utorak, 23.02.2010.
PREVELIKA SLIČNOST ILI PREVELIKA RAZLIKA
Naša me veza muči već predugo. Sve čekam kad ćemo srediti stan i početi živjeti zajedno, pa vidjeti možemo li mi uopće živjeti jedno s drugim? Zadnje smo vrijeme rijetko sami, rijetko razgovaramo, rijetko se družimo kao prijatelji. Postali smo si obaveza, a još nismo ni u braku...
Posljednje vrijeme prečesto preispitujem svoje osjećaje, prečesto sam zabrinuta da je nestalo ljubavi, prečesto razmišljam o samoći. Pitam se zašto i kad smo došli do tog visokog zida kojeg uporno pokušavamo preskočiti i pri samom vrhu udaramo glavom o njega i padamo na tlo. Svako toliko skupimo snage i pokušamo ponovno, ali uzalud. Pitam se da li se taj zid sastoji od naše prevelike sličnosti ili od naše prevelike različitosti. Čini mi se da smo oboje tvrdoglavi, prkosni, pripametni i samodopadni. Oboje nikako ne prihvaćamo kritiku i volimo imati sve pod kontrolom, oboje mislimo da znamo najbolje i tuđe mišljenje teško prihvaćamo. U ovom zadnjem je on još gori, jer prihvatiti žensko mišljenje po pitanju muških stvari je nemoguće iako živimo u 21. stoljeću.
Nema više lijepih uspomena, nema više sreće zajedničkih druženja, sretna sam kad se ne svadimo, to je onda uspješan dan. Možete pogoditi, danas nije naš uspješan dan. On smatra da sam bezobrazna ja, ja smatram da je bezobrazan on. Ja sam se za svoj dio ispričala, ali od njega sam dobila samo još veću pokudu.
Umorna sam pomalo od svega. Želim biti njegova žena i kućanica, želim biti njegovo sve, želim da on bude moje zlato, želim se prestati svađati s njim, želim prestati uzvraćati njegov bezobrazluk istom mjerom. Želim biti sretna s njim. Sve same želje, a u srcu još uvijek osjećam samo bol...
Nadam se da će nam zajednički život pružiti sreću i blagostanje. Nadam se da ću napokon imati svoju obitelj i da ću imati priliku da joj pružim ono što ja nisam nikad imala: sreću, ljubav i razumijevanje...
Dignuti glavu i krenuti dalje... Pustiti srce da slijedi put koji je izabralo prije dvije i po godine.
četvrtak, 18.02.2010.
NOVAC KVARI LJUDE
Novci su uvijek predstavljali problem, ne valja kad ih imaš, ne valja kad ih nemaš... Moja je psiha postala osjetljiva na novce nakon mnogo ljudi koji su ušetali u moj život, okoristili se mojom dobrom voljom za konstantnim čašćenjem, i išetali iz njega kad više nije bilo novaca, dobre volje ili su našli drugu žrtvu. Od punoljetnosti nastojim biti samostalna, bila sam raj za sponzoruše koje nisu mogle naći mužjaka da ih sponzorira pa su se prikrpale meni. Naravno ja ništa nisam shvaćala dok mi nije nešto trebalo od mojih "prijateljica". Tad sam shvatila da ih u stvari nemam. S 19 godina sam si kupila novo auto na kredit, prijatelji su se skupljali oko mene ko muve na govno. Tko je tada s 19 imao auto i placu? Nitko, jer nitko nije želio konobariti ni spuštati se na niske grane... Ali nije im bilo nisko družiti se s jednom konobaricom, jebi ga imala sam novaca i auto.
Nedugo poslije razbila sam auto, ostala sam bez svih kvazi prijatelja... Jako rano sam shvatila kakvi su ljudi kad imaju interesa, a kakvi kad nemaju. Ali uvijek mi je moto bio: ako imam ja imaju i dragi ljudi oko mene. Uvijek sam nesebično poklanjala, častila, organizirala zabave, druženja, putovanja... I što je jako važno nikad nisam tražila ni očekivala ništa zauzvrat...
Posljednjih nekoliko godina i dalje imam plaću veću od prosjeka, ali život počinje zahtijevati neke druge troškove, plaća nije redovita, a ni sigurna. Trudim se kontrolorati i sabrati po prvi put u životu. Ni kavu više ne pijem opušteno jer nisam pametna dali dobro postupam, da ne govorimo o izlascima kojih posljednjih par godina skoro uopće i nema... No i dalje za ljude koje volim, ali sam ih svela na nekolicinu, uvijek imam novaca za poklon, za mali znak pažnje, za kavu, čokoladu, sok... I to me jako raduje. Međutim ipak mi počinju nedostajati ti isti znakovi pažnje od najdražih osoba prema meni... Zaista sam skromna osoba i nikako nisam materijalist, ali primjećujem da me sve češće smeta ljudska nepromišljenost. S mojom se novcima postupa kao da ih berem na grani. Svi nešto trebaju, nešto pitaju, nešto obećavaju, i na kraju najmanje imam za sebe a još nemam ni djecu...
Počela sam sve i svakome brojati, postala sam proračunata jer su to upravo cijelo vrijeme bili ljudi oko mene. Samo ja ne volim taj osjećaj i ne osjećam se nimalo ugodno.
Razmišljam da sam nesretna jer imam, a nemam. Mislim se bih li bila sretnija da nemam ništa i da ljenčarim po cijele dane žicajući cigaru na rivi?
Jučer sam povrijedila meni najdražu osobu jer sam ovaj mjesec imala puno troškova, ali mi nije bio problem kupiti karte za Čolića i to sam na žalost pribotunala... Nisam trebala, ali sam bila iskrena. E sad je Princ uvrijeđen i jako mu je teško. Meni je žao zaista, ali se pitam di je on bio kad sam ja bila uvrijeđena? Kad sam bila sebična, egocentrična, pesimistična, problematična, zločesta, debela... Dali se i on nakon što je izrekao stvari koje su me bolile grizao ovoliko i molio za oprost? Dali se ikada ispričao što je okrutno i bezobrazno iskren? Nije.
Ne znam što sad očekuje od mene ni koliko će trajati njegovo durenje. Do nekidan sam znala da je to on... Čovjek mog života, ali posljednje vrijeme ništa ne zna i u ništa nisam sigurna...
