet jest da je to totalna floskula. Po čemu je on to procjenjivao, ocjenjivao, mjerio, računao i došao do zaključka? Ako je bilo iskreno, predivno. Ako je zaista bila floskula, blago meni, na što sam (s)pala. Idem na živce valjda i bogu i vragu, a najviše sebi što se iz dana u dan vraćam na temu Daleko od očiju, ali vidim da se iz dana u dan pojavljuju neke stvari o kojima tek sada mogu (barem mislim) racionalno razmišljati. Moram popričati sama sa sobom i riješiti ih pa ću valjda osloboditi misli od njega.
Zbilja me ozbiljno zabrinjava izjava „Ti mene jedina razumiješ.“ Kako jedna žena može razumjeti muškarca? Kako jedan muškarac može razumjeti ženu? Na što je mislio? Jel' mislio na razumijevanju u razgovoru, nekim idejama o kojima smo imali isto mišljenje, na razumijevanje ponašanja, na razumijevanje osnovnih fizioloških potreba???? Fuck, na što je mislio?
Međutim, bez obzira što o tome razmišljam, zapravo me ne zanima što je pod time mislio. Danas ga ne bih to pitala. Danas bih ga pitala: „Razumiješ li ti mene?“ Odgovor znam. Ne razumije. Nije me razumio. Nije razumio da od njega nisam htjela puno. Samo da je tu. Da postoji. Da mu se mogu obratiti i u sreći i u tuzi. Nisam tražila skupe izlaske, nisam tražila poklone, nisam tražila putovanja, nisam tražila sponzorstva. Samo njega.
Da, zaista mi danas ništa ne znači njegova izjava „ti mene jedina razumiješ“. Danas me zanima zašto on mene nije razumio.

Stijene... jesen... ja...

23 listopad 2005
Climbing


Petak navečer i pakiranje stvari za vikend. Putuje se na stijene. Vikend penjanja. Napokon sam ga bila dočekala. Naravno, prije svega toga još jedan pogled na blog i na čitanje dragih postova :)

Vikend prošao :( bilo je neopisivo. Svuda oko mene stijene, predivne visoke čvrste stijene... predivne boje jeseni... vjetar koji šiba grebene i moje lice... sunce koje me grije dok sakupljam svu snagu za popeti samo još malo... još ovaj detalj... još mrvicu do vrha... još samo malo... i uspijela sam nadmašiti svoja očekivanja... ispenjala sam ukupno 200 m stijena ovaj vikend...

Na putu do kuće još uvijek sam na stijenama i u mislima prolazim pokrete za koje sam mislila da su preteški za mene, ali uspjela sam... puno sam toga napravila za sebe... pomakla sam neke granice... fizički samo na stijeni, ali psihički i puno dalje...

Na istom tom putu do kuće moralo se nadviti i malo oblačića nad moje misli... idem kući, a kuća prazna i hladna... tako je bilo predivno dva dana misliti samo o tome kako pobijediti stijene... i onda sam morala pomisliti na to kako ću sada doći kući u mrak, u tišinu... kako njega nema, a bilo bi lijepo da je recimo bio samnom...

I naravno, upalila sam kompjuter, otišla na blog i čitam meni drage postove... barem tako nisam sama...

Spojili su vatru i zrak

21 listopad 2005
Fire & Water

Mutan pogled u prazno opet označava neodređenost, opet pokazuje tvoju vlast nad mojim mislima... nada mnom...
Muzika se čuje iz daleka, pokušava prodrijeti do mene.. mutan pogled ne dopušta jer tvoj je sluga večeras...
Izgleda da vječna borba mi preostaje, ali znaj, boriti se znam... branit ću se i pobijediti... mene vode osjećaji... tebe vodi osvajanje... pobjeda je moja prijateljica...
Nas dvoje, svatko u svom svijetu... kako li smo došli jedno do drugoga... gdje je nestala ta tajna veza koja spojila je vatru i zrak...

I prije nego li sam mislila...

20 listopad 2005
Strength

Ja vrlo često imam osjećaj da me netko ili nešto gore, visoko na nebu, testira na izdržljivost. Testira granicu do koje mogu podnostiti patnju i bol prije nego li poludim. Testira hoću li pasti na koljenja iznemogla ili ću podići glavu visoko i hrabro zakoračiti slijedeći korak.

Sinoć sam opet imala jedan takav test života. Na moju sreću, skupila sam dovoljno svega potrebnog da test prođem, ali nikako ne mogu iz glave izbaciti ironiju kojoj nas život izlaže.

Sinoć je nazvao Daleko od očiju. On je nazvao MENE. Toliko njega je bilo u jučerašnjem danu da je taj poziv uslijedio kao točka na I. To da je on nazvao jednako je vjerojatnosti dobitka sedmice na lotu. I prije nego li sam mislila, imala sam priliku pokazati se nepokolebljivom, osvajački hrabrom, nimalo ženstvenom, viteški poštenom i jasnom. Toliko me je iznenada uhvatio, ali pjesma mi je dala snage da budem upravo takvom.
Misao koja me je vodila bila je „Budi jaka, ne pokazuj slabost. Ako je nazvao, znači da ipak razmišlja o meni. Neka shvati što je izgubio.“
Još uvijek je teško vjerovati da je on nazvao... mislim, to je toliko nevjerojatno... kao da to nije bio on... i same riječi... nisu bile njegove... sam način razgovora... nije to on... to nije osoba koju sam ja poznavala.... on se promijenio... jedino – promjena je došla kasno...

Dala bih si Oskara za ulogu sretne mlade žene koja uživa u životu... i koja se smije iz sveg srca.. i koja ne zna što je tuga... No vrijedilo je izvesti predstavu. Vrijedilo je itekako...

Sinoć sam podigla glavu visoko i hrabro zakoračila slijedeći korak...

Tebi su ove riječi upućene...

19 listopad 2005


Tebi, Daleko od očiju, ove su riječi upućene

Nepokolebljivom.
Osvajački hrabrom.
Nimalo ženstvenom.
Viteški poštenom.
Jasnom.
Takvom ćeš me vidjeti
kada odrasteš.


by Dorotea Pernjak

Plačem danas... bez suza...

Tears

Trganje srca. Točno to osjećam. U grudima neizdrživa bol. Moje srce neće eksplodirati pa izazvati samo jedan osjećaj boli. Ono se trga, kida, puca polako tako da osjećam dugu, mučnu, neizdrživu, krvavu bol. Dišem, ali nemam zraka. Gledam, ali ne vidim ništa. Nemam doživljaja svijeta oko sebe. Sve je mrtvo i mračno. Vidim samo krv koja teče iz rana nastalih laganim trganjem moga srca. Htjela bih zaplakati. Nije vrijeme. Nije mjesto. Postoji li uopće pravo vrijeme i mjesto za plakanje? Htjela bih, ali ne mogu. Osjećam suze, ali ne teku.
Koliko god je malo potrebno da čovjek bude sretan, još je manje potrebno da padne vrlo nisko i pati. Čula sam ono što je najgore što osoba koja voli može čuti. Čula sam danas da je viđen s novom djevojkom. Već? Prva pomisao mi je bila – zar već? Pa kako? A ja? Želim da se zemlja ispod mene otvori i da me proguta. Neka me ne pušta na svijetlo dana dok ne zaboravim, dok ne prestanem misliti, dok ne postanem hladna prema njemu... Neka me drži dalje od svih.
Neka mi svi koji vole sretno danas oproste, ali danas mrzim ljubav, mrzim sreću, ne vjerujem da to postoji... Mrzim i sebe jer sam tako slaba... mrzim se kada patim dok on ima drugu...
Vidim samo krvave tragove, osjećam trganje, želim da ne osjećam, želim da ne boli...


I learned the way to break a heart

Ide vrijeme...

18 listopad 2005

Ide vrijeme i za sobom vuče i lijepe i ružne dijelove života. Iako pokušavam biti jaka i tvrda i hladna i držati se svojih odluka, teško mi polazi za rukom. Natrpala sam si puno sportskih aktivnosti koje me jako vesele i izvlače iz mene energiju, ali izgleda da negdje u meni postoji određeno spremište u kojem se skriva energija koju guta tuga.
Ma ne, ne mogu reći da sam jako tužna ili da sam u onom čudnom crnom razdoblju. Nisam. Međutim, jesam u nekakvom efektu žaljenja, u emocionalnoj zbrci, jer mi se događaju lijepe stvari na poslu i u slobodno vrijeme koje nemam kome ispričati na dugo i na široko. Nemam se kome pohvaliti. Ne računam roditelje u ovu kategoriju. Ne računam prijateljice u ovu kategoriju. Mi pričamo, ali nije to ono što mi nedostaje.
Nedostaje mi posebna osoba koja će se svemu tome veseliti u jednakoj mjeri kao i ja, a možda čak i više. Nedostaju mi trnci u trbuhu kada me netko pogleda. Nedostaje mi drhtaj cijelog tijela kada me netko uhvati za ruku.
Prošlo je otprilike 15-tak dana od posljednjeg razgovora s dotičnim gospodinom. Ne znam da li da se pohvalim kako 15 dana nisam pala u iskušenje da ga nazovem ili da se kudim zato što mi tih 15 dana izgleda kao da je prošlo 15 mjeseci i da je možda vrijeme da ipak okrenem taj broj.
Prošao me je onaj period kada sam bila ljuta na njega i zbog toga lakše podnosila odvojenost i tišinu. Sada sam u razdoblju u kojem lagano počinjem razmišljati kako bi bilo lijepo čuti ga, a znam da je to najgora moguća stvar koju mogu napraviti.
Vjerojatno bi se mogao kreirati graf osjećaja kroz koje određena osoba prolazi nakon prekida veze. Točno ga mogu zamisliti. Na osi X prikazuje se broj dana (svaka ostala mjerna jedinica ne dolazi u obzir kod osoba koje pate jer dani sami po sebi prolaze puževim korakom), a na osi Y prikazuju se vrste osjećaja kroz koje prolazim. Pri dnu osi Y su najgori ljudski osjećaji - mržnja, ljutnja, osvetoljubljivost, ravnodušnost.... Moj grafikon bi prvih 10-tak dana bio pri dnu, onda bi se polako dizao i, kao trenutno sada, oko 15-tog dana, bio bi u razini osjećaja "prijateljstva", ljubaznosti, ukratko onih osjećaja u kojima nalazim 1001 razlog da ga kontaktiram, a što će biti dalje.... iskreno, nemam pojma što će biti kasnije... koji će me osjećaji obuzeti i prevladati mojom dušom...
Željela bih da se ne zamaram mislima o njemu, ali osjećajući da mi nedostaje netko poseban, uvijek se u mislima vraćam njemu. Bilo bi lijepo vidjeti njegov osmjeh nakon što mu ispričam neku novu dogodovštivnu.
Trenutno sam totalno emocionalno zbunjena. Nadam se samo da će ovaj dan proći malo brže od puževog koraka pa će moje emocije smiriti doživljaje preko noći i sutra ću već biti bolje... nadam se... zaista...

Neke mudre misli

17 listopad 2005
Wise Man

za sva vremena...
i kada ti loše krene...
i kada si sretna...
i tužna...
i sama...
i s ljubavlju svog života...

za svaki trenutak života mailom kruže neke pametne misli...

Život je težak i zahtijevan, ali sam ja žilavija i izdržljivija.

Ako se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Nitko nije savršen dok se ne zaljubiš u njega.

Dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Ne mogu odabrati kako se osjećam, ali mogu odabrati sto ću napraviti u vezi toga.

Ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Ispod svačijeg tvrdog oklopa je netko tko želi biti cijenjen i voljen.

Dobro je davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Povezivanje

16 listopad 2005


Povezivanjem različitog u mojem biću igra je mojeg života.

Igra suprotnosti je konstanta u našim životima. Davati i primati, smijati se i plakati, "biti ili ne biti", pozitivno i negativno. Na tom putu svatko od nas nosi u sebi čitav spektar energije. Prihvaćanjem i povezivanjem tih suprotnosti postajemo kanali duhovnosti.

Words of love...

13 listopad 2005

U tišini noći često bih poželjela
Samo nekoliko riječi ljubavi
Od jednog čovjeka,
A ne pljesak tisuća ljudi.



Judy Garland

Kako nas vide?

12 listopad 2005

Iskoristila sam zgodan link za akronim imena na koji sam naišla kod NewsJJ-a. I isprobala naravno, ne bih ja bila ja da nisam :).
Evo rezultata:

RRaw
IIrresistible
LLittle
AAdventurous
DDashing
YYum

Name / Username:


Name Acronym Generator
From Go-Quiz.com

I zamislim se. Jesam li zaista takva? Da li se doživljam tako? OK, lako za mene. Moram živjeti sa sobom, sviđala se ja sebi ili ne.
Zanima me kako mene vide moji najdraži: moja obitelj, moji prijatelji/ice, ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. Ne zamaram se time što općenito drugi misle jer se vodim izrekom Nije bitno što kažu za tebe, već tko ti kaže.

Međutim, ima par ljudi na ovoj kugli zemaljskoj do čijeg mišljenja mi je stalo. A sada pomislim kako ja njih nikada nisam otvoreno pitala kako oni mene doživljavaju kao osobu. Pretpostavljam pozitivno jer inače ne bismo bili prijatelji u pravom smislu riječi, ali drugačije je kada se o tome otvoreno porazgovara. I sigurno ima i nešto što im ne odgovara, ali je to manje značajno od onoga što im kod mene odgovara.
I razmišljam kako ja vidim te, meni drage, ljude. Da li bih mogla pronaći nekoliko karakternih osobina kojima bih ih opisala? Mislim da bih. Ustvari, to će mi biti dobra vježba. Uzet ću komad papira, napisati imena tih dragih ljudi i napisati po pet osobina kojima bih ih opisala. Hm, ne djeluje kao lagan zadatak, ali vrijedi pokušati.

Ja imam jednu karakteristiku koju jednostavno svi oko mene znaju. Ja OBOŽAVAM brzu vožnju i sportske automobile. Ja živim na utrkama. Obilazim ih gdje god stignem i punim baterije zvukom motora i brzinom. I svi mi kažu kako je to neobično za djevojku, ali svi se također slažu da je to nešto što meni kao osobi odgovara.
Ja sebi kupujem samo male, brze, sportske automobile. Jednostavno ništa drugo ne mogu voziti. Niti želim. Ne osjećam se dobro. I jednom prilikom mi je moja prijateljica rekla: „Draga moja, ti i ovaj auto ste stvoreni jedno za drugo.“
I s čime da se ja sada usporedim? J Koje zajedničke karakteristike mogu imati ja kao osoba i sportski automobil? Meni padaju na pamet epiteti tipa: divlje, brzo, neobuzdano, ludo, neuhvatljivo (osim onima koji znaju ukrotiti)... vjerojatno ima još toga, ali hej, ne da mi se razmišljati...

Pitam se – da li nas ljudi vide kroz priču i razmišljanja ili kroz materijalne stvari koje koristimo u svom svakodnevnom životu: odjeća, obuća, auti, stan... Ili kombinacija? Vide li nas onako kako se želimo prikazati ili gledaju dublje i vide pravu sliku?
Ja vjerujem da nas u pravom smislu vidi samo onaj tko to želi. Naime, radi se o tome da sam ja osjećajna osoba koja treba nekoga kao oslonac, nekoga s kime će doslovno dijeliti dobro i zlo. Međutim, ne izdajem se tako prema van. Zašto? Ne želim da ljudi znaju da sam osjećajna jer se bojim da me ne povrijede. I onda sam u društvu nasmiješena jaka djevojka koja zna što želi i koja uživa u životu, a ustvari mi treba nečija ruka da me drži i hrabri me. I puno ljudi je do sada prošlo kroz moj život, a samo je njih par, doslovno dvoje ljudi, vidjelo u meni da imam srce, i imam osjećaje, i strahove, i mračne dane....

Jesmo li svi površni u „gledanju“ ljudi oko sebe? Uh, iskreno vjerujem da ja nisam...
Jesmo li sami krivi ako netko o nama stvori krivu sliku? Ne.., vjerujem da ne, jer onaj tko želi, gledat će u pravom smislu riječi... gledat će dušu...

Nova ja :)

11 listopad 2005
Patkica


Ma jednostavno nisam mogla odoljeti ovoj slatkoj patkici... koja tako zadivljeno gleda u svoj šareni paketić... i odmah se sjetih mog posta od ranije (za one koji se žele podsjetiti :) ).

Htjela sam reći hvala na svim vašim komentarima i riječima i mislima i pusama i osmjesima... s istim osjećajem koji ona ima u svojim okicama ja čitam vaše riječi upućene meni...

A dobre prijedloge poslušam, pa eto i novih boja na mom blogu. :)

:-*

Svaki novi dan...

10 listopad 2005
A New Day

Moja čaša je danas opet polu-puna. Valjda sam jučer jednostavno morala imati fazu crnila kako bih danas više cijenila novi dan. I svaki slijedeći novi dan... A misli mi zaokuplja SUDBINA. Ma stalno me zaokuplja sudbina, ali Leonida je danas pisala nešto o tome pa je dodala zrnce na moju već veliku nakupinu misli o SUDBINI.

Ne znam koliko puta sam čula pitanje „Vjeruješ li u sudbinu?“ Ustvari, ne znam da li sam češće čula to pitanje ili „Vjeruješ li u Boga?“ Ma ja vjerujem. Vjerujem u sebe, vjerujem u nešto što se može zvati Sudbina. Vjerujem da imamo zapisano nešto u svom životu. Vjerujem da sve lijepe i sve ružne stvari koje se događaju imaju svoju svrhu.

Ne, ne, ne bih htjela da krivo shvatite. Nisam fanatik vjerovanja u sudbinu i to ne znači da ja ne poduzimam ništa jer čekam da se dogodi ono što je meni zapisano. Neeeeeee.....
Ja poduzimam puno toga, ali u tim svojim akcijama uvijek mislim, pa probat ću. Ako mi je suđeno da se dogodi upravo to, super. Ako nije, opet će se dogoditi ono što treba.
Ma, ne znam razumijete li...

Bio je jednom jedan film u kojem glumi Gwyneth Paltrow, nažalost ne sjećam se imena, koji upravo na savršen način opisuje sudbinu.... uh, nadam se da ću se sjetiti naziva... radnja je uglavnom bazirana na dvije paralelne priče koje započinju na način da je Gwyneth trčala na metro. Jedna radnja jest njezin život koji ide nekim tokom nakon što je stigla na metro. Druga radnja je njen život koji ide nekim tokom kada je zakasnila na metro. Poanta – na kraju je čeka jedan te isti događaj, razlika je bila u tome što se događaj dogodio nakon kraćeg ili dužeg vremena.

Ja sam pristalica toga. Poduzimam radnje, ali ono što je suđeno neće mi pobjeći. Ustvari, mislim da je to vrlo pozitivno. Ne bojim se napraviti nešto što nije uobičajeno za mene. Igram se. Moglo bi se reći – izazivam sudbinu. :)

I zato čekam svaki novi dan... valjda mora biti i lijepih i sjebanih... ali to su moji novi dani...

i kao što jedna pjesma kaže

And here we go again
I’m starting on my own...

ništa...

09 listopad 2005
Nešto

Legla sam...
bilo je oko 3 ujutro...
nakon još jednog izlaska...
nakon veselog društva...
nakon nekog broja pića...
u mračnoj sobi...
u hladan krevet...

Budim se...
9 sati je...
krevet je sada topao...
plahte zgužvane od nemirnog sna...
tišina je užasno glasna...
samoća je užasno bolna...
kuham kavu i pijem je sama...
i razmišljam o još jednom danu...

Još jedna nedjelja je osvanula. Ma dan kao i svaki drugi. Probudila sam i pomislila kako sam sama. Jako mrzim probuditi se i pomisliti prvo na to. Ponekad mislim kako se želim ustati na lijevu nogu pa da učinim dan zanimljivijim. Ponekad bih da se probudim negdje drugdje pa da pomislim „Uh, a gdje sam to ja?“.
Ali ne. Ja se budim u svom krevetu. Sama. I pomislim upravo na to kako sam sama. Veselo društvo od jučer je zaboravljeno... Razlog izlaska je zaboravljen, ako ga je i bilo... Pomisao o samoći uništava sve planove u današnjem danu...

Kao da jedan dio mene umre...
i nemam snage ustati se iz kreveta...
nemam snage nasmiješiti se nečemu u ovom novom danu...
nemam snage biti optimista...
ma valjda je i nama dozvoljeno jedan dan zaviriti u svijet pesimizma....

(ni)sam...

08 listopad 2005
Face

Nikada nisam dovoljno dobra,
nikada dovoljno loša,
nikada dovoljno jaka,
nikad dovoljno slaba,
nikada dovoljno obična,
nikada dovoljno neobična,
nikada dovoljno glasna,
nikada dovoljno tiha,
nikada dovoljno vesela,
nikada dovoljno tužna,
nikada dovoljno svoja,
nikada dovoljno tvoja.
Nikada.


By Dorotea Pernjak

Kažu da je bezumno...

06 listopad 2005
Think


Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...

Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...

Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišana...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan iznevjerio...

Ne vjerovati u ljubav
jer ti je netko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan
jer nisi uspio u prvom pokušaju....

Nadam se da se na svom putu
Ne predaješ tom bezumlju

Zapamti da se uvijek...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga
Budi uporan
Traži sreću u svakom danu
Siguran put k neuspjehu je - odustati!

Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI!


Danas sam dobila ovaj tekst i moram priznati da ću se potruditi sjetiti se svaki put kada se ubodem na trn, ne ostvarim svoj san, budem iznevjerena od prijatelja...

Ples s vukovima

05 listopad 2005
Wolf


Broj puta da sam danas pomislila na njega: bezbroj

Osjećam se kao Bridget Jones kada broji cigarete i cugu koju popije na dan. Ali zbilja, mislim da ne znam brojati do tog broja koliko puta sam danas, uz sve obveze i sve pozitivne i vesele stvari i događaje, pomislila na njega. Ne razmišljam dugo, ali dovoljna je jedna najmanja misao. Što više mislim na njega to ću manje moći izdržati provesti svoju odluku u djelo. I svaki put kad pomislim na njega, odmah si kažem "Ne radi to. Budi jaka. Ne vrijedi tolike muke."
Hm, pa valjda je sve OK dok se tako budem maltretirala autosugestijom. I dok budem zaokupljena poslom. I dok budem imala puno hobija. I dok bude zanimljivih emisija na TV-u. I dok bude zanimljivih mjesta za izlaske. I dok budem imala volje trenirati. I dok budem imala volje pričati sama sa sobom.
Ali, uvijek prokleto ALI, kada legnem u krevet... u mislima zaspem s njime... i nema te autosugestije koja će me izliječiti...

Možda mi je prevelik korak da se "izliječim" kompletno odjednom... možda mogu krenuti preko dana, ali noć ću još malo provoditi s njime... samo još malo...

A kakve veze to ima s vukovima? Ma samo jedna pjesma kojom si vraćam snagu...

You make me angry, you drive me crazy
The more I care for you the more I'm over you
You make me feel pain, you make me love in vain
The more I'm getting close the more I walk away

I want it back hey-hey, don't wait for me hey-hey
Hey this is it now, hey this is it now
I'm on a track hey-hey, don't look for me hey-hey
Hey this is it now, hey this is it now

I'm not gonna cry, I'll stay in the woods
When my heart is aching I'll dance with the wolves
I'm not gonna try to mess with my roots
When my heart is breaking I'll dance with the wolves

You think you know me, think you control me
The more you're feeling right, the more you're going wrong
Don't say you got me, you don't know anything about me
The more you make me weak the more I'm getting strong
My way

I want it back hey-hey, don't wait for me hey-hey
Hey this is it now, hey this is it now
I'm on a track hey-hey, don't look for me hey-hey
Hey this is it now, hey this is it now

I'm not gonna cry, I'll stay in the woods
When my heart is aching I'll dance with the wolves
I'm not gonna try to mess with my roots
When my heart is breaking I'll dance with the wolves

Dobro za skretanje misli

04 listopad 2005
HP Notebook

Jupiiiiiii!!!! Obradovali su me danas!!! Dobila sam novi laptop. Jupiiiiiiiii!!
Onaj tko je u informatičkom poslu zna i najbolje razumije što okorjelom informatičaru (u ovom slučaju informatičarki) znači kada službeno desktop računalo zamjenjuje sa službenim laptopom. Veselju nikad kraja :)

Uh, cijeli dan se zabavljam instalacijom i prebacivanjem podataka :) Barem nešto što mi misli skreće s delikatne teme.

I već sam zaboravila da je vani kiša i ružno vrijeme. Nadam se da će me moja igračka zaokupljati duže vrijeme tako da me i dobro raspoloženje drži. :)

Čitam li znakove?

03 listopad 2005
Standing proud


Vikend došao. Vikend prošao. Rezultat… hm…

Vidjela sam svoj prekrasni grad… susrela jako drage ljude… vidjela more… popila kava i kava :)… šetala ulicama… uzela si jednu večer za ubijanje tuge u alkoholu… ne znam da li nažalost ili na sreću, ali nisam bila jedini kandidat… bilo ih je još u društvu…

I da… vidjela sam Njega… Nisam izdržala da mu se ne javim. Naravno, mogla sam se zavaravati koliko god sam htjela, ali duboko u sebi znala sam da ću ja nazvati. Bilo je lako ustvari. Mislim da sam testirala samu sebe i ispravnost svoje odluke o tome da nismo zajedno…nema smisla forsirati…
Nazvala sam i veseli glas s druge strane me lijepo pozdravio i upitao: "Gdje sam?"
"U Rijeci", odgovorih.
OK, ovaj početak me je malo odobrovoljio jer nisam morala reći onu rečenicu koja zvuči toliko ofucano i jadno:" Znaš, zovem te samo da ti kažem da sam u Rijeci, pa….." Sva sreća da sam izbjegla tu rečenicu. To mi je bila dodatna snaga.
"Ajde, sutra ćemo otići na kavu. Imam poklon iz Pariza za tebe pa bih ti to htio dati", reče on dalje.
U mojoj glavi urnebes. Prvo, super da je on mene pozvao na kavu pa to nisam morala ja izgovoriti jer ne znam kako bih podnijela da je odbio. Vjerojatno bih pukla na pola od onog nekog osjećaja. Zašto mislim da bi me odbio? Ne mislim, ali imam životni moto – ne postavljaj pitanja na koja ne možeš podnijeti odgovor. Stoga, uvijek se pripremim na moguće odgovore i spremno ih prihvaćam. Međutim, ne znam da li bih prihvatila da je rekao da neće, ne može, ne želi….
Drugo, speaking about gifts :), odmah se sjetim svog posta o poklonima… i nasmijem se u sebi… a što drugo?

Kada bih mogla opisati nervozu koju sam osjećala prije nego smo se trebali naći. Ne znam s čime to usporediti. Nema takve nervoze koju sam ikada u životu osjetila koju bih mogla usporediti s onom koja je bila u meni u subotu. Mislila sam da ću eksplodirati. Nakon skoro šest uspješnih godina nepušačkog života, kupila sam kutiju cigareta i popušila ih nekoliko. Nekoliko prije, a ostalo poslije kave s njime. I tijekom večernje ubijanja tuge u alkoholu. Uglavnom, otišla je kutija u jedan dan. Kao u dobra stara vremena…. :(. Uvijek sam govorila: "Jednom pušač,uvijek pušač (mislim…. cigareta)".

A kava? Došla i prošla. Sva nervoza koja se skupila nestala je odjednom kada sam ga ugledala. Mislila sam da će se pojaviti osjećaj nečega drugoga, ali bila sam prazna. Ne znam da li je to bio onaj trenutak u kojem shvatiš da nekoga više nemaš i odjednom se osjećaji zalede. Da se nisu zaledili vjerojatno bih povukla svoju odluku i svoje riječi. Ali nisam. Bila sam jaka i ponosna na sebe. Barem pred njim. Smijeh. Priča. Pozdravljanje ostalih poznatih ljudi s većim oduševljenjem što ih vidim, nego što sam to zaista osjećala. Samo da mu dokažem da super funkcioniram bez njega i da je sve to samo još jedna kava u tom danu…. Morala sam se tako uvjeravati. Morala sam samu sebe tješiti… "Budi jaka samo pred njim, poslije pukni…", tješila sam se. I uspjela.

Dobila sam poklon. Parfem. Promesse – znakovito ime… obzirom da on ne drži obećanja… obzirom da ih je nekoliko prekršio dok smo bili zajedno… To je bila prva pomisao koja mi je pala na pamet kad sam ugledala kutijicu. Na sva obećanja koja nije održao… znate… ja vjerujem u znakove… kao da mi netko nešto želi poručiti… ili možda ludim? Ma ne… nisam poludjela… vjerujem da su neki znakovi svuda oko nas samo ih treba znati pročitati.
Nakon prve misli krenula sam u krivom smjeru razmišljanja. Pomislila sam da mi možda želi reći da će sada prvi put u životu održati obećanje u kojem je rekao da ćemo mi biti zajedno, ali da mora proći neko vrijeme dok se ne srede neke stvari… u tom trenutku u stvarnost me vratila pjesma na radiju ".. don't dream, it's over…." Nasmijala sam se sama sebi… opet znak… gotovo je… nema obećanja…. nema njega… nema nas…. gotovo je…

I dok pišem ovo, dok razgovaram sa sobom, još jedan znak…. Opet pjesma… "I'm still standing". Da, zbilja… Stojim ponosna na sebe da se nisam slomila… da nisam pokazala slabost pred njim… da sam preživjela ta dva dana… da sam shvatila da je gotovo jer… iako sam htjela završiti… opet sam u sebi mislila da će on možda htjeti razuvjeriti me… ali nije…

Samu sebe tješim i dalje da sam jaka… da je ovo najbolja odluka za mene… da on nije muškarac za mene…. Dok se tako tješim, biti će dobro… nadam se samo da ću uspjeti… a znakove ću čitati i dalje… i da... opet sam nepušač :)


I wish you here tonight with me to see the northern lights
I wish you were here tonight with me
I wish I could have you by my side tonight when the sky is burning
I wish I could have you by my side

Cause I've been down and I've been crawling
Won't back down no more

Can't you stop the lies, falling from the skies
Down on me, I'm still standing
Can't you roll the dice, I might be surprised
Conscience clear, I'm still standing here

burns like a thousand stars, though you are light years away
burns like a thousand stars or more

you're up there, you're always with me
smiling down on me

can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here

It's something sacred, something so beautiful
something quiet to ease my mind
when the pressure's taking me over and over

cause I've been down and I've been crawling
pushed around and always falling
you're up there, you're always with me
smiling down on me

can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here
can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing here
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here

(The Rasmus – I'm still standing)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se