NI RIBA NE PLIVA BEZ MOTIVA

nedjelja, 30.03.2008.

PRIVREMENA FRIGIDNOST I CRKVENA ZVONA

Image Hosted by ImageShack.us


Uvijek sam imala problema sa iskazivanjem seksualne strane mene. Nikad nisam voljela inicijativu u krevetu. Uvijek je bilo najljepše leći, opustiti se i uživati... E sad seksualno uživanje za mene je apstraktan pojam, nikad se nisam mogla dovoljno opustiti jer sam non stop bila u iščkevinaju vrhunca koji bi tako rijetko dolazio, da kad bi ga doživjela nisam dolazila sebi i po pola sata nakon...

Nije to lako znate...

Ja uopće ne znam što to znači ono učestalo osjećati kako s nekim vodite ljubav dok cijeli svijet oko vas nestaje u polutami... Nije da mi se nije dogodilo, događalo se pogotovo u zadnje vrijeme od kada volim Princa... Ali nije potrajalo. Počela sam se i bez da sam bila svjesna povlačiti u sebe. Imala sam probleme na poslu, sve se vrtjelo oko posla, a on se vrtio oko mene... Nisam ga primjećivala, u stvari jesam... Uživala sam u njegovom trudu da unatoč svim problemima i izmišljenim dramama budem sretna samo u njegovom zagrljaju... Ali moje su misli bile negdje druge i jako su se kratko zadržavale na nama. Mi smo bili tu i to mi je bilo dovoljno. Počela sam piti konratcepcije da bih bila sigurna da to ne bi otišlo u trenutno neželjenom smjeru. Ne jer ne vjerujem njemu, nego ne vjerujem ničemu danas. Ništa mi više nije bilo sigurno osim da smo nas dvoje skupa...

Nisam ni primjetila kako su se dani nizali, kako su nestali dani našeg svako neko vrijeme vođenja ljubavi, izmjenjivanja tjelesnih tekućina, uzdisaja, milovanja i božanskog uživanja u voljenoj osobi, postala sam zadovoljena poljupcem u čelo prije spavanja i trljanjem dupeta o njegovo koljeno... A da nisam ni primjetila što se događa... On je primjetio itekako. Srce ga je steglo nebrojeno puta, osjećao se sam pokraj mene. Davao je ljubav i toplinu, a zauzvrat dobivao moje živčane ispade zbog jebenog posla...

Tek kad me pitao što se sa mnom događa sam shvatila da se nešto ozbiljno događa. Takav prazan osjećaj, takav osjećaj da me on dira, a ja ne osjećam njegove dodire, da me ljubi, a meni je svejedno... Kao da imam mentalnu blokadu i emocionalni invaliditet istovremeno. Ne osjećam, vidim, čujem i znam da se volimo, ali na nikakav uvjerljivi način ne mogu to pokazat, nije mi čak pošlo za rukom ni odglumiti da mi je dobro... Postala sam frigidna, 100 postona friguša ljudi moji.

Nakon bolnog saznanja i neutješenog jecanja nad internetom i medicinom.hr na stranici za gubitak seksualne želje, odlazim u zagrljaj koji me opet spremno primi. Uvijek kad mi je najteže... Isprintala sam mu i podcrtala sve što sam mu trebala reći jer za govor nisam imala snage. Osjećala sam se tako jadno, tako malo, tako osramoćeno, tako nesposobno i tužno... Ko ružno pače.

Ujutro i dalje nisam mogla. A on me tako želio. Kako da mu kažem da ne mogu. Pa moram pokušati, za ljubav... Voljeti ga, pokazati mu kako ga volim, kako uživam u svakom djeliću njega... Pokušala sam, misli su mi lutale, plakalo mi se, ali sam nastavila... Uspjela sam se opustiti, zatvorim oči i pokušavam ga osjetiti, pa se rastopim, pa se sjetim sinoćnje medicine, pa opet sve ispočetka.

Bacila sam tablete i veselila se danu kad ću opet uživati u nama. Nadala sam se da je stvarno samo do tableta i da nisam otišla skroz u kurac. I bilo je... Ali sam dobila stvari. Tome se nisam nadala... I sad napaljena ko štuka čekam bolje dane... I jedva čekam, ali sve mi mora biti kako treba taj dan. Moram svršiti da skratim priču, želim doživjeti vrhunac s njim...

Pitam se koliko žena pati od povremene frigidnosti? Jesam li ja nekakav jedan od milijun ili ipak ne? Zašto nitko o tome ne priča?

Ja želim svršavati barem upola koliko i on. Ja zaista imam problem... I ne mogu mu pronaći rješenje...

Ok, kažu strah od vezivanja... zar svi ne strahujemo pomalo od toga...
Strah od trudnoće, pa zato sam pila tablete...
Strah od loše izvedbe seksa, zar se to može loše izvesti?
Strah od kritike?
...ok, svega sam svjesna, ali zar mi to što me priznajem hvata strah jer će vrijeme da počnemo živjeti skupa doći jako brzo... Strah me jer pričamo o piru i braku i crkvi i... Strah me jer želim dijete s njim, ne sad ni skoro, ali znam da ga želim... Da strah me... Ali svejedno želim svršavati barem upola onego on!!

I koliko god suza isplakala, koliko god se raspravljali nas dvoje, koliko god puta doživjela vrhunac ili samo uživala...vjerujem da za sve postoji rješenje kad je u pitanju ljubav. Ne bilo kakva nego ona prava, pravcata ljubav... Kad kao malo dijete počnem smišljati dan kada će crkvena zvona objaviti moj najsretniji dan svijetu oko nas...

30.03.2008. u 21:00 • 26 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.03.2008.

ŽIVOTNE PROMJENE

Image Hosted by ImageShack.us


Kao prvo žena sam, a još uz to i riba u horoskopu i toliko sve primam srcu da je to predstava. Koliko god nekad imam i previše muda u određenim situacijama, toliko mi se dogodi da bih najradije zaobišla događaje koji se nikako ne mogu zaobići...

I još sve to primim toliko potresno, izanaliziram situaciju toliko detaljno, predviđam reakcije osoba u svezi situacije i tamo i gdje ne bi trebalo biti problema, ja ih nađem.

Ali neke stvari se moraju događati, dio su normalnih stjecaja okolnosti i kako se najjednostavnije kaže: That's life!

U ponedjeljak službeno objavljujem svoj odlazak iz firme kojoj sam mnogo dala, ali zauzvrat dobila puno manje od zasluženog. Ostavljam iza sebe ljude koji su mi jako prirasli srcu, firmu u koju sam vjerovala i direktora kojeg sam jako izdealizirala, bio je moj idol... Sada je vrijeme da krenem dalje, jer moje je vrijeme predagocjeno da bih ga tratila za nekoga koji ne zna što će sa sobom, ili jako dobro to zna, ali mi ne želi reći jeli i kad je kraj... Najviše bih voljela da sam mu imala prilike objasniti moje viđenje situacije pjesom Balaša:

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?

Nestaje cirkus u širokoj ravnici.
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace će masa naći lako
jer drugi cirkus ce doći u naš grad.


Dakle vrijeme je za nove pobjede, vrijeme da vidim facu kako će reagirati... Vrijeme da počnem pakirati kofere i zatvoriti vrata za sobom. Vrijeme je da svoju svakodnevnicu, zamijenim nekim drugim ljudima, drugim navikama i drugim okruženjem.

Da se polako i sigurno oprostim od jednog djelića svog postojanja i zauvijek ga ostavim u prošlosti. Žao mi je samo sve te gomile emocija koje su proziašle iz ovog dijela jer ponekad se bojim da se ne ispraznim. Preveliku količinu emocija svakodnevno trošim, osjećam, prevrćem, pa se pitam hoću li imati dovoljno emocija za svoj život... Mogu li se emocije kontrolirati, volila bih da imam botun za emocije, ono da ja odabirem koliko će mi određeni trenutak biti ugodan ili ne... Koliko ću nekoga i kada voljeti, kada ću biti tužna i koliko dugo....

Ah, opet analiziram u sebi. zamišljam sve moguće face koje bi diša mogao složiti ako nije naslutio moj odlazak ili ako je, ali nije siguran dok ne čuje od mene... Kad bih znala što će točno misliti i kako će se osjećati... Ali nikako mi nije jasno zašto se toliko opterećujem, zašto me je briga uopće kada će za 2 mjeseca biti prošlo svršeno vrijeme...

That's life!

16.03.2008. u 17:53 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 04.03.2008.

ŽIVOTE JEBOTE... USPORI MALO!

Image Hosted by ImageShack.us


Nisam zauvijek nestala i ne, niste me zaboravili znam... Koliko neispričanih priča je ostalo u ovoj maloj prošlosti dok sam bila na nekom drugom mjestu u nekom drugom ludilu. Možda sam baš zbog zanemarivanja bloga, svojih vlastitih misli i neke druge sfere samo meni poznate, postala depresivnija... Možda je to samo bio početak jednog novog poglvalja, kada sam trebala neke stvari posjesti na svoje mjesti i vratiti se baš sad... Uvik kažem: sve se u životu događa s razlogom, samo treba iz svega izvući pozitivno. Sve i svako je crno-bijelo...

Malo sam putovala... Paris za Novu godinu, 5 dana, vidila skoro sve što sam mogla, ljubovala sa dragim, dobila upalu nogu i gripu i nisam se zadnji dan popela na eiffel, ALI bila je veeeelika zima i veeeelika magla, pa penjanje i nije baš bilo neka vau opcija :) . U drugom mjesecu sam završila u Zagrebu, došo i Princ i nas dvoje zapalili za Osijek, pa Sarajevo... zanimljiva tura, vidjela sam malog polu slavonca Roka, krenula u Sarajevo, pojela ručak u Slavonskom šamcu (čitaj: Bogu iza nogu), poslikavala 3 od 1000 đamija, Bože pa ti Muslimani se samo mole po cijele dane ili nemaju pametnijeg posla od građenja đamija???? No dobro, došla u Sarajevo, prošetala Baščaršijom, pojela burek i jogurt i zapila se na REMORKERU!!! Jeeeeeeeeeeee, propustila sam ih u Splitu, ali nađoh ih u Sarajevu! Tribute to Balašević do ranojutarnjih sati u sarajevskom disco baru.

Vikend nakon proputovanja odlazimo na Hvar... Na poklon od direktora zbog dobro odrađenog zadatka dobila sam prije par mjeseci vikend u Adriani na Hvaru (spa hotel, jedan od članica Luxury hotels of the world) i odvela sam dragog u Hvar... Apartman s Jacuzzijem na katu sa saunom, masažama, teretanom, bazen je kat poviše :) ... Bilo je mmmmmmmmmmmmmm, ne bih dalje komentirala.

U međuvremenu sam na poslu dobila povišicu u 12. mjesec, i sve je nekako bilo kako treba biti... Ali ne možeš imati sve. Barem ne neko vrijeme dok ne pronađeš svijetlu stranu situacije koja te snađe nespremnoga.

Naslutila sam, iako je bilo očito a ja sam vjerovala do zadnje kapi volje, da s firmom nije baš sve kako treba. Nismo napravili ništa posljednje dvije godine od kada postojimo čime bi se mogla ponositi, a što se od nas itekako očekivalo. Krivce ne bih imenovala, a ni razloge ne bih istraživala. Žao mi je, mogli smo. Ali kao što već jednom rekoh, sve se u životu događa s razlogom. Međutim povišicom i lijepim rječima kupljene su moje slutnje. Zaboravih da mi se učinilo da nešto ne valja. Dok mi nisu rekli... 15.02.

"Nije još kao definitivno, ali najvjerovatnije zatvaramo ured i selimo u Zagreb. Vama nudimo novi ugovor, stipendiju i drugu poziciju (prema želji)..."

Zvuči jebeno jel da?

Šokirana i sjebana do boli, 10 dana nisam znala di sam ni šta mi se događa... Zaljubila sam se, znate i sami... Tu je moj Princ koji ne želi i nema što raditi u Zagrebu... Tu je moja majka... Tu su mi prijatelji, mačke, sunce, more, stan, mir... Dobar je Zagreb, ali Split je bolji! I mi možemo i ovdje živjeti i uspjeti, ja sam u to dugo uvjerena. Svašta mi se motalo po glavi, svakakve kombinacije, sad ne bih sve niti znala ponovit... Prošlo je 20 dana od razgovora s direktorom. Ništa novo od tada nisam čula, nitko i dalje s nikim ne komunicira o važnim stvarima, samo ja lajem okolo s kolegama i razglabam jeli to kraj ili početak kraja i što nas može spasiti.

Nakon 20 dana skoro jednoglasno zaključujemo: Vrijeme je da se krene.

Ne znam za njih ostale, dvoje bi trebalo selit u Zagreb od kojih jedan sigurno ide. Jedna će dobiti otkaz, jedan će na Hvar u drugi odjel, a oni u Zagrebu ne znaju šta ih je snašlo... Ali ja?

Ja odlazim... U nove pobjede, na nove izazove. Ne mogu ja moj dragi direktore čekati da netko od gore odluči o mojoj sudbini. Ne mogu gledati kako se novci uludo bacaju, a meni zatvarate ured kojeg sam doslovno sama stvorila sa svojih 10 prstiju i nečijim novcima, a sukladno onome: Your wish is my command. Što god ste poželjeli ste dobili, a ja? Ja sam dobila Zagreb... A tamo ću šta? Zaboravih spomenut da je dotični na putu od 5 radnih dana - 4 (van Hrvatske), i da sa mnom uopće ne komunicira a ja sam kao osobna asistentica... Možda sebi samoj... Ja jednostavno nemam volje ni želje izmišljati posao oko sebe, odustajem...

Ne biste vjerovali, odlučila sam to prošli tjedan. Obavila već 2 razgovora, čekaju me još tri (od toga su najmanje 2 sigurne ponude)... Nisam ni znala da me ljudi žele u svom timu... Sad znam, SVE SE U ŽIVOTU DOGAĐA S RAZLOGOM.

Moja je veza bila u laganoj... nazovimo to krizom. Nije se znalo odma idem li ja ili ne, ostajem li i di... Sve kombinacije su bile otvorene i naši su planovi o zajedničkom životu pali u drugi plan. Postali su relativni i nedorečeni. Postali smo razdražljivi i tužni a da nismo znali što će se dogodit i što će moja mala glavice odlučiti. U svemu tome, još smo se više zavoljeli, još smo se više željeli jer smo se bojali da ćemo se izgubiti u vremenu, ako odem u metropolu. Bilo je neminovno da bismo puno toga stavili na kocku. Samo eto nisam bila sigurna u sebe, nisam znala koliko će mi trebat za novi posao...

A trebalo mi je samo 10 dana.

Zato ljudi pokrenimo se, nema stajanja, vrijeme ne čeka da se pokrenemo, život juri i ne obazire se na naše nemoguće želje i prohtjeve, zgrabi što možeš jer će ti biti kasno kasnije.

Falilo mi je ovo znate. Puno ste mi falili. Nisam bila ni svjesna. Falile su mi vlastite rečenice okupljne u jednu misao.

Riba is back: To be continued.

U razdjeljak vas ljubim svom snagom srca svog!

04.03.2008. u 22:14 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (4)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode. Nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode. Lome me vali, nose me struj... Oseka sreće, a tuge plima. Šiba me nebo bičem oluje, al' još se ne dam i još me ima!

Jer mi smo jači i od sudbine, nama nitko ništa ne može.

Osmijeh je moje najjače oružje!




widgeo.net


MOJI BLOG PRIJATELJI:


kiss Suncokreta

kiss Zamojac

kiss Playlife

kiss Pupak

kiss Kengi

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se