Frankenfish- mit ili stvarnost...

29 siječanj 2009

Image Hosted by ImageShack.us

U Britaniji je prije par dana ulovljena riba za koju stručnjaci kažu da je opasnija od pirane. Čak što više u zadnje vrijeme se ova vrsta ribe pojavljuje širom svijeta. Riba koja napada znatno veće ribe, ptice pa čak i ljude. Riječ je o Frankenfish-u,ribi koja širom svijeta dobiva različita imena, od gangstera do teroriste, ubojice, itd... Protiv ovog predatora, ljudi su se svim i svačim počeli boriti, otrovom koji su bacali u vodu, a ponegdje čak i dinamitom. Ne samo da ove ribe mogu živjeti bez vode 3 dana, nego mogu i udisati zrak. Ova vrsta ribe se prvi put spominje 1991.g. U prošlosti je poznato da je jedan dio manjih rijeka bio potpuno opustošen od ove vrste ribe jer nije imala prirodnog neprijatelja. Dužina ove ribe varira od oko 60-100 cm, ali maksimalna veličina je još uvijek nepoznata. Taj monstrum se hrani drugim ribama, pticama, a napada čak i ljude. Riječ je o veoma agresivnoj životinji posebno kada brani potomstvo. Naučnici kažu da riba ima porijeklo iz jugoistočne Azije, a da se u Velikoj Britaniji našla ilegalno. Vjerojatno je donijeta za neki privatni akvarijum, a potom je bačena u more. Pronađena je nedaleko od Linkolnshaira.
Image Hosted by ImageShack.us

Panika je nastala kada su naučnici priopćili kako postoje realne šanse da bi se riba mogla početi razmnožavati u britanskim vodama, čime bi ugrozila ekološki sastav, ali i kupače. U biti ova riba u sezoni parenja polaže oko 50.000 jajašaca, ako 500 preživi, možete zamisliti šta će biti za par godina. Naime ove ribe imaju mogućnost i da se kreću po kopnu, naravno ta kretanja su ograničena, ali kako svijet evoluira, tako će i ove ribe. Što znači da bi za par desetlječa mogli imati nove kopnene predatore.
Inače, ista riba uhvaćena je 2002. u Velikim jezerima u Canadi,potom u luci nedaleko od Chicaga, ali i na Florid i u Kini.
Image Hosted by ImageShack.us

Dakle ova riba boravi i u slatkoj i u morskoj vodi. Već sada se po karakteristikama uspoređuje sa čudnovatim kljunašem. Ne zbog sposobnosti sisavaca,već zbog načina prilagodbe,i načina prehrane.
Do slijedećeg posta...bistro vam bilo...Franc...
Image Hosted by ImageShack.us

Već je pala prva ponuda za posao...

27 siječanj 2009




radno mjesto - Franc
U prošlom postu sam samo povukao paralele između prestanka rada.
Htio sam reći kako se oboje dešava u siječnju.Samo što je velika razlika
u tome što sam ovaj puta JA dao otkaz. A prije tri godine nisam mogao birati.
I za onim poslom žalim, a za ovim ni najmanje. Kao što su neki od vas rekli
u komentarima, sad Franc imaš vremena za pecanje. Imam, samo što
sad pecanja nema ne znam kakvog.Mogu otići na Savu malo izvjetriti
tijelo i dušu.Kažem mogu, ali mi se ne da.Zima je, i kiša pada.
Čekam proljeće.A onda kad krenem, da vidim tko će me zaustaviti...
Dotle ću pribor posložiti, mašinice podmazati, flax promijeniti...
I dosađivati vama...jel' bistro???

Samo mijena stalna jest...

24 siječanj 2009

Image Hosted by ImageShack.us

Potpisal sam otkaz.
Sad odrađujem otkazni rok.
Zbog toga kaj se nezna koliko će
ljudi ići raditi u Istru,još se nezna točno
visina otpremnina,ali neće daleko odstupati
od onog kaj je zadnje rećeno,a to je 1,14 plaće
po godini staža.Ovo je zadnje kaj bum napisal u vezi
moje situacije oko posla i otkaza.
Tako je bilo 10.01.2006.
Danas je ponovno siječanj, tri godine kasnije
ja sam opet dao otkaz.
Image Hosted by ImageShack.us

Samo što sam sada stariji i iskusniji.
Povijest se ponavlja...
bistro vam bilo...

Znam da su mnogi ovo pročitali...

21 siječanj 2009

ali od kada sam pročitao kod blogerice ''smijeh je tražila''...mota mi se samo jedna misao:
TO moram staviti kod sebe, to moraju pročitati svi koji nisu...

Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak
Piše: Boris Dežulović
Njegovana starica u skupoj bundi ušla je u ured predsjednika uprave Chase Manhattan Banke i ponudila mu okladu: stotinu tisuća dolara da ima kockasta jaja. Ovaj je, naravno, pomislio da je baba luda, ali je ipak prihvatio okladu. Sto tisuća je sto tisuća.
Da - rekla je bakica - zato ćete razumjeti zašto bih ja to ipak ovjerila u prisutnosti advokata. Prilično siguran u jajolikost vlastitih jaja, mister predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika banke zatražila da skine hlače, kako bi se osobno uvjerila u oblik njegovih testisa. Ugledni je bankar zaključao ured i skinuo hlače, a starica je spremno uzela njegova prilično jajolika muda u ruke. Predsjednik banke zbunjeno se smješkao: najzad, čak ni on nikad lakše nije zaradio sto somova. Bakinom odvjetniku, međutim, stvar nije bila smiješna. Čovjek je ublijedio i zaljuljao se. A što je njemu? - pitao je bankar staricu navlačeći hlače. Ah, to - odmahnula je ona predajući mu ček na sto tisuća - kladila sam se s njim u milijun dolara da ću predsjednika uprave Chase Manhattan Banke držati za jaja.
Treba hitno operirati
Ta mi je anegdota pala na pamet dok mi je doktor Ivanišević u svojoj ordinaciji rukama prevrtao jaja. Zapravo sam premro od straha i htio sam je ispričati doktoru kako bih odagnao vlastite crne slutnje. Nijednom do tada, niti jedan put u svih šest-sedam mjeseci otkako me prvi put na dodir zabolio lijevi testis, nisam pomislio da to može biti išta ozbiljnije od nekakve upale. Sve do trenutka kad sam skinuo hlače. Gledao sam doktorovo ozbiljno lice, i anegdotom o bakici dječjim sam se refleksom htio valjda sakriti od loših vijesti. Prije nego sam išta izustio, doktor je rekao samo: "To je to. Treba hitno operirati".
Doktor Ivanišević nijednom nije spomenuo riječ "rak". Doktori to zapravo rade samo u američkim filmovima. U Hrvatskoj, to vam stavljaju do znanja smrknutim pogledom i pitanjima poput "Bavite li se body-buildingom?". "Nema potrebe da mi laskate", nastavio sam se očajnički glupirati pred smrtno ozbiljnim doktorom, a on je hladno objasnio: "Znate, to se zna dogoditi kod bildera, od onih steroida i kemikalija." TO je znači TO, TO se događa drugima, naravno, TO se, eto događa bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo čak i za šahista - tonuo sam sve dublje, dok je doktor, ne obazirući se na moje pošalice, ispunjavao uputnicu za urologa na kojoj je nerazumljivim rukopisom, službenim jezikom hrvatskih liječnika, pisalo: nešto nešto bla bla nešto nešto nešto klinički suspektno na tum.
Tako to, dakle, izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "tum.", blijed poput onog advokata s početka priče, makar dvjesto kuna za pregled testisa i nije neka lova prema onoj što ju je on izgubio. Onda shvatiš da je taj komad papira samo uputnica za pregled, da će TO operirati, znači izlječivo je, pa da - hvataš se sad za svaku riječ - ne bi doktor rekao da treba operirati da nije izlječivo, neće hrvatsko zdravstvo plaćati uzaludne operacije, da je stvar tako, hm, smrtno ozbiljna rekao bi, što ja znam, "imate još toliko i toliko mjeseci života, iskoristite ih najbolje što možete", kako to već govore u američkim filmovima, "uplatite krstarenje oko svijeta karticom ili čekovima s odgodom plaćanja", tako bi valjda rekao doktor da je TO zaista tako zajebano.
Najzad, pomislio sam, to "tum." ne mora značiti "tumor". Da je to tumor, razmišljao sam putem do kuće, doktor ne bi za riječ od pet slova pisao skraćenicu, već bi valjda nadopisao još ta jebena dva slova. Mislim, kakvog smisla ima, recimo, "otorinolaringologija" pisati "otorinolaringologi."? Da je tako škrt na kemijskoj olovci i da je zaista riječ o karcinomu, s tri slova mogao je napisati i "rak". Vjerojatno postoji neki tumitis, nekakva tumberkuloza testisa, razmišljao sam grozničavo.
Kući sam otvorio Anićev Rječnik stranih riječi. Istina, na tum- kod Anića postoje samo dvije dijagnoze. Jedna je "tumor", a druga "tumplek - žarg. osoba malih mogućnosti shvaćanja, do gluposti naivna osoba". Odabrao sam, jasno, ovu drugu: nekako bih radije bio neizlječivo naivan tumplek, nego bolovao od izlječivog tumora. Da je, međutim, Anić imao prostora, vjerojatno bi definicija tumpleka bila šira, i glasila bi otprilike ovako: "osoba malih mogućnosti shvaćanja, toliko naivna da radije vjeruje kako 'tum.' na uputnici znači 'tumplek' nego 'tumor'."
Danas zvuči kao naknadna zajebancija, ali vjerujte, čovjek kojemu su upravo mrtvo ozbiljnim rukopisom napisali da ima "tum." toliko je malih mogućnosti shvaćanja da se hvata za svaku, do gluposti naivnu nadu. Kada se napokon, u dva iza ponoći, sjetite da postoje i dobroćudni tumori, već ste toliko dobroćudan tumplek da vam i uputnica "klinički suspektna na tum." zvuči kao uputnica za zubara.
Nakon Anića konzultirao sam i Google: TO je dakle najčešće seminomski tumor koji se u ranoj fazi uspješno liječi i napada muškarce između 15 i 45 godina. Dobro je, rekao sam ženi, uhvatio sam ga u zadnji čas. To je bilo sve što me zanimalo. Od tada do danas niti jednom više na Google nisam ukucao "tumor".
Je li tumor dobromudan?
Sutradan sam tako dobre volje - koliko već dobre volje može biti tumplek s tumorom - otišao na pregled u bolnicu na Križinama, spreman na sve što će mi reći doktor. Naposljetku, bio je petak, 13., i tumor nije bila najgora stvar koja se čovjeku na taj dan može dogoditi. Doktor Surjan je rekao riječ "rak", ali ja sam već bio spreman na nju. Ultrazvuk i tumorski markeri nedvojbeno su potvrdili "kliničku suspekciju" i mi smo ležerno, kao da razgovaramo o vađenju zuba, dogovorili operaciju. Po mene je došao sestrin muž, splitski hrvački trener Hrvoje Karninčić, koji je toga dana, nakon dugogodišnjeg čekanja i volontiranja, konačno dobio posao na fakultetu. Otišli smo zato ravno kod mojih roditelja i s vrata im priopćili da imamo dobru i lošu vijest.
Danas kad me pitaju jesam li se svjesno protiv raka odlučio boriti zajebancijom, humorom protiv tumora, ili sam samo - što bi rekli moji prijatelji - kreten (hrv. tumplek), znam da ni jedno ni drugo nije do kraja netočno. Koliko god to, međutim, s jedne strane bila svjesna odluka, a s druge strane i crta mog karaktera, u oba slučaja bila je zapravo riječ o reakciji organizma na strah. Protiv straha ja se, kao i protiv političkih režima, znam boriti samo zajebancijom. Po horoskopu sam, uostalom, optimist: kad mi uklone lijevi testis, moje mošnje neće biti napola prazne, već napola pune.
Problem je što okolina ponekad nema takav osebujan smisao za tumor. Moja majka, recimo - navikla na kojekakve glupe šale od zeta i mene - cijeli je taj dan mislila da se zajebavamo s njom. Nije vjerovala niti da ja imam rak, niti da je Karna dobio posao. Kasnije smo joj dozirali informacije i držali je u uvjerenju da je karcinom testisa zapravo uobičajena muška bolest. Za rak na jajima treba imati muda, rekao bih ja, a ona bi, oduzeta od straha, vjerojatno mislila da čak ni ja ne mogu biti takav kreten da zbijam šale s nečim čime nema šale, pa je valjda taj tumor zaista tako, hm, dobromudan.
Idućeg dana shvatio sam da će slijediti brojni pozivi i zapitkivanja, i da poštedim obitelj telefonskog maltretiranja, a prijatelje neugodnog okolišanja, sjeo sam za kompjuter, napisao Izvještaj liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore, i poslao ga na e-mail adrese svih prijatelja. Izvještaj je započinjao riječima: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, svim narodima i narodnostima - najvećem sinu Ive i Nevenke Dežulović, drugu Borisu Dežuloviću Bori, danas je dijagnosticiran zloćudni karcinom lijevog testisa, čime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda."
Efekt je, naravno, bio posve suprotan: telefon je zvonio cijelu večer, do dugo u noć, i ja sam svakome pojedinačno morao objasniti da nije zajebancija, to jest da jest zajebancija, ali da nije.
Operiran sam u splitskoj bolnici nekoliko dana kasnije. Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet - evo i sad se naježim kad to spomenem - umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam - baš poput Olivera - i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Nešto, doduše, pomogne i kad shvatiš koliko je u stvari duboko besmislen strah da ne ozlijediš jaje koje će ti za sat-dva ionako otfikariti.
Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktor koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. "Doktore", bilo je zadnje što sam rekao, "pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša." Onda sam zaspao.
Glas kaže da ne dišem
Operacija je uspjela, ali to - dobro, to i pobjeda Liverpoola u finalu Lige prvaka - bilo je jedino dobro u danima što će uslijediti. Histološki nalazi pokazali su da se radi o zloćudnom neseminomskom tumoru u uznapredovanoj fazi, pa su me poslali na CT.
Ušao sam u sobu i legao na stol. Glas iz zvučnika rekao je da ne dišem, i onaj golemi prsten dva puta mi je prešao preko trbuha i međunožja. Glas je rekao da sad mogu disati, a onda je, nakon predugih pet minuta, mašina opet krenula. Ovaj put produžila je preko prsiju, sve do glave. Nikad prije i nikad poslije nisam se tako preplašio. Zašto prsi? Glas je rekao da mogu disati, ali ja nisam disao. Sve je u meni premrlo od straha.
Čekao sam nalaz pola sata. Šta kaže mašina? - pitao sam hineći dobro raspoloženje, iako sam tupava, iskrivljena osmijeha morao izgledati kao lik iz hrvatskih sapunica. Doktor nije ništa rekao, samo mi je dao nekakvu omotnicu. Bez odgovora, bez objašnjenja. Doktori to rade valjda jedino u američkim filmovima. U Hrvatskoj, samo vam daju kuvertu i kažu "do viđenja". Omotnicu sam, naravno, odmah otvorio i pročitao onim poznatim rukopisom ispisano: nešto nešto metastaze nešto nešto pluća.
Noge su mi se odsjekle. Lutao sam neko vrijeme bolničkim hodnicima. Tumplek u meni pokušao je na svoj način protumačiti te dvije riječi, ali ovaj put nije bilo drugih objašnjenja. Čak i za njegove male mogućnosti shvaćanja sve je bilo potpuno jasno. Moj je rak metastazirao na limfne čvorove i pluća.
Tako to, dakle izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "metastaze na plućima", blijed poput onog advokata s početka priče, i prvi put ozbiljno misliš da si ozbiljno bolestan čovjek. Stvar je tako čak i meni sad izgledala ozbiljno, ali nije se više moglo natrag. Sjeo sam za kompjuter i napisao redovni, deseti Izvještaj o zdravstvenom stanju druga Bore. Radni ljudi i građani obaviješteni su o zlokobnim rezultatima spiralne tomografije, predstojećem liječenju i "potrebama za donacijom dva tipa kose: jedne smeđe, ravne do umjereno valovite, ispucale na vrhovima i dužine od 40-50 cm, te druge - crne i razuzdano kovrčave, ne duže od 4 cm".
Kad ih danas čitam, bilo je u tim svakodnevnim Izvještajima baš onako istinski budalastih dosjetki i pošalica, od dvoumljenja liječničkog konzilija između jugoslavenskog i kubanskog modela liječenja, dakle titoizacije ili kastracije, preko parola "Jajce mora pasti!" i "Bolje rak nego pakt!", do pjesmica poput "Moja snaja umrla od straja - u me više očiju neg jaja". Bilo je, kažem, tu svakojakih neukusnih šala, ali meni je osobno najdraža bila ona kad sam, zaveden reputacijom zagrebačkog zdravstva, prihvatio poziv prijatelja iz metropole da se liječim u Kliničkoj bolnici Rebro.
Kad je, naime, nešto kasnije Nacional birao najbolje klinike u Hrvatskoj, između njih dvadesetak iz svakog područja - od kardiologije i neurokirurgije do ortopedije i pedijatrije - sve su najbolje hrvatske klinike bile u Zagrebu, sve osim jedne: to je bila onkologija splitske bolnice Firule.
Svatko ima tetku...
To, dakle, da netko iz Splita, gdje se nalazi najbolja hrvatska onkologija, i gdje je onkologija zapravo jedina pristojna klinika, ide liječiti karcinom u Zagreb, gdje se nalaze sve najbolje hrvatske klinike osim one za karcinome, to je - ako mene pitate - mogao napraviti samo tumplek male mogućnosti shvaćanja. Valjda je samo takav nerazuman tip i mogao pristati na tu, kako se zove - kemoterapiju.
Kako sam došao do toga? Od prvog Izvještaja liječničkog konzilija, od prvog glasa koji je krenuo o mojoj bolesti, počela je široka društvena akcija neslućenih razmjera. Deseci poznatih i nepoznatih ljudi, dragih prijatelja i dalekih poznanika, hvalili su moj entuzijazam u borbi protiv opake bolesti zdravom zajebancijom, upozoravajući me da karcinom ipak nije zajebancija. Dobronamjerno, svaki od njih s nekim iskustvom iz druge ili treće ruke - a znate već kako svatko ima tetku čije svekrve nećak ima prijatelja kojemu je babi neki tip iz Temišvara tumor izliječio telefonom - preporučali su mi ozbiljnije, provjerene metode: terapiju kristalima, homeopatiju, oomantiju, meditaciju, astralnu transmisiju, bezmesnu dijetu, bioenergiju, pranoterapiju, zonsku prehranu, ruske magnete, tahićanski noni, filipinske goloruke kirurge, uklanjanje sihira Kur'anom, matičnu mliječ, izgladnjivanje, rebirthing, tianshi, yantru, reiki, ljekovite trave, talismane, hodočašće Gospi Međugorskoj i spavanje u Keopsovoj piramidi.
Dok nisam i sam obolio od raka, ja - vjerujte mi - nikad ne bih ni doznao koliko je medicina u stvari napredovala, i koliko danas postoji lijekova za tu nekad neizlječivu bolest.
Kako sam ja, međutim, tumplek s kliničkom dijagnozom i malom mogućnošću shvaćanja, bilo je previše očekivati da poslušam zdrav razum i prepustim se provjerenim filipinskim stručnjacima koji ručno vade tumore, indijskim ekspertima sa šarenim kamenčićima ili najboljim majstorima reikija u kvartu. U očaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinovića, starog zagrebačkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji tečaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu. Taj čovjek, rekao mi je Ivo, ima najviši iscjeliteljski stupanj, takozvani doktorat medicinskih znanosti, i tumore liječi nekakvom - ne znam jesam li dobro zapamtio - kemoterapijom.
Kolike su mi šanse?
Odlučio sam stoga svoje zdravlje povjeriti u ruke tajanstvenoj sekti ljudi u bijelom, potpuno zaveden pričama mog prijatelja kojemu su ti takozvani "doktori" navodno pomoću običnog gipsa izliječili slomljeno rame. Riješio sam tako za početak dati šansu službenoj medicini.
A da mi na kemoterapiji ne bude dosadno, par dana prije puta u Zagreb nazvao me urednik kulture Jutarnjeg lista i naručio od mene roman za ljetnu kiosk-ediciju. Imao sam u laptopu jednu staru skicu, pa sam pristao. Na koncu, ima li za pisanje humorističnog romana inspirativnijeg i prikladnijeg mjesta od tihe izolacije sobe na onkološkom odjelu Rebra, s iglama zabodenim u podlaktice, osam sati dnevno priključen cjevčicama na bočice citostatika i fizioloških otopina koje kapaju tako beznadno sporo da sam - sad mogu priznati - nekoliko puta odvrnuo onaj regulator da mi vene malo potegnu na eks?
Kemoterapiju je vodio dr. Mislav Grgić, kojega su mi predstavili kao jednog od vodećih europskih autoriteta za karcinome testisa. Doktor Grgić bio je prvi koji je ponudio da sjednem, te ženi i meni strpljivo - kao u američkim filmovima - objasnio kakva je, zapravo, ta moja bolest. Tumpleka u meni to je ohrabrilo da postavi onu znamenitu rečenicu iz tih filmova: "Doktore, recite mi iskreno: kolike su moje šanse?" Dr. Grgić je odgovorio: "Jako dobre, ja bih rekao između 75 i 85 posto."
Moje su šanse dakle jako dobre. Koliko sam shvatio, kod karcinoma testisa stopa uspješnosti liječenja je između 50 i 95 posto, ovisno o tome jeste li liječniku otišli prvi dan kad ste ispod tuša napipali kvrgavo jaje, ili godinu dana kasnije. Meni, tumpleku, trebalo je više od pola godine, pa se u mom slučaju ta donja granica sa 50 popela do 75. Prije samo tridesetak godina s istom dijagnozom ostajalo je nekoliko mjeseci života. Kemoterapija je upravo kod ove bolesti pokazala najspektakularniji napredak, pa se može reći da je rak testisa lutrija među rakovima.
Vijesti su bile dobre, ali ja sam pomislio isto što i vi - što je s onih 15 do 25 posto? Jebi ga, netko mora i u taj postotak. Sedamdeset pet posto je lijepa brojka, dovoljna da se i Ustav promijeni, ali uvijek ima tih 15 do 25 posto opozicije što vam radi o glavi. Kemoterapiju, dakle, ne preživi svaki peti. Vratio sam u glavi film i brojao ljude u čekaonici.
"Naravno", prekinuo me dr. Grgić u razmišljanju, "morate razmišljati pozitivno, vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi." Klimao sam glavom, a onih pola izlječenja u njoj lupalo mi je iznutra o sljepoočnice. "Ja ću, sa svoje strane, napraviti sve što se tiče moje polovice posla, a vi ćete morati dati sve što se tiče vaše", nastavio je doktor. "Zapamtite, pola uspjeha terapije je u vašoj glavi."
Ha, pomislio sam, moja glava i nije nešto na što bi se suvremena medicina trebala oslanjati. U ogledalu bolničkog zahoda gledao sam tu debelu, zbunjenu njušku. Pola uspjeha? Ovako odoka, ja joj ne bih povjerio više od desetine.
Nakon prvog tjednog ciklusa kemoterapije žena i sestra su mi obrijale glavu. Svidio mi se novi imidž. Od sredovječnog rockera pretvorio sam se u rabijatnog stokilaša. Dva klinca na motoru što su maltretirala jedan stari bračni par na Bačvicama pobjegla su čim sam im prišao, i shvatio sam moć stajlinga. Nakon drugog ciklusa počela mi je zaudarati hrana, nakon trećeg ni cigarete u bolničkom zahodu nisu prijale. Nakon petog više nisam bio tako oran za zajebanciju.
Humor na mozgu
Što je od one polovice bilo u mojoj glavi, bilo je - ne znam kakav su posao citostatici napravili s tumorom tamo dolje, ali humor na mozgu bio je gotovo savladan. Tek pokoja šala o dobrim stranama kemoterapije - "Kemoterapijom protiv peruti" - i beskrupulozno manipuliranje sažaljenjem obitelji: daljinski upravljač je samo tvoj, i nitko se ne buni kad pustiš Toma Waitsa. Većinu vremena, međutim, gutao sam skupe američke tablete protiv mučnine, povraćao u zahodsku školjku i grmlje oko bolnice, i čekao Dan D. Zapravo, Dan CT: tomografija na radiološkom odjelu Rebra pokazat će rezultate četveromjesečne kemoterapije.
Tih petnaestak minuta u čekaonici pred CT-om možda nisu najdulje u mom životu - dulje je bilo, recimo, onih pet minuta sudačke nadoknade utakmice Olimpija-Partizan 1976. - ali meni je izgledalo da nalaze CT-a čekam cijelu vječnost, činilo mi se da ih čekam toliko dugo da sam, bez obzira kakvi bili, zapravo već lijepo i poživio.
Nije, istina, bio bogzna kakav život, tu u hodnicima Rebra - poput onoga nesretnog Karimija što je 15 godina živio na pariškom aerodromu, pa je po njemu Spileberg snimio film - ali obzirom na okolnosti, 15 godina u čekaonici s Ferićevim romanom s trafike nije izgledalo kao nešto na što se čovjek smije žaliti.
Onda je koncem 2020. godine konačno izašla doktorica Jasna Marinić, prekrasna i uvijek vesela gospođa, tako draga i nasmijana da mi njen osmijeh na vratima nije ništa značio. Meni, naime, ona izgleda kao osoba koja se smije i dok spava. Nisam bio posve u krivu: kemoterapija je potpuno uništila metastaze na plućima, ali male mrlje na limfnim čvorovima još su bile tu. Sitne, možda čak i manje nego na početku, ali još uvijek tu. Ti su ostaci mog raka najvjerojatnije mrtvi, no doktor Grgić je htio biti siguran. To je značilo još jednu operaciju.
Ipak, dobri nalazi CT-a napunili su mi baterije. Glava je opet bila puna i spremna, i optimizam je narastao do te mjere da sam doktoru Grgiću htio reći: "Doktore, samo da vam kažem da ja sad preuzimam tri četvrtine. Što se mene tiče, može i sto posto, ali morate i vi zaraditi plaću." Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. "Drugovi, bit ću otvoren", rekao sam i spokojno pao u besvijest.
Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Laparaskopska operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela, i histološki nalazi s patologije pokazali su da je tumor mrtav.
Ako me danas, desetak mjeseci kasnije, pitate vjerujem li zaista da sam zajebancijom pobijedio rak, reći ću vam - da. Dobro, nešto su malo pomogle i nekonvencionalne metode neobične sekte ljudi u bijelom s Rebra. Znam da je ljudima teško povjerovati, ali ja sam svim filipinskim i indonezijskim skepticima, majstorima kristala, kašika, voodoooa i bijele magije, skidačima uroka i guruima vegetarijanstva spreman staviti na uvid cijelokupnu dokumentaciju
Pola je na mojoj glavi
Moj se život od tada posve promijenio: živim po pravilima te, kako se zove, medicine, ljudi u bijelom svaka tri mjeseca snimaju me nekim čudotvornim spravama, za svaku zubobolju ili visoku temperaturu dobivam nekakve šarene bombončiće, i danas sam novi čovjek. Naumio sam bio čak se i sasvim povući u ženinu vikendicu na Braču, i napisati nekakav medicinski priručnik, ali moj majstor doktor kaže da u svijetu već postoji nekoliko takvih knjiga.Jednu stvar sam zapamtio. "Morate razmišljati pozitivno", čujem i danas majstorov glas, "vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi."
I ako vam se ujutro, dok se gledate u ogledalu, učini da ne bi toj glavi povjerili toliko, nemojte podcjenjivati njene goleme iscjeliteljske potencijale. Pola uspješnog izlječenja je u njoj, a priznat ćete da to nije mala stvar: s jedne strane pet tisuća godina povijesti medicine, od prvih sumerskih operacija do hi-tech spirale DNK, napori stotina tisuća vračeva, druida, alkemičara, dijagnostičara, epidemiologa i kirurga, milijuni godina njihovih studija, milijarde dolara uložene u laboratorije i bolnice, cijele kongresne biblioteke medicinske literature, sve to s jedne strane - a s druge tek vaša neispavana, neumivena glava s četiri razreda srednje građevinske škole. Nije loše, zar ne?Kako bilo, za rano dijagnosticiranje “tum. testisa” učinio sam dovoljno za titulu prvaka Lige za borbu protiv raka. Stotine prijatelja i poznanika već mjesecima se kod tuširanja ustrajno pipa između nogu. Napipate li stoga nakon ove priče nešto sumnjivo u gaćama, zapamtite da je tum. testisa čista zajebancija ako se liječi na vrijeme. Sačuvajte hladnu glavu - jer u njoj je, podsjećam, pola uspjeha, a on se čuva na hladnom, suhom i mračnom mjestu - i okladite se sa ženom u dvjesto kuna da će vam doktor Ivanišević držati jaja u rukama.

Image Hosted by ImageShack.us

Molim Vas...još samo malo strpljenja

19 siječanj 2009

Kad sam se zapošljavao trajalo je tri i pol minute.
Sada kada se razdužujem traje već tjedan dana...
Oprostite mi moji blog prijatelji, ali nema me u zadnje vrijeme
zbog davanja otkaza, i radi toga što sam stekao
novi krug poznanstava....
Image Hosted by ImageShack.us

Nadam se da me razumijete...bistro...

Lako je nama laprdat...

13 siječanj 2009

Svjedoci smo ovih dana čudnih spleta i čudnih okolnosti, koje su izbacile na
površinu tajne koje su pomalo i zastrašujuće.Avion koji je srušen raketom sa zemlje,
a bio je u našoj zemlji prezentiran kao teroristički čin ustaških revolucijskih snaga.
Čudim se da kao vođa i kolovođa cijele skupine i samog događaja nije bio prozvan
Marko Perković-Thompson.
Ovih dana i u mojoj blizini zbio se jedan simpatičan događaj vezan uz avione.
Pažnjom i velikom preciznošću samog pilota avion se zabušio u...ma što vam pričam,
pogledajte sami...
Image Hosted by ImageShack.us

Potom svjedoci smo nemilosrdnim napadima pasa.Kako morskih na obalama Australije,
tako i kopnenih na djecu i prolaznike.Upitao sam se stotinu puta, koji su psi gadniji,i opasniji???
Morski ili kopneni...? Ljude koji drže ovakve kučne ljubimce namjerno neću spominjati...
Image Hosted by ImageShack.us

Od davnina ljudi su lovci. Brinu se kako za prehranu, tako i za odječu. Love životinje zbog mesa,
i zbog krzna. Ja ne znam što će Fizikalcu pračka,i zašto želi upucati susjedovog psa,
ali donosim mu sliku jedne pračke i kako bi ona morala izgledati u završnici.
Gume su još uvijek u ponudi moj Fizikalče. Na tebi je, zovi samo zovi....
Image Hosted by ImageShack.us

I tako došli smo do predkraj današnjeg osvrta. Ne mogu a da ne spomenem udrugu poslodavaca.
Nju i njezina stajališta, kako ih prezentira njigov predsjednik. Odlućila Vlada da se ne radi nedjeljom.
HUP (Hr.udruga posl.) odmah reagira i savjetuje otpuštanje radnika.
Rusi zatvore cijeloj Europi ,i Hrvatskoj plin, HUP predlaže otpuštanja radnika.
Valjda su oni krivi što nema plina, i ne rade restorani, tvornice, pekarne...
Stoga ja predlažem, da kad plin dođe, da se dadu momentalni otkazi poslodavcima,
ili u najmanju ruku da izađe konačno jedna poštena revizija i da zaviri u njihova poduzeća,i trgovine.
Pa da se vidi kakva prava radnici imaju kod njih, i dali im plačaju sve doprinose,
ili ih drže na minimalcima...ma kad bolje razmislim svi smo mi u...
Image Hosted by ImageShack.us

Bistro vam bilo....

Danas čušpajz...

08 siječanj 2009

Ovo kaj nam Rusi delaju nema veze s pameću.
Zamislite sad da Emirati i Islamske zemlje kažu
ne damo ni mi više naftu.Da Hrvati kažu ne damo
mi više ni naše more.Nikome. Pa to bi dovelo do
prvog globalnog rata.Mad Max bi postao stvaran.
Image Hosted by ImageShack.us

Nije trebala biti kriza,mogli su ljudi biti malo
pametniji, malo vizionarskiji...jebo te koja riječ...
pa da je svatko od nas za pola okreta smanjio
grijanje, da je svatko od nas ugasio svijetlo
kad je mogao, da je posjekao jedno drvo manje...
Mogli smo uštedjeti. Ali od ovih ozbiljnih tema
mi nije baš bistro, pa idemo vidjeti prvo muške,
kakva im je koncentracija...
Image Hosted by ImageShack.us

Nadam se da su se svi skijaši vratili u jednom
komadu, zdravi i veseli, i da su školarci spremni
za drugo poluvrijeme.
A da ne treba više dugih gača i da se blogerice
ne bune evo i za njih jedna zgodna vježbica...
Natjerajte muške da vježbaju ovako barem prije
spavanja, ako već ne možete po danu...
Image Hosted by ImageShack.us

Ovo je bilo na brzinu, jer mi počinje istraga.
Idem istražiti mračnu stranu Hrvatske...

Molim cijenjene dame i gospodu...

04 siječanj 2009

SLJEMENSKA SNJEŽNA KRALJICA


S obzirom da iskustva nemam, a priče su poprilično
oprečne, molio bih cijenjeno blog pučanstvo da mi
kažete kakva su vaša iskustva s MaxTV-om.
U prvom redu me zanimaju osobna iskustva,
a tek potom usmena predanja, i iskustva poznanika...
Pomozite i meni, starom ribiču da bi mi bilo
...bistro....

Image Hosted by ImageShack.us

Meni je stara završila....super...

02 siječanj 2009

Image Hosted by ImageShack.us


S obzirom da sam sve dane osim same nove godine radio,osjećao sam se jako
zakinutim, nesretnim, iskorištenim, potlačenim, malo plačenim...jadnim...
Pa sam radi toga na staru godinu u 12.30 SVOM ŠEFU DAO UVJETOVANI OTKAZ.
Naime već nekoliko mjeseci radim kao pola radnog vremena,naravno i plača je na pola.
Nema dana da ne ostajem 5-6 i više sati, i još me barem dva-tri puta tjedno zovu
popodne da im nešto obavim...
Rekao sam mu ili povečanje plače, na puno radno vrijeme ili idem dalje...
Danas mi nije još ništa odgovorio, ali ja smatram sljedeća dva tjedna kao otkazni rok.
Stoga da vas ne gnjavim previše evo jedan moj stari post...

Image Hosted by ImageShack.us


Moj dan

Ustajem u 5,30 sati.
Slijedi obavezna tjelovježba od najmanje 30 minuta.
Doručak je dosta obilan.
Radim od 7 do 13,30 sati, ne dulje.
Sredina dana za mene je nešto posebno. Ručak je standardan,
ni prevelik, ni premalen. Uvijek ima nešto jušno ili kašasto.
Slijede kraća šetnja i odmor. Volim prileći, ali ni u tome ne pretjerujem.
Posla se ponovno hvatam od 16 sati, pa do 17 i 30. Pospremim radno
mjesto i napravim si plan za sutra. Uvijek znam kad ću početi i što ću
raditi sutradan. Predvečer ispunim nekom "svojom" aktivnošću,
kako me kada volja (sport ili brža šetnja). Može i neki hobi. Rado sam u vrtu.
Volim prirodu, slobodu, svjež zrak.
Večera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok.
Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popričam s nekim,
pozitivno razmišljam, ponekad nešto pročitam. Ne volim blebetanja, mrzim
ogovaranja ("što je tko učinio", "tko je s kim u klapi" i sl.).
Prije počinka - šetnja.
Liježem u 22,30 sati (svjetlo gasim 15 minuta potom).
Meni odgovara ta urednost ritma, a drugima možda ne. Živim kao po nekom planu.
S nadređenima dobro surađujem. Znam svoje "mjesto". I osjećam neku sigurnost na njemu.
Ne pijem, ne trošim novce na bilo što, ne seksam se, ne pušim...

P.S. Ovdje sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za Uskrs.
jebi ga takva su zatvorska pravila.


Dragi blogeri neka vam nova započne smijehom....i bistro vam bilo cijelu godinu...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se