utorak, 06.11.2007.
RAZOČARENJE
Osjećati se razočarano je jedno od lošijih osjećaja, a pogotovo kad razočaraš sam sebe...
Nakon svih mojih pozitivnih postova, punih optimizma, dobre volje, ljubavi, borbe za pravdu, vrijeme je za malo tužnih tonova. Nakon krtika primljenih od dvije osobe koje mi jako puno znače kako trenutno tako i za moj budući život, muških kritika što je jako bitno jer su uvijek smislenije od ženskih, shvatila sam da ja uopće nisam ona osoba za koju sam se smatrala...
Jako je teško prihvatiti činjenicu da sam postala netko tko mi se osobno ne bi sviđao... Netko koga bi vjerovatno osudila zbog nedoraslog ponašanja...
Još je teže shvatiti da svega toga uopće nisam bila svjesna. Za problem kojeg svi oko mene vide, ja sam bila slijepa... Zavaravala sam se životom u bajci... Ali moj princ se pojavio da mi između ostalog objasni da bajka ne postoji... Iako mi se nekad čini da je on baš plod moje mašte jer i dobro i loše s njim je lijepo i onako kako treba bit...
Za sada sve ostavljam u ovih nekoliko rečenica. Duša me boli, oči su pune suza, teško mi je jer sam razočarala samu sebe i moram sve prespavati. Teško mi jer se osjećam nedovoljno dobrom za njega. Jer smatram da nakon što sam uvidila tko sam i kakva sam možda uopće ne zaslužujem ljubav koja mi se daje... Možda sve i nije tako strašno, u stvari sigurno nije, ali ja sam na kraju i bajke i priče žensko koje uporno pokušava ne bit tipično i dogodi mi se upravo suprotno... Postajem i gora od tipične. Plačem, ljutim se, sve shvaćam preosobno, sve svoje dijelim s previše ljudi i onda se čudim kad to krene po zlu... Nije dobro...
Kad se emocije malo smire i glava malo razbistri vratit ću se nazad po vaš savjet i mišljenje. Sad mi samo treba lijepa riječ.
I hvala vam na svemu!
