Ne želim znati da misliš

24 rujan 2016

Nemoj.
Jel bio dogovor da do subote uživamo? Da do subote imamo vremena jedno za drugo. Poslije kako bude. Poslije se svatko vraća svojoj svakodnevnici.

Nemoj.
Nemoj slati hit dana jer je to bilo rezervirano za naše zajedničke dane. Nemoj dopustiti da ti vidim broj na ekranu i da čitam ili slušam što pišeš.

Nemoj.
Nemoj mi kvariti uspomenu na najljepše dane u zadnjih nekoliko godina. Nemoj me kvariti sada kada si me popravio. Nemoj me slati u očekivanje kada ih po prvi put nemam i mirna sam i sretna zbog toga.

Nemoj.
Molim te nemoj se javljati i ne šalji ništa. Ostaješ moje sve jer si za mene učinio puno, ali tvoja uloga je prošla. Nemoj mi dati do znanja ni na koji način da misliš na mene. Ja mislim na tebe također. Ali to želim zadržati za sebe.

Nemoj.
Nemoj me opterećivati s osjećajem da ja mislim da li ti misliš. Ovo jednom je više nego dovoljno. Hit dana. Poruka preko slike. Sve znam. Znam da falim. Fališ i ti. Ali imali smo rok trajanja i nema više osim uz velike žrtve. Nismo o tome razgovarali onda, nećemo niti sada.

Moj hit dana tebi je:
Ostavi me ne vuci me kao sidro
ostavi me da budem ti nešto drugo
i vjetar i jedro

Naša ljubavna priča

22 rujan 2016

Naša ljubavna priča se treba napisati. Netko ovo što smo mi doživjeli u 6 dana ne doživi u 20 godina. Rekao si ti.
Netko to ne doživi za cijeli život. Rekla sam ja.

Slažem se da našu ljubavnu priču treba napisati. Prvo radim zabilješku ovdje, na ovom mom tajnom mjestu. Tak da ostane zapisana u bespućima interneta i u mojoj prošlosti, ako se ikada odlučim ponovno ponekad pročitati.

Toliko slušam priču o anđelima, onima koji dođu u naš život i tu su onoliko koliko je potrebno da nam na nešto ukažu. Sada znam da si ti bio moj anđeo. Ti si taj koji me je trebao podsjetiti na to kako stvarna ljubav treba izgledati, kako se osjeća žena koja je voljena i koja voli, kako je kada prihvatiš ono što je namijenjeno za tebe i kako ne treba biti u strahu od kraja, već uživati dok traje.

Podsjetio si me da u mojim vezama do sada nije bilo puno toga. Od svih, samo je jedna imala ovo na što si me podsjetio i hvala ti na tome. I onda sam od straha zbog gubitka birala neizvedivo jer je bilo lako očekivati i dočekati kraj. Biti u nemogućim uvjetimaznajući da će netko jednom odustati. Lako je tako. Pripremiš se na raspad i onda jednostavno čekaš i činiš i ne činiš, samo da dođe taj kraj i da još jednom mogu žaliti samu sebe zbog neuspjeha. Sada priznajem da sam tražila takve. Koji nisu dostupni. Koji su zauzeti. Koji su igračke. Koji su neodgovorni. Koji su izleti. Koji su zaljubljeni sami u sebe. Tražila sam svakakve osim one koji vole mene zbog mene. Koji žele biti sa mnom zbog mene. Koji ne žele odustajatim nego žele da traje. I da bude lijepo. I da bude i teško ponekad, ali da se zna da pripadamo i da će se za sve naći rješenje.

Bilo je tako lijepo ponovno osjetiti taj osjećaj. Naša ljubavna priča ostaje zaista samo naša. Drugima smo bili smješni. Pažnja koju smo si pružali, stvari koje smo činili jedan za drugoga, mjesta koja smo posjećivali i slike svijeta koje smo doživljavali i gledali ostaju u mom srcu i u mom razumu. U mom sjećanju. Nije bitno vrijeme i koliko traje, nego kvaliteta, rekla sam. Tako je, bitna je kvaliteta, rekao si.

I sada kada zatvorim oči kada idem spavati gotovo da osjetim tvoju blizinu. Osjetim kako ležim zatvorenih očiju. I onda osjetim kako tvoj dlan nježno prelazi preko mog obraza. Otvaram oči i prvo što vidim su tvoje duboke smeđe oči koje me gledaju iskreno i u tišini. Baš kao ono naše zadnje jutro kada si me probudio upravo tako. U taj pogled sam se zaljubila. I u taj osjećaj sam se zaljubila. Osjećaj kada shvatiš da te je netko promatrao dok spavaš i onda u zanosu osjetio potrebu da te dodirne, polako i nježno.
Zaljubila sam se u svaki pogled i svaki poljubac koji si mi slao na utakmicama.
Zaljubila sam se u svaku poruku i hit dana koji si mi slao.
Zaljubila sam se u sebe jer si me prikazao kao divnu ženu koja sve to zaslužuje.
Zaljubila sam se u vrijeme koje provedeš s nekim na način kako smo ga mi provodili.
Zaljubila sam se u ljubav opet.
Popravio si me, rekao si. Popravio si me, rekla sam. I smijali smo se tome kao djeca.

Susret, slučajnost, sve kockice koje su se poklopile, a nisu bile planirane na takav način, sve je bilo baš kako treba. I ništa nismo planirali, a našu ljubavnu priču treba napisati, rekao si.

Svoju ulogu anđela zaista si odradio savršeno. Čak i tvoj odlazak i tvoje zadnje riječi trebale su biti valjda takve kako bih se vratila svom životu u svome gradu u svojoj zemlji. Kako ne bi bilo nadanja. Možda ipak....naša ljubavna priča ne završi.
Ali trebala je završiti jer ti si imao epizodnu ulogu od tjedan dana. Ja sam se probudila i shvatila što to zapravo tražim. Dalje. Bez tebe.

I rekao si da bi opet ponovio. Ali anđeli to ne rade kada završe svoj zadatak. To danas znam.
A sada se vraćam svojoj djevojci rekao si. Tada je moja povezanost s tobom umrla. Lagao si me.
I to je tako trebalo biti. Anđele je teško pustiti kada su divni.
Imali smo ljubavnu priču koja je imala rok trajanja. Znali smo. Ali kraj nisam mogla niti zamisliti. Najgori mogući. Lagao si me. Valjda je i to bila lekcija. Nema veze. Direkt u glavu. Oporavi se čovjek od toga.

Ostaje osjećaj ljepote našeg vremena. Ostaje taj osjećaj da si me popravio, a sam mi znamo od čega je trebalo. I neka tako ostane.
Naša ljubavna priča ostaje u nama dvoma. Ovdje negdje i možda jednog dana bude napisana, onako kako bi ti želio.

Ne želim više epizode

23 srpanj 2016

Opet i opet i opet...

Daljina. Druga država. Znam unaprijed da nije izvedivo, ali zadirkujem i svjesno ulazim misleći da ću ovaj put pametnije. Ipak, imam više iskustva. Imam boli iza sebe. Imam uspona i padova. I zaista se uvjeravam da ću ovaj put pametnije. Nije.

Nakon ovoga opet sakupljam svoje komadiće srca, duše, tijela, misli. Sve se raspalo u još jednoj epizodnoj ulozi muškarca u mom životu. I boli jače. Svaki put, nakon što pomislim da sam naučila, spotaknem se, a boli sve jače.

Pitam se jesam li ja na ovome svijetu, u ovom paralelnom svemiru, uopće rođena da imam nekoga u životu i da budem nekome život? Sklona sam misliti, sigurna sam da to nije moja uloga. Sve sam sigurnija da je moja uloga biti gostujuće lice u nečijim tuđim životima. Epizodna uloga. Dođem, nekome nešto smrdam, nekoga nešto naučim i na neki način odem, bez obzira da li dobrovoljno ili dopustim da me otjeraju. Smrdam pri tome i sebe. Zahebem se generalno. I mislim, svemir za mene zaista misli da sam jaka ako misli da toliko boli mogu podnijeti. Što više trebam naučiti? Otvaram oči, srce, dušu, dajem se, uzimam i uvijek isti rezultat. Koliko god ja učila, nisam još naučila. Do kada tako? Do kada?????

Umorna sam od epizoda. Osjećam se iskorišteno. Nedovoljno plaćeno. Uletim i izletim. Voljela bih biti u glavi muškarca u čiji život dođem. Kako se on osjeća nakon mene? O kako bih to voljela znati!! Ono o čemu neće pričati, a misle u svojoj glavi. Ono što se boje reći zbog vlastitih strahova i iskustava, a možda bi promijenilo sve. Možda bih se onda zdržala u njihovom životu dulje? Možda bih otišla sretnija, možda s manje boli?

Treba se otrgnuti mračnim mislima da sam samo za epizode. Ili je to moja naučena lekcija koju trebam prihvatiti? Ne znam. Ne znam, a želim znati.

Trebam kreirati svoj film s glavnom ulogom. Da. Trebam.

And...action...

Nas dvije...o njemu...

LADY: Očekuješ, jel' da?

RI: (prostrijeli je pogledom)

LADY: Kao da te ne znam. Glumiš kao da ti je svejedno i da je kao gotovo, ali zapravo se duboko u sebi nadaš da će ipak taj jebeni mobitel pustiti kakav zvuk.

RI: (pogleda je sada molećivo da prestane izgovarati ono što sama pokušava zatomiti)

LADY: Nije me briga što si sada ljuta na mene. Hoću da shvatiš ono što fakat duboko u sebi vjeruješ, ali nikako ne želiš izgovoriti, a kamoli prihvatiti.

RI: Možda ipak... za koji tjedan...

LADY: Hahahahahhaha, jebote, čuješ li ti sebe??? Za koji tjedan???? A što čeka toliko?

RI: Pa gle, sada je to malo čudno...šutnja nakon par SMS-ova...

LADY: Znaš da ga boli ona stvar za tebe?

RI: Ne, ne želim znati. Mislim, znam, ali nešto u meni govori mi da mu je stalo....

LADY: Draga, volim te i jedino tebi želim sve najbolje. Najbolje u ovom trenutku je da te prisilim, zaista prisilim i uz najgoru moguću muku natjeram da pustiš, da otpustiš, da odrežeš, da potrgaš svaku jebenu nit za koju se držiš.

RI: (u suzama) Nemoj, molim te, to je jedino što mi daje osjećaj da i on možda misli, pati, razmišlja, traži način....

LADY: Žao mi je ako ću te povrijediti, ali zbog tebe to moram napraviti. Ti si jedina bitna. Tvoj mir....ne njegov

RI: Ali ako pustim to vjerovanje, onda je stvarno sve gotovo!!!

LADY: Ionako je gotovo, samo ti to još ne želiš prihvatiti! Žao mi je draga, ali moraš. Jednostavno moraš!

RI: Ali stalo mu je sigurno. Ne bi dolazio. Ne bi zvao. Ne bi pazio na sat i znao svaki moj korak. Ne bi pružio svoje...

LADY: Svoje što? Što ti je pružio?

RI: (odugovlači) Ništa.

LADY: Ne znam zbog čega si uopće išla u to?

RI: Ha, zbog čega? Trebala sam nekoga, nešto, događaj, želju, potrebu, ego trip... što god sam mogla uzeti i iz toga stvarati snove.

LADY: Ali znala si od prvog dana da ima djevojku. ZNALA SI!!!!!!! Nemaš izgovora, ne ovaj put

RI: Bilo je tako lako zaboraviti i praviti se glupa...čekati da on kaže, a nije....Bilo je tako lako...

LADY: Žao mi je. Ne znam što bih ti rekla. Mislim da nema više smisla išta spominjati večeras. Ti si u svom filmu i uvjerena si da će se čudo dogoditi. U onoj si najgoroj fazi kada kreiraš svoje snove i očekivanja.

RI: Ali bilo je tako lijepo i zašto onda treba tako blesavo ići dalje??

LADY: Uvijek je lijepo s takvima koji su slobodnog duha i lepršavi. Znaju gdje treba napasti, a tako nenametljivo to naprave da se zapravo pitaš, što si ti učinila krivo. Ništa nisi učinila krivo, naivna si i predobra i vjeruješ u najmanju liepu gestu koju napravi. Žao mi je.

RI: (plačući) Kako da izgovorim da sam naivna? Kako da u ovim godinama samoj sebi priznam da sam pala na foru i da ispala glupa i naivna i nezrela. KAKO????? I kako da priznam da sam očekivala da ostavi djevojku zbog mene? Kako da priznam da prvi put u životu nisam htjela ništa pitati misleći da će se sve samo od sebe riješiti jer će on jednostavno biti sa mnom? Kako da to sama sebi priznam? Pa sram me je svega...

LADY: Nema srama. Samo glavu gore. Sve što si napravila, napravila si jer si tako htjela. Sve je bilo zabavno i lijepo i prekidati takvo nešto bilo bi čudno. Tvoja očekivanja su ono što nije dobro i nije zdravo.

RI: Ali sigurno me želi i sigurno će nešto napraviti da se na neki način sretnemo. Možda će...

LADY: RI...pogledaj me...neće...ti si samo jedna koja je bila na raspolaganju, za koju se nije trebao niti truditi, došla si mu gotova, pripremljena, voljna, predivna, spremna...samo je trebao taj prvi korak...sve ostalo se samo posložilo

RI: Ne mogu u to vjerovati... ne mogu... jednostavno ne mogu...

LADY: Već vjeruješ i to sama znaš. Sada si to samo reci u ogledalu. A onda dođi k meni i isplači sve. Pusti sve van i onda će, dan po dan, biti sve lakše i lakše.

Comfort zone bye bye

20 kolovoz 2015

Da. Prošao godišnji. Prije godšnjeg raspadala sam se po svim šavovima I u poslu I u ljubavi I u zdravlju I u fizičkoj lokaciji I u prijateljstvu. U svakom području nalijetala na zidove, rupe, prepreke, povlačenja I razvlačenja.
I rekla DOSTA. Ovaj puta nije godišnji namijenjen rješavanju svega toga, svih zaostataka poslovno I privatno. Nije namijenjen povlađivanju drugima koje dugo nisam vidjela. Nije namijenjen da svoje vrijeme trošim na ikoji drugi način osim onako kako ja zamislim.

Ovaj godišnji bio je posvećen meni, mojoj unutarnjoj snazi, mom "čišćenju" iznutra, mom kompletnom resetu u glavi, rekla bih lobotomiji od svega što me je "zagadilo" tijekom vremena.
Ovaj godišnji davala sam onoliko koliko sam željela I kome sam htjela, pomagala ne oštetivši sebe I uživala omogućavajući I onima u mom društvu da uživaju.

Reset u glavi je dobar. Sada nakon povratka u sve imam odgovore koji dolaze iz mirnoće I ukazuju se sami po sebi. Trebala sam to. Nije bilo dovoljno znati I prije da su neke odluke ispravne, trebalo je proći "ćišćenje" u moru I na vjetru I na kiši, da odluke postanu sastavni dio mene I da mirno, bez pompe I scena, odlučim što dalje, bez obzira da posljedice.

Strah od posljedica više nije moj strah. Sada ga sječem. Sasjeći strah od posljedica znači suočiti se sa posljedicama koliko god one teške ili nekim čudom lake bile. Trebala sam prazan prostor da sakupim snagu za to. Svi oko mene pričaju o tome, nitko ništa ne čini. Svi oko mene pričaju o promjenama, ali vrlo malo ih se odluči I za najmanju. Svi oko mene pričaju kako žele bolje I kako je teško nešto postići pa rađe biraju isto.
Nisam više dio tih priča. Saslušam. Podrška sam. Ali ja nisam više to.

Moja odluka je promjena. Moja odluka je novi posao. Moja odluka je da nema tebe više. Moja odluka je otvoriti se I riskirati. Moja odluka je ne imati strah od promjena. Moja odluka je biti JA. Ono što istinski osjećam I čemu osjećam da moja duša stremi. Moja odluka je raširiti krila I poletjeti I prepustiti se.

Comfort zone bye bye.
Unknown here I come.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se