Zamislite svoje najdraže mjesto van kuće na kojem volite obitavati. Baš ono mjesto na kojem možete biti što jeste i uživati koliko vam srce želi. Vaša oaza.
A sad zamislite da vam to mjesto zatvaraju/ruše/ukidaju.
Tako sam se ja osjećao kad me neki dan zatekla ženska konobarska/vlasnička polovica mog omiljenog kafića, sa peticijom protiv zatvaranja navedenog. Taj kafić je za mene i moju ekipu (a i mnoge druge) iz srednješkolskog prerastao u studentski. Kafić se zove KKZ, jer je u sklopu Kino Kluba Zagreb. Otvoren je već 12 godina, te se nalazi u podrumu Kluba izoliran i bez ikakvog natpisa na ulici. Glas o njemu se širi jedino usmenim putem. Poznat kao okupljalište ama baš svih ljudi, od alternativaca do glavnih šminkera. Kako su srednjoškolci glavni dio potrošača, omjer se svake godine mjenja. I sad je ljubav pukla?
Ne. Cijene su uvijek bile pristupačne, a kvaliteta na nivou. Kava za 5, cedevita i čaj 7, a za nas punoljetne i piva po 10 kuna. Uvijek spremna 2 kompjutora sa besplatnim pristupom internetu, od prošle godine i sa bzom adsl vezom. Televizori (doduše sa isključenim tonom da ne bi ometali muziku koja dolazi iz zvučnika) i to 2 komada, sa različitim programima. Stare vinil ploče i njihovi omoti vise po nježno žutim zidovima. Obiteljska atmosfera i bračni par koji vodi to mjesto sa srcem i dušom. Naravno sve ima i svoje mane, tako da "bolja" polovica ponekad zna ići na živce, ali sve je to dio posla.
I sad se našli zločesti ljudi koji bi to mjesto zatvorili. Stanari, djelatnici Kluba ili netko treći? Nemam pojma, no kako se djelatnici Kluba koriste tim prostorijama, najveća sjena sumnje pada na stanare, koji iz vlastitog iskustva znaju biti poprilično neugodni. Ajde da je još to kafić sa narodnjacima koji je otvoren cijele noći. No to je kafić u kojem svira pretežno radio, sa povremenim ometanjem novog vala, studia 54 i inim prašnjavim stvarima. Radi od 12 do 23 i to samo onim danima kada je škola otvorena. Dakle predah se napravisvaki Božić Uskrs i ljeto. Jesam spomenuo da poklonici nogometa mogu pratiti svoje utakmice tamo bez ometanja? Ah...
Iako svemu dođe kad-tad kraj, mi se ne kanimo predat bez bor... Ma mi mislimo pobjediti i skupiti dovoljno potpisa na peticiji da održimo mjesto živim! Zato ako ste zalazili tamo, i tu i tamo biste opet željeli otići, sada je pravo vrijeme, jer možda nikada više nećete. A možete usput i dati svoj potpis.

Sa štovanjem, Ribac