četvrtak, 27.09.2007.
BRAT
Imati brata za mene je jako čudan pojam. Moj i brat i ja smo živili zajedno kao djeca 11 godina. Od početka su se kod nas mogle uočiti ogromne razlike, on je bio mirno radoznalo dijete kojeg je zanimala ljepota svijeta oko njega. Zanimao ga je mjesec, zvijezde, biljke, školjke i brojke. Ja sam bila živo radoznalo dijete. Kad kažem živo mislim da mi ni živo zlato nije ravno. A kad kažem radoznalo mislim na to kako svaki dan smisliti novi način da roditeljma zagorčam život. Moj brat je volio igrati na karte, voziti autiće, čuvao je svoje igračke i oduvijek bio jako savjestan. Ja sam čupala kosu barbicama, crtala brkove bebi ćelavici i sebi, otvarala veš mašinu dok je radila… Kako smo odrastali moj brat je sve više volio knjigu, a posebno brojke i imao sve manje živaca za mlađu sestru koja je non stop ometala njegov mali svijet. Kompjuter je rano postao njegova opsesija, meni je dugo vremena bio ružna kutija. U školi je bio najbolji, najmirniji i najpametniji. Nije mi bilo lako nakon njega doći u istu školu i biti njegova sestra. Svi su mislili da moram biti pametna kao i on. Bila sam pametna, ali malo manje. Malo manje su me zanimale brojke od hrvatskog jezika ili od glazbenog iako nikada nisam imala sluha. U osnovnoj školi su neki jedva dočkali da dođem u 5. razred, pogotovo učitelj iz matematike. Već sam iste godine bila na natjecanju iz matematike. Tad i nikad više. srećom brzo su shvatili. Neki mi nisu htjeli dati peticu, iako sam zaslužila, jer ne znam kao brat... No sve sam to junački podnijela. Ja sam bježala na ulicu igrat na laštik i na kukala i na graničare, a moj brat je rješavao matematiku i pripremao se za svjetsku Olimpijadu u Istambulu... Vratio se s broncom.
Sa 16 godina moj brat odlazi u školu u Zagreb. Ja sa svojih 11 lagano ostajem doma sigurno ulazeći u pubertet. U 8. osnovne prva cigareta, prva bježanja iz kuće, prve nelegalne matineje, prvi poljubac, u 2. srednjem prvi legalni noćni izlazak, prva truba, u 4. srednje prvi sex... kad pogledam nije to tako ni loše, nisam bila loša djevojka, ali nisam bila ni blizu mog brata. On je samo računao, mozgao, buljio u ekran i živio svoj film. Nije naišao na razumijevanje okoline. Nije ni okolina naišla na njegovo razumijevanje.
Zvali su ga lampica, jer kažu da mu se u školi uvijek na svako pitanje na matematici, ili neki zadatak palila lampica kao u stripovima. Bio je tipični štreber, onaj kojeg nitko nije volio i s kojim se nitko nije družio, onaj u kojeg su upirali prstim kad bi prošao hodnikom. Mene su zvali sestra od lampice. A on je svemu tome prkosio na još luđi način: jedno je vrijeme šetao bos, pa sa dekicom oko vrata kao batman, pa se nije brijao…
Sa 18 godina pali u Ameriku. Pravac MIT, pravac Boston... Dobio je stipendiju. I otišao. Mrtav hladan. Iskreno ne sjećam se njegovog odlaska. Nekako sam sve to doživila kao da je bio gost u mom životu. U Ameriku je otišao kao klinac, sam bez ikoga se otisnuo u bijeli svijet, doslovno. Trbuhom za kruhom, ovaj put je trbuh bila njegova pamet, a kruh znanje, prilika i razumijevanje koje ovdje nije mogao dobiti. Nakon 3 godine vraća nam se u posjet i nalazi mene sa 16 godina, friško našminkanu, u minici vjerovatno, spremnu za odlazak u školu sa 3 teke u ruci i kutijom cigareta skrivenoj negdje po borši, spremnoj na cjeodnevno picavanje jer je vani lijep dan, a ja obožavam kršiti pravila dok sunce sja... I vjerovatno sam i ja bila jedan od brojnih razloga zašto mu nije bilo žao što je otišao... Tješim se da je bilo i mnogo drugih razloga. Mene je brate samo prao pubertet na drugačiji način od tvog.
Od kada je tada otišao, moj se brat nikada nije vratio. Ja sam i zaboravila šta to znači imati brata, iako iskreno kao da ga nikad nisam ni imala, kao da smo živjeli u dva različita svijeta u različitim periodima… U Bostonu je diplomirao, magistrirao, doktorirao i zaposlio se. Jedno je vrijeme radio za Bill Gatesa, ali mu se čovjek nije svidio tevmu je dao otkaz. Već dugo radi za Mac-a. I dobio je razumijevanje i što je još važnije RESPECT.
Na nas nije zaboravio, ali kao da bi volio da može. Ne javlja se dovoljno često. Za mene mi je još lako, žao mi majke. Ja koja cijeli život slušam kako je moj brat divan i krasan jednostavno se ne mogu pomirit sa činjenicom da je u svemu ovome izgubio dušu. Majka ga nije vidjela 11 godina. A on se ponaša kao da smo mi za njega prošlost. Prvo nije imao novaca za doći, pa kad je imao novaca su pali twinsi, pa nije smio jer se ne bi mogao vratiti, pa su ga počeli tražit jer nikad nije odslužio vojsku, pa smo i to sredili (čitaj: ja sam sredila), pa su mu curu htjeli deportirati i trebalo je i to rješavat kako bi mogli svi skupa, njezini i njegovi, doći u Ameriku i upoznat se. Sad je prekinuo s curom… I nema više razloga da majku ne pošaljem u Boston…
Nedavno sam mu poslala e-mail. Rekla mu da ga još jednom molim i nikad više, da pošalje majci avionsku kartu, još nije odgovorio.
Smišlja novi razlog, boji se susreta s prošlošću, boji se susreta s majkom koju nije imao blizu od svoje 16-te godine, boji se tuge zbog godina koje su prošle, a on ih je junački proživio ostavljajući osjećaje nekom drugom, nije sad emocionalno siguran, što mu je???
Ljudi umiru svaki dan, sve mlađi i mlađi se ruše kad se najmanje nadamo. Ne zovem vraga, svi mi mislimo da se te stvari događaju drugima dok se ne dogode tebi… Želim usrećit svoju majku, a znam da bi je druženje sa njenim sinom jako usrećilo, zašto joj to ne može priuštit? Zašto je tako sebičan? Zašto me tjera da ga mrzim?
Nikada mu neću oprostiti ako joj se nešto dogodi, a ona ga nikad više ne zagrli. Borac je moja majka, svašta je doživjela, i trebalo je živjeti s tim. Kad je vidim, nemam prava da se bunim, ni tužim. Stisni zube i goni. To je najmanje što zaslužuje.
Ja ću učiniti sve da joj priuštim u penziji sve ono o čemu sanja cijeli život. Ljubav, obitelj, smijeh i mir.
A brate moj, nadam se da ćeš nekim čudom čuti moj vapaj da joj pružiš ono što joj duguješ.
Ovo je moj brat i volim ga no matter what!
srijeda, 19.09.2007.
Dionice? Jeli se to jede?
Ipak je ljubav i buđenje kraj mene bilo jače od alergije. Ipak sam ga imala kraj sebe. 
I samo da znate svi vi koji mislite da ste ako ste alergični na mačke alergični na mačju dlaku. To nema veze s tim. Još je gore 
. Dlake ćete ako ništa drugo istresti s deke, oprati s gaća, ali vi ste alergični pazite sad:
Istraživanja su pokazala da bjelančevine koje izlučuju uljne žlijezde životinja, a mogu se naći u njihovoj slini i mokraći, predstavljaju glavni uzrok alergijske reakcije na životinje. Kad se životinja liže, odnosno provodi higijenu, slina koja zaostaje na njezinoj koži i dlaci suši se i oslobađa alergogene bjelančevine u zrak. Naravno da one tada dolaze u kontakt sa sluznicom dišnog sustava, izazivajući svrbež i kihanje kao posljedicu razvoja alergijske reakcije. Zanimljivo je da je alergija na mačke jača od one na pse, budući da one više ližu svoje krzno, odnosno dlaku. 
Eto ljudi čisto informativno.
Inače dosta o njemu i mačkama. Nije kraj svijeta.
Jeste li čuli za novi trend u Hrvatskoj? Naravno da jeste: dionice.... Kao da se dijele bomboni, kao da stajemo u filu za crni kruh prije nekoliko godina... Sada stojimo u redu za dionice 
. A šta su to dionice bako, tila sam je danas pitat kad me odmjerila onako od vrha do dna jer joj je moja točkasta čarapa vjerovatno upala u oko i nikako da skrene pogled... 
Ja o svemu ovome znam barem nešto, o toj kupnji, prodaji, načinu, riziku... Družim se i radim ako ništa drugo s ljudima koji znaju ono što ja još ne znam... Pa pametni ljudi će u ovoj državi zaraditi upravo zbog hrpe blesavih starčića i inih trenutnih kupaca dionica. Kao da su svi u nekom jebenom snu i samo čuju dionice, dionice, to vam je spas, ali za što?? Pa i nije neka zarada kad pogledaš. Ja sam sve to odlučila napraviti iz znatiželje. Znam da ne mogu izgubiti, ali i nije baš da ću zaraditi nešto vau, ali rekoh idem vidit kako se to radi, koji je postupak, get into the game and feel how it's like 
...
Budem vam dala neko svoje mišljenje u jednom od slijedećih postova, onako laikči, žensko, mišljenje jedne 25-godišnjakinje koja je kupila svoje prve dionice. E o tome ću pričati svojim unucima 
. A šta ona baka šta je danas kraj mene čekala, a da i ne zna što čeka, može reć svojim unucima? Volila bi čut njezino objašnjenje da dođe doma i zatekne unuka, a da je on pita:
Unuk: Bako a di si bila?
Baka: A sinko moj, čekala sam ti više od dva sata u banci sa domovnicom i osobnom kartom i išla sam ti upisati dionice.
Unuk: A bako a šta su ti to dionice?
Baka: Sinko to su ti oni nama dali na javnoj ponudi. Da kupimo pa da zaradimo.
Jeli bi tako izgledao taj razgovor? Ili još gore? Ili ona ipak nekog đavla zna, barem je reklamu s Knjazom vidila...
Ali i ja sam u kurcu, taj meni neki bezvezni iznos koji bi mogla zaraditi ako bude imala nekog ko će joj reći šta da i napravi s tim šta je kupila, jer to se sigurno neće naći u pospektu, je možda njezina mjesečna mirovina, ako ne i dvi... 
Tko je ovde lud ljudi moji? Pitam se već godinama, ima li tko jebeno normalan u ovom gradu, u ovoj državi, u ovom životu? 
Ako ima treba mi savjet. Kako ostati normalan? 
srijeda, 12.09.2007.
CATWOMAN
Ni to nisam mislila da ću postati. Kako život nekad zna biti ironično smiješan...
Imam skoro pa idealnu situaciju... Većinu vremena živim sama, majka mi svrati s vremena na vrijeme, dan dva, obično vikendom, tj. kad ne treba, ali ne možemo birati... Živim u taman velikom stanu, s velikom teracom, pogled na more, plaža pred kućom, grad svega 15-tak minuta autom udaljen... Ništa mi ne fali...
Upoznam si dragog, prvih tjedan dana se šećemo gradom, pa se malo vozimo u autu, pijemo pivo na raznim plažama, ali se vrlo brzo naviknemo na toplinu doma, gledanje tv-a, seksanje u najrazličitijim pozama koje postoje, kuhanje, pečenje palačinki, cjelovečernje maženje, i na kraju spavanje jednog kraj drugog... zagrljeni, isprepleteni, pa okrenuti guzicom, pa ujutro buđenje, sex za razbuđivanje, i izležavanje do besvjesti... Dobro zvuči jel da?
Baš sam guštala ova dva miseca...
Kako sam često sama već nekoliko posljednih godina, a ako išta ne volim na ovom svijetu je samoća i mrak, imam ni manje ni više nego dvije mačke. Roko (ženka) i Beni (mužjak). Oboje kastrirani i blesavi svako na svoju bandu. Ovo ljeto, do prije nekih 15-tak dana mi je u stanu do mene boravila moja draga susjetka koja nema pametnijeg posla nego se baviti mačkama iz susjedstva, pa tako osim sa svojom, priča, hrani i živi sa mojim mačkama i s još njih par šta su se nakotile oko kuće. Meni ludilo. Pičila sam svugdi ovo lito i znala da se ne moram brinit, mačke su site i na sigurnom, nisu me gnjavile dok sam bila doma s dragim, a kad ona ode ionako će se opet vratiti... I tako je i bilo...
Ali tu prestaje moja idila.
Moj je dragi alergičan na mačke. Kako ih nije često bilo po kući, uvik su negdi zujale, vani, kod suside... nismo to ni osjetili. Kihnuo bi dva puta u večeri i to je to. Međutim one su sad non stop tu. I sinoć je došao kod mene. I počeo kihati. Uspili smo se poševit u međuvremenu, i taman smo legli jedno kraj drugoga, kad je počeo kihati i teško disati, usrali smo se oboje... Doslovno je istrčao iz kuće, a ja sam ostala sa svoje dvi mačke koje su mi pravile društvo cijelu noć...
A šta da vam kažem, I'm a cat woman...
Moj dragi i ja ćemo našu vezu mijenjati iz temelja, hvatati još ove posljednje tople dane, sjediti na klupicama i plažicama, seksati se u autu, a moje će mačke carevati doma, jer ipak ne mogu se sad rješiti ljubimaca zbog vlastitog komfora. Tako je kako je. Ovo mi je izazov, netko to odgore sigurno vidi sve i doslovno povlači te konce i igra se....
Evo me sama ko ciklama, pišem ovaj post i mislim se kako će mi jebeno nedostajat jutarnja buđenja...
Možda je i bolje, ionako moj dragi non stop tvrdi da je bitno održavanje napetosti u vezi. Nama to definitivno ide za rukom.
ponedjeljak, 10.09.2007.
RAZOČARAO ME BLOG.HR
Nije me volja sad razmišljat kada je to točno bilo, ali prošlo je već dovoljno dugo da se nekad pitam jeste li me zaboravili dragi moji blogeri...
Hakiralo me jer sam se registrirala na kompu i kliknula zapamti me... Našao se neki mulac koji nije imao pametnijeg posla nego ulazit na moj blog i mijenjati dizajn. Svi ste vec sigurno vidjeli kako izgleda moj blog već tjednima...
I thaught my secrets were safe there, ali kako da ne. 
Promijenio mi je lozinku i nisam više mogla ništa. E sad mene zanima, s obzirom da sam sve probala, poslati e-mail da sam zaboravila lozinku jer nick mi je još isti, kazu da korisnik ne postoji... Hm, ok. Idem si onda kreirati novi blog sa istim nickom. E ne mogu jer korisnik s tim imenom već postoji. Hm.
Napisala sam desetke mailova, molila redakciju koja je tako dobronamjerno svima obećala da će nam vratiti blogove jer sve imaju na serveru... Ništa od njih. Iskreno nisam očekivala, ali eto baš sam se nekako ponadala da će se naći neka dobra duša koja će potrošiti nekoliko minuta da meni vrati moj dragi blog...
Riba_ke nema više. Sad sam Riba ako prođe jer kao prihvatilo je taj nick za komentiranje, ali ja još uvijek ne vjerujem da će biti tako jednostavno... Riba...
Uzela sam ribi_ka dizajn, malo sam se poigrala sa naslovom bloga, ali nije to to.
No, riba ko riba, okreće još jednu stranicu i evo me nazad. Svašta se izdogađalo, puno puta sam željela prenijeti sve na papir, ali kad bih shvatila da nemam vaše mišljenje o svemu, nije me bila volja po tko zna koji put pričat sama sa sobom s istim upitnikom poviše glave...
Zaljubljena sam.
Mijenjam se.
Zavoljela sam ga.
Opet se bojim.
Opet se smijem.
Opet letim.
Ne znam odakle da počnem ili da samo nastavim... Trebam li vam objašnjavati što mi se događa ili možete naslutiti. Znate li kako to izgleda kad pomislite da ste za njega cijeli život disali... A opet ne vjerujete.
Izvlači iz mene najbolje. A opet me spušta na zemlju i ne da mi da previsoko letim. Nekad me snažno povuče za krila, nekad me pusti da mi izmakne tlo... Nekad leti sa mnom, nekad se i on boji... Prekratko se znamo da bismo vjerovali u bajke. Osvrćemo se oko sebe i gledamo u čemu je kvaka, ili to ipak radim samo ja? Takve smo mi žene... Osvrćemo se jer kad se događa nešto predivno tražimo što ne valja... Zato i jesmo tako proklete da u 90% slučajeva i nađemo nešto... Ja puštam ovaj put, koračam iskreno i cijelim srcem, dajem sve i očekujem sve... Sve želim s njim... A toliko toga na svijetu postoji što možemo zajedno da se nekad pitam hoće li nam biti dovoljan samo jedan život... Želim trajati s njim. Želim voljeti s njim. Želim se smijati s njim.
Eto Riba pomalo gubi glavu. Neću sad odletit u nebesa, tu sam još. Držim se. Wish me luck da je stigo konj... Rekla bi sad šljokica: gubim li ja to status Frajerice? Nikada 
