NI RIBA NE PLIVA BEZ MOTIVA

ponedjeljak, 27.10.2008.

Pogled u budućnost

Nekad bih voljela da mogu znati što me čeka. A tko ne bi...

Kad bi znala što me čeka, zanima me bili imala hrabrosti mijenjati slijed događaja ili bih se pomirila sa sudbinom?

Što više starim sve mi je teže živjeti nekako. Teže mi je, da se ispravim, uživati u životu...

Najviše se bojim da ću ostati sama iako sam do sada tvrdila da me ništa i nitko neće zaustaviti na mom životnom putu i da nikada ne želim biti ovisna o ikome...

Postajem sve ovisnija o ljubavi. O zajedničkom životu...

Sve se više divim svojoj majci.

Voljela bih biti prava ženica i majka. Voljela bih biti poslovna žena. Voljela bih biti sretna u kombinaciji to dvoje.

Bojim se da je to neostvarivo i da ću morati izabrati put koji mi je namijenila majka priroda, a ne ono za čim istinski težim...

Sve sam nesigurnija u sebe, u svoju samostalnost, u svoje odluke, u svoje želje.

Jedino što sam sigurna da me neizmjerno voli.

Ali bojim se da ni to neće dugo potrajat.

Čudan neki period...


27.10.2008. u 21:14 • 11 KomentaraPrint#

petak, 10.10.2008.

OSTAJE MI TO ŠTO SE VOLIMO

Image Hosted by ImageShack.us


Kad sam bila mlađa govorila sam da se nikad neću udat. Razlog tome je bila rastava mojih roditelja koju sam sa samo 6 godina podnila stoički, ali koja mi je nanijela nevidljive rane na srcu. Vjerovala sam u ljubav čak i u pretjeranoj mjeri da su mi se nekad i bajke činile stvarne, ali nisam željela udaju jer sam promatrajući sve oko sebe zaključila da s njom počinje novi život i završava neizmejrna ljubav. Imala sam predodžbu da nakon potpisa bračnih zavjeta ljubav postaje navika, a brak neželjena i neugodna obveza...

Kad sam upoznala Princa znala sam da s tim čovjekom želim živjeti do kraja života. Moja je bajka dobila smisao, a hoće li imati happy end to čemo saznati nekad... Za njega i s njim sam spremno odlučila pristati na sve. Osjetila sam važnost i želju da mu jednom kažem DA, da potpišem taj papir i postanem njegova žena. Da mu rodim djecz i osnujem obitelj i da učinimo sve da ta obitelj osim što se tako naziva ima i sve druge karakteristike sretnog zajedništva dvoje ljudi. Sve je to moguće, ali samo uz puno truda, razumijevanja, poštivanja, iskrenosti, pričanja, analiziranja i zajedničkog rješavanja problema. A sve to tek počinjem shvaćati.

Kako sam već spomenula, a mogli ste vidjeti i iz mojih prijašnjih postova u mojoj tzv. obitelji nikad nisu cvjetale ruže. Roditelji su se rastavili, s očevom stranom familije uopće ne razgovaram, s maminom majkom nikad nisam bila u dobre i učestalo me maltretirala u djetinjstvu, brat je davnih dana otišao u bijeli svijet i svoje nejavljanje nama na drugom kraju svijeta a u vremenu svakojakih chatova, skajpova i fejsbuka, opravdava neizmjernom boli koju bi osjećao kad bi nas češće čuo. Pitam se jeli se ikad zapitao koliko sve to boli moju majku, ili mene kojoj je on bio jedina nada u muški dio obitelji.

S obzirom da sam s dragim počela razgovarati o braku shvatih da imam veliki problem. Ako sam ikad i pomislila da ću se udati, jedno je sigurno: NIKAD NISAM ŽELJELA PIR, i to pogotovo ne ovaj klasični preserans od hrvatskog poimanja pira. Ali ipak, sve sam to zbog njega još nekako i odlučila podnijeti. Počela sam razmišljati koga uopće na tom piru od svoje tzv. obitelji želim vidjeti. Ne obazirem se na nikakv red, samo na ono koga zaista želim vidjeti...

I tako prije nego li je moja stara majka krenula u Ameriku vidjeti svog voljenog sina nakon desetak godina rekoh joj da vidi s njim ima li planove dolazit u Hrvatsku jer bi ga voljela vidjeti na svom piru. Majka mi je nekoliko puta spomenula da bi bila najsretnija da dođem kući i samo kažem da sam se udala jer da je njoj to gubljenje vremena i novaca (vjerovatno poučena vlastitim iskustvom). No, nisam se na to obazirala jer ipak je to želja mog izabranika i njegove familje te je ja kao takvu poštujem.

Prije nekoliko dana u nekoj priči sa mnom i Princom majka je kao i uvijek pričala o mom svemogućem bratu i usputno spomenula kako on mrzi ceremonije, proslave i tradicije, te kako je jednom od svojih prijatelja u AMerici rekao da će mu doći čestitati kad sve prođe i da neće prisutvovati samom vjenčanju, pa samo da znam neće doći ni na moje...

Dakle i opet nisu bitne moje želje i nadanja, nikakav red kojeg ionako ne priznajem, ali nekakvo bratsko poštovanje i ikakva želja da sa mnom proslavi moju sreću i ljubav... Na takav moj komentar dobila sam još bolniji odgovor od majke: Ako se nastaviš tako ponašati neću ti doći ni ja.

Na kraju priče ostaje mi jedno. Jedino što mi u životu znači, jedino što želim, volim i cijenim je moja ljubav. Moj Princ jedini.

Na našem vjenčanju želim samo one koji zaslužuju da s nama dvoje proslave i veličaju našu ljubav, ali više nisam sigurna da itko to zaslužuje.

Iako nikad nisam željela pir, pogotovo ne klasični s tamburašima i popevkama, bacanjem buketa, rezanjem torte i ukratko svim ostalim mučenjima mladenaca, sad sam još više sigurnija da ge nikako ne želim jer zaista ne želim taj dan odgovarat na pitanja gdje su mi roditelji, zašto mi brat nije došao itd. itd. itd.

Iako se sve tradicije više manje mijenjaju i usklađuju s modernim vremenima, nije mi jasno da proslava vjenčanja još uvijek odolijeva svemu tome. Umjesto da se taj dan kad govorim najvažnije DA u životu, kada odlučujem sve svoje do tada podijeliti sa svojim dragim, kad odlučujem da ću s njim provesti ostatak života u dobru i zlu što uopće nije mala i bezazlena stvar, provedem i opustim, budem sretna i uzbuđena, taj dan ću se sekirati oko organizacije, oko vjenčanice, oko obitelji, smješkati se ljudima koje ne poznajem, još gore onima koje ne volim ali ih reda radi moram gledat, trčati u crkvu, iz crkve u salu, otvoriti ples, uslikati se sa svih 100-150 ljudi, provjeriti jeli svima sve ok, jeli se netko prepio, pripaziti da sama ne popijem puno, da se ne opustim previše da me ne bi tko skužio...

Imam samo jednu želju. Želim svoje DA reći negdje daleko od očiju ikog poznatog. Eventualno bih kumove povela sa sobom, ali i to se mislim da bih radije pozvala potpune strance da mi budu svjedoci. Otišla bih samo s njim negdje, u dilemi sam nepoznata daleka destinacija ili negdje u blizini, obavila to bez velike pompe, ali najiskrenije što mogu. Nakon obreda otišla s njim na masažu, na plažu, u razgledavanje, ili u krevet i držeći se s njim za ruku znala da mi se taj dan nitko neće smješkati jer mora, niti ću se sekirati oko organizacije, niti ću nositi preskupu vjenčanicu i plesati prvi ples, niti ću uništavati najdražu tortu od krokanta, niti ću jedva čekati da završi taj dan, nego ću poželjeti da nikad ne prestane.

Pir možemo napraviti naknadno. Da nas netko ne linčuje ako ga uopće ne budemo imati. Ali na tom piru ja ne želim imati vjenčanicu, niti želim bacati buket, niti želim rezati tortu, niti želim biti opterećena s ičim. Želim samo biti sretna jer mi uvijek na kraju ostaje najbitnije: TO ŠTO SE VOLIMO. Nijedna tradicija to neće promijeniti ni poboljšati. Možemo se samo posvađati oko toga gdje će ko sjediti, gdje ćemo uopće imati pir, koliko ćemo popiti, jesam li svih pozdravila, kakve su nam slike, jesmo li se dovoljno puta namjestili, uslikavali i posnimali, šta nam je bend svirao i da li su bile pjesme koje nikako ne želim čut tipa: Izađi mala...


Kad bi bar netko ukinio pireve...

Eto to mi je želja. Ako se ne ispuni nema veze, preživjet ću, ali vjerujem da nikako neću pamtiti taj dan po dobru. Bojim se samo da se po meni ne snimi Odbjegla nevjesta 2.

10.10.2008. u 12:20 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (4)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode. Nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode. Lome me vali, nose me struj... Oseka sreće, a tuge plima. Šiba me nebo bičem oluje, al' još se ne dam i još me ima!

Jer mi smo jači i od sudbine, nama nitko ništa ne može.

Osmijeh je moje najjače oružje!




widgeo.net


MOJI BLOG PRIJATELJI:


kiss Suncokreta

kiss Zamojac

kiss Playlife

kiss Pupak

kiss Kengi

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se