::ribafish - čovjek krnje jetre::

utorak, 01.12.2015.

Oproštaj s blogom

Dragi prijatelji, poznanici, braćo i sestre blogeri...

Nakon dvije godine peripetija, pokušaja, pogrešaka, bugova i bugovih drugova, od danas više nisam na poziciji glavnog urednika portala Blog.hr.



Nisam od onih koji ruši mostove, pa ćemo samo o lijepim stvarima, stvarno mi je drago da sam upoznao dio vas, kako kroz poruke, tako i uživo, nasmijao se, naljutio, ne spavao noćima, borio se, žicao... Žao mi je što nisam tehnički popravio sve stvari koje ne funkcioniraju na stranici, ali ipak sam tek profesor geografije. Sigurno će nova struktura napraviti nešto u tom pogledu, držim fige!

Uglavnom, neke stvari se jednostavno ne mogu napraviti, o nekima ne odlučujemo mi, meni je savjest potpuno čista i presretan sam što se u CV-ju mogu hvaliti s onim što sam postigao, a to je komunicirati s ljudima koji vole pisati i znaju izražavati svoje emocije na ovakav, nimalo lagan način.

Žao mi je što nije bilo više druženja, ali i sami znate da je jedno pisati, a drugo pričati u četiri ili više očiju, kao i da je okupiti više od pedesetoro vas na jednom mjestu posao koji zahtijeva 12-satno radno vrijeme, pa se samo nadam da će moj nasljednik imati puno više uspjeha u tome i da se uskoro vidimo na jednoj fakat pravoj blogerskoj tulumčini!

I tako, pozdrav svima, Dalmošima, Purgerima, gerijatriji, dijaspori, majkama, razvedenicama, gastraćima, pjesnicima, spisateljima, fotografima, putopiscima, zaljubljenima, infantilcima (meni :)), svima vama različitih karaktera s divnim pričama, i općenito jednom mini univerzumu samo s jednom porukom - nemojte se ljutiti, svađati i duriti. Ovo je prekrasno mjesto na kojem ostavljate samo svoj trag, sve drugo je nebitno.

Volite se blogeri, čak i onu jalnu i nesretnu nakazicu iz Miljevaca koja ne razumije da će mu svaki novi admin (a ne ja) uvijek blokirati blog nakon što ovaj prostački i necivilizirano izvrijeđa pola naseljenog svijeta. Kao i svakom drugom hejteru. Nadam se da će i on početi voljeti svijet oko sebe i ne mrziti svakoga tko ne misli isto kao i on.

Puno vas ljubim, čitamo se i dalje, puno pišite i veselite životu!

Srdačno Vaš Ribafish

Oznake: Ribafish, blog, otkaz, pa pa

01.12.2015. u 06:53 • 67 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.11.2015.

Festival piva u Novom Sadu – bili, popili, ocijenili!

Nekad te život dovede u cajtnot i jednostavno ne stigneš napisati koliko bi htio, a da to liči na nešto. I onda otkriješ sve što si htio reći, i još malo više na sajtu svet piva, pejstaš većinu i samo dodaš svoja razmišljanja. Isprike za polukrađu, ali stvarno je bilo tako - dakle, pozvalo me na novosadski festival piva kao eminentnog gosta da držim predavanje, pijem i smucam se. Uglavnom, ono boldano su moji komentari, za sve ostalo, hvala Dušanu!



Kada je SKC Novi Sad početkom septembra napravio Facebook stranicu za 1. Novosadski festival zanatskog piva (NFZP)eresovanih posetilaca. Preko dve hiljade potvrđenih dolazaka u veoma kratkom periodu vremena na kraju se pretvorilo u oko 5 hiljada i mogu samo da zamislim paniku koja je nastala u redovima organizatora u tom momentu. Nikakav drugi marketing očigledno nije ni bio potreban, meni samom se nekoliko drugara odmah javilo sa pitanjem, “Kada je to?” i “Da li idemo?”. Naravno da idemo.

Scena zanatskog piva u Srbiji (a i regionalna) se jako lepo širi i uzbudljiva je činjenica da se svakih par meseci pojavljuje neka nova mikro pivara sa nekim novim ljudima koji sanjaju ovu prokleto kul karijeru, što može samo da ide u korist svima nama, poštovacima i ljubiteljima piva. Ovo je već treći festival ove godine koji pokriva oblast zanatskog piva a drugi koji se drži isključivo regionalne scene, tako da smo već znali šta otprilike da očekujemo kako od koncepta, tako i od samih pivara učesnica.

Svako voli da se šeta od štanda do štanda, cuga šarena lepa piva, pojede nešto pristojno i onda srećan ode kući sa suvenirom, tako da ovaj koncept festivala, uz narodnu cenu ulaznice, predstavlja najpametniji mogući izbor.

Kao svaki pošteni celeb, pogotovo pivski, ogrebo sam se za akreditaciju i kartu, a prijatelj Aleksandar se pobrinuo za svjetski smještaj u ugodnom hostelu Rental studio NS u ulici Branka Bajića 64 niti 200 metara od sjajnih pljeskavica prije spavanja. I za doručak...

Za cenu ulaznice od 200 dinara, posetilac dobije veliku 0,5 čašu za pivo sa lepo dizajniranim grbom festivala i tako odlazi prva pohvala za organizaciju. Svako voli da se šeta od štanda do štanda, cuga šarena lepa piva, pojede nešto pristojno i onda srećan ode kući sa suvenirom, tako da ovaj koncept festivala, uz narodnu cenu ulaznice, predstavlja najpametniji mogući izbor i pored određenih poteškoća. Karte su puštene u promet putem bilet servisa (GIGSTIX) i bukvalno su planule.

Gorepomenuta narodna cena karte u kombinaciji sa činjenicom da su naši sugrađani pivopije kolike jesu (posetioci ovog portala sigurno bolje od mene znaju gde je Srbija u svetu po količini popijenog piva po glavi stanovnika) urodila je plodom a pojavili su se čak i tapkaroši, kao i uvek kada namirišu mogućnost lake zarade.




Organizatori su pustili u promet dodatnu količinu karata i javio se prvi od više opravdanih strahova: da li će biti prodata prevelika količina karata za prostor kakav je Fabrika? I odmah za njim: upotreba festivalskih para umesto pravih. A to dalje znači: gužve na ulazu, gužve na preuzimanju čaša, gužve na kupovini festivalskih para (kupona, tokena, kako god), gužve na ispiranju čaša (svako pravo pivsko dupe ispira čašu pre novog piva), gužve ispred WC-a, gužve ispred točilica i hrane, i kraljica svih nedaća – nestanak piva.

U principu svi ovi problemi mogu se izbeći ali poslednji i najveći nije moguće prevazići. Čak i ako ne ponestane piva uopšte, omiljena piva brzo planu, pa ste opet u problemu, što je osnovni razlog zašto se na ovakve događaje ne kasni već dolazi štreberski na vreme (piva naravno jeste nestalo i to oko ponoći ali za to su odgovorni i pivari s obzirom na količine koje su poneli sa sobom).

Što jes jes, pive su jednostavno nestajale, dakle, dogodine iz Zagreba s tri auta Miro Šuvače!


Upravo tako sam se i nacrtao na ulazu malo posle 15h (početak događaja) i već me je sačekao red. Nevelik ali red. Ulaz, pa preuzimanje čaše, pa zamena novaca sve ukupno petnaestak minuta. Nije strašno i ispostavilo se da do kraja ova čekanja ipak nisu predugo trajala. Tako da su potencijalno kapitalni promašaji organizacije izostali (bravo na tome!), ali je ostalo nekoliko zamerki koje su zagrebale grlo, no o tome posle.

Na festivalu smo i cunjamo po štandovima da vidimo sa čim imamo posla, pre nego što se upustimo u isprobavanje. Odlično su izgledali štandovi pre svega ekipe iz Zebrewa, zatim Razbeerbrige, Brauhausa i Kuma, koji su se jako potrudili i spremno dočekali momenat da se ljudima predstave u najboljem svetlu. Prvi utisak je da je nekoliko pivara i izlagača došlo pomalo nepripremljeno i kao da su naterani da se tu pojave, pritom mislim pre svega na KAŠ.

Video sam kako je izgledao njihov štand na Regionalnom festivalu zanatskog piva u Beogradu i osim preterane točilice u obliku hidranta (koji paše uz njihovo flagship pivo imena Firefighter) nisu imali nijedno pivo u flašicama i nijedan natpis sa ponudom piva na točilicama i cenama. Kritika ide posebno zbog činjenice da su prema mom mišljenju najkvalitetnije pivo u nas i ovakav neozbiljan i traljav pristup je mene lično negativno iznenadio. Slično, ali ipak u manjoj meri, važi i za predstavnike slovenačke Pelicon pivovarne i hrvatske Zmajske pivovare, ali ovo ipak jeste prisustvo uvoznika a ne pivara lično.

Obzirom da sam nedavno bio u posjetu Zmajčekima, ljudi imaju toliko posla da stvarno nisu stigli, ali nakon mog izvještaja – dogodine definitivno!

Komšijskoj pivari Nova Runda (Zagreb, Hrvatska) ne zameram ništa. Momci su došli sa par kega piva i tri plakata (bukvalno), ali ceo njihov pristup jeste nekako DIY i pankerski, a pritom momci dolaze sa jakim homebrew pedigreom i šta je stalo u ta jedna kola sa njima je stiglo. Njihovo predavanje na temu start up-a mikro pivare, u kojem su podelili svoje iskustvo kako su hobi kućnog pivarstva pretvorili u zanimanje, je jedna od stvari koju mi je žao što sam propustio, ali nisam uspeo ni sva piva na festivalu da probam tako da ima toga za žaliti.

Moj utisak je da je organizator omanuo sa izborom muzike tokom manje-više celog programa. Neki easylistening Jazz (supermarket muzika), pritom preglasan, i kasnije komercijalna elektronska muzika (možda House ili tako nešto), meni lično su kvarili utisak u nekoj meri. Meni se baš nešto i ne dopada ideja da sve to oko zanatskog pivarstva treba da simulira vinarstvo, sa celom pričom sa kragnicama i skupim rečima kao buke i enologija. Zato, po meni, tom jeftinom Jazz-u tamo i nije bilo mesto, a klabingu u poznijim časovima pogotovo, ali opet ko mene šiša. Možda ovo nikome nije smetalo, a ja glumim nadrndane Mapetovce sa balkona.



Preglasna muzika je uticala i na to da se predavanja u galeriji na spratu uopšte nisu čula. Predavače bez ozvučenja (mikrofona), sam jedva razumeo na razdaljini od oko 2,5m, a mogu da zamislim šta su čuli ljudi u poslednjim redovima udaljeni po desetak metara od govornika. Takođe izložba pivskih etiketa je bila pogrešno postavljena u salu za predavanja i to suprotno od ulaza, tako da ste, da bi razledali etikete, morali da hvatate pauze između predavanja, te je verovatno vrlo mali broj ljudi uspeo da uopšte vidi bilo šta od pivskih etiketa koje je Miroslav Mihnjak skupljao godinama, te je ovaj trud greškom organizacije ostao nezapažen.
Od predavanja sam uhvatio izlaganje pivske guzice iz komšiluka Domagoja Jakopovića aka Ribafish, profesora geografije, novinara, pivskog somelijera i putopisca koji je imao jedno jako lično izlaganje svoje životne filozofije i (pivskih) iskustava. Bilo mu je malo frka pa nam je bilo smešno da ga zezamo, a čovek je car i krivo mi je što ga nismo uhvatili posle da mu platimo pivo tokenima. Ipak, napravili smo sigurno najbolju fotku sa festivala.

Pivska guzica. On meni pivska guzica!? Pa ovo je najbolji kompliment otkad sam čuo da ševim kao vidra!!!

Izbor hrane organizator je sveo na dva sasvim logična i mudra izbora, Tehnolog’s dogs i Toster bar. Oba mesta hranu tretiraju zanatski a praktično su i jedina mesta u Novom Sadu na kojima se uz odličnu klopu nudi i ozbiljan izbor zanatskih piva, između ostalog i ona kojima smo se gostili prošle subote. Kako se po konceptu nimalo ne podudaraju, rame uz rame su hranili gladne i nisu predstavljali konkurenciju jedni drugima.


Ne probah, ali Novi Sad je leglo dobre hrane, pa nije bilo nikakvog problema.


Moj poseban pozdrav ide ponovnim pokretačima hmeljarstva u Srbiji (ljudi iz ad “Petrovec” iz Bačkog Petrovca) koji su delili pivarama i zainteresovanim kućnim pivarima (opet prednost štreberski ranog dolaska) uzorke hmelja sa svojih parcela. Prošlogodišnji zasadi američkih sorti Cascade, Centennial i Chinook urodili su plodom i jedva čekam da ih ekipa Sveta piva uposli da plivaju sladovinom, a još više se radujem Robusti i Aromi, autohtonim domaćim sortama koje su ponovo oživele i čiji prvi rod stiže sledeće godine.

Uglavnom, ne trebam spominjati kakav je odnos Hrvata i sadnje hmelja...

Ako neko od vas nije bio na festivalu, red bi bio da vas sprovedem jedan krug…

NOVA RUNDA
Dva nasmejana i vesela momka točili su pivo do celih 18h, što je bilo i očekivano s obzirom na količinu sa kojom su pošli na put. Obe pive bile su u američkim stilovima, pored APA piva (American Pale ale), bio je tu i BRALE (American Brown ale), oba prilično solidna, i od ovih momaka očekujem lepe stvari u narednim susretima.

ZEBREW
Lokalni miljenici publike, mikro pivara praktično još uvek u začetku, imali su definitivno najzanimljiviji štand, ukrašen sopstvenim majicama i čarapama (sve sa printom hmelja!) i gomilom različitog piva originalnog dizajna, ambalaže i recepata. Kako ova pivara nije imala točilice, ejl sa breskvom (odličan!), Wit sa ruzmarinom i Tropski IPA pošli su sa mnom kući i spremno čekaju na degustaciju.

Tropski IPA šuta dupe, tropical blend u afteru, divota!!!

RAZBEERBRIGA
Velik, lep štand, i tri vrste piva krasili su štand ekipe iz Bukovca. Na točilici beše TEMPER (Pale Ale) koji sam zaobišao, na licu mesta sam probao BLACK RIDER koji je vredno bilo probati, ali pare stavljam na STALKER (Red Imperial IPA) koji sam poneo sa sobom i od koga baš puno očekujem.
P.S. Da li je iko ikada izgovorio ime ove pivare kako treba?

Jako zanimljiva piva, budućnost je njihova!

OLDBRIDGE
Najorganizovaniji pristup švercu piva do sada. Naime većina piva iz Mostara koju smo popili na festivalu stigla je sa vozačima autobusa na redovnim linijama Mostar-Novi Sad, što je posvećenost vredna pažnje. PALE ALE – sasvim dobar, BROWN ALE – nedopadljiv i alkohol izbija na sve strane, RED ALE i RYE HEFFEWEIZEN su mi se pridružili doma, mada sam već načuo da oba valjaju.


Plačem zbog: BLACK DEVIL (Russian Imperial Stout – 9,99% ABV) nisam ni video da ima ove delicije, ne znam gde sam gledao.

Navodno su svi problemi s prilagodbom na inox gotovi, i Oldbridž (ispravljam štovanog kolegu – tvrdo dž) uskoro kreće stazama stare slave!

PELICON
Ovde je sve bilo odlično. 3rd Pill IPA mi je ostavio malo slabiji utisak nego prošli put, ali i dalje odlična IPA, HARVEST MOON je prvo wethopped pivo (svež hmelj koji sa njive stiže u pivu, bez sušenja i prerađivanja) koje sam pio i iako baš ne prepoznajem razliku, bio mi je divan. Družićemo se ponovo. Coffee stout na jedan gutljaj bio fin, nedovoljno da sudim ili da kačim na UNTAPPD.

ZMAJSKA
Potpuno zaobišao. Ne zato što ne valja, naprotiv, PALE ALE je po mom mišljenju najbolje pivo u regionu i tačka, a oba (to i PORTER) su stalno prisutni u Novom Sadu, pa sam šansu dao gostima koje ne viđam često.

I točka.

KAŠ
Kao što rekoh traljav štand, ali itekako vredni pažnje. Otkako su ustalili kvalitet piva KAŠ kao pivara (i to posebno RYZEN IPA!) se nalazi užasno visoko na mojoj ličnoj listi. Međutim ono što me je iznenadilo je sledeće. Nakon kratke priče sa KAŠ ljudima iza točilice saznao sam da su poneli sa sobom i bure GINGER ALE-a kao test da vide kako će ljudi odreagovati i da li ima smisla flaširati ga.
Odgovor: Itekako ima smisla, GINGER ALE je odličan (čak i nama ljudima koji uopšte ne volimo đumbir) i nadam se da im je dovoljno ljudi pored mene to i reklo na samom festivalu.

Ne stigoh na đumbirka, ali ovo od raži mi nije sjelo...



TRON
Nova mlada pivara iz Beograda. U svrhu festivala isterali su pale ale i porter. Flašica nije bilo pa je porter ostao za drugi put, a pale ale mi se prilično svideo, mada mi stilski nije bio tamo gde je prema rečima Tronovaca trebalo da bude. Kakogod, nikako nisu razočarali i ostaje da vidimo kojim će putem poći u budućnosti.
P.S. Velika pohvala što izlazak na tržište nije započeo sa američkim hmeljenim stilovima što bi bio očigledan izbor.

Solidan porter, bit će nešto!

KABINET
Lideri na tržištu. Preskočeni zbog široke distribucije i mogućnosti da se probaju u velikom broju lokala. Supernova je i dalje jedno od najboljih srpskih piva posle Kašovog Ryzena.

Izljubio ludog Axela, upoznao sjajnog gazdu, dobio pozivnicu za neko selo iz bajke, a nije Nepričava, gdje su digli tvornicu...

KUM
Stari znanac. Brewmaster ove pivare prošao je dugačak put od kućnog pivara do sadašnje pozicije i stalno napreduje. Veliki štand i velika novost u vidu sada flaširanih piva i češki stil Bohemian pilsner koji mi je na par gutljaja ostavio odličan utisak pa je i uskočio u ranac da se bolje upoznamo na drugom dejtu. Bila mu je frka pa je poveo i jedan kumov IPA da mu čuva leđa.

Probao sve, ostao malo prazan, još treba dosta rada, ali svaka čast za trud.

BLACK TURTLE
Beogradski lanac rokerskih pabova ima in-house pivaru ko zna otkad i izvesno znaju da prave pivo. Borovnica je ispala hit i kod gomile cura (očekivano) i kod gomile dečaka (malo manje očekivano), a ja sam se zapucao na manastirsko i to kao poslednje pivo na festivalu. Ovo je praktično jedino pivo koje je bilo belgijskog stila i umesto akcenta na sladu i kvascu (a ne na hmelju) i poigravanja sa kompleksnom kombinacijom istih, ispalo mi je malko bledo i neubedljivo. Više sreće drugi put.

Gle, to mi je bilo prvo pivo u Novom Sadu nakon Exita 2004., dakle divno!

BRAUHAUS BRAUBRUDER
Odličan štand, uz nekoliko različitih, isključivo točenih piva iz proizvodnje ovih Njemaca zaobišao sam isključivo iz razloga komšiluka i činjenice da mi je isto lako dostupno i van festivala, pa je hijerehijski palo ispod piva kojih nema svakodnevno u Novom Sadu.

Ne i ne. Osim hostesa...

SCOTT’S CIDER
Još jedni naturalizovani Novosađani, ovaj put iz Škotske, zaglavili su se u čenejskom blatu, spotakli na jabuke i ostalo je istorija. Jedino što bih posebno probao a još nisam je varijanta začinjenog vrućeg sajdera, ali ću sačekati da još malo zazimi. Topla prolećna subota 17. oktobra nije bila pravo vreme za to.

TEHNOLOGS
Poteži, kranjska kobasica ili svinjski vrat? Ovo sjajno zanatsko mesto (svi proizvodi od mesa su najkvalitetnije domaće proizvodnje – dogovi, kobasice, sušeno meso itd + isključivo zanatska piva) svelo je inače široku ponudu na dva odlična zicer proizvoda, od kojih ja češće biram vrat, te se ni sad nisam pravio pametan.

TOSTER BAR
Zbog neopravdanog favorizovanja prethodnog, Tosterovce nisam probao. Mada ne sumnjam da su i na festivalu bili na visokom nivou kao i inače. Odličan burger (ili pljeskavica po volji) i odlično pivo su uvek dobar izbor i moja preporuka. Jedino promašite Hot burger iz njihove ponude ako mene pitate. Opeći ćete se. Ali stvarno.
Festival je uspeo! I to poprilično ako mene pitate. Najopasnije prepreke organizacije su preskočene i postavljene su dobre osnove za naredni festival za koji se u proširenom BIGGER, BETTER, UNCUT konceptu šuška da se dešava u maju 2016. godine.

Autor teksta: Dušan Kozomora
Foto: Marko Kosanović i Svet Piva

Dakle, grad, ljudi, atmosfera - savršenstvo, vidimo se svake godine u Novom Sadu, piviliiiii!

Oznake: Ribafish, pivo, beer, novi sad, craft

02.11.2015. u 18:21 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 28.10.2015.

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu: No. 51 – MS Grill

MS Grill
Draškovićeva 57




Cijena: Ćevapi 30 kn, kajmak 10, Tangerina 15 (bio sam prije na pivkanu, soriiii)
Ćevapi oblik: Mogli bi biti veći
Ćevapi okus: Ishlapio do Branimirove
Luk količina, okus: Presitno narezan, malo, ukusan i svjež
Lepinja: Gnjecava, neotporna, kao HSLS na izborima

Jednom sam stopirao s Raba u Zagreb. Po odvratnoj kiši je stala Stojka, a unutra poznanici iz birtije – „Učo, hoćeš s nama, ali imamo ti dva problema...“

A: ne staje ti svatko od točke a do točke b u desetoj minuti stopiranja
B: nema toga što Ribafish ne može pregrmiti da nakon dva mjeseca šljake u otočnoj školi ne bi što prije stigo doć pit sa škvadrom.

Uđem i pitam, kakvi crni problemi, a lik će: „Mi ti svi pušimo ko Turci, a i imamo ti samo jednu kazetu Mitra Mirića koja se ne da ugasiti ni zaustaviti.“ Pih, pali pilu, Zagreb nas čeka!

Negdje kod Karlovca sam zamolio Harija da stane, i onda sam polako došao do kuće jednostavnijim putem – koji mi nije spržio moždinu. Svaka čast ljudima koji uživaju u narodnjacima, ja to nemrem. Uglavnom, kad sam sinoć sjeo na uredno mjesto odmah do osvjetljenog Branimir centra i gladan naručio veliku porciju, krenula je ta pjesma, bluz me vratio negdje na Grmeč i čuvanje stada, a ćevapi izgubili svaki okus. Riješen da pobjegnem zauvijek, pojeo sam ih relativno brzo i pokušao ipak dat suvisli zaključak.



Ćevapi nisu neukusni, ali su bezlični. Prozračni su i sočno masni. Kajmak je skup ali pošten, i porcijom i okusom, dovoljno slan i kremast. Lepinja je užas. Bliže reinkarniranoj palačinki bez jaja nego pecivu, kruhu, samo da pruža ikakav otpor. Gnjecava i tužna, najlošiji dio obroka. U centru su grada, rade do kasno, sve je fino i pristojno, ali Mitar crni Mirić... Neće se ponoviti.

Ocjena: 4,5

Ako vam se čitaju starije recenzije: Test ćevapa 48-50

Oznake: ćevap, somun, Ribafish, foodporn

28.10.2015. u 11:40 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 20.10.2015.

Malci bez Grua? Nije to to - mala filmska kritika...

Malci / Minions, SAD, 2015., animirani, 91 minuta
Režija: Kyle Balda, Pierre Coffin
Glasovi: Sandra Bullock, Jon Hamm, Michael Keaton, Allison Janney, Steve Coogan, Jennifer Saunders, Geoffrey Rush, Steve Carell, Pierre Coffin, Katy Mixon



Moja povijest gutanja crtića seže do Kalimera, Kamička i Muharka, Uška i Zubka, te nevjerojatnog Nu zajec, pagadi… Zagrebačka škola sinkronizacije nastavak je djetinjstva digla na viši nivo, za razliku od beogradskih i sarajevskih fušanja koja su zvučala kao da Nikitović, Popović ili Kovinjalo snimaju glasove Vale Gatoru i Krezumici kao po nekoj kazni uživo iz crnog debelog podruma. Čekalo se 19.15 dok se još govorilo 7.15, mrzilo se „Nekih tajni ima što ne govore se svima“ jer zbog njih četvrtkom nije bilo crtića, glumili smo gripe da bi ostali gledati crtaće, „Mali program“ i tekst čitao Dejan Đurović, prevod i obrada Kosta i Nada Carina… počeli smo čak i sport pratit (Čelik : Galenika u jedan popodne!?) kako bi u poluvremenu dočekali Mariolina ili Gusztava.

Kad su starci kupili prvi video, počeo sam umjesto crtića gledati žene, no tad je ionako počela era japanaca, himenova, snorkijevaca i općenito sam se malo ohladio. Priča o praćenju crtičkih remek-djela nastavlja se u listopadu 2005. kad na svijet dolazi partner i suvlasnik kolumne, gospodin Rokatanski Ribolovljev Mlađi, s kojim krećem u nove avanture. U počecima čovječuljak i nije pokazivao znake kritiziranja i omamljeno je buljio u Teletabise, i užas zvan Tomica i vlakovi od kojeg sam imao noćne more – kao da Edo Peročević ima glavu na svakoj lokomotivi i urla saperloooot…

Potpuna zaluđenost je ipak uslijedila s „Carsima“, u rangu droge, a od tada je svaki dugometražni crtić u hrvatskim kinima bio naš. Crtiće dijelimo na Pixarove i ostale (ja) te na one koji su super (Rok). No, jedan negativac dobra srca uskoro je postao naš heroj – Roku jer crtić ima radnju, puno duha i slatke epizodne junake, a meni jer sam se nekako poistovjetio s debelim ćelavim likom koji mora skrbiti o hrpi nemoguće dječurlije. Gru je bio zakon, prvi dio malo više, drugi jer su nam bili dragi junaci, a onda je došao red i na „Malce“.

Zgodno je kad epizodni likovi dobiju priliku zaigrati i glavnu ulogu. Fraiseru je to uspješno pošlo za rukom, Krameru nije, a „Malci“ iliti „Minioni“ balansiraju negdje na zlatnoj sredini. Rijetko tko se nije otprve zaljubio u žuta kinder jaja u plavim trapericama s Grunfovim naočalama na tintari. Slatki, blesavi, malkice preagresivni (ako u krevetu s klincem prepričavaš udarce i padove iz filma), ali definitivno smiješni. Jezik kojim komuniciraju je neki talijanski za debile, ali u prva dva nastavka je to bilo dobro iznivelirano. Sada nije. Malci jednostavno previše pričaju, a talijanski je smiješan samo prvih desetak minuta dok traže svog novog gospodara. Tu nastaje drugi problem. Do sada je Gru imao sjajnu rolu pokvarenog negativca koji se pretvara u dobricu, a za protivnike je imao stvarno dostojne likove. No, Grua sada gotovo i nema, a zlikovac godine je mršavica špičastog nosa Scarlet Overkill, koja svako malo podiže haljinu u predjelu cica, što je prvi put smiješno, ali sljedećih par – nije. Nije čak ni seksi kao ona iz Nebesa, u rijetkim trenucima dok je još mlada unutar pet najljepših ljubavnih minuta u povijesti crtića, nabijem vas na Mufasu… Nisu ti Amerikanci upoznali naše Rvat’ce, ova je lipov čaj za njih…

Animacija je predivna, Malci slatki poput ćevapa od kurkume, sve je zgodno zamišljeno poput vrhunskog crtića koji bi trebao trajati 15 minuta, a traje puno duže. Malac Kevin je rođeni vođa koji vodi svoj napaćeni narod iz letargije, pomaže mu tupavi i infantilni Stuart, kao i Bob koji je još dijete u duši. Nešto kao Tri amigosa ili O brother… Ne mogu se oteti dojmu da su se scenaristi malo iscrpili i nisu baš bili voljni raditi brzo, kasno i na silu, pa je Rok mudro zaključio –film je super, ali su prva dva bila bolja jer si znao koga ne voliš i za koga navijaš. Za ovu tetu ne znaš je li dobra ili loša.

„Ali, sine, zabavio se jesi?“
„Da, baš je bilo super. Kupiš mi Slush Puppy?“

Ponekad se učinim samome sebi drčnim ciničnim djedicom koji sjedi na kamenom zidiću ispred crkve i sere po vladi, životu i onoj maloj iz pošte, ali ljudi iz Illuminationa bi stvarno mogli zaposliti neke Balkance koji bi im pisali skečeve, jer su im crtići i dalje zakon, ali kao da ih neki zločesti puritanski cenzor skrati za pola sata. Previše klišea, previše izlizanih fora, kao onaj kamen na Stadunu na koji morate skočit, skinut majicu i ne opast… Svejedno, želite li zadovoljno dijete, i sat i pol odmora bez pokretanja moždanih vijuga, svakako pogledajte „Malce“, makar ćete se osjećati izbombardirano kao sisata plavuša tijekom feragosta na nudističkoj plaži u Makarskoj… Bananaaaaaaa!

(OČESINSKA OCJENA: TATA 5, SIN 8 – PROSJEK 6,5)


Uglavnom, Rok i ja pišemo recenzije na portalu Nemilosrdni gadovi, pa bih bio počašćen da nas pratite :)

Oznake: Ribafish, film, kritika

20.10.2015. u 08:32 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.10.2015.

Top 5 najglupljih pijanstava u životu

Dakle, sad kad se ozbiljno bavim mišlju da pošteno stanem na loptu, eto nekih dogodovština kad sam ispao poprilično kreten, a u svrhu toga da biste vi pili pametnije. Na čučavcu se čuči, a na greškama – uči!




5. Seks sa zgodnim Talijanom

Korčula, vela Luka, trideset i neki rođendan, izašao sam na pola sata pet kilometara od svoje uvale samo na bevandicu kod rođe, s cliom, naravno. Stvar se ubrzo otima kontroli kad krenemo sukati koktelčiće, a kulminira kad smijenimo barmena i ja radim koktele s likvijem. Trpam deterdžent u tri čaše, i pazim na svoju, ali na kraju popijem tri od četiri i jedva pred zoru dobauljam do auta na rivi. Shvaćam da nemrem vozit i zatvorim oči. U sljedećem trenutku, sve je lijepo, sunce kao da zalazi, miriši nekakva svježina, a u desnicom stišćem nešto tvrdo pored sebe. Pogledam desno, a tamo sjedi prekrasan Talijan, sve u loknicama, gelu, pravilno kvarcan. Tada on zausti: „Ciao, io sono Gianluigi!“ Ja da ću nešto reć, ali o užasa, shvatim da ga držim za pozamašnog stalagmitnog pišu. Užasnut otvaram oči i shvaćam da mi sunce već par sati tuče kroz zatvoreni prozor u primozak i da grčevito držim ručnu kočnicu... Ribino odlučno ne koktelima ikad više...

4. Ilički maraton

Nakon što su Frut i Meki smislili pravila da se ide pješke od broja 524 do spomenika Banu na Trgu, i da se u svakoj lijevoj birtiji pije žesta, a u desnoj pivkan, prošlo je dobrih 15 godina dok par ludih Istrijana to nije i provelo u djelo. Stariji 10 godina od Vatre, koji je pet godina stariji od svih ostalih, odlučujem odglumiti ozljedu kod Črnomerca, ali bilo je skroz zabavno. Kod današnje Pivane slijedi mrak, a ukupno 33 birtije kasnije i nakon puno vremena ležanja na vlastitom krevetu, nakon težeg blackouta shvaćam da su ulazna vrata otvorena, cipele u hodniku, hlače u kupaoni, gaće na gležnju, a ja klečim pred krevetom, dok je na njemu samo torzo. U ruksaku su stvari koje ne pripadaju meni, potkošulje, ukradena pepeljara i slika s kipom Gospe, a zgodna konobarica iz 31. birtije nikad nije bila moja. Ono najgore, neka viša sila me kaznila, i imao sam sedmodnevni mamurluk, razbio sam clia, dijete me ugrizlo, izgubio sam novčanik i prekinuo s curom. Tako da se za sljedeće izdanje javljam kao trener...

3. Klinička smrt

Vrsi, more, idila s bandom sa zbora. Dvije i neka, opako se satiremo kod, i oko kuće i plaže, Jose Generala, ali nema mjesta za spavanje, pa se tadašnja djevojka i ja smještamo u šatoru za masažu na plaži. Ona legne na onaj ležaj za masiranje na visinu jedan metar, ja na pod u vreću. Trešteni, kakvi bi ikako mogli biti u Vrsiman! Naravno, ne nosim podmetač, i otkotrljam se s iglica na beton i zaležim ruku i nogu. Budim se onako utrnut, 4 ujutro, otvaram oči, ne osjećam pol tijela i ugledam bolnički ležaj iznad sebe! Sav očajan urlam „sestroo, sestro pao sam, zovite doktora“, i budim bivšu i pola sela. Da, i danas sam zvijezda u istom, bože sramote...

2. Napad na ambasadu

Tallin, Estonija, 2010., Zeljo i ja se napili u Budimpešti, utrčali u avion, prošvercali pive na let, zalutali u Helsinkiju, došli u Estoniju na dan borbe protiv alkohola kad se ništa ne toči, i općenito – satrali se i izgubili. Zeljo se probudio s kamenčićem veličine ojačeg šljunka jer se prepao frajera koji je pišao iza njega, pa ga je uzeo za samoobranu, a ja skužim na sebi totalno rasparane gaće. Naime, kako mi je Zeljo sipao alkohol u pivu, tako sam ja zalutao negdje oko tri ujutro, i pokušao preskočiti ogradu, uvjeren da je upravo u toj kući naš hostel. Par ugriza dobermana kasnije, i to onih koji su čuvali Bugarsku ambasadu, uspijevam preskočiti ogradetinu s pola samterica na istoj. Testisi preživjeli, ponos ne, jer nisam imao rezervne sljedećih 2000 kilometara autom, hvala Joso i Anita.

1. Total alarm

Planica, svjetsko prvenstvo u skijaškim letovima 2006., šačica Hrvata u Renault četvorci, svi sretni, a mene krenulo, pa s nekakvim bugarskim šalom uspijevam ući u vip ložu. Ima rakije, pive, kerozina, svega, svi sretni, ali naravno - moram pretjerat. Neka teta mi je dodala bocu fante s žutom tekućinom – nedicom. Tri gutljaja kasnije – kraj. Cijela vip loža urla sa mnom „Bugari junaci“, baš sam si frajer, ali kreten ne zna stat, a kamoli pronaći WC. Pa stanem nasred snježne livade, netaknute jer snijeg sipa zadnjih 4 sata. Kako piškim pred cca 870 ljudi koji idu prema Kranjskoj Gori, tako se i ljuljam, sve dok ne padnem nosom u snijeg. Ovi moji konji pišaju od smijeha, a 60-godišnja Austrijanka nakon pola minute dotrči do mene i svom snagom me podigne uhvativši me za rever jakne. Ja se uspravljam na koljena, i dalje piškim, i ne znajuć di sam, pošteno zašlatam bakicu uz karakteristični osmijeh. Baka me pogleda, pogleda 200 ljudi koji doslovno umiru, i gurne me nazad u snijeg uz riječi koje su me još dugo pratile kao nadimak „Total alarm...“

Eto ljudi, pazite što i kako pijete, više uživajte u cugi, a manje radite kretena od sebe, nadam se da nećete ispadati ovako blesavi u životu. Ljubi vas Ribafish.

A sada izazivam svojih deset najdražih alkosa da podijele svoja iskustva, vrijeme sad!

Oznake: Ribafish, alkohol, pivo, vino, tulum, humor

12.10.2015. u 18:26 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 06.10.2015.

Najbolje tijesto za pizzu u povijesti!

Dobro, nije baš pizza, ali je nadjevena pogača, konkretno - agrifocaccia!




U Bulldogu nisam nikad visio jer mi je bio skup, kao što to i priliči mjestu namijenjenom strancima u strogom centru metropole. Jednom sam tamo vodio Dina nakon što nam je nabavio krvavi, ali sjajno plaćeni fush, ubili smo par tamnih Leffeova dok smo mislili da je to pivski plafon, a mi neopisive face s pogledom na cijelu Bogovićevu nakon godina provedenih ispred kioska s konzervama u Tkalči... Jednom sam u Bulldogu bio na Meritinoj promociji, par puta lokao sa stranim navijačima na njihov račun, i nisam ni znao da je postao i restoran, sve dok nisam čuo da imaju najskuplji hamburger u gradu. Igrom slučaja, kako se nekome nije sviđao moj test zagrebačkih hamburgera - nikad ga nisam probao, ali sam svojim posvuduškim, pardon, istraživačko novinarskim instinktom nedavno došao i do važne informacije: u restoranu Bulldog petkom i subotom se može isprobati poseban talijanski specijalitet – agrifocaccia.



Agrifocaccia se na području Verone, Parme i Rima izrađuje po posebnoj recepturi lokalnih kuhara s agroturizma San Bruno della Certosa. Za njezinu se izradu koristi brašno iz Italije koje kombinira razne vrste žitarica i nastaje u tradicionalnom mlinu, a čiji kilogram stoji 35 kuna. Samo tijesto se priprema s pivskim kvascem u više faza i njegova izrada traje gotovo 48 sati. Prvi se dan priprema dio tijesta koji „odmara“ 24 sata, a drugi dan se dodaju ostali sastojci, vrlo precizno i u određeno vrijeme, tijesto se potom oblikuje u pogaču i diže drugi put. Takvo bogato, mekano tijesto spremno je da se sjedini s okusima u pomno spravljenom nadjevu.





Trenutno postoji par vrsta koje stoje od 90 do 150 kuna, Margarita (mozzarela, rajčica umak), Margarita (mozzarela, rajčica umak), Mozzarella buffala, pečena marinirana cherry rajčica, Dimljena slanina, pecorino sir, Tuna steak, karamelizirani luk, Argentinski ribeye steak, rikula, salsa, karamelizirani luk, Margarita, argentinski ribeye steak, rikula...




Kad pomisliš da je puno dati toliko love za pizzu, prvi dojam seksi napuhnute buce s talijanskim tananim pršutom i komadima bivolje mozzarele te lagano natjeraju da se sjetiš da je život samo jedan i previše vrijedan da jedeš loše parče suhe i žilave pizze s nadomjestkom svega. Drugi bonus je kad je primite u ruku, onako lagane korice i sve flafaste, a treći i najbitniji je prvi zagriz. Kao da si skinuo djevičanstvo nekoj netom punoljetnoj vili, plemeniti hrsk, puvanje ekstradjevičanske korice skrivenog planinskog jezera... Ajme majko... Oni koji me bolje znaju reći će bam da sam u vječnoj potrazi za najboljim kruhom, tijestom, poderanim gaćama, pogačama, ali ovo još nisam doživio. Pet centimetara divote, mekoće i okusa, obrubljeno idealno tvrdom opnom. Drage lepinje u Bicku i Batku, žao mi je, imamo promjenu na ljestvici...




Kompletan dojam je sjajan, mozzarela je miljama od ove antistresne loptice koju imamo u dućanima, iako bih ja tu dodao i maslina, i kapara, i motra, pa čak i mrvu hrena, ali to su tek moje sitne perverzije. Uglavnom, ako se želite kvalitetno počastiti uz solidan izbor piva (hvala sjajnom konobaru na otvorenosti i potpunoj edukaciji), definitivno posjetite Bulldog. A sad me narajcao i hamburger kad ga je šef sale tako nahvalio... Život je lijep kad se veseliš dobrim stvarima, zar ne? I da, Roku je bila premasna jer je prelivena s vrhunskim maslinjakom. Ah, i ja sam jeo samo hrenovke i mesne doručke u toj dobi, shvatit će - pomfrit im je izvrstan!





Uglavnom, u ovom osebujnom talijanskom specijalitetu možete u Bogovićevoj 6 uživati samo petkom i subotom i to rezervacijom na tel. 01 4002 077 - tijesto se, naime, može koristiti samo jednu večer, nakon čega gubi svoja svojstva hrskavost i kvalitetu. Dakle, vidimo se, dobar tek!













Oznake: Ribafish, Bulldog, Agrifocaccia, Zagreb, špica

06.10.2015. u 06:40 • 4 KomentaraPrint#

subota, 03.10.2015.

Smrt bowlinga u Zagrebu - pravi trenutak za novi početak!

Bowling Klub Nomad, aktualni prvak države, polako se priprema za novu sezonu. No, Zagreb je ostao bez sve četiri bowlingane u kojima se igralo zadnjih pet godina. Pitao sam predsjednika kluba Sašu Petkovića u kojoj su fazi šampioni, a u kojoj hrvatski bowling.



Kakvo je stanje sa stazama u Zagrebu?

Situacija je takva da smo se vratili 1O-ak godina unazad umjesto da idemo naprijed. Bowling centri se otvaraju i još brže zatvaraju. Trenutno se u Zagrebu ne trenira i ne igra bowling.



Koje su šanse da se to u dogledno vrijeme popravi?
Staze iz Green Golda sele u novi prostor i nadamo se da će do Nove godine profunkcionirati. Interesenata za otvaranje novih centara uvijek ima, ali teško je naći adekvatan i cijenom prihvatljiv prostor.

Gdje se sve može bowlati u Hrvatskoj i na koliko staza?

Sada radi 8 staza u Varaždinu i 16 u Osijeku te postoje još po 4 u Cerni i Vukovaru, ali ne znam njihovo stanje.



Koje su nam susjedne alternative?
Na manje od sat vremena od Zagreba nalaze se Ptuj i Sevnica u Sloveniji, a nisu daleko ni Maribor i Ljubljana. U Sloveniji skoro svako mjesto ima bowling staze. Novost je da se bowling širi i Bosnom i Hercegovinom pa ga tako možete igrati i u Bihaću, Cazinu, Banja Luci...

Što to znači za prvenstvo Hrvatske 2015/2016?
Prvenstva, kupovi i liga će se igrati i dalje u centrima koji rade – Varaždin i Osijek. Zagrebački klubovi su sad u težoj situaciji zbog manjka treninga i većih financijskih izdataka, no preživjeli smo takvu situaciju od 2003. do 2009. pa ćemo i sada. Broj registriranih igrača opet će pasti sa 150 na manje od 100, i to prvenstveno mladih koji sada nemaju niti minimalne uvjete za bavljenje ovim sportom u Zagrebu.

Što kažete na odluku da se (ne) bowla u Japanu na Olimpijskim igrama?
Veliki uspjeh za bowling je da se našao u finalnom izboru za dodatne sportove, no pomalo je razočaravajuće da niti ovog puta nije prošao. Marketing OI usmjeren je prema mlađoj populaciji, a bowlingaši najbolje rezultate postižu između 30. i 40. godine tako da ćemo u Japanu uz očekivane sportove baseball i karate - gledati i surfanje, skateboard i slobodno penjanje.

Koji su zadaci za Nomade u ovoj sezoni?
Osnovni zadatak je očuvati članstvo, organizirati ponešto treninga i nastupiti na svim natjecanjima u organizaciji bowling sekcije. Uz to posjetiti i nekoliko prijateljskih turnira te propagirati ljepotu ovog sporta gdje god stignemo.

Kako vam se može pridružiti, ili vas barem sponzorirati?
Pridružiti nam se može svatko putem kontakta na našoj web stranici. Teško je organizirati kvalitetnija klubska okupljanja dok nema bowling staza u gradu, no mi nećemo odustati od bowlinga. A ako netko misli da nam može pomoći na bilo koji način - mi ćemo ga dočekati raširenih ruku te ćemo pokušati naći zajednički interes u cijeloj priči po imenu bowling.


Dakle, u Zagrebu nema njuha za bowling zato jer bi svatko tko krene u posao s bowlinganama htio u godinu dana zaraditi milijun eura, što nažalost nije realno. Volim bowling, sport, ekipu, druženje nakon tekmi, šačicu divnih entuzijasta s kojima godinama dijelim staze i kugle, i to je stvarno sjajan sport za ljude nakon tridesete. Kao najslabija karika Nomada, u biti sam njegova ponosna maskota koja ima skalpove par velikana ovog sporta, i nadam se da će ova poruka doći do nekoga tko ima novca, vizije i ljubavi prema sportu i zabavi, što u biti bowling i jest.

Vidimo se u Varaždinu, Osijeku i Sloveniji, a vi pogledajte kako su Nomadi proslavili drugi naslov prvaka za redom!

Slunj rules, Nomadi, šampioni!









Vezani članci:

Hrvatska ima prvakinju Mediterana!
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/04/1631940264/bowling-hrvatska-ima-prvakinju-mediterana.html

Bowling on the river – kako ove godine nisam osvojio turnir
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/01/1631912146/bowling-on-the-river-kako-ove-godine-nisam-osvojio-turnir.html


Sve informacije na: http://www.bk-nomad.hr/

Oznake: Bowling, nomad, Zagreb, Ribafish

03.10.2015. u 10:38 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 15.09.2015.

Slanac u noći – u potrazi za najboljim pecivom Hrvatske: 1.

Više volim slano nego slatko, pa kad se osjećam debelo, dakle - uvijek, a nemam vremena za niš, u pekari kupim burek, perec ili slanac.
Izbjegavam velike i masovne koje su skupe i varaju, preferiram male i s pričom, iako ih je sve manje.
Kako se često razočaram i u brzini to i ponovim, sjetio sam se da bi mogao na blogu vodit dnevnik brze hrane.
Osjećajte se pozvanim!



Pekara 1: Kruge 2
Adresa: Branimirova prek puta pošte pa malo prema Cinestaru
Teta koja prodaje: Simpatična, uljudna i nasmijana
Prostor: Živahan, uredan, ne previše artikala
Vrsta: Slanac na četiri spojena prstića
Cijena: 2.50 kn

Izgled: Srednja veličina, ne predebeo
Količina soli: Podosta, ne štede
Korica: Dole taman polutvrda, gore hrskava
Okus: Sladak, mastan, idealan omjer slanoće




Opći dojam: Imao sam sreće jer su ih upravo iskrcali s pleha. Taman mastan, možeš pisat poruke na papiru, dovoljno ne preslane gumene soli koja je mekana, a ne kao stražnji kotač od zetora, a jako fine koagulacije, čak i strši malo sa strane pa je to onak seksi hrskavo. Mrzim kad me dijete žica taj dio, ali kako je Ribafish velik, tako mu uvijek dam. Pola...

Ocjena: 9
Obrazloženje ocjene: Toliko sam oduševljen da će teško biti nadmašeno, ali ocjene su da se ispravljaju
Radno vrijeme: Pogledam drugi put

Davajte prijedloge, bacajte ideje, podignimo promet kvaliteti, a ne blještavim izlozima!!!

Oznake: Ribafish, perec, slanac, hrana, pekara

15.09.2015. u 11:40 • 17 KomentaraPrint#

petak, 11.09.2015.

Roštilj ili pizza? Može tim redom!

Ušetao sam na terasu obasutu prekrasnim cvijećem, iz džepa Bossovog sakoa izvadio potvrdu da sam doktorirao na Harwardu i otkrio lijek za leukemiju, rak i još nešto. Pljusnuo sam to na stol, skinuo naočale od bjelokosti, a motori moje 1543 metra duge jahte s koje sam netom sišao su konačno utihnuli. Skupio sam hrabrost i progovorio: „Dobro stari, jesi sad zadovoljan sa svojim jedincem?“
Moj otac bi samo spustio plahtu od Vjesnika, presavio je precizno po polovici, pogledao me preko vrha naočala i rekao – sine, nisi zatvorio vrata...



Dakle, kako moj otac nikad neće biti zadovoljan s onim što radim, u razmaku od tri vikenda, barem ću biti – ja. I zato se tu hvalim, a istovremeno i pozivam vas da se družimo, smijemo, pojedemo i popijemo koju!

U petak, 11. 9. sam na Zadar craft beer festu. Ne kuham pivo, i ne znam sve detalje, ali pratim, kušam, volim i širim dobre vijesti okolo, pa se vidimo na rivi uz najbolje zanatske pivice regije!



U subotu i nedjelju, 12. i 13.9. sam pak predsjednik žirija na Igrama gladi u restoranu Bicko. Najbolja roštiljada na kraju grada, na staroj Karlovačkoj, okuplja dvanaest timova sa svih strana svijeta, od Tine Katanić i Aleksandre Grdić, do Antimona i Večernje škole, prekaljenog paparazza Kristijana Tabeta, nekih velikih stričeka od 200 kila kaj buju mene pojeli ako ne pobjede... Voditelj je Drele, sve traje od podneva do zore, i nadam se da ćete se doć satrat finim mesom po popularnim cijenama.


Igre Gladi link




Ako to preživim, 25. i 26. rujna sam u žiriju Panorama Pizza Expoa u Prelogu, na kojem će se naći dvadesetak najboljih hrvatskih pizzerija. Zadnji put sam prenaglo počeo i išao radit krugove oko jezera, pa sam uspio probat samo 14 komada. A onda su me naučili da se ne jede po kriška nego po zalogaj. I vidio sam sva čuda, i zaljubio se, i naučio hrpu toga, i ove godine će bit još luđe, pa pročitajte što vas sve čeka u hotelu Panorama u Prelogu – vidimo se!

Panorama link



"1. Panorama Pizza Expo, međunarodna izložbeno-prodajna manifestacija svijeta pizze (ponude namirnica, opreme, alata i popratne industrije) održat će se 25. i 26. rujna 2015. godine u dvorani hotela Panorama u Prelogu, u organizaciji udruge za kulturu stola G.E.T. iz Zagreba i tvrtke DG Sport iz Preloga, a pod pokroviteljstvom Međimurske županije.

Organizatori Panorama Pizza Expa su u 2014. godini su organizirali su Panorama Pizza kup, koji je okupilo desetak ponajboljih hrvatskih pizzerija. Uz žiri u stručnom sastavu: Rene Bakalović, Časlav Matijević, Domagoj Jakopović Ribafish i Loreena Meda natjecanje je približeno svjetskim standardima. Prvo mjesto osvojila je pizzerija O'Hara iz Zagreba.

Panorama Pizza Kup će i ove godine biti bitan dio manifestacije. Održat će se u petak, 25.9.2015., a već poznatom sastavu kao članovi žirija pridružit će se Zlatko Gall, poznati novinar i gastronom te Zlatko Sedlanić, vrhunski chef, Podravkin promotor kulinarstva.

Novost je natjecanje amatera koje će se održati drugi dan manifestacije, dakle u subotu, 26.9.2015. Zainteresirani se mogu prijaviti preko web stranice www.panoramapizzaexpo.eu i u petak, 25.9. na Panorama Pizza Expou. Za najbolje među njima osigurali smo privlačne nagrade sponzora. Prva nagrada je vikend paket za dvije osobe u Terme Olimia.
Oba dana nas nakon izložbe, natjecanja i edukativnih radionica održat će se afterparty na terasi hotela Panorama. Očekujemo dobru zabavu uz nastup TS "Taubeki" i podršku Podravke. "

Oznake: Ribafish, roštilj, bicko, prelog, panorama, pivo, zadar

11.09.2015. u 09:15 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 08.09.2015.

Bilo je časno plivati s Berom

U grlu je bila knedla veličine Banditovog računa, ali sve je nekako išlo svojim tokom. Dvadesetak plivača došlo je prošle nedjelje na Jarun kako bi se neslužbenom trkom na 1700 metara podsjetili na Berislava Gauša. Bero je naime, nedavno, otišao u vječna lovišta, neko bolje mjesto s više traka za plivanje, zgodnih komada za škicanje, i puno, jako puno ledenih pivica...







Svakih nekoliko godina krenem se baviti s nečim o čemu prije nisam ni sanjao. Pjevanje u zborovima, curling, bowling, piva, ćevapi... Oko većine toga se baš ono priljepački zadržim dobrih pet godina, a onda odem dalje. Srećom pa to nije slučaj s Juniorom, ali je bio s – plivanjem. Nikad nisam bio dobar plivač, počeo sam u dvadeset i nekoj nakon što sam potrgao sve zglobove na odbojci i doktor mi zabranio ikakvo trčanje i skakanje. Kako mi je na Agronomiji bilo lakše plivat na Mladosti od mamurnog pentranja na Sljeme, tako sam upoznao Pišpeka, i s njim otišao na prvi maraton. Preko-Zadar, skoro 6 kilometara, ispod sat i dvadeset, adrenalin, crno duboko more, prestizanje, finiširanje, muzika, pljesak, klopa, pivice... Odmah sam se pelcao i godinama uživao u stopiranjima na more, upoznavanju obale i organizatora, od Celja i Maribora, preko Karklovca i Siska, do kompletne obale – cijelo ljeto se plivalo, i nije bilo slobodnog vikenda! U tom žaru sam i osobno osnovao dva maratona, Rab i Velu Luku, i igrao se sve dok si nisam zadao pretvrd orah. Preplivao sam Faros i to je bilo to. Nedostatak motivacije, rođenje djeteta i pucanje tetive bile su dovoljno da klasično odustanem, pogotovo jer su došli mlađi i brži pastusi poput Siniše ili Zdravka...







No, bilo je tu i starih pastuha, luđaka od 45, 50 i 55 godina koji su maratone shvaćali kao smisao života. Vikend odmor od svega lošeg, užurbanog, zagađenog... Hromi, Horvat, Čavlek - to je uglavnom bila ekipa koja se ne bi strgala do kraja na plivanju, jer su finiš čuvali za pivicu i priče o blesavim stvarima koje su im se događale usput. I uvijek sam sjedio s njima, priče o treninzima, prehrani uz izosport su mi ipak bile malo manje zanimljive, baš kao i Beri. Liku koji bi uvijek bio tu, poput nekog dobrog duha, star ko moj stari, nekako izvijen, s četiri prsta na desnoj nozi... Kad sam ga prvi put vidio na startu, džentlmenski sam pustio dedu ispred sebe, misleći u sebi – bože, još jedan skalp, ovog preplivam nakon kile janjetine... Bero me oprao taj put, i sljedeći put, i skoro svaki put, baš kao i Veljko Rogošić u sedamdeset i nekoj... Jer i Veljko i Bero su bili Plivači s velikim P, borbene uvježbane mašine koje su se u vodi snalazile puno bolje nego na kopnu. Za razliku od podosta bahatog šjor Veljka, pokoj mu duši, Bero je vazda bio tih, šutljiv, a kad bi i prozborio nešto, bila je to neka dobra zezancija. Obilazio je svjetska prvenstva veterana, grabio milje, nikada se nije umarao. Živio je plivanje... Vodio je plivačke bilješke i almanahe, vječito vježbao na nekom od bijedna dva-tri zagrebačka bazena, bio tu čim bi voda prešla 15 stupnjeva...







Gdje se plivalo, tu je bio Bero, gdje se pila pivica, i tu je bio Bero. Koliko puta bi me dočekala ledena gorka tekućina kad bih se poput trule moruzgve uspinjao rivama Rtine, Poreča, Rovinja, Omiša, Crikvenice, a Bero me, već suh sprdao – kaj je mali, opet si fulal bovu? Koliko puta smo se pripiti vraćali brodovima i autima na kontinent, ne znajući plivamo li radi piva, ili pijemo pivo da bi se više veselili plivanju? Beru nisam ulovio niti na bazenu, niti u slatkoj vodi, uvijek je taj bivši kušač piva Zagrebačke Pivovare imao taj zaveslaj više, i nikad mi nije bilo na kraj pameti, koliko god ja razmaženi egotrip bio – biti ljubomoran na ćoravog didu, zaštitni znak Novog Zagreba, Hrvatskog Saveza Daljinskog Plivanja, maratona, vode, mora...

Okupili smo se u nedjelju na Jarunu. Zbog onečišćenja vode, ovog ljeta nije bilo Jarunske lige ni maratona Zagreb Open. Jarun zapušten, lopoči kao mangrove, ne bih se usudio sam... Kilav sam i star, boli me rame, i nisam plivao dulje od 50 metara u komadu dobre četiri godine. A onda su iz Posejdona javili da Bere više nema i da ćemo se naći na pontonima na malom jezeru. Kao po komandi, izvukao sam naočale, gaće, ručnik i šampon, kao i nebrojeno puta do tada. I zaboravio Niveu, isto kao i uvijek. Došli, rukovali se, presvukli se, gaće su mi nakon x godina nekorištenja stajale kao Žaku svilene tange, svi smo pričali nešto neodređeno kao na tulumu Jehovinih svjedoka, a onda je Siniša rekao da krećemo.










Stajali smo tamo, dvadesetogodišnjaci, oni od 60, jedna djevojka i Jarun pred nama, nekako nikad čišći i bistriji, kao da se i on smrznuo kad je čuo da Bero više neće lomiti njegovu površinu. Ušutili smo na minutu i skočili, krenuli polako preplivati tih 1700 metara, usta punih lopoča i pažljivim pogledom prema dnu i somu Juri. I bio sam sretan. Opet sam bio Plivač, dobrih 400 metara sam držao tempo, lebdio iznad vode i kontrolirao utrku, gledao oko sebe i prepoznavao protivnike, lovio brazde, tražio bovu u daljini... A onda sam crko jer sam debel, lijen i star, a i to rame... Uletio sam u lopoče, umorio se i htio prošetati nazad, iako sam to učinio samo jednom u karijeri. I onda sam vidio ono što bi sigurno Bero prokomentirao – tetu na plaži u toplesu, bližu njegovoj generaciji nego mojoj, nasmijao se, stisnuo zube i otplivao do kraja. Dotaknuo sam ciljnu stepenicu na kojoj mi je od sprintanja tijekom godina definitivno ostala koja kila duše, odahnuo, pogledao u nebo i rekao – Berislave, za ovo ima da me čeka gajba ledene Žuje kad dođem gore...

Sjeli smo na pivu u „Čistilište“ pale su dvije Rezane po lubanji, ismijali smo se starim forama, upoznali nove ljude, čak sam se i malo zaljubio u tetu koja pliva brže od mene i onda sukne kriglu, zašutili kad smo se sjetili frenda, i otišli punog srca. Hvala ti Bero, bila je čast plivati s tobom, vidimo se jednom, čuvaj mjesto u stazi i pripremi mi pivkana. Počivao u miru.



Hvala na fotografijama plivačkom klubu Zg Posejdon...






Oznake: plivanje, Jarun, liga, novi zagreb, pk posejdon, Ribafish

08.09.2015. u 10:23 • 12 KomentaraPrint#

subota, 29.08.2015.

Atletski post...

Bila je kasna ljetna noć, kao na iglama sam čekao ljekovit glas, tada darovitog, a ne još bahatog Bože Sušeca, i atletski miting u Zurichu. Imao sam desetak plus godina, cijele dane inače bio na školskom igralištu, ludio za košarkom i nogometom, igrao sve od odbojke do vaterpola, ali na kraju svakog ljeta, uz lubenicu ili slaju obavezno pred ekranom čekao taj jedinstveni Zurich.


Teško je tu hipnotiziranost objasniti mlađim generacijama. Od sporta si na jedina dva programa osamdesetih imao tri prijenosa tjedno, a ne kao danas na svakom od deset kanala od islandske albino lige u bowlingu, do modernog petoboja i lacrossea za pse. I sport se cijenio, i prenosilo se s koljena na koljeno da su sportaši pošteni i vrijedni gladijatori koji uz puno truda mogu nadograditi urođeni talent i time postati najboljima na svijetu. Nogomet mi je tada bio najbliskiji jer sam ga igrao i sam, i htio zabijati kao Baka Slišković Torinu, ili kraljevati obranom kao Zeko Zajec. Braniti kao Preud'homme ili Paćarada protiv Zvezde, vikao ime svog idola dok trčim s loptom prema golu… Ali Zurich je nekako bio klasa iznad, tata me jednostavno naučio da je atletika plemenit i velik sport, pošten i težak, prava Kraljica. A film Vatrene kočije je samo dodao jaja na špek, odnosno ulje na vatru, i ljubav je bila rođena – uglavnom, obožavao sam gledati atletiku.

No, kraljica sportova toliko je bila rijetko na programu da sam uvijek žicao starog da idemo na Maksimir na zagrebačkog Hanžeka, čak i kad se jedini put održavao u Karlovcu, i kad smo navijali za Alebića, ali ga je dobio neki čupavi bradonja. Koji je u biti bio naš, Knapić, pa smo se opet veselili. I navijali za Stekića, Sušnja, Vlašića, Romea Živka, Branka Zorka, ali i cijenili sve sportaše, atlete, ljude koji su se pošteno borili. Jer su stvarno i djelovali kao atlete, ne prebildani ni premršavi, baš ono - zdravi. Atletičari…

Odrastao sam polako na školskom dvorištu i uz televiziju, tata je imao sve više posla, a ja memorirao božanstva poput Jana Železnog (gdje je danas Uwe Hahn koji je bacio koplje preko 104 metra, i promjenom težišta, kako ne bi od trkača radio ražnjiće – nestao!?), Michaela Johnsona, Grega Fostera, dugoprugaša Vainija, Wessinghagea, Douga Padille, žene-stegna Flo Jo, gospodina Kratochvilova i malo manje muškarca od nje - Marite Koch, s njima u rangu bezprstne Jordanke Donkove, bio zaljubljen u figuru Marlene Ottey i lišce Stefke Kostadinove, čudio se kako Kineskinje ruše rekorde u Kini, a nema ih u Europi... I shvatio i da je Kraljica okaljana.

Uza sve skakačke Powelle, galebe Jonathane, Boga Sergeja i njegovih bitaka s masnokosim Vigneronom (večer stoljeća u Rimu, uz par svjetskih rekorda), nesretnog Gataulina koji bi, da se rodio deset godina kasnije isto bio Bog, jedna mi je disciplina ipak ostala vrh... Skok u vis je nešto zbog čega i sad lagano zasuzim. Nevjerojatno zahtjevno mučenje odraznog stopala, tjeranje dva metra nekakvog mršavog dečeca od sedamdesetak kila da prebaci to krhko tijelo preko tvrdog štapa na visini nogometne prečke!? A sve je krenulo slučajno, crno-bijeli ruski film o legendarnom vladaru Valeryju Brumelu i pada s motora, nakon kojeg svojom nadaleko znanom spretnošću (ostima u koljeno) sutradan završavam na šivanju noge u veloluškoj hitnoj pomoći. Doktor i ekipa u pomoćnoj prostoriji gledaju finale visa na Olimpijadi, a brko Wessig mlati mog favorita Wszolu... A i ja virim sa stola, i naginjem se sve dok ne padnem s istog. Noga je zašivena ukrivo, dlake su srećom pokrile grešku, doktori mi se i danas nasmiju u prolazu, a ja sam godinama iza toga čekao prijenose atletike na televiziji, i bio spreman i tri lektire pročitati samo da na par sati uz ekran zamišljam kako i ja bivam zvijezdom, vinem se do granice stratosfere, ispružim nekrhko tijelo, otvorim usta, i dignem guzove taman toliko da pomaze letvicu, ali da je i ne sruše.

Tada se odnekud stvorio zrikavi Kubanac s dokoljenkama od pola metra, visok, lud i savršen, sjebo zlatokosog Šveda Sjoeberga više puta, trajao gotovo deset godina i imao status Dražena, Kukoča, Prosinečkog... Javier Sotomayor je bio kralj visa, jednostavno viši i bolji od ikoga, u disciplini u kojoj je vijek trajanja jednak kvaliteti neke koščice u peti, ligamenta u zglobu, ičega u koljenu. I on je dugo traja, i u jednom trenutku i otišao, došli mlađi Paklini, Jianhue, Malysz prije Malysza Partyka, mali Holm, do 1991. „naš“ Topić... Ali nikad srce nije titralo kao kad bi kamera ulovila mega Javiera koji bi jednim okom gledao suca, a drugim tako gutao onu udaljenu letvicu, da bi se sirotica od straha samo uvukla u sebe i spustila za pola centa... Čak sam ga i tražio na Kubi, a ga upoznam, ali je bio van otoka.

U to sam doba, početkom tisućljeća imao fazu Hrvatske nogometne reprezentacije. Putovao po svijetu, švercao se i krpao, upoznao divne ljude i urlao za svaki gol, kao nekad za Cibonu, RK Zagreb ili Mladost. Obišao sam Belgiju, Latviju, Japan, Portugal, Njemačku i polako nažalost počeo shvaćati da to više nije sport nego mafijaško kladioničarska spletka u kojoj se svi rezultati znaju i prije utakmice, jer to donosi ogromne novce. I tako, dobrano razočaran u sport, sportaše i sve oko njih, vratio se staroj ljubavi, atletici, i divio se onom nešpricanom, djevičanski genijalnom Ussainu Boltu, kad je niotkud na netu isplivao video u kojem vidljivo mrtvo pijani Rus pokušava preskočiti nešto, ali to mu nikako ne ide, pa tetura, pada, i na kraju ga sudac vodi za ručicu na riganje kao predsjednicu razreda na maturalnoj. Čupavi luđak se ispričao savezu, nastavio s treninzima, natjecanjima, pobjedama, osobnim rekordima i na zadnjoj Olimpijadi postao moj novi idol, za kojeg sam navijao i prošli tjedan, na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.

Moj skoro osmogodišnji rastavljeni jedinac Rok je na laptopu do mene gledao Nebesa, a ja skok u vis. Kad bih mu rekao da pogleda, bacio bi i on oko, pa smo uskoro zajedno navijali za čupavog u visu, kao i za žutog na sto metara. Vis je disciplina koja uz troskok valjda najbrže guta svoju djecu, pa je tako nestala hrpa velikih talenata – jedan krc, i pa-pa. Čupavi se vratio nakon ozljede, ali danas mu nije išlo. Ne mogu to objasniti, ali zasuzio sam i stisnuo se kao kad je Mirko imao Minotaura, Hrvati skoro svaki put Srbe u košarci, nogometaši Francuze u Francuskoj, Mate onog Indijanca, ali Čupavi je otpao... No, na 238 ogromnih centimetara ostalo je par nekih novih klinaca, siroti mali štrkljavi Kataranin kojem bi dao sendvič da ga vidim na ulici, i neki neuhanjeni Ukrajinac felšavih usta.Ne osvajaju se više prvenstva s 232, hvala svevišnjem.

I onda su krenuli, dvadeset godina nakon Salamance i nebeskog Sotomayora s 245 cm, dva klinca skaču dobro iznad 240 fucking centimetara. Ruše, letvica pada, ali su tu, doma... Ono, lupaju je guzovima, dakle, to je sitnica, to je pitanje dana, mjeseca! Znam da bih trebao razmišljati o tome da nemam posao i da je kriza, i da je sve u komi, ali tih pola sata, sat, ja sam vam ljudi moji bio sretan, gledao nešto što obožavam, navijao, izvijao se s njima, skvičao kad bi letvica pala, a ja znao da su je imali... Sanjao da skačem 246, a na tenisicama piše "Pusa" i "Mama"...

I gledam tako kraj sebe Roka kako stišče šaku i navija, vidim nastavak sebe, i zahvaljujem starcima na odgoju, onoj sili koja nas drži da ne odletimo u Svemir, te shvaćam da život čine toliko male sitnice koje najčešće zapostavljamo. Pa se opet obavezujem da ću se veseliti svemu, koliko god smiješno i neshvatljivo drugima, nesretnima, to bilo. I svečano potpisujem da se više neću nervirati oko repke, slava i Luki, i Mandži i Oliću, ali shvatio sam da sam ipak primarno gledač atletike, a ne nogometa! Ajmo dečki, vrijeme je za nove rekorde.



Oznake: Ribafish, blog, Atletika, SPORT, skok u vis

29.08.2015. u 13:20 • 9 KomentaraPrint#

petak, 28.08.2015.

Vinski maraton, drugo izdanje - Istra trči i pije!

Bliži se dan trčanja drugog istarskog maratona/polumaratona/štafeta Parenzana Wine Run, na koji sam i ove godine pozvan. Ne zbog svojih kvalieta, koje su u rangu skotnog nosoroga disleksičara, nego zbog savršene zabave koju ovaj događaj pruža.

Stoga sam vas želio pozvati da mi se pridružite u treninzima, ali ne onim trkačkim jer se tu ništa ne može učiniti, nego da svi skupa odemo u nedjelju u Vinski grad na Špancirfest. Ako imate mjesta u autu, trznite, clio je na kirurgiji do daljnjeg...

No, kako je Istrian wine Run nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine, pročitajte kako je to izgledalo, i vidimo se 6. rujna. Ajd vinili vi meni!



Kako sam jedva preživio vinski maraton!

Kao liječenom plivaču, ideja da otrčim 21 kilometar s pauzama za vino svakih pola sata, učinila mi se malo infantilnom i besmislenom. No, bolji poznavatelji mene, samo su slegnuli ramenima i rekli – doći će zadnji, razvalit će ga muskulfiber, ali će ga opet zvati. I tako je nekako i prošao prvi Wine run Parenzana magic – savršeno!

Kao bivši plivač maratonac, često se na Facebooku divim Đurđici Orepić, koja je u najboljim godinama počela trčati, plivati i biciklirati. A kako se njenom dečku, Ivici Matoševiću divim iz puno manje plemenitih razloga, navest ću samo teran, poziv da se pojavim na polumaratonu u njihovoj ekipi došao je kao budali šamar, ili pivopiji Pale Ale Zmajske pivovare.


Umjesto da se besmisleno pripremam za sport za koji nisam niti građen niti talentiran, samo sam otišao ranije kući s degustiranja dva nova piva i dva sasvim solidna hamburgera, izvadio tenisice iz razdoblja treniranja rukometa, gaće koje ne žuljaju (krivo), parne čarape, i uvalio se nekim trkačicama, prijateljičinih prijateljica u automobil. Bože, sjajnih li žena, a ja mislio da su svi trkači sektaši, kakva greška! Dosadašnji rekord u duljini trčanja iznosio mi je pet kilometara, pa mi je moj alter-ego smireno savjetovao – stari, otrčimo do prvog stola s vinima, tu se strgamo i usidrimo uz fingiranje zatezanja stražnje lože ili mezanina.

Ali, kako život piše drame, i kako nikad ne slušamo majke, učitelje i već spomenuti glas razuma, mene je ponijela atmosfera maskiranog polumaratona po uzoru na onaj bordoški u Medocu, na mjestu gdje se utrka – završava. Naime, Livade, mjestašce podno Motovuna poznato po tartufima i ubojito sjajnim fužima s pancetom i tri vrste gljiva u najbezličnijem od sva tri restorana, postale su te subote kratkoročni dom za stotinjak trkača koji su se šepurili u svojim antiznojnim, prozračnim, lasteksastim i ostalim dresovima, i u dobrom raspoloženju čekali prijevoz za najkraću trku Parenzane, koja je kretala iz Grožnjana. Do kojeg smo išli autobusima. Naime, davno prije su iz Portoroža startali ultramaratonci na 68 kilometara, a onda i pravi na 42 iz Poreča! Kakvi luđaci, svaka čast!

I dalje sam si govorio da će mi rekord na 21 kilometar biti barem deset kilometara, pijuckao Vmalvaziju i grickao pršutić na startnoj liniji. Moja se ekipa maskirala u doktore, počeli smo se zagrijavati i razgibavati (Đurđice, oprosti što sam te zalio vinom), a ja sam prvi pošteni znoj pustio dok sam na startu, u predivnom Grožnjanu – uzalud pokušavao pronaći WC. Na glavi šešir, na nosu naočale, sav u crnom, s prirodnom bradom – pljunuti Heisenberg iz Breaking Bada. Što nije prepoznao nitko, iako je moto maskirane trke bio – hrana. A ja sam bio kuhar. Šmrc. A tada su svi potrčali...



Parstotinjak metara smo vijugali po centru Grožnjana, a onda krenuli starom rimskom cestom prema dvadesetak kilometara udaljenom cilju. Prvo sam trčao sa Zadranima, koji su dan prije plivali Porečki maraton, slijedio prekrasne noge Nevene Rendeli (njoj je rekord bio 10 km!), i uglavnom pričao viceve s raspoloženom ekipom koja nije pucala na medalje i pehare, nego na okrijepnu stanicu. Prva tri kilometra, a tad je trebalo nužditi, no onda su mi iz pluća izašla tri slona i naslonila me na prvo drvo. Malo mi se zamutilo, i rekoh – to je to. Ajmo doma. A onda sam vidio rijeku nasmijanih maškaranih likova koji su me prijateljski sprdali, ulovio lakši ritam s poznatim makarskim vinarima, i nekako došao do prvog odmorišta na 7,5 kilometara.

Malvazija Dešković, par refoška, merloti, Senković, Zigante, sve po izboru sponzora i organizatora Vinistre... Bijelo vino na puteljku nasred Istre je nažalost bilo mlako, pa sam se bazirao na crnjake, riješen da je ovih istrčanih 55 minuta apsolutno savršen uspijeh. A tada je pored mene projurila jako zgodna trkačica u nečemu očigledno tijesnom i klesanom, a kako sam se skompao s dvije Riječanke maskirane u puževe, rekoh, idemo još malo.

Osim ultra, maratona i polumaratona, moglo se prijaviti i za štafetu 3x7 kilometara, ali kako su me izdala oba prijatelja, tako sam sad solo pronosio slavu punkufer.hr-a, sebe i svih nas polurekreativaca koji sjede za kompjuterom 12 sati, a najradije bi živjeli na Sušcu i bacali vrše... Pa sam trčao, i upoznao tako divne i zabavne ljude iz Rijeke, Kranja, Poreča, mljeo i smijao se, čekao i bio čekan, stajao slikati predivan krajolik, odmarao po hladu, plašio se tunela, i konačno došao do druge vinske stanice. Refošk, malvazija, rose, moja omiljena malvazija Geržinić. Napolitanke i lubenice. Deset minuta pauze i laganim trkom dalje.

Oko jedanaestog kilometra prve krize. Pjevam megamix Dalibora Bruna. Na glas! Dakle, nisam svoj. Počinjem se zabrinjavati kad na drugom mostu pjevam ranu Lidiju Percan, ali uz pužice s Kozale i grožđice iz Poreča, nekako prelazim i drugu trećinu polumaratona. Matošević teran, dogovor da uskoro u Slavoniji umjesto Wine runa radimo Swine run s usputnim krkanjem odojaka, sjedanje i slikanje ispod table za Oprtalj i sekunda utona u san. Da, puknuo sam. Nokti su mi bili kao u kormorana ubojice, noge sam zabacivao kao Keyser Soze desnu, majica od trideset kuna na sniženju je opako grebala obje bradavice, a duša je bila jadna kao Đibina kajdanka u srednjoj školi. Ali se nisam dao. Rijeka je otišla dalje, jedva sam pobjegao Ujaku Albertu iz Kranja i njegovim pričama kako je 26 sati trčao preko Sardinije, a onda je s desne strane osvanuo Motovun.

Okinuo sam fotku, naslonio se na bolna koljena i smlavljen upitao svog Alteregoslava.

"I, što ćemo?"
"Idemo nazad, skupit će nas bus, odustao si i na Rtini 2005."
"Ali tamo mi je napukla tetiva!"
"Nema veze, idemo pajkiti, ajde, nisi ti za ovo Ribice..."

I tu sam puknuo. Ja ću sebi - Ribice? Pa nisam curica! Dok se ne raspadnem, nema odustajanja, pogotovo ne tih pišljivih pet kilometara do cilja! Za tih pišljivih pet kilometara mi je trebalo kao za 16 do tada, ali se nisam dao. Šetuckao, trčkarao, radio prstom šatorčić na majici protiv grebanja dojaka, pjevao prigodne „Ako umrem mlad“ i „Ja ne moren više tako“ kad sam uzeo zadnji gutljaj soka, i sreo supatnicu iz Poreča kojoj je ovo također bio prvi polumaraton. Pa smo tako više došetali do cilja, i počeli se praviti da trčimo kad smo čuli buku sa cilja. Onda je nju ponijela euforija, a mene napali grčići u listovima, pa sam i službeno završio maraton kao fantastičan 94.

U vremenu novog osobnog i rekorda za astmatičare veterane od 3.23.00! Dobro, bio bih zadnji da ih desetak nije odustalo, ali je u cilju bilo još vina, i kanapeića s tartufatom, i tijesta s tartufima, i soka, i muzike, i proglašenja, i osvojili smo nagradu za najbolji kostim, ali sam se već bio presvukao, a i ne bih se mogao popeti uz stepenice, i pobjednici su dobili vina koliko su teški, pa sam se slikao sa svojim sjajnim suvozačicama, i još dugo pijuckao plješćući pobjednicima.

I dok sam ulazio na kant u auto, i popio sve xanaxe od kolegica, shvatio sam da će me sutra sve boljeti kao da sam vanmaterično rodio trojke pandi. Ali je kao i nakon Farosa i desetoboja u Beču – tu na licu bio taj osmijeh sreće i ponosa. Savršen provod, fantastična ekipa, vrhunska organizacija i kraljevski muskulfiber. Tko ga šiša, vidimo se i dogodine, idem barem na 3.10.00! Ajd živili!

Na kraju, da bizarnost bude kompletna, stali smo u Buzetu i na glavnom trgu u slastičarnici Hajduk, uz Užičko kolo slušali i gledali manifestaciju - Dani Bošnjačke kulture. Divan, predivan provod, Istra je zakon!

Tekst objavljen na portalu punkufer.
Fotke Parenzana Magic

Oznake: Ribafish, Istra, wine, run, maraton, špancirfest, varaždin

28.08.2015. u 07:24 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2015.

Utrka s pivom: Kako sam preživio Beer mile



Rijetko se nađe čovjek koji nije barem jednom napravio nešto blesavo u životu. Neki od toga naprave mit, neki izvuku pouku, a neki svako malo idu s guštom praviti budalu od sebe. Odavno sam shvatio da neću dobiti Nobela, Oscara ni Noleta u finalu, pa sam odvalio kad sam vidio da AK Sljeme radi utrku radnog naziva Beer mile.

Mile Pivić je event u kojem je količina od 4 pive po 4 deci pravilno raspoređena na 1604 metra, koliko iznosi jedna milja. Ovakve utrke su već dulje vremena popularne u anglosaksonskim krajevima svijeta, najbrži idu ispod 5 minuta, a nakon prve neslužbene utrke u hrvatskoj - red je došao i na onu ozbiljnu. Unatoč stotinjak prijava na Facebooku, nacrtalo se četrdesetak natjecatelja i još toliko navijača. Dvadesetak gajbi Heinekena od 0,4 ponosno je stajalo na nasipu pored Močvare. Zašto baš Heineken i zašto baš 0,4? Pa prema svjetskim pravilima, pivo mora biti najmanje 0,355 cl, a ovo je prva sljedeća po količini. Dakle, u Americi bi puno brže trčali, kužite...

Pravila pročitajte na ovom linku, uglavnom, po jedno pivo se pije svakih 400 metara, prvo prije same trke, i onda nakon svakog kruga od 400 metara. Treba što brže popit i otrčat, i to je to. E sad, lako je pit, ali tko će trčat? Ne volim trčati iz više razloga, em se usaftam, em me bole noge, em imam astmu, em me uvijek sve nažulja, em imam fotosenzibilne bradavice. U biti, loše trčim, a kako sam egotrip i nemrem nikog pobijediti, onda rađe nosim ovih sto kila i održavam ih u Tonus teretani... Ali piti znam i volim, dapače, to mi leži i u opisu posla. A kako obožavam i Sašu i Sinišu iz Brooks running teama (koji su uglavnom u AK Sljeme ili obratno), tako mi je Beer mile zazvučala jako simpatično, kao nekad Ilički maraton, ili Desetoboj u Beču...

Došao sam prerano i upoznao šefa BRT-a, fotiće, prve trkače, sreo stare poznanike i smišljao taktiku kako se ne zrigat. Naime, lako je pretrčat sve to, ali brate ovo bućka, a srce ne da unutra, helooou! Upoznajem sjajnog Spliću i curu mu, umiremo od smišljanja mogućih scenarija, prozivamo mjesto gdje se loče – Pit stop, razmišljamo o avansnom riganju i taktici okretanja boce u smjeru suprotnog od kazaljke na satu... I onda čiko s maramom na glavi uzima pištolj i tjera prvu dvadesetoricu na start.

Baaaam, trčim do gajme, pivo mrvu prehladno za eksanje, rupa mala, neće tekućina vani, a taman kad sam progutao tri deci bez disanja, grkljan se začepi od treme. To mudro koristi stari poznanik Daniel (koji je od trčanja skinuo tridesetak kila, svaka mu čast!) i kreće pola sekunde prije mene! Svejedno, prvih sto metara sam u top 2, čak ga malo i prestižem u prvom zavoju, tako da je plan ispun jen! Na dvjestotom metru čujemo krupne teške korake i glasanje napaljenog losa – to neki striko od dva metra podriguje i trči, al se fino usrasmo. Tu negdje nas pretiču profesionalci koji su pili desetak-petnaest sekundi za razliku od naših 6-7. Čuvam snagu, ali srce junačko tjera prebrzo, pa sam negdje 7-8 na drugoj pivi nakon 400 metara. Nategnem ko Javier Bardem Penelopu ispod bika u Šunci Šunci, ali srce lupa, daha nema i stajem nakon dva deci. Tri sekunde dišem, dahćem, ali onda u još dva zamaha ode i druga. Otprlike sam treći-četvrti, ali se osjećam kao Obeliks nakon prasenceta, pa me zaobilaze bez problema. Sunce im utrenirano, trebao sam barem jednom potrčat ove godine, ali Vinski maraton...

Treća. Deseti sam. Rađe bi ispišo kamenac i glasao za Bandita i hateze u koaliciji, ali nema nazad. Pištim i hropćem, neke bakice mi žele pomoć, ali pravila su kruta. Pola minute davim sirotu pivu, srećom pa je Pit stop u hladu jer bi umro dvaput, i opet prestižem trojicu trkača kojima je triput teže nego meni koji se puno češće od njih družim s napitkom na bazi ječma. Jedan lik kao da rigi, ali izgleda da samo vraća profiltrirano pivce, polutrčkaram kao nogometaš Lokomotive protiv Dinama, ali u publici je tridesetak žena, pa kad prolazim pored njih uvlačim trbuh i dižem noge kao da znam trčat. Četvrta drolja. Ne znam jel ja pijem nju ili ona mene. U jednom trenutku sve krene nazad, ali ne dam, kriza je, pobogu! Zaklinjem se da više nikad neću taknuti alkohol, tenisice, travu ni zrak, ali shvatim da je drugima gore, pa zadnjim snagama suknem pola u bradu, pola na majicu, bacim bocu u gajbu riješen da ne dođem zadnji.

Kao da sam sam sebe porodio, nosim litru i pol tekućine u inače preopterećenom želučiću, osjećam se kao Kruletova vešmašina, ali idem... Vidim pet-šest ljudi iza mene i stišćem zadnje atome. Damn, zaboravio sam uvuć trbuh pred komadima, ali tijelo me se ionako odreklo nakon treće... Nemrem nikog stić, bježim puno onom iza sebe, polako ali efektno dolazim, trinaesti od 20, dakle, više nego zadovoljavajuće, ali da su bile pive od tri deci, ne znam....

Nakon tri minuta izdisanja sotone, žući, pjene i znoja, nekako dolazim sebi i grlim se s preživjelima. Pobijedio je neki lik, ono, vidiš na njemu da može tri maratona dnevno pretrčat, iza njega neka dva visoka, svi s isklesanim nožicama, ali ni četiri minute brži od mene! Splićo me razvalio za 200 metara, ali znam di živi, ponovit ćemo od Marjana do malog dućana kad-tad. No, slijedi utrka druge grupe u kojoj je i desetak žena. Pripit, nasmijan i nekako sretan urlam sa sad već stotinjak navijača i sve se pretvara u fenomenalan tulum. Nije lako ni gledat, bokte... Grljenje, slikanje, pijemo pivo kojeg je ostalo (jel možete vjerovat!?), dogovaramo taktiku za sljedeću trku da krenemo kad se pivo zgrije, prepričavamo, smijemo se... Ujutro kao nov nakon jednog kafetina i sendviča, imam par novih dragih ljudi u tefteru, imam o čemu pričati sljedećih mjesec dana, a i jamačno sam si kondiciju popravio. Uglavnom, zabavna ludorija, hvala organizatorima, i vidimo se dogodine!

Rezultate pogledajte ovdje


REZULTATI:
1 Krišto Petar AK Žumberak 8:00
2 Videk Ivan AK Sljeme 8:34
3 Bernat Robert AK Sljeme 8:41
4 Pašalić Kimberly AK Sljeme 9:06
5 Pezelj Filip fkmmk 9:07
6 Jozić Zoran Tim ,,Specijalci” 9:20
7 Marinović Domagoj AK Sljeme 9:29
8 Bakija Josip fkmmk 9:57
9 Jakšić Marko Brooks Running Team/Klub Sokola 10:04
10 Bogdanović Sandra AK Sljeme 10:08
11 Tišlerić Nina – 10:09
12 Ivanic Vedran Klub Pijanih 10:30
13 Bacelic Danijel 1 – 10:31
14 Gulin Danijel 2 Brooks Running Team 10:39
15 Burek Darijo Klub liječenih alkoholičara 10:56
16 Bačelić Marin – 11:06
17 Ilčić Vladimir AK Sljeme 11:11
18 Bakija Iva Brooks Running Team 11:26
19 Plukavec Krešimir Brooks Running Team 11:26
20 Jakopović Domagoj Ribafish 3 Curling klub Čudnovati čunjaš 11:51
21 Benko Marko Ostendo Running 12:20
22 Vojvodić Milorad AK Sljeme 12:45
23 Bartak Vedran PD Panj 13:05
24 Stanković Saša Brooks Running Team 14:14
25 Murat Ivan AK Sljeme 14:21
26 Mataković Dražen Death Star racing 15:06
27 Samardžija Krešimir Debosi 15:06
28 Sokolic Damir Death Star Hunter 15:06
29 Nemet Mario Studio 17 17:07
30 Hajro Dalija Brooks Running Team 18:02
31 Jaksic Katarina – 18:36
32 Pašalić Edin – 3 kruga
33 Kanaet Jakov Ostendo Running 3 kruga
34 Miočić Luka fkmmk 3 kruga
35 Miočić Jakov fkmmk 3 kruga
36 Ribarić Bruno AK Sljeme 3 kruga


Fotke je snimio Goran Požek!

Oznake: trčanje, pivo, Ribafish

13.07.2015. u 13:17 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 24.06.2015.

Blog svima – zašto treba pisati!

Dragi blogeri i ce. Blogoknjiga samo što nije štampana, ali zbog nekih nepredvidivih problema, još ćete se malo morati strpiti. Nedavno ste bili i svjedoci tehničkih problema, koji su srećom otklonjeni. Već ste duže vremena svjedoci ljudskih problema, koji na žalost nisu otklonjeni. Kako me svevišnji nije pretjerano pomazio i pritom mi podario pravne ovlasti, kao ni znanje popravljanja servera, tako ni ova naša zajednica nije neko idealno mjesto, ali ako ste tu zbog vrijeđanja, žicanja i tužakanja, meni je stvarno žao jer vam nisam ni mama ni raska, pa zato idemo dalje u revijskom tonu.



Orahovica

Agronomija

Medicina

Brod

Oznake: Ribafish, blog, predavanje, putovanje, pivo

24.06.2015. u 15:44 • 42 KomentaraPrint#

petak, 22.05.2015.

Ćevapi u somunu broj 50!!! Bicko Vs CheWap Vs Medvedgrad

CheWap, Kruge 19a

Cijena: Ćevapi 28 kn, kajmak 7
Ćevapi oblik: Dulji nego širi, mogli bi biti veći
Ćevapi okus: Korektan, ali ne pamtljiv
Luk količina, okus: Sasvim dovoljno
Lepinja: Prosječna, mogla bi biti deblja

Na ukletom mjestu gdje nije uspjelo zaživjeti nekoliko vlasnika, u Krugama je nedavno počeo s radom CheWap. Niti sto metara od ubojice ćevapa iz američke države, blizu parkinga, uređen i dotjeran na vrhunskoj razini, CheWap vas prvo natjera da deset minuta gledate slike i džidže, i sjetite se dana provedenih na Kubi. Dodatni plus je mjesto uz roštilj, gdje uživo možete gledati kako mališani upijaju vatru i dobivaju bojicu. To je ujedno i najbolji dio CheWapa, jer se unatoč više nego zanimljive, pa i najoriginalnije ponude u gradu i šire (ćevapi od tune, povrća, janjetine!), baš i nismo oduševili pojedenim. Sasvim korektno, uredno, ne preveliko i ne vrhunski. Tunapi su suhonjavi i sitni, janjičara nam je bilo žao što nisu upotrijebljeni za ražanj, dok je klasični ćevap tek nešto iznad prosjeka. Povrtne nisam probao, ipak moram držati do renomea! Mrvicu više truda uloženih u same ćevape, i sve bi bilo sjajno. Jako ugodno i nasmijano osoblje dodaje pola boda na ocjenu.

Ocjena: 7,5


Bicko, Karlovačka cesta 24

Cijena: Ćevapi 35 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: Lundgreni, mrcine, opaki momci
Ćevapi okus: Puni dima i mesa
Luk količina, okus: Prosjek
Lepinja: Najbolja u gradu

Tamo gdje Remetinec prelazi u Blato, par minuta iza Arene Zagreb raste uredan, moderan i potpuno nov restoran Bicko. Gazde za sada toliko kombiniraju s gablecima, roštiljem, brizlama, mozgvima, fritajama od 1000 jaja, i čime sve ne, da sam mislio da se uopće ne trude oko nekih dosadnih ćevapa. A trude se. I to kako! Bez pretjerivanja, ovdje ćete pojesti najveću porciju ćevapa u gradu. Lepinja je tako ubojito fina, vani hrskava, unutra mekana, a ogromna kao šapa Alije Sirotanovića, pokoj mu duši. Ćevapi su toliko veliki da bi mogli statirati u nekom trenutno popularnom filmu, i čak je i meni gladnome ostao jedan kojeg više nisam mogao nigdje strpati nego u džep za kasnije. Jedini problem po meni je što bi mogli biti krupnije kosani, jer me osobno kod Koste ljuti što ide pretjerano u šlajfanje pa dobijem strukturu hrenovke. I prvi put su bili malo škriputavi i suhi, ali već sljedeći – na granici savršenstva. Ako i treći put budu tako sjajni, penju se na 8,5!

Ocjena: 8

Medvedgrad, Adžijina 16

Cijena: Ćevapi 35 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: Školski, dugi, ne predebeli, lijepi komadi
Ćevapi okus: Fantastičan, sočni do savršenstva
Luk količina, okus: Moglo bi više
Lepinja: Izvanredna, ali je sa strane...

Najljepša terasa u gradu Zagrebu, okružena gigantskim stablima, masivnim drvenim klupama i stolovima do sada je bila poznata po vrhunskim pivima obitelji Nauković. Ali je roštilj bio, onako, za uz pivicu, ali ništa epohalno. E pa sad je epohalan. Ljudi su doveli roštilj-majstora iz Mareda koji sam nabavlja, soli, odležava i sprema meso, pa sam ostao oduševljen kušanim. Iako smo satrali i otkošteni zabatak i pljesku u kajmaku punjenu Zdenka sirom (!?), ćevapi su me mirisom i okusom zašamarali samo kao oni u Žaru i Tomislavu u zadnjih godinu dana. Dakle, miris goveđe juhe s triple grincajgom, okus mesnat, bogat, ubersočan. Delicija! I kajmak je nekako dobar, mekan, sve valja... Osim što ćevapi nisu u lepinji. Eto, nema boga, ali dvije Gričke Vještice su me vratile u normalu.

Ocjena: 8,5

Oznake: Ribafish, ćevapi, Zagreb

22.05.2015. u 14:10 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 22.04.2015.

Mučka i šovinistička podjela biciklista na pet kategorija

Moj se grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje. Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapenose, jebali me jalapenosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.


Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.

Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…

Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.

Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na forumu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu. Posebna pohvala ide roditeljima koji od malih nogu hite dete na decimetar iza svoje znojne guze, al barem su na zraku!


Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, ašovčićima, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni, jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 megakalorija po centimetru sala…“ Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni mam sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci, ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.

To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik s rabljenom kapicom fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“ Istina, moronu, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Tete s dubokim dekolteom
I grbe na cesti...

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Ajd budite kulturni, zbog svih nas. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?

Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?

Domagoj Jakopović Ribafish
Net.hr 25.05.2012.

Oznake: bicikl, Jarun, Zagreb, vožnja, Ribafish, blog

22.04.2015. u 10:00 • 4 KomentaraPrint#

petak, 17.04.2015.

Curling: Finale prvenstva Hrvatske ovog vikenda u zagrebačkoj Areni

Nedovoljno medijski eksponiran olimpijski sport kojeg volite pogledati na Eurosportu, ovih dana slavi desetogodišnjicu igranja među Hrvatima. Devet je prvenstava zbog nedostatka terena održano u Budimpešti, dok će finale ovogodišnjeg prvenstva biti održano u podrumu zagrebačke Arene!



„Boćanje na ledu“, „Muškarci s metlama“ ili „Ono kamenje što se gura“, samo su neki nazivi za ovaj megapopularan sport na sjevernijim dijelovima našeg planeta. Riječ je o olimpijskom sportu u kojem se dvije momčadi bore za pobjedu tako da što više svog kamenja približe centru ucrtanom na ledu. Kako vrsta i kvaliteta leda nema nikakve veze s onim hokejaškim, a Hrvatska još uvijek nema dvoranu za curling, tako je devet godina desetak muških i ženskih ekipa titulu pokušavalo osvojiti u najbližoj nam dvorani u prijestolnici Mađarske. Trudom i odricanjem ljudi iz CK Čudnovati čunjaš i cjelokupnog Hrvatskog Curling Saveza, koji su uspjeli na određeno vrijeme iznajmiti i urediti pravi teren, tijekom dva mjeseca u Zagrebu su održana prva dva dijela desetog prvenstva Hrvatske, koji će kulminirati finalom u subotu i nedjelju 18. i 19. travnja od 10 sati nadalje.

Nakon 6. kola prvenstva Hrvatske u curlingu četiri ekipe u muškoj konkurenciji izborile su plasman u doigravanje - Croling, Čudnovati Čunjaš I, Vis i Zagreb. U ženskoj konkurenciji, u prednosti su curlingašice Zagreba ispred Silenta, Č. Čunjaša i Legije iz Slavonskog Broda.

Želite li se uvjeriti kako curling izgleda uživo, probati pometati led ispred jurećeg kamena, ili navijati za neki od osam muških, i četiri ženska tima – svratite ovaj vikend na donju etažu zagrebačke Arene (jugozapadni ulaz – preko puta shopping centra). Toplo se obucite, ponesite navijačke rekvizite i naučite nešto o sportu koji profesionalno prakticira preko tri milijuna Kanađana. Tko zna, možda jednog dana i vi osvanete na Olimpijskim Igrama!



Oznake: curling, Ribafish, SPORT, Arena, Zagreb

17.04.2015. u 13:11 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.04.2015.

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Vjerojatno ste upoznati s činjenicom, da i moje dijete poput većine devetogodišnjaka može igrati mobitel, kompjuter, tablet i gledati TV nekih 18 sati u kontinuitetu, i da smo mi roditelji danas u biti samo ucjenjivači koji ih na prijevaru uspiju odvući na neke druge zanimacije. Tehnički muzej, Geocaching, bazeni, samo su neke od igrarija kojima pokušavam pokrenuti Teslivoja Zuckerbergovića od svih ekrana svijeta, a kad smo doma – pokušavamo zajedno kuhati.


Kako Rokatanskog ne veseli pretjerano ništa što ne eksplodira, niti se dimi, tako sam probao odigrati na kartu iznenađenja i kupio u Metrou kilogram krokodilovine u vidu fileta, po bahatoj cijeni od sto kuna za kilogram. No, kako je zebra bila 170, dobro sam i prošao.


Odmah da preduhitrim borce za prava gmazova, krokodil inače zimbabveanskog porijekla (zvat ćemo ga Freddy, jer je Mercury sa Zanzibara za koji sam dugo mislio da je u Zimbabweu, a nije, ali mi je super fora), nije mučen prije smrti, i korijene vuče iz uzgoja.

To je pisalo na deklaraciji, sooorkač... Uglavnom, meso je nešto između ugora i kobre, ali nema ni najmanje koštice kao kod iritantnog morskog šila, a bogami je puno mekše na dodir od nabildane zmijurine.


Kako sam prerošto internet u potrazi za receptima, a bilo me strah žicat Gretića i Jankovića da me opet ne sprdaju kao nakon palačinki (mislim da ni ne razgovaraju sa mnom nakon torte od hrenovki), odlučio sam se na dva klasika.


Za tempuru od krokodiletine sam narezao pola prsta debele šnite, ubacio u brašno, ledenu vodu i začine, i pržio u vrelom ulju desetak minuta. Rezultat – žilavkasta piletina s mirisom žaba. Rok je pojeo dva komada na blef dok je gledao Gradnju kuća na drvetu na Discoveryju, ali nije bio nešto oduševljen.


Freddyjev gulaš je pak bio utemeljen na klasičnoj „Dvije glave kapule“ bazi, na koju se onda dodaje rajčica, kurkuma, bosiljak, češnjak i kocke krumpira. Htio sam dodat i vrganje, ali mi ih je bilo teško zamislit kako vire iz pijeska na nekom obronku Hararea... Krčkalo je nekih sat vremena, dok sve nije dobilo zlatnocrvenu boju. Rezultat – sjajan.


Tvrdoća i boja šnicle od morskog psa, dobar otpor, ali ne pretvrdo, okus kvalitetne popare. Rok pojeo tri žlice i dao se slikat. Ali smo morali ić u kentakifrajdčikn, priznajem poraz...


Zaključak, jako fino i jako skupo igranje, jedna recka na zidu povučena, ako imate viška, zovite me da spremam kod vas doma, nema greške. Sad opet idu dani graha i sarme, dosta je razbacivanja, ali je Rok glavna faca u razredu! Pivili ljudi...

Oznake: Ribafish, blog, hrana, krokodil, gula

09.04.2015. u 13:33 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.03.2015.

Nisam Barbi, nisam Ken, ja sam Janjeći manenken!

Što reći, koju posluku porati...
Moja višegodišnja ljubav prema janjetini dobila je hepiend, pa su me ljudi iz Kluba ljubitelja janjetine proglasili janjećim manekenom.


I tako, ako jednom mjesečno želite pojesti puno dobre janjetine, pratite rad kluba, ja odoh slavit, pivili vi meni!

Pa kako kažu na Dnevnik.hr:

Zagreb je dobio prvi Klub ljubitelja janjetine. Imaju himnu, člansku iskaznicu i statut, no njihova jedina politika je ljubav prema pečenoj janjetini. Jedina važna pitanja su koja je najbolja te koja je tajna dobro pečene janjetine.

Ovom neobičnom Klubu priključila se i, jedna od rijetkih ženskih članica, glumica Barbara Bilić, poznata po ulozi u seriji 'Zora dubrovačka'.

'Nema ljubavi kao što je prema hrani, a janjetina je jedna posebna draž i naša tradicija! Stvarno je super, učlanila sam se čim sam došla, postala sam službeni član i sada ponosno nosim bedž', kaže mlada glumica koja ne skriva ljubav prema hrani.

Sve tajne o janjetini znaju i mnogi drugi poznati 'jankofili' iz Kluba, poput Zlatana Zuhrića Zuhre i Domagoja Jakopovića Ribafisha. Cijelu priču pogledajte u prilogu inMagazina.

Video

Oznake: janjetina, blog, Ribafish, klub, hrana

26.03.2015. u 14:15 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 17.03.2015.

Bicko – u carstvu roštilja, brizli, fileka...

Ako postoji baka iz Ivice i Marice, onda se fino zakamuflirala u Bicku u Blatu, odmah kod Arene Zagreb.

Prozori doduše nisu od čokolade i marmelade, ali je izbor jela toliko moćan, a gazde tako pristupačne i otvorene za suradnju, da se jednog dana možda i preselim u taj dio grada.



Naime, kad sam završavao tečaj za pivskog sommeliera u Londonu, u White Horse Pubu bi pravi život počinjao tek oko 16-17.00 sati, kad bi sredovječni biznismeni i normalni mladi ljudi počeli puniti tradicionalnu englesku birtiju.
Zasjeli bi uz frendove, novine ili telku, popili 2-3 pinte, i pojeli nešto trenutno s menija, s potpunim povjerenjem u konobare i šefa kuhinje. Dakle, drugi dom.
U vječitoj potrazi za jeftinim, a dobrim gablecom, naletili smo slučajno u Bicka, tamo negdje parsto metara od table za Blato.
Puno urednije i ugodnije nego što bi čovjek očekivao, s još nedovršenim zidovima i praznim okvirima za slike, ali i masivnim, divnim kaminom.
Konobari su sjajni, taman na granici zeke, duhovitosti i normalne, neuštogljene komunikacije, a opet dovoljno profesionalni da ne bi nešto zaboravili. Naručili smo fileke za troje i dobili za petoro, i tu se rodila ljubav.

Drugi put smo na filekima upoznali gazdu i gazdaricu i objasnili im ljubav prema tripicama, i kako Zagrebu fali nekakav zavičajni klub ljubitelja dobre, a ne prefensi hrane, da se najedeš za 100 a ne 300 kuna, a onda smo otkrili i druge blagodati Bicka.

Orade se dijele u porciji od pola kile, a ćevapi golemih 300 grama, dakle, čak ih ni ja nisam uspio dokrajčiti, iako sam dugo držao zadnjeg u ruci. Ćevapi su dobri, iako nisu savršeni, ali tu je jedna od najboljih lepinja u gradu koja miriši po bakinim palačinkama! Ubojito! Na pljeskavicu i hamburger se tek brusimo, ali kad su vidjeli da smo učestali, gazde su organizirale prvi sastanak ljubitelja Fileka, kao i spremili par sasvim novih jela.

Dakle, jeli smo tripice na kiselo, jušne s octom i krumpirom. Ocjena devet i pol. Isti dan su se jele i tripizze, calzona punjena kuhanim tripama i pojačana sirom i paprikama. Desetka! Na kraju smo tražili i brizle, i brizle smo i dobili. Deset plus! Sad nam više fileki ne valjaju koliko su nas razmazili... Prosječna cijena gableca je 30 kuna, mašala ćevapi (Rapa Nui od milja) 37, veronikin kajmak 10, orada 50, brizle 40 kuna. Dakle, stvarno fer...

Bicko nije u centru grada, i to je najveći problem, ali bi lako mogao postati utočište onih koji su rintali do 5-6, i sad mogu ići u hladan prazan stan, ili se doći pošteno najesti za ne prevelike pare. Velebitsko tamno je 13 kuna, litra i voda 75, još koje pivo u ponudi ne bi škodilo, ali naglasak je stvarno na sjajnoj klopi. Dakle, after job mjesto za poželjeti, još kad bi se mogla podići svijest u Hrvata da ne jedu brzo i loše u radno vrijeme, nego idu natenane ubiti pošten obrok – gdje bi Bicku bio kraj.

Ovako se spremam u četvrtak nakon posla na omiljene mi brizle i bijele bubrege sa žara, pa ako ste htjeli razgovarati o sudbini i poboljšanjima bloga u Hrvata - navratite. Vidimo se!

Oznake: Ribafish, bicko, fileki, brizle

17.03.2015. u 16:02 • 6 KomentaraPrint#

petak, 13.03.2015.

Dođite na Prvenstvo Hrvatske u curlingu u zagrebačkoj Areni!

Ovim putem želimo Vas obavijestiti da sutra, u subotu, 14.3.2015. počinje prvi krug 10. jubilarnog prvenstva Hrvatske u curlingu.
Mjesto događanja je 1. nivo garaže Arene Zagreb (rukometna dvorana) na Laništu.

Organizator: Hrvatski curling savez


Curling je zimski olimpijski sport. Originalno potječe iz Škotske, igra se u 54 zemlje svijeta, a danas je najrasprostranjeniji u Kanadi i Skandinavskim zemljama. U Hrvatskoj se počinje igrati 2003. godine kada su utemeljeni prvi klubovi i kada je osnovan Hrvatski Curling savez. Do sada nismo u Hrvatskoj imali led za curling, koji je poseban i razlikuje se od leda za hokej i klizanje. Uglavnom se treniralo i igralo u inozemstvu. I svih do sada 9 održanih prvenstava Hrvatske održano je u Budimpešti

Ove godine, Curling klub Čudnovati Čunjaš, odlučio je postaviti dvije staze u Zagrebu kako bi zaljubljenici u ovaj olimpijski sport (kojeg se često zbog svoje strateške borbe naziva i "šah na ledu"), imali gdje trenirati i natjecati se u Hrvatskoj. Hrvatski curling savez podržao je ovu inicijativu i odlučio je 10. jubilarno prvenstvo Hrvatske u curlingu po prvi puta održati na hrvatskom ledu u Zagrebu. Prvenstvo će se održati u tri kruga i to:

Prvi krug: subota-nedjelja 14. i 15.3.2015. u vremenu od 10:00 do 20:00 sati
Drugi krug: subota-nedjelja 28. i 29.3.2015. u vremenu od 10:00 do 20:00 sati
Treći krug - finalna natjecanja: subota-nedjelja 18. i 19.4,.2015. u vremenu od 10:00 do 20:00 sati.


Staze se otvaraju 1 sat prije početka prvih utakmica - znači u 9:00 sati.

Prvenstvo se sastoji od prvenstva za muškarce i prvenstva za žene. Na prvenstvu sudjeluje 12 ekipa iz 6 curling klubova - 8 muških ("Croling", "Čudnovati čunjaš I", "Čudnovati čunjaš II", "Čudnovati čunjaš III", "Vis" i "Zagreb" iz Zagreba, te "Legija I" i "Legija II" iz Slavonskog Broda) i 4 ženske ("Čudnovati čunjaš", "Silent" i "Zagreb" iz Zagreba, te "Legija" iz Slavonskog Broda).

Posebno želimo naglasiti nastup ženske ekipe Saveza gluhih "Silent", koja će za dva tjedna u istom sastavu nastupiti kao Olimpijska reprezentacija gluhih Hrvatske za žene na olimpijadi Gluhih u Rusiji, i gdje se nadamo da će osvojiti prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku u curlingu.

Sutra u subotu, 14.3. ćemo u pauzi između dviju utakmica održati kratku konferenciju za medije, gdje ćemo pružiti više informacija o samom sportu. Predviđamo početak u 15,00 sati.

Za sve dodatne informacije o natjecanju kao i o samom sportu, stojima na raspolaganju:
1. Alberto Skendrović - predsjednik Hrvatskog curling saveza i predstavnik organizatora natjecanja - tel: 091 497 61 13 e-mail: alberto.skendrovic@curling.hr
2. Neven Pufnik - predsjednik Curling kluba "Čudnovati Čunjaš" - predstavnik organizator leda - tel: 091 36 98 379 e-mail: puf@ck-cudnovati-cunjas.hr

Korisna web stranica: www.curling.hr

Bili bismo zahvalni ako biste o ovom događaju informirali ljude koje znate i za koje mislite da bi ih ovo moglo zanimati, i tako im na neki način približili ovaj olimpijski sport, koji je do sada u Hrvatskoj bio relativno nepoznat.

Radujemo se Vašem dolasku i pozdravljamo s poštovanjem,

Za organizatora informaciju pripremio:

Neven Pufnik - Puf

mob: 091 36 98 379
e-mail: puf@ck-cudnovati_cunjas.hr

Oznake: curling, čunjaš, Ribafish

13.03.2015. u 09:23 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 10.03.2015.

Kako iz muške perspektive izgleda savršen Dan žena

Muškarci su jednostavni poput ameba, a žene su komplicirane poput najljepše paukove mreže. Koliko god se mi trudili, jako ćemo im teško udovoljiti bilo koji dan u godini, no mogli bismo pokušati barem jedan, onaj njihov praznik, Dan žena. Kako žene ipak jedno misle, drugo govore, a treće rade, vjerojatno ni ovaj pakleni plan nema previše šansi za uspjeh, ali nemojte reći da se nismo makar potrudili proniknuti u vaše misli...


Probudite je oko 10 sati ujutro nakon minimalno 8 i maksimalno deset sati sna. Prilazite njenoj strani postelje izbrijani, troprani, namirisani i istimareni koncentratom kalodonta. Kroz prozor dopiru zrake sunca, ali ne drito na nju, soba je blago prozračena, ali nije hladno, prstima ste skupili mucice i prašinu s poda i pospremili sav višak veša na nevidljivo mjesto.

U rukama držite pogolemu tacnu s vrelom kavom, optimalnom količinom žitarica, žlicom za lijevu i desnu ruku, light i punomasnim mlijekom te tri vrste sokova. S radija dopire senzualna, ali ne plačna glazba, dovoljno tiha da se razaznaju riječi, no nikako ne preglasna da ju ne zasmeta pri buđenju. Dodajete joj njezin mobitel s punjenja, oprezno, sa štapom, kako ne bi pomislila da je špijunirate, a kao bonus joj dajete i svoj mobitel, e ne bi li provjerila koje prljave kuje vam se upucavaju dok ona miruje.

Kažete joj da je najljepša i kako ste zaljubljeni u nju od prvog trena kad je ona vidjela vas, ponovite to između sedam i dvanaest puta dok mijenjate stanice, milkite korijen vlasišta i popravljate jastuk. Ne palite kompjuter i ignorirate sav svijet oko vas, punite joj opcionalno kadu s 250 litara ne prevrele vode, palite set svijeća u 37 mirisa od Bospornog zumbula do Šrilankanskog mošusnog albino pastuha limited edition V2, razbacujete kilogram sušenih latica ruža po putu kojim bi se ona trebala kretati, i uvlačite se u krevet. Prije toga napravite 80 sklekova kako ne biste bili slučajno previše hladni. Hinite kao da ćete voditi ljubav, ali se u jednom trenu naglo predomislite i kažete – a da se mi samo malo mazimo, taj seks je ionako precijenjen...

Ljubite je senzualno, ali s dozom muškosti, ne riskirate je pipati tamo gdje vi volite, a ona logično ne, koncentrirate se na leđa, vrat i pokoje bedro, po mogućnosti zabivši svoje spolovilo u jastuk, boroletu ili utičnicu, kako je ne biste povrijedili kad vam je već tako spontano, lijepo i romantično. Kad primijetite da se već treći put ljubite na isti način, lagano se pokušajte spustiti glavom prema podnožju, na što će ona sretna i nasmijana zaključiti da mora na WC. Otrčite se umiti ledenom vodom u kuhinju, prigrijte opet kavu, na tople kruščiće namažite maslac s nekim slatkim namazom (i jedan s paštetom za sebe), pa kako ženske kupaonice jutrima traju po sat vremena, pripremite meso i povrće za pečenje, nakon što ćete je odvesti u shopping s najboljom prijateljicom i vašom karticom. Osim tog poklona, u kineski kolačić joj zamotajte vaš password na Facebooku, kako bi mogla u miru pogledati s kime se dopisujete, tko ti je ta sisata zblajhana drolja... A to vam je sestrična.

Kad čujete da izlazi iz kupaone, vratite se u krevet potpuno nezainteresirani i uz spontane riječi, o Bože, Isuše i Šivo, kako si lijepa, stvarno si lijepa, ali sad si najljepša uopće ikad volim te zauvijek, nikad se nemoj depilirati ni smršaviti, savršena si, čemu to uopće, ponudite joj kavicu spremni da joj izrecitirate raspored za danas, naravno, potpuno spremni na njene nužne preinake.

Kad ona nakon prvog srka razočarano kaže „Molim!? Šećer? Ono, kaj nisi mogao staviti steviju u sirupu, mislim, helou!?“, vi se lijepo dignite, pokrijte je s buketom karanfila i odite na burek i utakmicu... Ne treba pretjerivati, zar ne?

Ribafish, alias Šaptač ženama je samozvani guru muško-ženskih odnosa koji uopće ne zna ni s muškarcima ni ženama, i vjerojatno je još uvijek jumfer, ali je sretan kad nasmije ikoga tko je pročitao nešto nakon lektire za osmi razred. Tako ga i probajte shvatiti...

Kolumna je izašla na portalu Dnevnik.hr.

Oznake: Ribafish, blog, žene, muškarci, seks

10.03.2015. u 09:05 • 11 KomentaraPrint#

petak, 13.02.2015.

Čudnovati Čunjaši donijeli led za curling u Hrvatsku!!!

Zagreb uskoro očekuje mjesec dana natjecateljskog leda za curling. Dok ne saznamo više detalja, pročitajte pismo idejnog začetnika Nevena Pufnika nama Čunjašima, hrvatskim curlašima i svima onima koji će se tek zaljubiti u ovaj sport!



Dragi moji Čunjašice i Čunjaši!

Dugo, predugo sam čekao trenutak da napišem ovaj mail. Prepun emocija, adrenalina, nisam cijelu noć spavao, vrtio se u krevetu i smišljao kako da vam priopćim ovu radosnu vijest. Napravio sam skicu kao da ću vam napisati roman, a ne kratku obavijest da ćemo za dva tjedna imati svoj vlastiti, naš, čunjaški led! I vjerojatno bi trebalo, da podsjetimo stare članove i osnivače, a i sve vas nove koji ste se posljednju godinu pridružili Čunjašima, da je klub osnovan 2004. kao četvrti curling klub u Hrvatskoj, da smo na prvo prvenstvo Hrvatske otišli 11.3.2006. nakon svega tri ili četiri treninga na ledu zagrebačkog velesajma, da smo mislili da je curling led zamrznuta oranica koja izgleda kao zaleđeni Balaton iza naših leđa na slici koja je nastala tog ranog jutra kad smo putovali u Budimpeštu da bi klubovima Zagrebu i Visu osigurali legalitet prvenstva koje mora imati bar tri ekipe, da smo bili predodređeni za treće mjesto i broncu, a da smo, vidi čuda, na sveopće iznenađenje svih, osvojili svoje prvo srebro! Da smo imali svoje navijače i žestoku podršku s tribina, da smo popili puno, puno piva tog vikenda i da smo se vratili u Zagreb unatoč nevremenu i olujnom vjetru koji je rušio stabla na cestu i pokušao nam prepriječiti put kući, u naš grad gdje smo radosni, ponosni, punih srca nosili srebro ali i tugu zbog toga sto u Hrvatskoj nema leda za curling i znajući da ćemo na novu priliku za uživanje na ledu morati čekati do novog prvenstva koje će se opet za godinu dana održati na ledu u Budimpešti.

Valjda smo već tada osjetili da će nam se curling uvući pod kožu, postati dio naših života, ali ne na način da ga shvatimo preozbiljno, nego kao sport koji je nastao tamo negdje na zaleđenim škotskim jezerima iz potrebe ljudi da se druže a usput i malo natječu. Taj iskonski duh curlinga, to druženje, ta iskrena želja za igrom u kojoj nije važno pobijediti već igrati i upoznavati nove ljude, popiti s njima pivo ili bilo što drugo, pojesti, uživati život, to je onaj pravi duh Čunjaša. Zbog takvog hedonističkog pristupa curlingu bili smo proglašavani divljacima, pijancima, nedovoljno ozbiljnima, nesportašima. Neki nas i danas smatraju takvima. A varaju se. Naravno da smo i mi u početku sanjali o olimpijskim igrama, svjetskim prvenstvima, o svojoj curling dvorani, a sanjamo i danas. U tom smislu nismo drugačiji od svih onih koji se u svijetu bave curlingom. Ali za razliku od nekih, kojima skidamo kapu što su pokrenuli curling pokret u Hrvatskoj, što su pokušavali napraviti led i dvoranu u Hrvatskoj, uložili svoje vrijeme i svoju ozbiljnost, mi svoje snove ostvarujemo! Kad sam 2012. otišao na svoj prvi curling seminar, gdje su mi rekli da sve što radim na ledu radim krivo, da moram promijeniti tehniku bacanja, da moram naučiti taktiku, da moram ovo, da moram ono i kad sam upoznao neke izvanredne ljude, vrhunske curlingaše i instruktore kojima nije bilo ispod časti i problem raditi individualno sa mnom da bi me naučili da ću savladavanjem prave tehnike još više uživati u curlingu, onda sam im u znak zahvalnosti rekao da ću napraviti led u Hrvatskoj i da će oni biti prvi koji će doći u Zagreb podučavati nove i mlađe generacije.

U tom trenu to je bilo malo neozbiljno obećanje, ali ponovio sam ga šest mjeseci kasnije u Pragu dobivši podršku i od nekih čelnika svjetske curling federacije. I da ne duljim previše, radilo se na tome, kalkuliralo, tražio prostor, ali nikako nije bilo prave prilike i lokacije da se to realizira. Tako su me već i protekle godine pitali neki, što je s time.. ispao sam čovjek koji kako bi rekli za pčelu.. puno zuji, malo meda daje. Ali valjda je trebalo proteći neko vrijeme, trebala se desiti veljača prošle godine kada su čunjaši okupili novu generaciju, kada smo eksplodirali u broju članova, kada smo organizirali prvo prvenstvo kluba, kada se pojavio jedan novi entuzijazam. I reći ću i to, kada sam čudom izbjegao smrt u prometnoj nesreći krajem lipnja prošle godine i samo dva nakon toga, još pod stresom i u šoku, sudionicima seminara za pravljenje leda u Füssenu rekao da me neka providnost spasila valjda s jednim jedinim ciljem da napravim prvi pravi curling led u Hrvatskoj ! A i meni je postalo teško uvoditi nove ljude u curling, držeći predavanje i onda ih izvodeći na led, govoreći, to nije pravi curling led, zamislite si da imate linije, da imate haus, zamislite da je dugačko 45 metara, da se kamen idealno kreće po pravom ledu.. sve to nema smisla i potpuno sam razumio ljude koji su došli, probali i otišli. Kao i one koji ne dolaze na treninge jer ne vide smisla u tome. A ima smisla. Jer to što postojite razlog je zašto sam toliko zapeo da napravimo taj led. I namjerno kažem, da napravimo. Ne da ja napravim nego da ga MI napravimo. Sve ovo nema smisla bez VAS, bez onih novih koji će doći na taj led i na koje računamo.

Ne radim ovo zbog sebe i isto tako želim da znate da ovo ne bi mogao napraviti bez VAS. Kao ni bez slovenaca koji su zdušno prihvatili ideju i uključuju se u projekt kao da je njihov vlastiti. Spremni su dati svoje vrijeme, opremu, znanje. A sve to za koje pivo koje će popiti s nama.

Zato i vas pozivam da se u ovom, reći ću patetično, povijesnom trenutku, aktivno uključite u projekt "Dva mjeseca curlinga u Zagrebu". Uključite se u okviru svojih mogućnosti i raspoloživog slobodnog vremena. Za taj rad nećete biti plaćeni, ili bolje reći nećete biti plaćeni u novcu, jer je financijska konstrukcija prokleto nategnuta i oštrica bankrota nam visi nad vratom. Dobit ćete slobodne sate na ledu, dobit ćete opremu ako ostane nešto novca, ali dobit ćete i nešto puno više što se novcem ne može platiti. A što to, najbolje da otkrijete sami. Nisam demagog koji kaže da novac u životu nije važan. Je, jer bez njega ne bi bilo ni ovog leda koji ćemo napraviti. Ali kako sam već proživio dosta godina mogu vam reći, da kad se osvrnem unatrag, malo analiziram svoj život, mogu zaključiti da je puno novca prošlo kroz moje ruke, moje račune, ali da me to zapravo ni malo ne uzbuđuje. Ono što nakon svega ostaje, su ljudi, druženja, događaji, trenuci koji ostaju u sjećanju. Od toga se živi! To tjera da stalno idete dalje i naprijed. Ja se nadam da ćete i vi to osjetiti, bez obzira kolika je razlika u godinama među nama i koliko ste možda u nekim fazama života kad vas muče i zaokupljaju neke druge stvari. Ali uvjeren sam da ćete se kad tad sjetiti ovih mojih riječi i priznati mi da sam bio u pravu :)

Ipak se ovo pretvorilo u mali roman! Isprika što sam bio dug, što sam počeo pisati svoju knjigu, koju ću očito morati napisati jednom. Ali vremena nema. Treba zaboraviti priče o svim medaljama, svim turnirima, Europskom prvenstvu u Erzerumu, intoniranje himne za treće mjesto u Brašovu...... Vremena je malo i puno je posla pred nama da bi sredinom veljače službeno otvorili naš čunjaški led. Nadam se da ćete se uključiti, voljom, znanjem, vremenom a ponajviše srcem, i da ćete mi zapljeskati kad ću, kao što je slučaj htio da one davne 2006. budem lead u ekipi i bacim prvi kamen na prvom prvenstvu Hrvatske u Budimpešti, tog dana. baciti prvi službeni kamen na zagrebačkom ledu... koji ću onda prepustiti vama....


....ili je možda sve trebalo biti ovako suhoparno... i kratko...


Obavještavam vas da uskoro počinje:

Projekt "Dva mjeseca curlinga u Zagrebu"
Prostor: Podrumsko parkiralište Arene Zagreb
Organizator: Curling klub Čudnovati Čunjaš - Zagreb
Sponzor: Kelonio d.o.o. - Zagreb
U utorak, 10.2. počinje stvaranje prvog curling leda u Hrvatskoj. Napravit ćemo dvije staze.

Za desetak dana biti će službeno otvorenje i nakon toga ćemo 60 dana imati svoj led.
Ako projekt uspije, nastavljamo u jesen, s ledom za cijelu sezonu.
Svi zainteresirani neka se jave na mail, kako bi ih volonterski uključili u projekt.
Broj telefona za kontakt je 091 36 98 379.

Mi Čunjaši!!!

Oznake: Ribafish, curling, čunjaš

13.02.2015. u 14:26 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.02.2015.

Kako nisam shvatio knjigu '50 nijansi sive'

Nakon što je ona još odjevena svršila na sisanje bradavice, on se svukao i uz klesano tijelo isukao i pripadajući mu impozantan hektorast penis.

Nakon obostranog orgazma koji je uslijedio ni nepunu minutu nakon te, inače njene prve penetracije u životu, ona je blažena zaspala, a on gol otišao na mjesečinu svirati klavir na terasi svoga dvorca. Ali to nije sve!

Ona je inače 21-godišnja nevina Amerikanka, on 26-godišnji milijarder i predsjednik tvrtke do koje je netom došao svojim trudom sasvim legalno i pošteno. A usput je i dobrotvor. I koristi kondome, čak i kada skida jumf, pa i u kadi.

No, problem nastaje jer nju pak vrijeđa što joj je on nakon što ju je dovezao doma svojim helikopterom, na drugom dejtu poklonio novi crveni Audi…

Koji crni penis!?!

Sav unezvjeren zaklopio sam knjigu na stotoj stranici i ostao blejati u ormar ne pomičući pogled. Što je ovo!? Krv nije voda – počeci? Ono iz sredine Glorije? Laso roman!? Čekaj, pa je li stvarno moguće da se ovo prodalo u pedeset milijuna primjeraka i još nestaje po stotinjak tisuća dnevno u cijelome svijetu? Pa rađe ću ispišat kamenac nego ovo pročitat do kraja, hiljadu mu retorti, pa i Petar Pan je realniji od ove nadnaravne bajketine.

Odlazim na zahod i primjećujem poluerektivno stanje svog najboljeg prijatelja, očigledno probuđenog tijekom čitanja zadnjeg poglavlja. Čovječe, pa takve gluposti nisam čitao od onih dana kad sam mijenjao Zagore za Erotike, pa kad sam zapamtio sve fotke krenuo probati čitati i jezive erotske priče. Ali, što jes, jes, scena je baš hercih. Bit će da je autorica, potpuno anonimna engleska domaćica E. L. James vjerojatno sama napisala prvih (bezseksnih) osamdeset strana, otišla zamijesiti tijesto za orahnjaču, a onda je za komp sjeo suprug i napisao stvarno kvalitetno štivo za napaliti se. I tu su žene, one tete od 30-50 godina koje su totalno popušile '50 nijansi', u biti zagrizle za knjigu i pretvorile je u mit… One nikada ne bi kupile ili pročitale čisto erotsko štivo u kojem se počinje ševiti već na kraju prve stranice, nego im to isto moraš fino upakirati, poput skupog bombona u tri sloja.

Tako autorica prvih 80 stranica plete bajku s prebogatim Apolonom kraljevskih manira, koji je usto i najbolji svjetski ljubavnik. Pa kad si već preživjela 80 stranica, a onda ćeš i pročitati scenu seksa, ujebote kakvu scena seksa. Kao da vidim neku gospođu kojoj djeca trčkaraju po stanu, a ona se crveni iza knjige i točkastom Podravka ili Faks Helizim pregačom briše zamagljene naočale! Poput svake dokone kućanice, skidam juhu s vatre, promiješam pečenje i vraćam se knjizi. Ono, možda ima još koja scena karačine, ovo između je vjerojatno razmišljanje glavne junakinje kako da se ševi, a da joj ne uđe…

Ali, vraga… Apolonije joj nudi ugovor po kojem mu ona mora biti podanica/sluškinja/pokorna/Isaura i potpisati da je frajer može mlatiti, mučiti i vješati poput pršuta na buri. Pa sad ona ne bi, ali buraz, milijuni dolara, kuća na ladanju, limuzine, helikopteri... Moš mislit kako bi glavna junakinja razmišljala o potpisu ugovora da je frajer profesor zemljopisa, knjigovođa ili kotlokrpa, makar i Scarlattija svirao u sumrak… Ali, ona razmišlja, iako ju batinjanje i 'Ličko rukovanje' uopće ne pale. Možda zato što je u svoju dvadeset i drugu ušla nevina, dakle još jedan prilog pepeljugastom scenariju.

I sad počinje biti zanimljivo. Ona bi i ne bi. Godi joj pažnja, ne godi joj mlaćenje po guzi. Najviše ju nervira što ne smije lajat okolo o ugovoru i sadomazo perverzijama od kojih se sastoji, jer je i to jedna od točaka ugovora. Zamislite kad se nakon skidanja jumfa u dvadesetidrugoj s tipom bogatijim od Keruma, Sanadera i Todorića skupa vratite cimerici u stan i o tome ne smijete pričati… Bajka, totalna bajka, u kojoj bi se ona sve više normalno fukala i vodila ga na romantične komedije i čajanku s frendicama, a on bi je tretirao kao vratinu za pohanje… Da, bolesno, ali zarazno, ne znaš za koga bi navijao – za nju da progleda i shvati da nije u šoldima sve, ili za njega da se sruši s helikopterom i pogine u mukama - mlati si mater, idijote! A onda dođe i do te scene koju vam naravno neću ispričati, patite se sami s 486 stranica, luzeri…

Nisam bio zadovoljan kad sam pročitao zadnju stranicu. Dapače, bio sam ljut. Sori, realist… Ovo je prvi dio trilogije, sada slijede nastavci sage o savršeno uspješnome mužjaku koji boluje od toga da mora imati kontrolu te bistre ali zaljubive klinkice koja je svjesna da niti jedan poljubac, a kamoli seks nakon ovoga neće biti niti približan onome nastranog Christiana Greya. Bem ti sapuničastu epohu u kojoj živimo…

Od pedeset milijuna ljudi koji su pročitali '50 nijansi sive', mislim da smo suprug spisateljice, urednik izdanja i ja jedina tri penisoida koji su izdržali do kraja. Ipak, muškarci bi trebali baciti oko na ovaj bestseler iz tri razloga. Sjećate se one dobre stare da žena jedno misli, drugo govori, a treće radi? E, pa ovdje je taj mit kojeg se žene gnušaju, dobio jednu novu dimenziju. Naime, sve što bljedoputa, vampirasta (kako očekivano) Anastasia Steele izgovori, odmah je popraćeno njenim mislima, i otisnuto u italiku. Dakle, stvarno, rijetko se ono što izgovore poklapa s onime što žene uistinu misle. Druga je korisna informacija način pristupa Christiana Greyja djevojci koju želi osvojiti. Horny but sensitive, elegantno i elokventno - ali u glavu. Jes da je lako biti džentlmen kad imaš na računu milijardu dolara (i još redovito šalješ gladnima u Africi, jer si i sam bio u sirotištu, ljigavoooo!), ali vrlo lijepo opisano. Treći sam razlog već naveo, vrlo zgodne scene seksa, toliko drukčije od PornHuba, Tube8, i sličnih bezpredigriranih sajtova zabavnog sadržaja za dokone domaćine…

Mrzim mainstreem, ali želim biti obaviješten, pa je tako pala i '50 nijansi sive', šteta što nisam usamljena kućanica koja sanja o savršenom princu, jer bi mi ova moderna Pepeljuga/Pocahontas/Emperatriz totalno uljepšala duge usamljene jesenje večeri. I podsjetila s kakvim sam kretenima bila i mogla biti… Dakle, bacite oko, neobavezno, ali bacite.

Eto, a sad nastavljam čitati ranog Kokoruša, to je književnost, a ne ovo! Ajd pivili. Vidimo se na premijeri filma, to se ne propušta!

30.09.2012. Net.hr

Oznake: Ribafish, 50 shades, grey, 50 nijansi, knjiga, film

05.02.2015. u 09:46 • 33 KomentaraPrint#

utorak, 20.01.2015.

Zašto ću tražiti da postanem počasni građanin Slavonskog Broda...


U Brodu se svakoga siječnja održava turnir u curlingu.
Nazvali su ga "Trofej kutija čvaraka", jer smo upravo to Ogi, Puf i ja dobili za nagradu kad smo ga pred sedam godina osvojili.
A dijeli se i danas, bez prekida...

Igralo se dijagonalno, bilo nas je desetak, i staza je bila izorana kao stadion FK Nižerazrednog Vratnika, ali smo doslovno umirali od smijeha dok nas je šačica navijača zezala s galerije, a kako su nas domaćini i prije i poslije toga počastili – ne moram ni spominjati...

Sedam godina kasnije, osam ekipa i oko pedesetak polu i aktivnih curlaša došlo je u suncem okupan Brod na Klasije i polako krenulo zagrijavajuće gurati kamenje po friško napravljenom ledu.
Kapetan brodskih curlaša BK Legije, izvjesni gospodin Soja, inače moj nenadoknadivi reprezentativni (i doslovno i preneseno) cimer s europskog prvenstva u Turskoj, nadgledao je debljinu i temperaturu terena, Džoni je grijao kobase, Martina je skakutala i dovršavala sve poslove, Marin hendlao gradonačelnike i svitu, Ines se hvalila dečkom, Medo pijuckala...
Svi su bili tu, i sve je funkcioniralo kak Bog zapoveda.

A onda smo izašli na led i dobili juniore Čunjaša 8:1 (obzirom koliko piju, mi smo za njih bebe), ali onda su se niotkud stvorili Buketa, Vora, i sva brodska homebrewing ekipa pojačana gostima iz Požege i Bosne i otvorila svojih devet vrsta piva + naše, Pufovo, odnosno Čunjaško (mi smo jedini curling klub na svijetu koji ima svoje pivo).
Kutija čvaraka se s godinama profilirala i kao sastanak brodskih pivara, pošto pola legije kuha svoje divote.
Kako me lijepo podsjetio Hrvoje, Pop je donio American Pale Ale, Zvonimir je imao neki pils, dečki iz Požege su imali Porter i Amber, Buki je imao Božićno, Stane iz Orašja Stout i American Pale Ale, dečki iz "Sve Za Pivo" su imali Porter. Dakle, armagedon...

Najbolje se sjećam Christmass Alea, iako sam probao sve, a onda je došla utakmica s Medicinarima.
Mićo, kapetan, je član hrvatske repke s kojom je bio sjajan 17. u Europi, i zgazio nas bez imalo milosti 8:0.

Onda smo počeli pit, našla se i rakija od 40% ili stara 40 godina, dobra enivej (hvala care, zaboravih ti ime), i neka slanina i češnjak koji su mi vratili njuh, vid, vjeru, osjet i želju, pa sam lupio šakom o stol i rekao Pufu, Kolaru i Petri, dakle Čudnovatom Čunjašu Veterani – idemo po pobjedu!

Pivica se hladila na mantineli – šanku, ali protiv nas je igrao legendarni Ogi s tri mlade Zagrebašice.
Domaći teren, desetljeće iskustva, sjajno držanje našeg vrsnog reprezentativca, i eto ti 5:2 za njih nakon pet endova.
A igra se šest.
I maksimalno se može osvojiti 4 u jednoj igri.
Dakle, šanse ko da se žak sam od sebe okrene u onoj stolici...

Kucamo se pivom koja dolazi kad podviknemo nekom od nevjerojatnih dvjestotinjak navijača, pivopija, rođaka...
I igramo najbolji end cijelog turnira.
Petra je stavila kamen u house.
Oni ne.
Ja sam ga tutnuo di treba.
Oni za dlaku fulali.
Kolar ga je stavio savršeno.
Ali ga je Ogi metnuo u sredinu, dakle, ako ga se ne makne – bod za njih.

Puf, naš kapetan, vozač, Krist i mecena je duboko uzdahnuo, napravio poznati potez stjuardese amaterke kao i prije svakog bacanja, odgurnuo se i...
...i savršeno izbio Ogijev kamen, dok je njegov ostao upravo na tom mjestu.
Pobjeda - četiri boda i ukupno 6:5 za nas!

Svi urlaju, vesele se, Marin za mikrofonom zasjenio Mladena Delića nakon Radanovića, čestitke, skakanje, pivo i zasjedanje sudaca koji zaključuju da Ogi i Žohari (CK Zagreb) imaju više endova od nas, i prema tome idu u finale.
Pružamo ruke zadovoljni broncom, navijamo u finalu za sve, jer danas je pobijedio samo curling, Ogi i djevojke dobivaju mješovitu ekipu CK Visa i CK Legije, i zajedno s CK Crolingom i drugom ekipom Čunjaša na kraju svi jedni drugima čestitamo na igrama i želimo što bolju pripremu za prvenstvo Hrvatske u ožujku i travnju u Budimpešti.
Hrvatska još nema curling dvoranu, igralište u Brodu je provizorno, ali dok je ovakvih ljudi i atmosfere – nema straha.

Pozdravljamo se s homebrewerima i nastavljamo putešestvije u Kući piva divnih zidova i bogatog izbora piva, naravno i lokalnog Bošnjaka, pa pijuckamo kod Tomija u podrumu, duboke isprike kobasama, i uz pjesmu u kombiju na povratku nekako dolazimo kući nakon 18-satnog izleta iz snova.

Vidljivo pripit sam Soji bio zapovijedio da Brod MORA imati dva turnira, makar dva dana za redom, zahvaljujem ovom prilikom organizatorima i drugim dragim ljudima na fotografijama, i počinjem s odbrojavanjem do jubilarne međunarodne osme Kutije čvaraka. Gregor je obećao svratiti iz Slovenije, neka vidi što je tulum.
Ponovilo se.

Svi zainteresirani za ovaj Olimpijski sport neka se nacrtaju svake nedjelje u 22.00 na klizalištu zagrebačkog Velesajma – led nije pravi, ali je atmosfera na visini! Mi Čunjaši, ove godine smo prvaci!

Evo i službenih podataka:

Slavonski Brod, 17. siječnja 2015.
SEDMI TROFEJ „KUTIJA ČVARAKA“
Pobjedom sastava Curling cluba Zagreb koji je nastupio pod imenom „Gombači“, protiv ekipe sastavljene od igrača Curling kluba Vis i Curling cluba Legija, rezultatom 4:3, završeno je 7. Otvoreno prvenstvo Slavonskog Broda u curlingu.

Slavonskobrodski curlingaši ponovno su, uz promoviranje tog zimskog olimpijskog sporta, slavonskim specijalitetima počastili natjecatelje, ali i publiku.

Ovogodišnji Trofej „Kutija čvaraka“ okupio je osam ekipa, veliki broj gledatelja te, što je još jedna karakteristika natjecanja na Gradskom klizalištu na Klasijama, čak deset „homebrewera“ (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su na kušanje ponudili svoja domaća piva.

Poredak:
1. CC Zagreb – Gombači
2. CK Vis + CK Legija
3. CK Čudnovati čunjaš 1 – veterani
4. CK Croling
5. Medicinski fakultet Zagreb 1
6. CK Čudnovati čunjaš 2
7. CK Čudnovati čunjaš 3
8. Medicinski fakultet Zagreb 3

Pobjednička ekipa CC Zagreb: Antonia Maričević, Lucija Fabijanić, Iva Roso, Ognjen Golubić
Finalisti, CK Vis + CC Legija: Alberto Skendrović, Mladen Domazetović, Hrvoje Tolić, Bruno Samardžić, Ante Baus, Ines Mišanec.

Oznake: curling, SPORT, čunjaš, Ribafish, Zagreb, brod, čvarci, rakija, pivo

20.01.2015. u 15:02 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.01.2015.

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Život je prekratak da bismo jeli loš fast food, i u tu svrhu redakcija punkufera tumara svijetom, kako biste vi jeli samo najbolje. U potrazi za najboljim ćevapima u somunu grada Zagreba i okolice, ocijenili smo još dva mjesta!

44: Pečenjara Plac
Dolac 2

Cijena: 33 kune
Ćevapi oblik: Deset majušnih komada
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Bez pretjerivanja
Lepinja: Između pergamenta i kaogume

Pečenjara plac smjestila se odmah do najbolje buregdžinice u gradu, na platou ispod Dolca. I dok prostor u kojem je bio Rubelj grill polako truli i umire od neiznajmljivanja, Plac je krenuo dosta agresivno s Facebook kampanjom, koja me osobno privukla kad je već na tako dobroj lokaciji. Pokušao sam iznenaditi sebe blasfemijom u vidu prevare piva vinom, i pijuckao sasvim solidni crni Pilato. Brzo je stiglo, konobar uljudan, terasica zanimljiva, glazba ništa posebno, i onda iznenađenje. Siroti ćevapčići su se poput goluždravih ptića skutrili u krilo velike lepinje, koja je gore bila pretanka, a dolje taman. Čak i fino žilava. Malenost je problematična, ali isto tako je i okus. Svaka čast za nedostatak masti, loja, soje i sode, dakle, čisto meso, ali nit mirisa, nit okusa. Super struktura, ali fali mesa u mesu. Kako su tek počeli, pripisat ćemo ovo prvim mačićima, i nadamo se da uskoro svi jedemo u Placu na Dolcu.

Ocjena: 6,5


45. Bistro Accubo

Odranska zavrtnica 5

Cijena: 30 kuna
Ćevapi oblik: Deset solidnjara
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Sasvim solidno
Lepinja: Debelo, puno, korektno

Vozeći se stotinama metara uz carstvo gospodina Fiolića, jednog od onih koji su se naglo obogatili i netragom nestali kad je premijer završio u pržunu, došli smo i do kuće koja nosi ime Accubo i miriše na meso. Koje nisam nikako uspio zapamtiti, ali čemu služe računi! Sve u drvu, prostrano i lijepo, nije dugo trebalo da dođu i ćevapi, a bogami ni pomfrit. Ispričavam se, bio sam jako gladan. Pomfrit je bio za čistu devetku, slan, hrskav, ne previše mastan, poput mekovog, ali s dušom. Luka i kajmaka (8 kn) koliko treba, lepinja čista klasika, a ni ćevapima se nema što pretjerano prigovoriti. Solidnoj ocjeni veliki plus daje mogućnost naručivanja Gričke vještice (18 kn), meni trenutno jednom od omiljenih domaćih piva. Prekrasno upakirana jačina u mekoću okusa gričke divno je oplahnula ne previše ljute ćevose. Uglavnom, fenomenalna kombinacija

Ocjena: 7,5

Oznake: ćevapi, somun, Zagreb, Ribafish

19.01.2015. u 14:42 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 14.01.2015.

Moja Domovina, 12 godina nakon Japana...

Pred dvanaest i pol godina sam povukao najhrabriji potez u životu. Zadužio se, digao čekove, skupio 600 dolara i otišao na mjesec dana na svjetsko prvenstvo u nogometu u Japan i Koreju. Išli smo avionom, sreli luđake koji su došli Transsibirskom, pjevali i svirali po trgovima, ne družili se s bogatunima koji su Sevki trpali dolare u grudnjak i razbacivali se pršutom... Jeli smo konzerve, snalazili se za pive, spavali pod mostovima, u podzemnima, na plažama.



Knjaz je snimao, mi kao da smo bili svjesni da nam je ovo avantura života. Tumarali smo Niigatom, Ibarakijem, Yokohamom, Kyotom, Tokijom, i općenito, tih stotinjak luđaka se uvijek kasnije, kad god se srelo, nasmijalo onako od srca i izgrlilo do boli, jer smo se zarazili adrenalinom, veseljem i avanturom.

U Japanu je bio i Brane, autor skoka u pijesak umjesto u Ocean, zbog kojeg je do kraja prvenstva imao pečat na čelu, glasan i nasmijan, uvijek spreman za pivu kad god bi se kasnije sreli, od Osijeka do Andore, ili tko zna gdje više. Brane je bio jedan od tih stotinjak luđaka koje ti je uvijek bilo drago sresti bilo gdje na svijetu, jer znaš da je dobar, i da ćete uvijek imati o čemu srat, makar o onom golu Mikija Rapajića, kad je ovaj u biti slučajnim udarcem matirao Bufona, a mi zagrljeni skoro upali u teren od nevjerojatnoće...

Brane je bio i u Brazilu sa Sašom, ja zbog nekih prioriteta nisam, i žao mi je ko psu, jer nismo zajedno proslavili pobjedu, neriješeno ili poraz. Mi smo išli putovati i uživati, ako se i izgubi, sutra je novi dan, nova tekma, novi ciklus, novo putovanje. Ali Brane je u ponedjeljak izgubio utakmicu. Utakmicu protiv, nogometnim rječnikom, malog, ali uvijek neugodnog raka.


Neću psovati, jer nema smisla, neću ići na sprovod jer sam kukavica, ali ću otići na prvu utakmicu, zavuć se u kut i isplakat se pošteno. Kurac. Već sad i psujem i plačem...

I onda ću popiti jedno pivo, i zapjevati Moju Domovinu za one dane u Japanu. Brane, svoje si obavio ovdje, putovao, veselio se, uživao. Vidimo se gore jednog dana, a ti nam osiguraj tribinu iza talijanskog gola. Počivao u miru.



P.S. Ima li netko Knjazov Navijački dnevnik da ga ubacim ovdje. Nekako je to kao kruna... Thx

Oznake: Ribafish, japan, nogomet

14.01.2015. u 12:12 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.01.2015.

Bowling on the river – kako ove godine nisam osvojio turnir

Dobro, nisam ga osvojio ni prošle. Ni ikad. Jer bowling je sjajan sport za zezanciju, i pijuckanje, i teambuilding, i puno smijanja... Ali za osvojiti turnir – treba jako, jako puno vježbati.

No, kako mi i ovako i onako nije ni na kraj pameti bilo da ću osvojiti Novogodišnji turnir BK Nomad, čiji sam i ponosni član, trudio sam se da zabavim i sebe, a i prisutne bowlingaše, kojih je na stazama i oko njih u tri dana turnira bilo sveukupno pedesetak. Pa sam pijucnuo dva Paulanera, obukao kilt, i krenuo se zabavljat. Inače, turnir je kao otprilike ovako...

Dok je bowling bio jedino na Glavnom kolodvoru, visio sam tamo svaki četvrtak, i uživao u opuštenoj atmosferi i pokojoj pivici. Onda je vlasnik umjesto bowlingane stavio butik, pa smo igrali u Sloveniji, pa sam nakon Grmoščice i Purgera potpisao za Nomad, i kad su konačno napravili pet bowlingana u Zagrebu – opet je sve spalo na jednu, BK 300 kod CC Onea...

A kako je to daleko za pit, sad igram nezapaženu ulogu u BK Nomad jer ne treniram, i nisam talentiran, ali su ljudi sjajni i uvijek padne pivkan kad završimo s rušenjem. Ali tijekom igranja – nema alkohola. Ni traperica. Jer je to sport, a ne Big Lebowski. I kako sam ja ipak samo Ribafish, a ne Jesus Quintana, tako i dalje ponosno rušim prosječno 150 čunjeva, i imam status sedmog igrača ekipe i 36-og u prvenstvu, što je sve super dok smo mi drugi na tablici, ponajviše zahvaljujući Alfi i Omezi turnira i kluba - Saši Petkoviću.

No, kad dođe turnir, e onda je sve dozvoljeno. Pa sprdam ekipu i sebe, i krećem s igrom. Izvukoh Juru Novoselca, mladog, jakog, puno boljeg, ali i nedovoljno zagrijanog. Digao sam se iz mrtvih i dobio ga 7:6 u novim pravilima, takozvanim penalima, gdje se gledao samo bolji prvi hitac. Objasnim uz pivu. U osmini finala naletio sam na Juku Cikojevića, veterana iz BK Telekom, koji igra isto ravno kao i ja, i koji je imao upalu mišića. Sve se potrefilo da izgubim kao beba 7:2 i nastavim navijati za svoje Nomade.

No, redom su gubili i Alan, i Marko, na kraju i Tomo u polufinalu, pa je šačica od tridesetak bowlingaša i navijača gledala dvoboj Marka Špiljara Špica (onaj koji ručetinom ruši ekrane iznad staze, i koji je pred tri dana kao treći Hrvat srušio svih 300 čunjeva u jednoj igri), i Damira Brnića Brne, čovjeka s najjačom i najluđom rotacijom Europe. Gusto, zabavno, veselo, i Brna osvaja za dlaku.

Osim turnira, osvojio je i tjedan dana na moru, Špic je dobio kuglu, ja rakiju na tomboli, i sad jedva čekam nastavak prvenstva. Kad nema curlinga u Hrvatskoj, dobar je i bowling, dapače, bowling je divotica! Ako želite naučiti više, prijavite se u

Školu bowlinga BK Nomad


Saša


Brna

A za igru u pivkana se uvijek možemo dogovoriti! Ajd pivili!


Oznake: Bowling, nomad, Ribafish

12.01.2015. u 15:10 • 3 KomentaraPrint#

petak, 19.12.2014.

Posljedice Iličkog maratona

Frend danas ide na "Savski maraton" u kojem se mora stati u svakoj birtiji i popiti nešto žestoko po izboru. Razočaran neinventivnošću mladih, podsjećam na jedan stariji klasik...

Posljedice Iličkog maratona Oct 21st, 2007 by Ribafish

Ilički maraton je natjecanje u kojem treba proći Ilicom od broja 530 do broja 1, s tim da se u svakoj birtiji s lijeve strane pije 0.3 žestice po izboru (sve jače od pelina), a u desnoj po tri deci pive.

Kako su se organizatori (skidam kapu!) prepali moguće intervencije murije, tako su u dogovoru s natjecateljima odgodili natjecanje na tjedan dana unaprijed, to jest ovu subotu koja je iza nas.

Ja sam uletio u igru jer je Meki (stari frend, jedan od stupova Škvadre) u suradnji s Ninom i smislio Ilički maraton davne 1989., s tim da je njegova ideja bila da se ide u štafetama sve do Kvatrića što se nikad nije i ostvarilo. I to pod šifrom Dr. Vet. Odnosno Drčni Veteran, jer su se prijavili sve neki mladci – niko nije ni suzu pustio kad je Tito umro a većina još ni u planu nije bila.


Oznake: Ribafish, ilički maraton, blog, alkohol

19.12.2014. u 10:11 • 10 KomentaraPrint#

petak, 31.10.2014.

Test tirolskih salama - help me mama...

Kako u dućanu onkraj posla nema više vrsta parizera, bio sam prisiljen prijeći korak više - na test žlundrolikih delicija besmisleno nazvanih tirolskim salamama. Koje su vidjele tirola ko ja Jenne Jameson uživo. Nevermind, nadam se da ćete uživati u čitanju i dati svoje prijedloge te se ne zamarati koja je četnićka a koja ustaška. Ajd pivili!



Ocjena 6,5


2. Tirolska kobasica Sljeme
cijena/kg 46.99 kn

Polutrajna kobasica; svinj. meso, gov. meso, svinj. mas. tkivo, voda, sol, konc. prot. soje, začini, stabe 450I, 451, antioks, E300 i E316, poj. okusa, E621, reg. kis. E575, konz. R250, bojilo E120, proizvodi PIK Vrbovec d.d.



Mala, slana, puna crnih piknjica. Dosta rupičasta, više šarena od velike sestre. 60% ružičastog, 20 % valjda mesa i 20% bijelog. Slanoća prelazi u kiselost, ali je nešto sočnija. Vizualno ljepša, da nema previše slanoće - bila bi bolja za punu ocjenu, ovako samo za pola. Nedorečenost, ali manje negativnosti nego kod kolegice. After podrig poput žene na peronu do koje ti i nije stalo...

Ocjena 7

Uz ovo bih tradicionalno balkansko jelo sljubio hladno dućansko pivo. Obzirom na povišenu kiselinu kojom očigledno ubijaju okus kljunova, papaka i hernija, da ne budem nepristojniji, nekako bi mi sjelo pivo s manje kiselina u sebi, dakle ili Pan ili Žuja, svijetlo, nikako tamno. Zanimljivo je da obje tirolske proizvodi PIK Vrbovec, ali da su smjesa i omjer stvarno drugačiji, kao, uostalom - i sam okus.



Tirolska i dalje ostaje parizer za muškarce s maljama na prsima, masnoća više nije kao osamdesetih, ali nema ni tamno crvenih totalno neapetitlich dijelova. Za gablec s frendovima i neobaveznu spiku o nogometu i ženama u prolazu. Nastavak uskoro...

Oznake: salama, tirolska, Ribafish

31.10.2014. u 11:40 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 28.10.2014.

Kad ti život pruži hmelj – ti pokreni Malu pivsku školu...

Teško da ću ikada zaboraviti trenutak kad sam na maturalcu u Sovjetskom Savezu prvi put smogao hrabrosti da mamu pitam jel smijem popiti pivo. Stara, inače raska razreda s kojim sam se švercao po punoj cijeni, slegnula je ramenima i rekla nešto u stilu, a ko ti kriv, sinko... a ja sam povukao gutljaj gorke hladne tekućine u nekoj prčvarnici u Kijevu. Etiketa, loša poput dotičnog Kijevskog piva, sama mi je od sebe pala u krilo, i tako je krenula nova era. Nakon znački i markica, počeo sam skupljati pivske etikete. A tek sam napunio osamnaest...



Ajd pivili, budite faca i imajte svoju pivu. Ili pivo. Nikak se naučit pravilno pisat...

Oznake: Ribafish, pivo

28.10.2014. u 15:28 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 22.10.2014.

Danas kad sam pod sicom pronašao mandarinu koja je evoluirala...

...da se prisjetimo jednog starog posta iz 2007., dok je Rok još u vrtić išo...

Rok i tata u potrazi za Žar pticom


Kako sam prvi put tražio Teatar Žar Ptica, jer sam mislio da je to reklama za neki slavonski specijalitet - čuo sam Žar Pica!

Nasred Bijeničke sam za svaki slučaj pitao napirlitanu bakicu od svojih 70 jel zna di je to (ko kaže da muškarci ne pitaju, a, a, a!?)

Ona je klimnula glavom u stilu, ah kako su glupi ti mladi, i rekla mi da se okrenem jer sam fulao i da je to na broju 10.

Okrećem, psujem sve živo i parkiram na slobodno mjesto kod broja 14.

Roditelji koji se koriste sjedalicom, znaju kako je zanimljivo vaditi dijete iz iste.

To ide otprilike ovako:

makni kiflu iz ruke
makni sok iz krila
makni kiflu koju je on uzeo dok si mu otimao sok
izvadi jednu ruku iz pojasa
uvjeri ga da surađuje
reci mu da tata ne voli prst u oko
izvadi drugu ruku
digni sok s poda
vrati kiflu
uzmi sok
puhni u kiflu koja je pala na pod i provjeri da te niko ne vidi dok mu je vraćaš
digni dijete
toleriraj njegov udarac tvrdom cipelicom u predjelu prepona jer mu se ne ide na hladno
izvadi jaknu lijevom rukom boreći se s mini gnjevnom urlajućom slinavom hobotničicom punom mrvica
zabrini se što dijete ima u rukama dvije kifle od kojih je jedna sumnjivog porijekla
ispričaj se djetetu što si lupio njegovom glavom o krov auta
lupite zajedno zločesti krov auta
obuci mu jaknu
zatvori vrata
zaključaj vrata
otključaj vrata
zamijeni stalagmitnu kiflu za mlađu
zatvori vrata
otvori vrata
uzmi sok
kreni prema kazalištu
vrati se po kapu kad vidiš drugo dijete s kapom
ne stišči dijete zbog nervoze nego lupi nešto na podu, mačku, kamen, gumu...
obriši znoj o djetetovu kapu
zanemari svoju jaknu koja je ostala na prednjem sjedalu jer ti se sad stvarno ne da još jednom otvarat auto
zaboravi ključeve u vratima
ignoriraj što je dijete moguće kakano i moli za prdac
dođite skupa do broja 10
obične kuće...

Ribafish drugi put dokazuje da je napredno muško i sad pita osobu iz iste ciljane skupine (majka, 30+, troje djece divlje trčkara dok ona bubri) gdje je to kazalište.

"Žar Ptica!? Uuuu, fulali ste, to vam je još par kilometara uzbrdo, na broju 97."

Jedeš kiflu, uzimaš jaknu, bio je prdac, zaspiš u kazalištu, dijete sretno...
Divan dan

Oznake: Ribafish, dijete, kifla, kazalište

22.10.2014. u 10:29 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.10.2014.

Ultimativni test parizera

Mi djeca smo se u maglovita nedjeljna jutra grijala kraj kaljeve peći, i jedva čekala da se s placa vrati otac, rumen, brkat i nasmijan, noseći u punim rukama foi gras i svjež kavijar albino jesetre nerotkinje iz prvog okota. Hm, ovako ipak pišu neki drugi ljudi, a danas u Ribafisha možete čitati o bitki za talijan, odnosno francuz, između dva parizera koje sam tog jutra zateko u dućanu...

Da pojačamo napetost, zvat ćemo ih, s lijeva na desno broj 1 i broj 2, a koji su – pogledajte na dnu.



Dakle, danas smo se suočili s modernom i klasičnom školom parizera, glatkom i sofisticiranom, protiv porozne i grublje na žvak. Temeljito testiranje provedeno u tročlanom žiriju na terasi Four Rosesa preko puta Nove TV, uz razgovore o Hrvatinu Gudelju, braći i rođacima Mujčin-Karić te o tome kako je dron viđen iznad Pančeva. Dakle, više nego ugodna atmosfera, pače...

Parizer 1
Fluorescentno ružičasta boja, glatka, plemenita struktura - ne zapinje u mašini, elegantan, fin fićfirić. Mekan na dodir, otporan na savijanje, na prvi ulazak u usta i dodir s jezikom je preslan, i kao da je isisana sva aroma po kojoj je parizer i bitan, odnosno različit od hrenovke. Unatoč ljepoti tijela i strukture, poput Petrekovića u TLZP, ostaje samo slanoća i podrig light. I bolji je sam nego u kruhu gdje se gubi zanavijek. Poput manekenke, no i one ipak nađu svog fudbalera ili mafijaša...



Ocjena 7/10

Parizer 1: Piko parizer Vrbovec; 56,99 kn/kg
Obarena kobasica, sastojci: svinj. Meso i svinj. Masno tkivo, voda, goved. Meso, kuhinj. Sol, začini i eks. Začina, stab. E450, pojačivač okusa E621, E631, E627, Zgus. E407, E 4 1, E415, Antioks. E301, bojilo, E120, konz. E250

Parizer 2: Parizer Sljeme; 30,99 kn/kg
Sv. I gov. Meso, voda, sv. Koz., emulg., kuh. Sol., zač., stab E450, reg. Kis. E451, poj. Ok E621, E300 antioks. Bojilo E120, konze 250.


Tablica 16.10.2014.
1. Sljeme 7
2. Piko 6,5

Nastavlja se...

Oznake: parizer, salama, sendvič, Ribafish

16.10.2014. u 13:42 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.10.2014.

Tražimo najbolji hamburger Zagreba! (prvi dio)

Rijetki se još sjećaju kad su u Zagrebu osvanuli prvi hamburgeri u Hambyju, nastavili se u Ham-Hamu, da bi do dana današnjega to krenulo u mali milijun raznih smjerova. Mini hamburgeri, XXL, na pačjoj masti, dekorirani, klasični... Okružen gastrofilima, mladeži gladeži i ljudima koji vole papati, krenuli smo jesti po Metropoli!


(Papa's)

U moru brojnih fast-food i inih restorana, krenuli smo na put bez povratka – pronaći najbolji zagrebački, pa onda i hrvatski hamburger. Kriteriji su izgled, okus, usluga, atmosfera, cijena i opći dojam, a pokušat ćemo savladavati po tri objekta u jednom danu vikenda. Ali tek nakon što se oporavimo od prvog naleta u kojem su na tapetu bila tri komada, redom, Šalša, Dream Team i Papa's. Evo kako je to otprilike izgledalo.

1. Šalša d.o.o.
Kostelska 11 (kod Trešnjevačkog placa)


Restoran je na katu, biramo urednu terasu i škicamo u kuhinju u kojoj dominiraju tetovirani mladi kuhari. Vrlo kulturan i nasmijan konobar nam objašnjava što je u ponudi i da je hamburger od čistog ramsteka. Nudi i prženi krumpir i BBQ umak koji rade sami. Uz Vukovarsko pivo (između tridesetak vrsta) brzo dolazi i ljepotan solidne visine i debljine, kosan, krupnozrnat, okićen svim živim – krastavci, rotkvice, paprika, čak i slanina u tragovima. Pecivo je hrskavo, suhonjavo, ali friško, na dnu je mrvica majoneze, tako da bi se dalo razgovarati o jačoj sočnosti. Meso je fantastično, samo sol i ništa od dodataka, krumpirići debeli, solidni, hrskavi, ljuti i s cimetom. Najveće primjedbe idu na BBQ umak koji je preagresivan i pun kima, daleko presladak. Ali kad se vratimo na osnovni hamburger, uz mrvu nesočnosti – apsolutno sjajan. Prava ga je šteta jesti nakon izlaska, ovo je za početak tuluma!

Hamburger - 35 kn
Pommes Frites - 10 kn
Vukovarsko 0,5 l - 14 kn
Ocjena 8,5



2. Dream Team
Trakošćanska 41 a


Na nagovor kolege Enogastroseksualca koji je i idejni začetnik ovog testiranja, idemo u ovu zanimljivu pizzeriju/restoran u kojoj svako jelo ima ime po košarkašima. Šteta što nemaju bananu split Toni Kukoč, ali mi smo naručili hamburger Larry Bird. A kad tamo, home made pogača iz krušne peći, savršeno meko pecivo, ali za – ćevape. Čudna zamisao pizzaburger lagano nestaje u našim ustima uz jeftin kečap i industrijski, ali fini pommes frites. Meso je iz kombinata, bez želje, volje i ljubavi, salate ni u tragovima, nema umaka, suhonjavo. Močimo sa strane u ajvar, seciramo i nalazimo špek i kulen te vrhnje u daljini. Srećom pa je tu pecivo koje je čista fantastika, ali opći je dojam – ovdje se dolazi nakon jačeg tuluma kad treba dovesti doma čitav.

Hamburger (+ krumpirići) - 43 kn
Tomislav točeno 0,3 l - 9 kn
Ocjena - 5,5



3. Papa's American bar
Tuškanac 1


Svi govore o Papa'su, svaki hipster se kune u njega, a kako mi volimo i hipstere, i hopstere, i yuppieje, i svakoga tko nam preporuči išta novo i fino – dolazimo i do Tuškanca. Lijepa terasa uz pokoju padajuću loptu s igrališta, unutra ugodno, drveno, gužva samo takva. Konobar, o prokletstva - loše volje. Nije imao vremena ni snage razgovarati o hrani, samo je šturo odgovarao na naša pitanja kao da smo tu samo zato jer ga mrzimo. Život je prekratak da bi se zamarali glupostima, pa s oduševljenjem naručujemo Brooklyn pivo za velikih 29 kuna te s nestrpljenjem očekujemo The hamburger. Nažalost, Papa's Burger je sasvim prosječan uradak s prenaglašenim postotkom luka i pogotovo češnjaka, koji uz dodatni tabasco, umjesto užitka uzrokuju - tek znojenje. Od priloga - dva koluta luka na salveti!? No, konačno ima dovoljno salate i paradajza, koji je doduše debljine gume od FAP-a, pa stalno ispada iz solidnog peciva. I tako, kilavi, spašeni faširanac u kojem može biti i soja i Angus govedina, ali se zbog preprženosti to - ne osjeti, nikako ne opravdava ocjenu kojom ga kite po gradu. Nije to sad nešto loše, dapače, otmjeno je i uredno, a i bio je treći hamburger u nizu, no stvarno je prezačinjen. šteta, ali dat ćemo mu i drugu priliku!

Hamburger - 34 kn
Pommes Frites - 10 kn
Brooklyn Pale Ale 0,3 l - 29 kn
Ocjena 6,5



Oznake: hamburger, fast food, Ribafish

09.10.2014. u 13:31 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.10.2014.

Kako sam izabrao najbolju pizzu Hrvatske!

U prekrasnom hotelu Panorama u Prelogu, na samoj obali akumulacijskog jezera, pred nekoliko je stotina gostiju i uzvanika održano natjecanje 10 pizzerija iz svih krajeva Hrvatske. U strogi i profinjeni žiri, nekako se uvukla i moja malena kost. Evo detalja!



No, dvadesetak kriški pizza koje sam pojeo u par sati prije toga, nikako nije željelo napraviti mjesta ovoj zdravoj i prelijepoj deliciji, tako da Pizzu Konopljicu Nikole Planinića iz CannaBia - jednostavno više nisam mogao nigdje ugurati. Pun kao John Cleese u Smislu života Montyja Pythona, jedva dišuć, predao sam zadnji papir s ocjenjivanjem i par kila teži otišao se naganjati s dječurlijom po dvorani u sklopu restorana/hotela/dvorane Panorama u potpuno umirujućem Prelogu. Čekali su se rezultati...

Start
A početak dana - nije obećavao... Navigacija me dovela s krive strane jezera, pa kako nemam amfibiju nego Clia, tako nisam uspio testirati prvih par natjecateljica. Ali sam se odmah bacio na posao, vođen stručnim packama predsjednice žirija Loreene Mede, koja ima iskustva i sa samog svjetskog prvenstva u pizzarenju! Tako sam u društvu vječnog gastronauta i alkofila Renea Bakalovića, poznatog kuhara u genijalnom outfitu otkačenog golfera Časlava Matijevića, i desetogodišnjeg otkrića - Tomislave Tommy, krenuo otkrivati najbolju Capricciosu. Naime, prvo je trebalo ocijeniti deset miješanih, a onda deset autorskih pizza istih pizzerija, za prvo izdanje natjecanja - okupljenih iz cijele Hrvatske.



Pizzajoli su bili u prizemlju, žiri na katu, potkupljivanja nije bilo, a pizze su se ocjenjivale na sljedeći način: prvo se pogleda je li ravnomjerno ispečeno dno, a ne da grickate gumu od FAP-a, zatim kušate komadić tijesta s ruba, pa pogledate pod vršak trokuta je li gnjecavo, tanano, predebelo ili ravnomjerno, probate umak vrškom nože, procijenite ima li dovoljno file, i tek onda odrežete komad iz sredine pizze, odnosno vrha trokuta.

Povijest zdravlja

Po vjeroispovjesti sam hedonist, izjelica i požderuh, a pizze volim od svoje desete, kad sam naravni šnicl i pomfrit teškom mukom zamijenio miješanom pizzom u zagrebačkoj Astoriji preko puta mog osnovnjaka i zagrebačke Burze. Ljubav je rođena debelim tijestom, prešanom šunkom, pokojom gljivom i hrpom sira. Kasnije se krenulo po ostatku Zagreba, sve do odlaska u hvaljenu Karijolu. Do tad sam se i sam ispraksirao u spremanju pizza, iako doma u kilavom špaheru nikad nisam došao ni blizu okusa iz krušne peći. A onda je došlo do raskola. Naime, shvatio sam da ne volim hrskavo, tanko, odnosno tijesto koje puca poput sirovih mlinaca... Svaka čast fili, ali kod pizze cijenim kvalitetnu, sočnu debeljucu, tvrdu i krckavo lomivu na dnu, pa sam uvijek spreman za konstrukivnu svađu i pokoje pivo, uz pizzu, razumije se. Cijenim protivnike, ali i stojim iza svojih argumenata!

Natjecanje

Tako je na natjecanju bilo dvije ture po devet mesnatih, i tek jedna mlinac-pizza, ali je baš ta imala najbolji šmek i štih. Našlo se tu vrhunskih tijesta, jednu smo nazvali i DJ Tijesto, potpunih promašaja, rajčice iz konzerve, čudesa u vidu šunke punjene tunom, flambiranih kocaka šećera, šumskog voća i cijelog priobalnog pojasa na natjecateljicama. Žiri je zamjerao pretvrda tijesta, pregorenost, sirovost, otkoštene masline, prerano stavljeno vrhnje i općenito - nemaštovitost. Na kraju, kad se sve zbroji, i uzme u obzir da je ovo prvi Panorama pizza kup, rezultat je više nego dobar. Stručni i novinarski žiri preselili su u dvoranu u kojoj se održavao pravi show s live bendom, neuništivi Drele je kraljevao mikrofonom, a ljudi s nestrpljenjem očekivali proglašenje pobjednika.

Ja sam bio podvojen. Jedna mi je pizzerija radila savršenu filu, druga genijalno tijesto, ono nakon težeg tuluma kad na moru čekaš zoru da pekar tutne vrelu štrucu za par kovanica... Stvarno sjajne stvari, a za nagradu, jedna je pobijedila, a druga bila treća. Volim kad prepoznajem dobro!



Tada je obznanjeno kako je žiri odlučio da su pobjednici pizza kupa u organizaciji DG - SPORT d.o.o. i G.E.T.- udruge za kulturu stola te pokrovitelja: Turistička zajednica Međimurske županije, a sponzori su Podravka, Premes, Bohnec, OPG Kišić, mesnica Kiš, austrijski Krainer - sljedeći:

1. Restoran O'Hara, Zagreb - Dejan Plišo
2. Pizzeria Pancho & Toro, Sesvete - Davor Žagar
3. Pizzeria Luca's, Zagreb - Jere Rubelj
4. Konoba-pizzeria Zora Bila, Split - Dane Tahirović
5. Hotel Panorama, Prelog - Mario Lovrek
6. Pizzeria Rošo, Ivanić Grad - Mario Kopejtko
7. Restoran TiM, Zagreb - Zvonimir Igor Jurković
7. Hotel Panorama, Prelog - Ivan Korent
8. Restoran Domenico, Varaždin - Ivica Ivanušec
9. Pivnica Mejaši, Ludbreg - Tomislav Oršić




Režime

Žiri od prisutnih novinara prvo mjesto dodijelio je Pizzeriji Luca's, a Panorama pizza kup ide dalje. Kreće se s natjecanjima po regijama, a najbolji iz tih natjecanja će se susresti u finalu sljedeće godine. G.E.T. report je pokrenuo vrhunsku lavinu! Čestitke pobjedničkoj O'Hari, zbog čijeg sam umaka s češnjakom vidio djetinjstvo kao Chef štakor u Ratatouilleu!

Punog želuca i proširenih horizonata, vozimo sat vremena do Zagreba, riješeni da opet posjetimo Prelog i obavezno pratimo naredna natjecanja - ma gdje se ona održala. A sad, debelo ili tanko tijesto, o tome u ugodnom društvu u nekoj od navedenih, ili pak pizzeriji koju vi predložite. Izazov je počeo, dobar tek!

Oznake: Ribafish, pizza, prelog

05.10.2014. u 07:10 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.08.2014.

Nakon Farosa, svjež kao rosa - deset godina kako sam preplivao najveći hrvatski maraton...

Tradicionalno međunarodno prvenstvo hrvatske u daljinskom plivanju na stazi od 16 kilometara, održano je kao i svake godine u Starom Gradu na otoku Hvaru. Kako sam trenutno ukupno četvrti u Cro-Cupu i nakon nekoliko razgovora čelnih ljudi više klubova dobio sam čast da se natječem na nečemu što mi je pred par godina izgledalo neosvojivo poput snimanja pornića, doktorata ili Porschea.

Smještaj u finim tihim apartmanima, pregled kod seksi doktorice (a ne ovi današnji), upoznavanje sa zvjerima koje plivaju ispod 4 sata i ostalim smrtnicima. Organiziran ručak koji propuštam gledajući rukomet. Oko 4 nas je organizator poveo na gledanje staze. Pozlilo mi je od valova. Mrzio sam ih. Valovi, prokleti valovi. Drugi dan kad sam okrenuo na osmom kilometru zazivao sam mile slatke valiće i Eola da me nakon savršene bonace do bove, u povratku poguraju po guzi. I poslušali su me!

Na izvlačenju zabavno, ali svečano i dostojanstveno. Stari Grad živi ovaj maraton. Više od svih ostalih gradova. Dan kad se pliva, posljednja subota u Kolovozu je doslovno u rangu praznika, i to je sjajan osjećaj. Trobi i Tompa me savjetuju da se obrijem, i prihvaćam izazov koji dovodi do dva izgubljena sata, tri strgane britvice i nepodnošljivog osjećaja da ste silovali mravlju kraljicu i sad vam se ekipa iz mravinjaka sveti (”Ti ćeš nama Elizabetu...”). Kad sam došao do nogu, odustajem.



Teško spavam jer me strah. 16.000 metara. 6000 više od Omiša gdje nisam mogao dić kriglu još pola sata nakon trke. Kladionica. Ostaje mi u mislima rečenica :”Sve je u glavi...” Polusan, buđenje u 6 i legendarni Tompa koji me napaja vitaminima, mineralima, energijom, čudesnim spojevima i, što je najvažnije - samopouzdanjem. Ne zaboravljam njegov tajni doručak - tijesto s ničim. Dođe mi da koknem onog masnog digića koji je pjevao do kasno u noć u obližnjoj konobi pod prozorom, pa da imam bolognese...

Pozdravljam se ili upoznajem s plivačima, Štef, Ines, pa Darija i trenerica Željka iz Herceg Novog koje nas zovu u Budvu na njihov maraton, Majcen, onaj favorit bez ruku koji izgleda kao da svira u Zabranjenom pušenju, Švabe, ma svi živi. A vazelin teče u potocima. Skačem s rive i počinjem najluđu avanturu života (osim one s dvije tajlandske maserke blizanke, ali to je ipak druga priča). More ulje, prate me dva lokalna genijalca - Anđelko i Jurica i stari frend te bivši cimer Maraska koji mi u pravilnim razmacima spravlja Tompin čarobni napitak i pruža u drhtavu ručicu.

Do bove na osmom kilometru pjesma. Prolaz 2.08.00. Urlam sucima u barci da mi daju pivu i da me čekaju za dva sata na cilju s gajbom Karlovačke. I onda pakao. Od bove do početka tihe uvale neko mrtvo more, struje, totalno si izgubljen. Ovisiš o volji velikog plavog tijela, i ako imaš sreće, hiti te na struju i pusti da odradiš još tu bijednu šesticu.

Pih, pa to je dužina Rovinja, tješim se. Maraska mi daje piti svakih 20 minuta i to smatram preplivanim kilometrom. Ali ide sve teže. Moram se sprejati onim kaj ti zamrzne mišić na minutu i to spašava (deep relief ili slično, zakon stvar). Divim se smeđoj meduzi koju sam spizdio čelom, sunčave zrake koje se obrušavaju okomito na crno more ispod mene podsjećaju me na makedonsku zastavu s mojog glavušom umjesto sunca. Spas nalazim u čokoladi i bananama.

Pjevušim glupe pjesmuljke tipa kad mandule procvitaju i ne mogu ih se riješiti. Bole me mandule od soli. Procvitale. Jezik mi je dupli. Nabubren i hrapav od soli kao prastara spužva u razredu. Da je barem bilo neko žensko u blizini da je zadovoljim oralkom, bilo bi joj bolje od labradora, sheng fuija i posavskog goniča zajedno!

Na četrnaestom, čujem ženski glas iza sebe. Doktorica u gliseru govori iz daljine ”Ajme vidi ga kako se vuče! Neće taj izdržat...” Psujem joj u sebi sve, od etike, morala, diplome pa do svega ostalog (to je kao da leukemičaru na prvom pregledu kažeš ”Stari, još malo pa si mrtav”), ali budi u meni takav vulkan prkosa i gnjeva da sprintam barem 160 metara, sasvim dovoljno do predzadnjeg rta i 1800 metara do cilja.

Alo. Pa to je duljina Jarunske lige. To isplivam bez pol frke! Lažem si i plutam gonjen snagom ušiju. Gledam parkirani hidrogliser. On gleda mene. Ne približava se. Pitam koje je vrijeme. Jurica iz barke kaže 4.45. znači, imam ga. Još 1000. Neki barba prolazi na vesla valjda vadit parangal i dere se - ”Požuri, nećeš uspit”. Spominjem mu par korijena familije i najmiliju unučicu koju bi nataknuo komadić po komadić na taj isti parangal i migoljim u ciljnu ravninu.

Opet si lažem. Ajde, crve, pa to ti je Poreč, kao da nikad nisi isplivao maraton. Jedva puzim tih zadnjih 700 metara i prolazim ispod zastavica. Organizator odmah uklanja zastavice, razglas i sve ostalo, a mene struja donosi do rive. Odma me love dva grča u butinama dok se pokušavam popeti, neko dijete mi stavlja lovorov vijenac na glavu, nepoznata curica mi pruža isosport, odbijam čaj, rukujem se s gradonačelnikom i nešto pričam s lokalnim redikulom, sve kroz maglu i nepovezano.

Čestitaju mi Zdena, Tompa, Ines i njena mama. Svi ostali se već razbježali. Prvi put sam sretan što nema klope nakon maratona jer ne bi mogao progutat ni borovu iglicu na lešo. Boli sve. Idem pišat u birc, ali ne nalazim pimpek koji se uvukao poput mini ogrca. Liježem u apartman i nemrem zaspat. Gledam u plafon do večere.

Pivica u “Gofu” i tužno gledanje Blanke. Kužim kako joj je jer je i mene viroza nedavno strgala ko stari večernjak. Druga pivica. Osmijeh. Idemo na defile. Pola grada se skupilo, zastave, himne, ja na postolju s jos 20 ljudi. Da nije Bosanac odustao, bio bih 100% zadnji u svakom pogledu, ovako samo 99%. Ipak, iako sam ukupno deseti, sebi sam prvi. Ako nešto stvarno hoćeš. To se onda i da napravit. Znači, mogu i prašinu obrisat!

Prekrasna najavljivačica vodi kroz program, odlazimo na večeru, dobijamo pehare, prepričavamo, liježemo, odlazimo. Prije nego što napustimo prekrasni Hvar, prisluškujemo razgovor jednog od naših najboljih plivača i oca trenera koji ga zapita: ”Nego, sine, hoćemo li ići na Poreč?” A sin odgovara: ”Tata, pun mi je kurac plivanja, ja bi jebo!”.

Odlazim s Osječkom frakcijom prema kontinentu. Poreč čeka...

All time lista hrvatskih plivača:

Oznake: Ribafish, plivanje, faros

25.08.2014. u 10:56 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.07.2014.

Hrvatski majstori - izvađeno iz naftalina nakon nedavnog osvrta Drito Konja...

Jun 30th, 2008

Hrvatski majstori



Ponedjeljak, 12.00.
Halo, dobar dan, Jakupčević?
Ne, ali blizu, recite.
MD Profil ovdje, vozač, dostavio sam vam vrata, recite jeste li doma.
Nisam doma jer je ponedjeljak i podne, a trebate doć u utorak u 9.
A jebiga, oćete ili nećete.
A dobro, recite majstorima da preuzmu.
Dobro, fala.

Ponedjeljak, 14.00
Halo, dobar dan, Jakubović?
Ne, ali dobar pokušaj, recite.
Ovdje montaža vrata, recite, jeste doma?
Ne, nisam, možda zato jer je ponedjeljak i dva su sata i imam dedlajn i krvarim od posla u užasnoj gužvi a vi ste trebali doć u utorak u devet.
Gledajte gospodine, činimo vam uslugu…
Dobro, ali dajte se savjetujte s majstorima koji su u stanu da ne bi bilo problema.
Nema problema, mi smo profesionalci, a vrata su skupa i kvalitetna pa će sve biti ok.

Ponedjeljak, 14.20
Jakirović?
Ne.
Recite, pa vaša stara vrata nisu demontirana?
Da. Inače nemam običaj demontirat vrata kad idem na posao a majstori mi trebaju doći 24 sata kasnije.
Evo mi ćemo vam ih demontirat za 300 kuna.
Pa kaj nije to u cijeni?
Ahahahah, što je vama, oćete il nećete?
A ruši brate… Za koliko ste gotovi?
Za sat vremena najviše.

Ponedjeljak,16.30
Pobjego s posla na pola sata s tendencijom hitnog povratka jer radim u mjesečniku a kraj je mjeseca, jer su pola sata prije monteri vrata rekli da će vrata biti montirana za pol sata.
Vrata nisu montirana, fali štok, pola unutarnjeg i veći dio vanjskog hodnika od zgrade. Majstori muče beton ispod vrata, znoje se, psuju, iskre lete i uništavaju sve što mogu.
Usred sobe lokva jer su majstori da bi uključili fleksericu – isključili frižider. Deseci kila betona, armature, zidovi, drvo od štokova divlje porazbacani po zahodu i prostorijama, netaknuti.
Vidno lud, nekako pokušavam kontrolirat stvari i stajem na loptu.

Majstori, jeste li za pivicu?
Ne, ali sok može.
Sok, sok, sok…
Jeste pri kraju?
Evo, samo malo, nešto se zakompliciralo.

Odem nadrkat u sobu, jer dečki ni izbliza nisu gotovi, iako ne znam što se može zakomplicirati s bušenjem vrata ako 8 sati svakodnevno cijeli život bušiš beton da bi mogao ugurati vrata i to ti je jedini posao.
Malo brišem prašinu i premještam stvari, kitam štokove, kad ni sat vremena kasnije čujem glas – evo, gotovo je.

A tamo…

Naručio sam lijeva vrata
Napisao sam lijeva vrata teti koja je to napisala na račun koji naravno više nisam provjeravao.
Cijeli su život tamo lijeva vrata da se, kad se ulazi u stan gleda u boravak a ne u zahod.
Naravno, na ulazu su stajala desna vrata.

Drhtim…

Ovo su desna vrata.
Pa da.
Tražio sam lijeva vrata.
Ma to su vam Talijanska vrata. Znate Digiće, kod njih uvijek nešto naopako.
To je ekvivalent tome da ti cura ima međicu pod pazuhom! Ne znam Digiće ni njihovu isusovu tehnologiju izrade vrata, platio sam 5.000 kuna za lijeva vrata, tu mi stoje desna.
Žao nam je, zovite šeficu.
Dobar dan.
Dobar dan.
Naručio sam lijeva vrata, došla mi desna.
Ne razumijem gospodine, sjećam se da ste rekli desna.
Ne nisam, ne trebaju mi desna, hoću lijeva.
Žao mi je gospodine, meni pišu desna, došla su vam desna, ne mogu vam pomoći, tu tu tu…

Obrve mi se spuštaju pod težinom žile čeonuše kuckaljke. Moja riječ protiv riječi neke tete koja je vjerojatno dobila bonus jer se riješila zadnjih desnih vrata sa skladišta…

Ok, dečki, promijenite to.
Ahahahah, gospodine, to su protuprovalna vrata, nemere se to sam tak.
Ne zanima me, mijenjaj.
Žao mi je gospodine, trebali ste paziti prije nego što ste potpisali dostavi.
Ali nije me bilo na dostavi jer je došla dan ranije!
To je vaš problem.

Prilazim vratima koja se ne mogu zatvoriti jer jezivo škripe i stružu po podu. Metla stoji metar od majstora, ali je oni ne primjećuju i gledaju u zrak. Metem. Jedva se zatvaraju uz trzaj. I na guranje ramenom.

Momci, previše ste ovo spustili, kako će pločice stat?
Hah.. Kakve pločice? (i pogledaju se kao dva informatičara kad shvate da treći nije čuo za tetris)
Pa keramičke pločice, 160 kuna kvadrat, divne reljefne…
Hehehe, ali gospodine, pa tu više ništa ne stane. Možda možemo dić tri milimetra.
Dobro, zašto niste nikog pitali?
Pa nismo se htjeli mješat, oni su radili svoj posao. Možemo mi sad dobit naših 300 kuna?

Sjedam za comp i pišem protestno pismo u MD Profil.
Mail mi se vraća ko hračak s Twinsa – nema recipijenta ili je pun, ili nemre, ali nije se poslalo.
Zovem keramičara i pitam koliko treba mjesta da stavi pločice.
13 milimetara.
Ajde, valjda će uspit tolko dić…

Zovem MD Profil, niko se ne javlja jer je prošlo 17.00.
Pokušam usisat smeće, ali usisivač odlučuje umrijeti. Nosim šutu i štokove u podrum, vrata mi je pomogo prenjet jedan majstor… Majstori odlaze. Dolazim do vrata. Vrata se ne žele zatvorit.
Naslanjam mrtvi frižider na njih.
Liježem tužan u prašinu s mirisom prepečenog bakelita ko onomad nakon požarstva iznad Uroševca kad sam shvatio da mi je neko maznuo četkicu i kalodont iz transportne i da jedina deka koja je ostala u zemunici nije moja nego svačija…

Utorak 7.15
Zvoni telefon, javlja se šefica kojoj ja od jučer navodno više nisam briga.
Kažem joj da se vrata ne daju zatvorit, ona kaže da će reć dečkima koji su bili jučer i da oni kreću iz ovih stopa.

Jes, ima te bože!
Tri sata kasnije, zovem i po dvanaeesti put dečke.

Pa issamu, di ste vi, čekam vas tri sata (kolko i moj šef čeka mene koji se ne mičem, a moj šef nažalost nema milosti…), jel stižete?
Joj, ne, imamo hitnu intervenciju u Gorici, jedna obitelj ne može izać van iz kuće.
Ali ja nisam zatvorio vrata preko noći, mogli su me, mogli su mi…. Pa kad ćete doć?
Evo za sat vremena.

Utorak, 11.00
Telefon, pristojni gospodin iz MD Profila očigledno zadužen za ovakve prilike.
Dobar dan, gospodin Jakopović? (ovaj je ozbiljan, zna mi prezime, bit će nešto!)
Ja sam.
Zovem iz MD Profila, kako vam mogu pomoći, čujem da je bilo problema.
Pa došla su desna umjesto lijevih, ne daju se zatvoriti i ni pomaknuti ni milimetar.
Sredit ćemo nešto, naši su dečki na putu.

Utorak, 14.00
Tri sata kasnije, zvoni telefon dok ja ponizno radim uz vrlo malo kredita u šefa.
Gospodin Jakovljević, mi smo montažeri iz MD Profila, evo digli smo vam vrata 8 milimetara.
Ali to mi apsolutno ništa ne pomaže!
Žao nam je, napravili smo sve što smo mogli. Zavite zidare da vam izštermaju nadvratak ili nekog da vam shilta pod. Nazovite našeg šefa…

Susjedi me opravdano mrze, jer kad se buši betonska ploča to ne zvuči dobro.
Ne želim im to priuštit pa zovem šefa svojih majstora da urgira.

E, sad, hilterica mi je u Ivanićgradu a štemeri u Trakošćanu na terenu, ali sredićemo.

Monter mi je ukazao na sitnu mogućnost problema struje iznad dovratka.
Zovem strujića koji je treća struja i ne komunicira s prve dvije.
On je naravno na terenu u Burundiju ali se pojavljuje 8 sati nakon poziva, pogleda žice i kaže – Nema šanse. Ni u ludilu. Milimetar gore i ugasio si cijeli haustor.
Dakle, pod?
Pod.

Zovem šefa MD Profila, kažem da su njegovi ljudi došli dan ranije i bez pitanja napravili sranje.
On kaže da su njegovi ljudi došli, montirali vrata, vrata se daju zatvorit i oni su otišli, dakle oni su čisti.
Da, ali nisu došli premjeriti prije postavljanja, napravili su 1000 kuna štete u zidariji i 1500 kuna štete u podu koji se sad mora bušit i da ja to ne želim platiti nego želim da MD Profili kojima sam unaprijed platio tih 5.000 kuna to riješe i točka.

Gospodine, imam rješenje. Recite vašem keramičaru da malo stucka taj pod i napravi stepeničicu na pol hodnika, taman toliko koliko se otvaraju vrata?
I da skakućem ko koza nasred hodnika od dva metra? Pa svi će se ispopikavat garant? I to je beton! To se ne kucka!!!
Gospodine, žao mi je, nisam tamo da bi mogao znat od čega je pod?
Pa dođi i vidi, to ti je posao i popravite mi to!?
Ali sutra je praznik. Dobro, probat ću organizirat keramičara za četvrtak.

Lovim se za zadnju, najčešće glupu i pretanku slamku.
Pa da, jel možete skratit vrata, prepilit na dnu?
Ahahaha, gooospodine (prizvuk na “O” koji sugerira – isuse, kako je glup ovaj majmun, kaj on misli da se model “Grisogiorno K23 m-c” da podrezivat!? Halooo!?), pa to su protuprovalna vrata, to se ne podrezuje, ne pričajte besmislice…

Srijeda, praznik, ne svima…
Niko se ne javlja od ljudi koji vole vrata.
Dovršavam broj.

Četvrtak, 10.00
Nula bodova od MD Profila, zovem šefa adaptacije koji zove zvog čovjeka, susjedi me mrze, kuća se trese, ja vadim neplanirane pare.
Pogledam još jednom lijepa mahagonij vrata i skužim da su s unutrašnje strane dosta gadno izgrebana …

Dakle:
Tražio sam vrata na tri mjesta. Neki privatnici u Ilici su rekli da se vrata rade tri mjeseca, Kolnoa je rekla da se čeka deset dana, ali tih deset dana je njima 25 dana, MD Profil je rekao da može za dva dana – i eto. Pitao sam frenda, rekao je da je kupio kod njih i da je sve OK. Ali na nekom se koplja moraju polomit…

Vrata 4200 kn
Montaža 800 kn
Dostava besplatna
Demontaža starih vrata 300 kn
Troškovi zidara 1000 kn
Troškovi trgača poda 1000 kn
Troškovi glazure 100 kn

+ bonus tracks

Keramičar nemre taj dan doć jer je na terenu.
Dok keramičar ne završi, parketar nemre naravnat nivo.
Dok parketi nisu gotovi vodoinstalater neće stavljat fuge, soboslikari stavljat drugu ruku i eto deset nagradnih dana adaptacije.

Gospodo iz MD Profila i gospodo iz firme koja montirate za njih, ja sam razočaran, tužan i nikakav.
Neću ić advokatima, neću vas tužiti udruzi za zaštitu potrošača, ali ovo ću napisat i dat ljudima da vide s kime bi mogli imati posla.
Uštedili ste si velike tri tisuće kuna na meni, usrali mi 12 dana života, ne znam je li vas to uopće i koliko veseli, ali od nekog tko se hvali da je profesionalan – nikako se nisam nečemu takvom nadao.
Nećete me više vidjeti, nikad više, ni nikog od meni bliskih, kao ni rijetko koga od ovih nekoliko tisuća pismenih ljudi koji će ovo pročitati, a ja se samo toplo nadam da će se i s vama i vašom djecom jednom u životu ovako postupati.

E jeste majstori, svaka vam čast…

Šest godina kasnije, ni pisma, ni razglednice, al vratit će se to njima, ipak je ovo jedna EU država...

Oznake: Ribafish, Majstori

24.07.2014. u 15:00 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.06.2014.

Utjecaj kasnog seksa na kvalitetu INmusica

Kako sam se jako kasno prosekso, tako sam i relativno kasno shvatio svu ljepotu Open Air Festivala. Bilo je to negdje 1996-97. u Izoli na Deep Purpletima, kad su roditelji skrivali snaše i zatvarali drvene škure pred naletima čupavih rokera sa svih strana svijeta. Napio sam se, smijao, pjevao, minglao i gledao zgodne tete, da mi čupavi strojovođa iz Konjščine nije uzeo deset maraka za majicu i ne vratio – bilo bi savršeno. Ma bilo je. 17 godina kasnije Deep Purple se unakazuju diranjem s Koeljom lakih nota u vidu Đibe, a Zagreb ima svoj deveti Open Air Festival različitih imena, ovisno o sponzorima, pa je tri dana jarunsku travu gazilo na desetke tisuća posjetitelja INmusica.


Skužio sam da sam i dalje dnevni tip, i da me najviše vesele prvi bendovi, oni dok još vidiš sretne face oko sebe, polugolu mladost u transu, pijane debele Nijemce i one tri kosooke blatne. Ljutim se na sebe što ne znam više pjesama, ali skačem i mumljam, i urlam kad je gotovo, nadam se da će odsvirati i moju stvar, jer svaki infantilac ima svoju stvar koju želi da mu se odsvira. I Partibrejkersi odsviraju Kreni prema meni, i Flogging Molly Black Friday Fules, i Wolfmother onu jedinu kaj znam, i na kraju Pixiesi svih deset pravih. I završe s Where is my mind! Divotica...

Najveći plus ovogodišnjem Festivalu je bio moderan Line-up koji je privukao par tisuća stranaca. To što ja ne razumijem što je lijepo u nastupu Foalsa ili kvalitetno kod Black Keysa, pripišimo mojoj starosti i teškom privikavanju na trendove. Iako su etno stričeki u šlafrocima koji su tamburali po gigantskim patlidžanima bili otkriće, a Digital land s kupažom svih elektro hitova u zadnjih deset godina – čista vesela đuskaona. Pjevač Wolfmothera je isti mladi Jergović, Foalsa Prince na steroidima, žao mi je jedino što sam triput fulo Divljana, ali doći će opet. A i Fratellis su mogli biti malo bolji, dobro, zbriso sam pred kraj na tekmu, mea culpa... Hrana je bila jezivo očajna kao i svake godine, s nerealno visokim cijenama za hrvatske pojmove, ali i bagatelna za strance – pijani Švabo u majici St. Pauli kraj mene kupuje lovu za karticu za cugu za - 1000 kuna. Trećeg dana!!! Nismo mi krivi što nas političari potkradaju i uništavaju pa nam je 18 kuna za pivo, 20 za tri deci gemišta i 30 za Jackie-kolu – puno. Ovo je Open Air, probajte otići u Austriju i tamo nešto pojesti i popiti, uostalom, nakon devet godina valjda znate što vas čeka. Ima i neka jeftina birtija kod Aquariusa, Žirafa, idealno za prije koncerta!

Prijedlozi za dogodine. Organizirati poštenu hranu, kvalitetniju i bržu. One kobase od mrtve janjadi ne bi Suarezu dao, katastrofa. Uz točenu Žuju, obavezno ubaciti i Tomislava. Povećati broj štandova s pićem i hranom, kao i zahoda. Prebaciti sve na srpanj, mjesec koji nije najpoznatiji po količini kiše i broju gromova, poput lipnja. Poraditi na line-upu, i jedan dan posvetiti isključivo dedekima koji bi gledali Springsteena, SOAD, Raccide, Pearl Jam, Green day, kao i uvesti obavezne stalne domaće bendove poput Kawasaki tripa, Leta 3, Overflowa, Postolara trippera i sad već serem. Sjajan potez glede bendova za okupljanje mase stranaca, loše odrađen posao tih istih bendova, oni koji su već bili tu nisu razočarali, deseci tisuća sretnih ljudi doći će i dogodine. Ja prvi među njima. Pivili!

Oznake: Ribafish, INmusic, zagrebačka pivovara, koncert

26.06.2014. u 10:01 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 28.05.2014.

Testiranje ćevapa u somunu, redni brojevi 42. i 43. - u okolici Kvatrića!

Testiranje ćevapa u somunu, redni brojevi 42. i 43. - u okolici Kvatrića!
Ovo traje godinama, od 2005., ne garantiram za cijenu, kvalitetu i jel uopće više rade. I morate skrolat do dna za najnovije, i Marinero se pokvario za tri ocjene, i ne ocjenjujem gdje nam somuna... Ali se trudim! Ajd pivili!

Bolje ćevap u ruci nego poso u struci,
Bolje ćevap u ruci nego janje na grani



Dat ću dolar, marku, kunu,
Za ćevape u somunu.
Zubi moji jutrom trunu,
Zbog ćevapa u somunu.
Za mlohavu ja ne brinem ćunu,
Mene tješi ćevap u somunu.
Kad ih ljubim, one mene kunu,
Više volim ćevap u somunu.
Teče i teče, teče jedan slap,
džebo slapa, dajte mi ćevap!
Zato, mala, dođi i ti čiči,
Papat će se vrući čevapčići!


1.
Ćevabdžinica: Rubelj – trešnjevački plac i svugdje
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Kocka
Ćevapi okus: Gnjecavi ali fini. Tanušna i bijedna pločica umanjuje dojam. I smrde na sodu. Poslije njih se kraljevski podriguje i prdi
Luk količina: Premalo
Luk okus: Nedovoljno brige, presvjež i neslan
Lepinja kvaliteta: Osrednja. Fali duše
Lepinja okus: Fina. Klasično.
Opći dojam: U biti je Rubelj za ćevape kao i Žuja za pivu. Može i gore ali i puno bolje. Bar rade stalno i daju ti vrećicu i čačkalice. Ono što vrijeđa je visoka i neopravdana cijena. Sramota
Ocjena: 5

2.
Ćevabdžinica: Pečenjarnica 101 - Trešnjevački plac
Cijena: 19 kunića
Ćevapi oblik: One by one
Ćevapi okus: Pretvrdi, solidni, ali nakon dobrog početnog dojma ostaju preplastični
Luk količina: Taman tol'ko kol'ko treba
Luk okus: Nije dovoljno odstajao. Pravi je tek nakon 4 sata u mlakoj vodi
Lepinja kvaliteta: Čisto ulje, falucka pravog mesnog safta
Lepinja okus: Dobra. I velika je za ne vjerovat!
Opći dojam: Profesionalno ali bez umjetničkog dojma
Ocjena: 7,5

3.
Ćevabdžinica: Big mama – Kvatrić plac
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kompletić 4x4
Ćevapi okus: Mekani, slasni, više okusa mesa istovremeno
Luk količina: Nedovoljno
Luk okus: Crven, suh, star
Lepinja kvaliteta: Dobar dojam, ali nema safta nego samo čisto ulje
Lepinja okus: Solidna, hrskava
Opći dojam: Vrhunski ćevapi, polusolidan ostatak
Ocjena: 8

4.
Ćevabdžinica: Zapruđe – plac Zapruđe
Cijena: 18 kunića
Ćevapi oblik: Pločice male i hrskave kao Kit-Kat
Ćevapi okus: Okus faširane mačke, drobe se, mrve, raspadaju i presuhi su
Luk količina: Mizerno, narezan na rezance
Luk okus: Suh, žalostan, star ko dida od poriluka
Lepinja kvaliteta: Premekana, nema korice, poput mahovine
Lepinja okus: Vlažna poput močvarnog tla na Floridi
Opći dojam: Katastrofa. Negacija biti ustanove, lika, luka, looka i djela ćevapa u somunu kao takvih.
Ocjena: 1

5.
Ćevabdžinica: Fontana – trešnjevački plac
Cijena: 19 kunića
Ćevapi oblik: Jedan po jedan
Ćevapi okus: Fali začina, suhi, neslani ali imaju okus mesa. Mali poput brabonjaka
Luk količina: Presitno narezan, ali ga je dosta
Luk okus: Fine, precizne blagoće, svjež, mrvicu neslan
Lepinja kvaliteta: Debela, friška, malo preuljena
Lepinja okus: Meka i hrustava
Opći dojam: Vrlo dobar dojam, papir s logom i adresom, kompletnost
Ocjena: 7,5

6.
Ćevabdžinica: Strossmayer – Bednjanska 14
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Pojedinačno
Ćevapi okus: Ukusni, mesnati, dovoljno veliki za dva slasna griza. Čak imaju i malo ljutine
Luk količina: Skoro pa dovoljno. Ma serem. Nedovoljno
Luk okus: Uparen, neslan
Lepinja kvaliteta: Debela, nezapečena, premekana i prevlažna
Lepinja okus: Simpa, ali nedorečena
Opći dojam: Ogroman problem je što motaju u aluminijsku foliju pa jedeš kuhane ćevape s kuhanim lukom u kuhanoj lepinji.
Ocjena: 6

7.
Ćevabdžinica: Topeto – Poljička 15
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Mini kockice
Ćevapi okus: Mekani, nisu loši, ali moraš razdvajat te šugave kockice pa gubiš volju
Luk količina: Ima posudicu, rezan na rezance
Luk okus: Vrhunski posoljen i odstajao. Premalo ga je
Lepinja kvaliteta: Odvratno. Mokro poput Ribafishevih obožavateljica kad ga upoznaju
Lepinja okus: Ta vlaga, koja je tako gadna kao da je lepinja provela noć u vrši, ubija svaki okus
Opći dojam: Vrlo loše. Ništa za primit se. Ništa opipljivo. Kao žena bez osmijeha. Bljak.
Ocjena: 4

8.
Ćevabdžinica: Viktorija - Remiza
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kocka, kocka, kocka, kockica
Ćevapi okus: Fin okus malo čudnog vonja, ali saftno, meko i zasitno.
Luk količina: Dovoljno, ali ljepše je kad ti ostane malo viška
Luk okus: Standardno dobar, od količine do slanoće i ljutine
Lepinja kvaliteta: Izvanredno. I meko a i hrskavo na rubovima. Dovoljno zapečeno
Lepinja okus: Svaka čast pekaru. Dođe mi da odem tamo i da ga zagrlim i izljubim.
Opći dojam: Iznad prosjeka. Nema detalja koji bi odbijao, a lepinja je fakat da bi je mrtva usta jela
Ocjena: 8

9.
Ćevabdžinica: Filip – bivša stanica Samoborčeka kod mrzle pive
Cijena: 22 kunića
Ćevapi oblik: Ponaosob
Ćevapi okus: Vrlo fino meso, kompaktno i ukusno s mrrrvicu premalo začina. Nažalost, unatoč naglašavanju, premalo
Luk količina: Rezan zbrda zdola
Luk okus: Vrlo pitak i ukusan
Lepinja kvaliteta: Vrlo kvalitetna iako mrvicu nedopečena i premasna
Lepinja okus: Izuzetan dojam popraćen sokom koji je pustio svaki ćevap poimence
Opći dojam: Kajmak u plastičnoj čašici ima vizual skorene tetrijebove sperme, al se brzo rastopi, tako da je dojam izvrstan
Ocjena: 8,5

10.
Ćevabdžinica: City Club Grill (Trovač od milja) – Ilica 125
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kockice
Ćevapi okus: Osjeća se drveni ugljen ali isti previše sasuši ćevape koji ipak imaju pristojnu aromu i ukus
Luk količina: Miserere mei. Katastrofa. Uvreda. Gulag
Luk okus: Rezan okomito i u tragovima. Pretenak za ikakav dojam
Lepinja kvaliteta: Mrvu pregnjecava, i puno mrvi premala.
Lepinja okus: Dobar toć, ukusan i kvalitetan s mirisom pravog piromanskog dima.
Opći dojam: Jezivo male porcije koje se progutaju za najviše 5 minuta. Premalo luka, ali ipak izvrsna aroma roštilja.
Ocjena: 6,5

11.
Ćevabdžinica: Medvešćak - Branimirova tržnica
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Pravokutnici
Ćevapi okus: Meso ima štiha neke životinje, ali je premlitavo za bilo kakav bolji dojam. Vrhunska količina, ali teta se ispričala da je zaboravila posolit
Luk količina: Katastrofalno tanko i okomito. Kao da jedem ono tanko kaj pliva na površini korejske juhe.
Luk okus: Presitno za dobru ocjenu
Lepinja kvaliteta: Jestiva, malo nedopečena i neslan
Lepinja okus: Kajmak spašava stvar iako podsjeća na kajmakovog prijatelja. Nepotpuno
Opći dojam: Unatoč ovisnosti i posvećenosti Ribafisha od djetinjstva upravo toj pečenjari (jer je najbliža), nažalost ništa posebno. Za s nogu kad si na placu i to je sve
Ocjena: 6

12.
Ćevabdžinica: Marinero - Prečko
Cijena: 27 + 3 kunića za lepinju
Ćevapi oblik: Komadi, masni, debeli, mrcine
Ćevapi okus: Najbolje meso u zagrebu, saftno, s mirisom drvenog ugljena
Luk količina: Premalo i apsolutno pretanko, ali je ipak crven što se cijeni
Luk okus: Usitnjen previše. Kao da je za dinstanje a ne za trenutnu upotrebu. Zmučiš se dok ga uloviš po papiru
Lepinja kvaliteta: Zapečenost izvlači, iako je malo zakinuto na kvaliteti brašna
Lepinja okus: Veličina oduševljava, i porcija je stvarno zasitna i za većeg karonju
Opći dojam: Kad vidite tetu od 120 kila kako s guštom hiće mesinje na vatru, znate da niste pogriješili. Svejedno, bezobrazno skupo
Ocjena: 9

UPDATE!!!
1. svibnja 2014. naletio sam na ćevose, ali to više nije isti gazda, teta pekačica, prostor, ni ništa. Izbjegavati ako volite ćevape, jedva za četvorku...

13.
Ćevabdžinica: Grana - Prečko
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Komadi, dugi, jako dugi, najduži
Ćevapi okus: Meso. Baš meso, a ne nadomjesci. Ipak, trunčicu presuho pa se ne može uživati do ibera. Rezan kako bog zapoveda, ali malo. Pa jel se tu treba štedit, ljudi!?
Luk količina: Neka mizerija. Dovoljno za sitog kunića ili umornog zerdava, ali za čovjeka...
Luk okus: Jako loše. Kao da su izdubili pet dana stari kruh i nije im ga se dalo duže grijat
Lepinja kvaliteta: Ogromna ali sirova.
Lepinja okus: Sirova ali ogromna
Opći dojam: Čevapi zato dižu stvar daleko iznad prosjeka. Ali svejedno... A Muf mi ih je toliko hvalio. Grana ne radi nedjeljom ni praznikom, ni prije 12, pa sam popizdio dok sam konačno dočekao i taj dan. A 500 metara dalje je ipak jači Marinero
Ocjena: 8

UPDATE!
Svaki sljedeći put kad dođem ovdje - oni su sve gori, gumeniji i neprirodniji. Sad su negdje za 6, 6,5.

14.
Ćevabdžinica: Mitnica, prije okretišta na Črnomercu
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Jako dugi komadi
Ćevapi okus: Vrhunsko meso s mirisom i aromom juneće-svinjskog šarma
Luk količina: To nije rezano nego kosano. I pužu bi bilo presitno. Ne želim jest ćevape s vilicom nego prstima i čačkalicom!
Luk okus: Fino, ali presuho
Lepinja kvaliteta: Bila bi izvrsna da je netko baci na ploču ili prereže. Ali kad je dobiš bjanko!?
Lepinja okus: Mala lepinjica ima izvrstan okus, ali nakon što sam je doma stavio u toster
Opći dojam: Dakle, sramota. „Uradi sam“ ćevapi u somunu, zasebno zamotani ćevapi od lepinje i skalpelom sjeckan luk. Još da su i ćevapi loši, a ne apsolutno fantastični…
Ocjena: 5,5

15.
Ćevabdžinica: Čujić, Horvaćanska / Selska
Cijena: 22+3 kunića za lepinju
Ćevapi oblik: Komadi kvalitetni
Ćevapi okus: Najbolji miris mesa. Osjeti se dim i ugljen. Šteta što su mrvicu nedovoljno sočni
Luk količina: Dovoljno, mada skroz čudan – tvrd i suh
Luk okus: Savršen oblik i izgled – jedan griz, pol čevapa, komad lepinje i baš toliko luka
Lepinja kvaliteta: Pretanka i prevlažna. Ali ne strašno
Lepinja okus: Solidno, iako bi se moglo pojesti i boljih u ovom velikom gradu
Opći dojam: Fenomenalan okus i miris samih čevapa daje visoku ocjenu, kao i čačkalica i salveta, ali ostatak...
Ocjena: 8

16.
Ćevabdžinica: Mrvica, tržnica Branimirac
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Simpatetična kocka
Ćevapi okus: Zanimljivo meso s natruhama ovčetine. Zgodno i to je sve
Luk količina: Ni za pod zub. Ali nije mi jasno, kiosk im je na placu!? Ako već imaš radno mjesto na 17 metara od vreće luka, onda to i iskoristi! A ne ove rezance podmetat
Luk okus: Standard Liege
Lepinja kvaliteta: Zadovoljavajuće, iako ništa pretjerano
Lepinja okus: Osrednja veličina ali i kvalitetna vlažnost
Opći dojam: Solidan dojam. Smještena odmah preko puta Medveščaka, uspjela ga je prestić zbog suvislosti.
Ocjena: 6,5

17.
Ćevabdžinica: Šport, slastičarna i grill, tržnica Utrine
Cijena: 24 kunića
Ćevapi oblik: Komadi veći
Ćevapi okus: Vrlo sočno i jako ukusno te kvalitetno zapečeno meso
Luk količina: Puno mekog, ali dovoljno odstajalog luka da ne peče preveć
Luk okus: Mrvicu presitno narezano za priloženu čačkalicu
Lepinja kvaliteta: Sočna, saftna, skoro pa i presaftna
Lepinja okus: Neizražen okus, i malo prekratko na roštilju
Opći dojam: Čiča koji peče mi je na moje simpatične oči dao porciju preko reda. Ali dojam je i ovako sjajan.
Ocjena: 8,5

18.
Ćevabdžinica: Čingać - Vukomerec 25
Cijena: 30 kunića + 10 za kajmajkuim...
Ćevapi oblik: Deset grandioznih zasebnih primjeraka
Ćevapi okus: Izvanredan. Osim masom, dominiraju i okusom koji se bazira na pravom mesu!
Luk količina: Premalo
Luk okus: Dobar i dovoljno slan
Lepinja kvaliteta: Fina, meka
Lepinja okus: Jako dobro. Profesionalno
Opći dojam: Bolesno visoka cijena ćevapa, ali ono što vrijeđa je 10 kuna za porcijicu kajmaka koji uopće nije kajmak nego nekakav zrnasti oblik vrhnja. Jako loše. Čevapi izvrsni kao i lepinja i luk, ali smo čekali 45 minuta. Jes da je lokal velik, ali 45 minuta u subotu u podne... Dakle, bolje od svih kockica, ali 40 kuna + benzin za do Vukomerca... Preveć.
Ocjena: 7

19.
Ćevabdžinica: Pečenjara Remetinec - dijagonalno prek ceste od zatvora
Cijena: 25 kunića + 3 za lepinju + 10 za kajmajkuim...
Ćevapi oblik: Deset velikih
Ćevapi okus: Miris roštilja, okus hrenovki. Previše su samljeveni, skoro pasirani. Nekako ne daju baš po mesu za ćevape.
Luk količina: Idealna. Za konja! Taman. Najviše u gradu
Luk okus: Vrhunski. Izrezan na komade idealne veličine - jedan komad, jedan zalogaj!
Lepinja kvaliteta: Izvanredna, velika, hrskava, debela, sočna
Lepinja okus: Sjajan
Opći dojam: 45 minuta čekanja, zbunjen konobar, kajmak koji nije kajmak nego stvrdnuto vrhnje i ubitačna cijena od deset kuna po kuglici. Kao da su se urotili ti ljudi s periferije da su skuplji od centra skoro duplo. Plastičan okus ćevapa, ali luk i lepinja de luxe!
Ocjena: 7

20.
Ćevabdžinica: Pečenjarnica B3 - Bednjanska 3, prije skretanja za Martinovku nakon podvožnjaka
Cijena: 32 kunića, total alarm!!!
Ćevapi oblik: Zen grosse
Ćevapi okus: Miris dobar, slanoća fina, ali nema dojma. dosta praznine i ne sljubljuju se najbolje s točenim Panom, iako Ribafish jako voli točeni pan.
Luk količina: Jako puno. Zakon!
Luk okus: Taman kak bog zapoveda!
Lepinja kvaliteta: Velika i dobra, ali previše namašćena i bez mirisa mesa
Lepinja okus: Jestiv, ali ništa oduševljavajuće
Opći dojam: Tete konobarica mi je popravila dan objašnjenjem da mi je jače zamastila lepinju jer je vidjela da sam mrcina, ali osim obostranih simpatija, ništa više me ne privlači zazad u B3. Sorry...
Ocjena: 6,5

21.
Ćevabdžinica: Cvjetno - Cvjetna cesta 21a (iza studoma i Vjesnika).
Cijena: 25 kunadi
Ćevapi oblik: Četiri pikulicne kockice, jebale ih kockice
Ćevapi okus: Simpatičan. Mrvu iznad prosjeka i donekle vuku na meso
Luk količina: Dovoljno
Luk okus: Preljut, neslan i suh
Lepinja kvaliteta: Suha, sirova, ali jestiva
Lepinja: Dobar. Iako nisam 15 dana jeo kruh pa nisam kompetentan...
Opći dojam: Neopravdano visoka cijena, jer su tek za debljinu lepinje i miris ćevapa bolji od Rubelja. Tužna atmosfera, bez mjuze i veselja, i ičega da bi se čovjek vratio. Osto sam gladan.
Ocjena: 5,5

22.
Ćevabdžinica: Vita Pek, Ozaljska 54, preko puta parka Stara Trešnjevka.
Cijena: 22 kunića + 5 za kajmak.
Ćevapi oblik: Pojedinačni.
Ćevapi okus: Slabo. Boja oker cigle. Okus kosane piletine s malo papra.
Luk količina: Malo. Jako malo. Pojedeš gornju polovicu lepinje i ode...
Luk okus: Dugo bio u vodi, mekan, nježan, slan - za deset!
Lepinja kvaliteta: Premasna, nedovoljno pečena, ali i hrskava.
Lepinja: Solidno. Nije preveć bijela kao inače u prosjeku.
Opći dojam: Ili sam ja navikao da ćevapi budu sivo-crni, ili kod ovih, isprana-cigla-crvenih, nešto ne valja. Meso nije mljeveno nego sažvakano, luka ima za tri zalogaja, a stvar izvlači okus mljackavog luka i fino hrskave lepinje. Kajmak je veličine hračka od gušterice, ali daje neku kakvu-takvu aromu. Jes da mi je blizu doma, ali - ne hvala...
Ocjena: 5,5

23:
Ćevabdžinica: Beli, Rudeš, na uglu Anine i Rudeške.
Cijena: 22 kunislava
Ćevapi oblik: Pojedinačni.
Ćevapi okus: Solidno ali mrvu presuho. Podsjećaju na one kupovne od Carnexa sredinom osamdesetih.
Luk količina: Fali za zadnja dva griza.
Luk okus: Fin. Ne preljut i dovoljno sitno nasjeckan da ga ne moram jest ko jabuku.
Lepinja kvaliteta: Prhka ali nedopečena
Lepinja: Dobar, ali nije bilo dovoljno masti.
Opći dojam: Najveća je fora da na meniju tog kioska/ćevabdžinice piše da je normativ 9 ćevapa, s čime se u karijeri još nisam susreo. I bilo ih je devet. Simpatična bakica koristi drugu polovicu roštilja da na njoj peče kestene, a kompletna ocjena je da Beli ne nudi ništa posebno, ali ni da nema prevelike zamjerke.
Ocjena: 6

24.
Ćevabdžinica: No1, Trešnjevački plac
Cijena: 19 pitomih zečeva + 3 za kajmak
Ćevapi oblik: Pojedinačno, 10 malih
Ćevapi okus: Neloš okus, ali brate, manji su od činčiline piše...
Luk količina: 'Nako. Uz štednju u početku skoro pa dosta. Presitno nasjeckano
Luk okus: Mrvu presirov i prežestok
Lepinja kvaliteta: Da je mrvu veća - eto sreće!
Lepinja: Malkice izgorila te ohrskavila i jako masna. Zakon
Opći dojam: Prva od tri ćevabdžinice u nizu. Zanimljivo za gledanje dok ih jedna nezainteresirana teta peče a druga pakira. Razmjerno jeftino i fino uz dodatak najboljeg kajmaka u Zagrebu za pišljive tri kune. Još samo da ti se i prije pečenja minimalni ćevapi na očigled ne smanjuju na onoj ploči za pečenje... I jedna teta ima flaster na prstu, što nikad nisam znao cijenit. Fuj.
Ocjena: 7

25.
Ćevabdžinica: Vrbik, ugao Vrbika I i neke ulice na Z.
Cijena: 28 valuta + 6 za kajmak
Ćevapi oblik: Pojedinačno, 10 duguljastih – taman za dva griza svaki?Ćevapi okus: Fino, mesno, ali boja ubija – neka varijanta pješčano isprane narančasto-smeđe. Ko zarigani hrastov parket…
Luk količina: Izdaja. Perverzija. Laž! Stane u prstohvat
Luk okus: Solidne konfiguracije i jačine
Lepinja: Saftna, čak presaftna, sirova…
Opći dojam: Išo sam s posla nekaj pojest sa žlicom. Ali u radnu subotu ni gablec-tete ne delaju. Pa nas je nos dovukao do drvene kućice, zgodne konobarice i najsporijeg konobara u Hrvatskoj. Čekali smo dvije porcije 43 minute? Tri salvete sam pojeo čekajuć… Preskupo, kajmak fin ali i opet duplo skuplji nego na Trešnjevci, lepinja razmočena a boja mesa kao himen od hijene. A bio sam tako gladan…
Ocjena: 6 zbog sporosti, iako možda zasluže 6,5… Ma ne zasluže.

26.
Ćevabdžinica: Little Chef, ugao Palić-Pile, Kruge
Cijena: 20 ravno + 5 za kajmakčalan
Ćevapi oblik: Kockice, jebo vas redenik
Ćevapi okus: Mehki, gumeni, fina aroma iako fali čvrstoće i karaktera ukusa
Luk količina: Bijeda. Relikvio relikviorum, kako god se to pisalo…
Luk okus: Simpatično
Lepinja: Jezivo masna i premala
Opći dojam: Preporučeno od strane brata blogera Jet Mange, kojem je mali šef vjerojatno u rodu, jer se ćevapi ničim ne ističu. I dalje dobijem fraze kad vidim ćevape u kockici po četiri (ko da dobijem odvojeno sise, ono okruglo okolo koje ne služi ničemu i bradavice), a ni lepinja ni luk nisu ničim oduševili. I čekao sam u firmi sat i pol dostavu. Jedino je cijena prihvatljiva, iako bi po kvaliteti trebala bit oko cca 11,5 kuna. Mamuim… Preporuka – zaobići.
Ocjena: 5,5

27.
Ćevabdžinica: Zen, Fabijanićeva 1, Velika Gorica
Cijena: 17 kunjki
Ćevapi oblik: Pojedinci, sićušni
Ćevapi okus: Solidno prosječni, malo prekosani te gumenasti ali zadovoljavajuć after podrig
Luk količina/okus: Nedovoljno, malo presuh, neposoljen
Lepinja: rskava i dovoljno pečena ali nije pokupila vonj mesa nego samo ulje
Opći dojam: Idealan odnos cijene i usluge - za male pare čisto solidan uradak. Ipak su vizualno malo presitni i bez jače arome da bi ušli u top 5. Najveća je zamjerka - nedostatak kajmaka u ponudi (konobar me pogledo ko da sam tartufe tražio), pa zato ocjena dolje. Ali vozit EOS-a i podrigivat po ćevapima - neprocjenjivo...
Ocjena: 6,5

28.
Ćevabdžinica: Bravo Šola, Ozaljska 38
Cijena: 25 kunjerosa, kajmak 6
Ćevapi oblik: Pojedinci, poprilično veliki i odeblji, za nokat i pol duži od prosjeka
Ćevapi okus: Sjajan okus dima od pravog roštilja a ne onaj isprazni od ploče, mrvu su prespužvasti ali i dalje jako jako dobri, mirisni, fini, meki. Još dva ne bi bila višak, al jebat ga…
Luk količina/okus: Dovoljno, ali su pomiješane dvije vrste od kojih je crvena bila preljuta a bijela stara, uvela i sasušena. To niiiije u redu…
Luk količina: Premalo. Kodf šestog ćevapa sam išao rezat novu glavu u kuhinju... Nedopustivo!
Luk okus: Odstajao, mekan, ne preljut
Lepinja kvaliteta: Više nego solidna, debela, tusta, zadržala aromu i miris mesa, mrvu premekana
Lepinja: Slasna, slatkasta, zasitna i u dovoljnim količinama
Opći dojam: Oduševljenje mesnim okusom ćevapa i domaćom aromom lepinje pokvario je minimum luka i razvodnjeni dio donjeg dijela lepinje iz kojeg se doslovno cijedilo. Lepinja je bila ravnomjerno razrezana (smijte se vi, al mrzim kad je onako ofrlje zrežu, ko frtalj kruha čiji rez završava na sredini). Čista osmica i pol zbog fantastičnog lako mazivog i brzo topivog kajmaka za samo 6 kuna koji dolazi u čašici od decilitra (kad se sjetim one prevare u Čingaču, pozlije mi…), ipak pada na samo osmicu jer me malo klala probava prije ćorke. Rok se nije bunio... Uglavnom, jako, jako dobro. Bravo Šola! Inače, ime birca je nastalo kad su naši osvajali prvenstvo. Nije Šolin. I idealan je za gablec čuvarima djece koja trčkaraju bespućima trešnjevačkog parka izbjegavajući pseća govna.
Ocjena: 8

29.
Ćevabdžinica: Saće, Anićeva 1, Trokut
Cijena: 29 kuna, kajmak 6
Ćevapi oblik: Sitni nabijeni komadi. Fin masivan okus junetine
Luk količina/okus: Fino, elegantno, mrvicu nedostatno
Lepinja: Tanka kao hostija. Suha. Dok je topla, ukusna, ali čim se mrvu ohladi - kamenko.
Opći dojam: Dakle, riječ je o tipičnoj Sarajevskoj školi ćevapa. Naručuje se broj ćevapa (5, 10, 15, ko se nije skrio...) i količina somuna (pola, cijeli). Lepinja se ne zamašćuje i potpuno je tanka, a kuhar je pred kraj razlomi prstima. Ovim putem moram priznati da ću bit subjektivan i dati jako nisku ocjenu, ali najviše zbog činjenice da sam odgojen na zagrebačkoj školi somuna koja se bazira na saftnoj lepinji i rastresitijim ćevapima. Eto. Ali zato im je kajmak mašala!
Ocjena: 4

30. Ćevabdžinica: Ham Ham, Branimirov plac, dostava na 4614416
Cijena: 22 ćune, kajmak 5
Ćevapi oblik: Kocke. I to neke metiljave da se ne daju odvojit... Okus nedorečen. Ko govno od političara...
Luk količina/okus: Fantastika. Puno, skoro pa cijela glavica kapitalca, ne pretanko, ne predebelo, ne preljuto. Apsolutno savršeno
Lepinja: Vodnjikavo ko ono govno od mekdonaldsa. Ko da zemlbabu jedem a ne somun...
Opći dojam: Bljedunjav. Okus mesa nije loš, ali ni dojmljiv. Sutra ujutro sam podrignuo s aromom mrtvog mornara u ustima. Kajmak je nekak skoren i neslan, lepinja proljevasta, ali mi je luka ostalo za doručak uz čvarke.
Ocjena: 5,5

31. Ćevabdžinica: Jarun, Jarunski plac
Cijena: 20 kna – Kajmaka nema u ponudi. Ćevabdžinica bez kajmaka? Ko pivnica bez pive. Kao devdesetih u «Pivnici» Grand Slam.
«Koju pivu imate?»
«Žuju?»
«A još nešto osim Žuje?»
«Malu Žuju.»
«Pa dobro, piše da ste pivnica. Kaj nemate više niš?»
«Imamo vino za 20 kuna. Magdaaa!»
«Kaj je?»
«Imamo kaj piva osim Žuje?»
«Stelu.»
«Eto, imamo i Stelu. Oćete Stelu?»
«Ne, daj vino. I reci onima kaj tandrću da se stišaju.»
«Pa to su braća Justin.»
«Da, i?»
«Pa oni su legende!»
«Možda su bili prije korejskog rata, ali daj ih stišaj»
«Ma gonite se vi u kurac»
«Goni se ti...»
Pa smo izlazili u Mlinove Krke...
Ćevapi oblik: Kocke, kocke, kockice...
Ćevapi okus: Prije okusa – miris. Po mrtvoj ribi. Okus nije loš, ali ako jedeš s kvačicom na nosu. Dapače, onda je vrlo fin...
Luk količina: Sramota. Djeca im toliko jela dnevno...
Luk okus: Dobar, veliki komadi, odstajao, slan.
Lepinja: Meka, fina, slasna, flafi, ali nedopečena
Opći dojam: Nabijem vas na ovo malo tvrdog kvalitetnog domaćeg penisa ako niste u stanju dat puno luka kad vam se naglasi - «Puno luka». Sklop riječi «Puno luka» znači da uz deset ćevapa i pripadajući somun želim izrezano cca glavicu allium cepe u prirodnoj veličini tako da mogu uz svaki ćevap pojest i luka u obliku dva usrana rondomenta. To mi dajte, a ne prdac od lastavice!!! I smrde. I kad si ih pojeo, legnu ti kao da si pojeo ciglu s pinđurom. Dizaster. Al bolje od Rubelja...
Ocjena: 5,5

32. Ćevabdžinica: Kod dede, Prečko, preko puta Marinera
Cijena: 33 kune, kajmak 8
Ćevapi oblik: Pojedinci, veliki za tri zagriza ali samo 8 komada, bem ti normative
Ćevapi okus: Uglancani, ali suhi i užasno papreni
Luk količina: “Molim vas, s više luka” “Aha” I dođe mi na stol šest kriškica. Katastrofa. Na luku štedit, lopovi, štedila vam žena u krevetu...
Luk okus: Mekan, slan, idealan...
Lepinja: Velika i debela, slatka i fina ali užasno suha na 90 posto teritorija
Opći dojam: Prečko je ćevapna Meka. Marinero, Grana, Stari kotač pa evo i Deda. Nažalost, i Marinero i Grana su mi pali u očima za pola boda (a Trokut narasto za puna tri) jer sam u međuvremenu počeo jesti po Bosnama i Makedonijama pa vidio da su kod susjeda ljepše jabuke. Isto je tako i s Dedom. Najzgodnija je od svega bila posudica za kajmak, kao da naručiš umak u Jajcu 1978. Zakon! Kajmak fini, čevapi mesni al suhi, lepinja nenamočena, skupo, vruće... I sve puno Kineza, ne idem više jest u kineske restorane. Užasno puno propusta, ali uz Tomicu crnoga - skroz OK...
Ocjena: 6,5

33. Ćevabdžinica: Ćevapčići Ferhatović, Dubravkin trg 3, dostava
Cijena: 36 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: pojedinci, tanani, pišljivih osam komada
Ćevapi okus: sarajevska škola, nema masnoće ni putenosti, tvrdi, mesnati, odbojni
Luk količina, okus: skoro pa dovoljno, kosani, zahtijevaju upotrebu vilice (bloody hell!?)
Lepinja: izdubljena za kebab, sjajna u sredini - namirisana roštiljem, na rubovima jezivo tvrda i nejestiva

I tako, načuh da su se kod Autobusnog navodno otvorili pravi sarajevski ćevapi, prvi nakon Saćeta u Trokutu (koji su se digli za barem ocjenu i pol), pa rekoh - ajmo mi stavit jubilarnu, 33. recku na Ribafishov ultimativni test ćevapa…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Opći dojam: Ostalo mi je ujutro par komada od druge porcije, pa sam ih onako ladne utrpo, samo da si dam alibi da ne moram ić trčat na prazan želudac. I tu mi je žvačuć sinulo. Vratilo me u mladost, sedamdeset i neku kad bi stari napravio juhu od neke kravetine i onda od ostatka mesa navečer napravio goveđu salatu. Ovaj šatro-Ferhatović umjesto ćevapa prodaje govedinu na salatu. Vuče to na Sarajevo, ali teško je to prihvatljivo zagrebačkom, na svinju naviklom nepcetu. Suho, tvrdo. Bliže nekim sportskim kobasama no ćevapu. Pederluk jer ih je samo osam, a daleko su od velikih, kajmak je korektan iako neslan i preskup, luk fin ali kosan, poslužit će danas za dinstanje za pasta šutu. Lepinja se jede ko lubenica, ni traga od masti iako je fino sočna. Vrhunsko tijesto. Nažalost, kad pojedeš i zadnjeg, OSMOG, ostanu ti suhi prsti. Ogromna cijena za puno premalo užitka. Ipak plus za meso u kojem nema soje ni mačaka…

Ocjena: 5

34. Ćevabdžinica: Žar
Badalićeva 19, Trešnjevka - kod stadiona NK Zagreb



Uploaded with ImageShack.us

Cijena: 25 kuna ćevapi, 4 kune lepinja, 8 kuna kajmak
Ćevapi oblik: pojedinci, tanušni, jednozalogajni, deset komada
Ćevapi okus: iznenađujuće sočni i ukusni, čak i škripavi, fali tek malo mirisa i okusa do savršenstva
Luk količina, okus: nedovoljno, ali zadovoljavajuć oblik i fino peckav okus
Lepinja: taman masna, na zahtjev i dovoljno prepečena

Opći dojam: Nakon razočarenja Ferhatovićem, trebalo mi je nešto jako dobro da mi vrati povjerenje u ćevap.
Poslušao sam nato svoju curling drugu Zizu i još par ljudi i otputio se na deset minuta pješke od posla, preko puta stadiona NK Zagreb pa desno pa prva lijevo.
Kao prvo, ugodno sam iznenađen lokalom, pristojan, uredan, nezagušljiv.
Čak i komada ima! Kulturan konobar i fina nepreglasna muzika dizale su polako ocjenu za ukupni dojam, koju je još povisila brzina i kvaliteta usluge, plastična kutija i iznenađenje kad sam nakon sulude vožnje (kako mirišeeee) stigao doma – kao prilog mukte idu tri krumpir-pole s kajmakom!
Ko da sam treću sisu vidio na prvom dejtu!!!
Okus je sjajan.
Nekako mokro škripav, slastan, flafi, tek milimetar nedostaje da ih zaprosim i preselim na Trešnjevku.
Povoljna cijena, kvalitetna usluga i ambijent, stvarno lijep dojam, za svaku preporuku.
Još kad ih zalijete Meneghetijevim merlotom, bokte...
Sad moram opet u Šport i Marinero da vidim jesu ih prestigli…

Ocjena: 8,5

35.Bistro: Jadran
Velika Gorica, Kolodvorska 67, kod velikog Konzma

Cijena: 24 kuna ćevapi i lepinja, 7 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: komadi, srednje debeli, oduži, oveći, deset komada(
Ćevapi okus: krupna čeljad koja zadovoljava samo formom, ali okusa - nema
Luk količina, okus: premalo, savršeno izrezano, neslano
Lepinja: nedovoljno pečena unatoč zamolbi, premekana, iako slasna i ukusna



Uploaded with ImageShack.us

Opći dojam: Nakon neoduševljenja i nenalaska zena u Zenu, a prolazeći kroz Turopolje gladan, poslušao sam savjet dragih mi Velikogoričana o njihovoj skormnoj ćevapnoj ponudi. I kako nikako da odem iza Antunovića, na jarunski plac i ispod petlje u Pruđu (tri sljedeće nahvaljene destinacije), kušah eto i ove mladiće. Iako sam naziv ćevabdžinice Jadran nekako ne ulijeva povjerenje... Jadran pa ćevosi, ono, nejde... Tijekom kratkog čekanja pljunuh si u facu rokersku naručivši Kasačko. Rastočilo se…

Prvi vizualni dojam je sjajan jer fakat veliki ćevapi Sifredijasto iskaču iz somuna kao Domaći iz vatre. Luka fali, ali zato kajmaka ima ko juhe u kineskom restoranu. Nažalost, kajmak je neslano žućkasto vrhnje, a ćevapi – totalno bezukusni. Nedorečeni. Ovlašni. Nema ljubavi, nema finog mirisa, samo veliki obrok. Što je ipak dovoljno za izdizanje iz prosjeka, ali ni ništa više od toga…

Ocjena: 6,5

36. Jazz.Ba Chevap
Zagreb, Varšavska 8, preko puta bivšeg Aeroflota, dobro, kina Europa...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
(porcija luka na slici ne odgovara porciji u prirodi, jer sam cijelu jednu maznuo Rokatanskom i istresao sebi prije fotkanja, da sad mu kuham blitvu...)

Cijena: Ćevapi 33 kune, 8,50 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: Deset zasebnih komada, sitni, tanušni, bez neke osobnosti
Ćevapi okus: Nema ga, ni mirisa, ni okusa - samo oblik...
Luk količina, okus: Sjajan vlažan, mrvu neslan lukac, sarajevski sitno nakosan i minimalne količine
Lepinja: Mekana, sočna, vlažna, fantastične strukture, samo preblijeda, i naravno, sarajevski - neuljena. I nesarajevski - poludebela!

Opći dojam: Na prometnom mjestu u centru grada smjestila se nova ćevabdžinica, koja je, iako u podrumu - definitivno među najurednijima i najukusnije sređenima u gradu. Bakreni stolovi, vesele slike po zidovima, drveni detalji, truba (!?), uglavnom svega pomalo – podsjetilo me odmah na moje prve zagrebačke ćevape u životu, 1978. u Petrinjskoj preko puta zatvora, s ogromnom slikom Seljačke bune i nekim žutim čašama za domaći jogurt. Evo mi je suza potekla, tom okusu težim...

Konobar uljudan, klopa brzo na stolu, sve odrađeno sa smješkom, iako se trebalo čekati s plaćanjem. Coca cola 14, Tomislav 15 kuna, i onda ćevosi, klasično sarajevski, u pola lepinje, vizualno premalo (na kraju se pokazalo da nije bilo samo vizualno), kajmak normalne veličine, topiv, prelagan. Od luka se djevojčica sa žigicama ne bi najela koliko ga je malo bilo, iako nije bio loš, a refill je dvije i pol kune, ali nas je tip počastio...

E sad, kad sam sve nahvalio, dolazimo do najtežeg dijela, a to je okus ćevapa. Jer ga nema. Sočni su, vodenasti iznutra, fino zapečeni, ali nakon deset sekundi žvakanja i gutanja, ostaje samo neki kiselkasti podsjetnik na nešto što bi trebalo biti ćevap. A nije. A nisam toliko razmažen, fakat sve jedem, možda me posjet Čučkovićima u Viškovu razmazio, ali ovdje mi fali okusa.

Na žalost, unatoč svemu ostalom, visoka cijena ćevapa i kajmaka (dobro, ipak su u strogom centru i sve je stvarno čisto), ne daju mi da dam veću ocjenu. A i nisam se najeo. Devetka za ugođaj, desetka za divne seksi tanjure, puno manje za same ćevape – možda da probate pljeskavicu, ili da Žar uposli ovog konobara...

Ocjena: 6,5

P.S. Sport u Utrinama je u međuvremenu pao za punu ocjenu, a kod Koste sam oba puta završio na vozu, pa se bute strpili...

37. Urban Grill Sarajevo
Zagreb, Zagrebačka Avenija 104, na platou kod naselja Antunović (benzinska, hotel, kazino) na zapadnom ulazu u grad

Uploaded with ImageShack.us

Cijena: Ćevapi 22 kune, 6 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: Deset sićanih, malo sasušenih, oker smeđih
Ćevapi okus: Zgodni, ukusni, ali ne pretjerano impozantni
Luk količina, okus: Mižerija od količine, fin vlažan, kosan, i bez miligrama ljutine
Lepinja: Apsolutno fantastična, broj jedan među sarajevskim franšizama

Opći dojam: Jako puno ljudi me uputilo u Urban Grill, ali kad sam konačno krenuo na rub grada, lokal je bio zatvoren jer se navodno od masti zaštopao dimnjak pa je sve izgorilo. Nikad nisam provjerio tračeve, ali nisam ni dugo vremena navratio. Sve do jučer, kad mi se guza udobno naslonila na prozračnu, iako klaustrofobnu terasu među par zgrada.

Pristojan, ali neću-ti-ništa-reći-ako-me striktno-ne-pitaš konobar, jedan od četvorice koji ordiniraju, brzo i kulturno donosi sve naručeno, i krećem s klopanjem uz nalukavanje zgodnih teta iz fitness salona preko puta ćevabdžinice – mora da im je teško hopsat uz ove mirise. Jer mirisa, za razliku od Jazz Ba Grilla – ovdje ima! Escajg i atmosfera nisu na nivou iz Varšavske ulice, ali ih ćevapi okusom tuku za punu ocjenu.

I dalje to nije ništa epohalno, ali ima neki smisao. Kao da završite sa sestrama Williams sami u sobi nakon tuluma, ali se probudite kraj Venus. Mala količina, vrlo malo začina, nedostatak završnog podriga, ali i daleko najbolje tretirana i ispečena sarajevska lepinja ever, vani hrskavo tvrda, iznutra meka i puna kao duša.

Svjedočim izderavanju jednog konobara na drugog jer je "iznio njegovu narudžbu bez pitanja" (!?), i nastavljam s mljackanjem. Kajmak fin, luka premalo, a najveća greška za koju sam si sam kriv, je narudžba Sarajevske premium pivice za 25 kuna, jer se nikada neću složiti s njenim ukusom, zelenkastom bojom i nepčanim ubojitim udarom gorčine koji ne završava nikakvom aromom. Al je boca seksi. A mogao sam Osječko crno naručit, kreten, no, što je tu je, ćevapi su i zbog okusa i zbog cijene puno prihvatljiviji od JazzBaa, a sad moram ponovo naletit do Ferhatovića, jer me rajca da ih nisam pretjerano iskritizirao, a ni Sofra nije away from me... Jel još postoje oni novopazarski na Jarunu?

Ocjena: 7,5

38: Slajo (Oktogon, Dugave)
Zagreb, u strogom centru Dugava, između Marchea i Blue Marineta

Uploaded with ImageShack.us
Cijena: Ćevapi 25 kuna, kajmaka i priloga nema
Ćevapi oblik: Deset poštenih mladića
Ćevapi okus: Prolazno prozirni, škriputavi, nedorečeni
Luk količina, okus: Vrhunski obilato i ljuto
Lepinja: Malo gumenasta, ali friška i fina, nažalost - bez safta

Opći dojam: Opći je dojam bio da smo bili užasno gladni, kako fizički, tako i psihički, jer nas je Litva netom oprala u košarci. A kako se malkice zagemištalo, i zamirisao nam roštilj, tako smo navrnuli i u "Slaju", koji se možda i ne zove tako, ali nam je Micika tako rekao, pa smo poslušali. Kroz prozorčić se vidi majstor ćevapar što sliči na Seju Saxona, i prilično nezainteresirano okreće meso, a neugodno je iznenađenje bilo što nema alkohola, ali ni nikakvih priloga osim luka. Jako pristojna teta nam kaže da sjednemo u birtiju do, gdje ima gemišta, i da će nam ona donijeti klopu za stol.

Ubrzo su fakat pred nama, a vizualno su stvarno sjajni, vire onako fini veliki iz lepinje ko Domaći iz vatre, slina teče kao Niagara, bacamo se sa svih deset prstića, i čekamo da se slegne prvi zalogaj kako bismo došli do zaključaka. Stvar se ponovila dvadesetak puta, ali očekivana sreća nije došla. Dakle, ćevapi su bliže hrenovkama nego ćevapima, prskavi, škriputavi, nekako lažni. Nema rastresitosti, mirisa ni okusa mesa, kao da jedemo mljeveni kebab. Svaka čast na količini i veličini, pa i zasitnosti, ali najviše ostaje dojam nedorečenosti.

Da smo bar ušli u finale, i oni bi nam bolje legli, ali ovako nisu ispali neka sreća, iako je divna ta dugavljanska domaća atmosfera gdje se stvarno osjećaš kao da si doma. Ima još koja u kvartu? Enivej, ajmo sutra dobit tu broncu, piviliii!
Ocjena: 6

16: Ćevabdžinica: Mrvica, tržnica Branimirac
Bonus apdejt 25.09.2013.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cijena se u par godina popela na 26 kuna, kajmak je nevjerojatnih pet, a postoji i opcija „King“ koja sadrži pet pločica po četiri metka, pardon – ćevapa i to za 31,5 kunu.
Ovo pišem kako bih ipak dignuo ocjenu Mrvici na punih 7, jer me već godinama hrane kad mi se stvarno ne da nikam vani.
Ništa epohalno, ništa zbog čega bih nekoga vodio tamo, ali taj neki kontinuitet, normalan, ne preslan okus, dosta luka i šmek po mesu a ne soji ni loju, čisto nek se zna.
Kockice dosadnjikave, nikad ne znam jel treba jest okomito ili vodoravno, ovaj put im je i malo pobeglo, vidi se na fotki…
Još da jeftini kajmak nema toliko skorenog vrhnja, ali ajde de, za dostavu po kijametu – taman!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


39. Ćevabdžinica: The red apple pub, Krste Odaka 10, Prečko
Cijena: 39 golemih kuna
Ćevapi oblik: Deset debelih prstića
Ćevapi okus: Fini, masni, konkretni
Luk količina, okus: Nedovoljno, fensi, kitnjasto
Lepinja: Svilenkasta, začuđujuća, plastificirana

Opći dojam: Prečko je zagrebačka ćevapska Meka i Medina. Marinero navodno slabi, Grada i Deda definitivno više nisu kao nekada, Stari kotač nikad nije ušao u istraživanje jer nema somun nego samo kruh na šnite… I onda sjedneš u prekrasan pub s ograničenim, ali ipak solidnim izborom piva (Grička vještica 20 kn), i ne vjeruješ da si usred ničega. Dakle, fina atmosfera, jedan konobar preuljudan i sjajan, drugi totalno neartikuliran, na granici odustajanja, a ćevapi… Dakle, 40 kuna se ne daje za ćevape osim ako stvarno nisi gladan, ili ih testiraš, pa sam dobio list salate, ajvar, mizeriju luka i sasvim solidnu porciju. Lepinja kao da je izašla iz kineskog cirkusa, plastična, sjajeća, ali ukusna, meso sasvim solidno bez većih zamjerki ali i ljubavi, čista sedmica da ih platiš 25 kuna. Ali eto, ipak je to pub s višim cijenama pića i klope, plaćaš uređenost i atmosferu. Šteta što nema muzike, i što me je konobar, kad sam ga prijateljski upozorio na fetusoidno smeće u octenjači skoro iščupao grkljan. Kakav tip, bože… Dakle, ako ste dubljeg džepa i volite zaliti sasvim solidne ćevape s Gričkom – pravac Crvena jabuka.
Ocjena: 7


Uploaded with ImageShack.us

40: Restaurant & Night Bar Urnebes, Trnjanska cesta 117

Cijena: 39 kunolomaca
Ćevapi oblik: Deset poštenih, krupnih mladića
Ćevapi okus: Fini, masni, konkretni, mesni
Luk količina, okus: Premalo, ufino
Lepinja: Sa strane, paperjasta, topla, fantastična – ali nemasna

Opći dojam: Na mjestu gdje je nekoć bio vatrogasni dom, ili neka slična simpatična tulumara, danas je vrhunski uređen prostor koji me totalno ugodno iznenadio. Čista fensijana, uz savski nasip, malo mi je čak i neugodno bilo kad sam vidio koliko ljudi u odijelima i teta u štiklama dolazi tako sređeno, a mene taman Rokatanski to jutro malo zalio mlijekom po majici… Enivej, kapa dolje za uređenje, kulturu konobara, uslugu i praktički sve. Ćevapi su stigli za desetak minuta, usamljeni na tanjuru, dok je lepinja totalno čudnog oblika došla zasebno – u košarici. Da, obožavam kad lepinja upije malo toća, ne masti nego mesnog krvavoslanog đusa, ali eto, nisam bio te sreće u Urnebesu. Problem je u tome da je i takva, suha lepinja apsolutno fantastična – uz bok onoj u Batku. Na visini je i količina kajmaka, dvije masne debele kuglice, doduše po 12 kuna, ali i sami ćevapi su velikih 39 (Karlovačko veliko 17 kn). Tako sam još jedanput naletio na skupe ćevape (posipane peršinom – pretjerivanje), iako su oba puta, i u Red Apple Pubu i Urnebesu bili slasni. A ovdje konačno nisu škripali (odvratni trend), nego se osjetilo pravo meso, s jedinom zamjerkom – nije bilo mirisa. Što je i dalje puno bolje nego obratno! Dakle, vrhunski velika porcija, ukusni ćevapi, a kako cijena od 39 kuna savršeno odgovara kvaliteti interijera, ako ste pri lovi – a vi samo navalite.


Ocjena: 7,5


41: Tri Fenjera, Vinodolska 2b, Dubrava

Cijena: 17 krznaša
Ćevapi oblik: osam malih crnčića
Ćevapi okus: Prhko, tvrdo, ne baš...
Luk količina, okus: Simpatična gomilica
Lepinja: Omalena, nedorečena



Kad sam već poslušao sve savjete za navodno najbolje destinacije, rekoh, idem vidjet gdje me to Prša šalje na najjeftinije, ali izvrsne ćevose, negdje u sredini Dubrave. Pristojno zdanje, malo tiho i prepločasto dočekalo nas je finim mirisom (kasnije se ispostavilo – šiš-ćevapa), kao i nevjerojatno niskim cijenama ćevapa i kebaba. Naručismo oboje, kebab po 20, ćevape za 17, i doživjesmo totalni fijasko. Kebab je bio prekrasno uređen i aranžiran, ali kao da su ga slagale vjeverice – nit soli, nit papra, tek malo blijedog safta bez ikakve dorečenosti. Meso je ono najgore moguće, bezmesna gigantska megahrenovka, masna i lišena ikakve ljubavi. Nepojedeno. Spas smo tražili u malim pregorenim tartufastim oblicima koje bi samo topla majka nazvala ćevapima. Izvana tvrdo, iznutra sivo, okus još i nekakav, ali izgled... Luk i lepinja samo solidni, opći dojam daleko od prolaznog. Ugodna atmosfera, pristojno osoblje, ali meni na razini Majburgera iz 1979. Što je najgore, kad smo odlazili – opet su zamirisali šiš-ćevapi, i to opako... A ništa, više sreće drugi put...

Ocjena: 2/3

42: King Kebab, Zvonimirova 59

Cijena: 22 kukija
Ćevapi oblik: deset sirotana, poput pregorenih Krokija
Ćevapi okus: Sočno, zanimljivo, nekako strano
Luk količina, okus: Taman
Lepinja: Tanka, masna

Zvao me čovjek s fejsa da je ovo njemu najbolji omjer cijene i količine, ravnomjerno udaljen od gužve i vreve placa, a da opet nije iritantna fensijana u kojoj plaćaš deset kuna za konobarovu kravatu i prhki peršin u prevelikom tanjuru. Pa sam pristao, i nisam se pokajao. Odmah s vrata se vidi da je gazda Albanac, i da se nećemo svinjetine najesti, što uopće ne mora biti loše, dapače. Taman sam taj vikend satro nogu nekom od sise tek odbijenom odojčetu, pa su mi ovakvi ćevapi light sasvim fino legli. Lepinja ispod prosjeka, luk na razini, brzina sjajna jer je roštilj iza pulta s kremšnitama i limunadama. Nevjerojatan podsjetnik na JNA 1989. i Pleskavice kod Pere. S tim da su Peru uhapsili jer je stavljao mačke u pljeskavice, a okus ovih u King Kebabu je bio totalno primamljiv. Mršavi, tanki, siroti ćevosi, kao namočeni i pregoreni flipsovi, ipak su ostavljali skroz solidan okus. "Gazda, nešto su tanki ovi mladići! "Ali su zato dugački!", reče gazda i naplati stvarno dobru cijenu. Za silu, bolje od dizajnerskih sendviča iz onih modernih pekara s milijardu ogledala viška, a i šiš im nije za odbacit!

Ocjena: 6,5

43: Budweiser, Heinzelova 17

Cijena: 35 velikih
Ćevapi oblik: Deset lijepih komada
Ćevapi okus: Poput Dinamovog proljeća u Europi
Luk količina, okus: Dovoljno, zadovoljavajuće
Lepinja: Čisti prosjek

Kad naručujem ćevape dostavom, ili je potop, ili sam u gipsu, ili više fakat ne znam što bih skuhao Junioru. Pa sam tako nasjeo nekom čiki na fejsu i pozvao porciju normalnih i gurmanskih. Sat i pol kasnije, dolazi mlaka gomilica dinstanih ćevapa, više hladna nego topla, i bez veće razlike između gurmanskih i običnih. Dapače, kako nije pisalo koji su koji, mislim da su me prešli, iako račun pokazuje suprotno. Od Budweiserovih se ćevapa možete najesti, kasnije ćete biti žedni, od utisaka će vam ostati uglavnom kiselina i slanoća, i općenito - postići ćete svrhu. U općoem padu kvalitete ćevosa, daleko su iznad prosjeka, ali ipak bez neke ljubavi i sreće. I kajmak ne vrijedi deset kuna, pogotovo ako ga razrjeđujete vrhnjem za kuhanje. Ali barem smo bili siti za 85 kuna, a sutra je juha sjela ko melem!

Ocjena: 6,5

Oznake: ćevap, somun, Ribafish

28.05.2014. u 12:35 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.05.2014.

Kako sam se i peti puta zaljubio u London

Kako sam se i peti puta zaljubio u London
„Ima nešto nadrealno u toj ljubavi između skromnog pivopije, zaljubljenika u putovanja, i ove svjetske metropole, melting pota svih rasa i fela. Nema šanse da se ikada tu preselim, ali sam toliko oduševljen svaki put kad naletim da mi se baterije ne prazne jako, jako dugo vremena. Uglavnom, peti puta je bilo i najduže, a misija je bila - položiti tečaj na Britanskoj pivskoj akademiji...


Spadam u kategoriju putnika koji destinaciju posjećuju na kratko vrijeme, ne kao Shale na mjesec dana, Veliki Gogo na dva, ili Veličan na dok ga ne steraju, ali pokušavam taj koncentrat od tri-četiri dana iskoristiti najbolje što mogu, pa sam na povratku uglavnom iscijeđen kao krpa. Ovoga sam puta imao plemenitu misiju - postati pivski sommelier. Kako od srednjih nogu spajam neugodno s beskorisnim, odnosno pivuckam po svim zakučcima Planeta, tako je došlo vrijeme da se i moja potraga za svetim pivom konačno i titulizira, a kako ljudi iz Zagrebačke pivovare savršeno dobro znaju koliko volim pivicu, tako su mi i javili za ovaj tečaj u - Londonu. O samom tečaju možete pročitati na portalu za hedoniste punkufer.hr, ali danas pišem o onome što sam doživljavao prije i nakon desetosatnih predavanja. S degustacijama, of course!

Aerodrom Heathrow je besprijekoran, a ljubazni Bjelorus će vas na informacijama uputiti da kupite Oyster karticu, koja je u biti pokaz za Metro i buseve. idealna stvar za svakog putnika s crvićem u guzi koji gradovima vrluda satima, i nema love za skupe taksije. Cijena 5.60 funti do centra, bus 1.40 funti. Izlazak na cestu i isprika vozaču koji me skoro pokupio jer čitam na podu da gledam desno i pogledam lijevo. Klasik, nakon tri dana se priviknete. Vozni park je obijesan, crnci voze BMW-ove, Indijci Audije, rijetki Britanci Mečke i Lexuse. Da dođem ovdje s Cliom, ne bi me pustili ni da budem crnac. I mrzim onaj njihov sklop pipa nad kadom, nikad pogodit mlaku...

Iza svakog ugla čuju se ruski i poljski, Slavenizacija je ogromna jer svi dolaze u potragu za poslom kojeg u Londonu uvijek ima, tako da su Poljaci vodoinstalateri, Crnogorci izbacivači, Rusi mafija, a Hrvati igraju nogomet. Letio sam u avionu s oba Kranjčara i morao im reć za onu frljoku, kad je Niko neki dan fintom srušio braniča na pod - da me vratio u mladost i najbolje dane Prosinečkog. Htio sam mu reć da sam ja već star čovjek, ali da je trebao Japanu pucat penal jako po sredini, ali trebali smo sletit, sreća njegova, uvijek se raspekmezim kad pričam o tekmama. A kad smo kod nogometa, odsjeo sam u blizini Chelseajevog stadiona, doduše, London ima toliko stadiona da si uvijek blizu nekog, ali sam prvi puta posjetio Battersea, kvart uz Temzu, nov, moderan, uredan i predivan. Prvi red uz rijeku su staklene vile, hoteli i poslovne zgrade, korak iza ono najljepše britansko - ciglene kućice s dvorištem, u kojima vidiš tipa koji čita novine loveći zadnje zrake sunca.

Dan traje od 4.30 do 21.30, ali nije dovoljan za vidjeti sve što vas zanima. Prvi dan hodam sat vremena od hotela do predavanja i divim se trkačima, joggerima, biciklistima... Nema te zelene površine, šetališta, ma ni ravnog asfalta da svakih dvadeset sekundi ne protrči netko u specijalnoj uskoj majičici, slušalicama i obaveznim ruksakom. Ovi naši sektaši, Brooks, Nike, Adidas, lipov su čaj prema Londončanima, koji s grčem na licu i nervoznim pogledam gutaju milje i vonjuckaju na poslu? U biti sam zavidan jer sam strgan od hodanja i gledanja, pa liježem u prvi park na debeli sloj engleske trave. Otvaram pivicu (dvije funte) i za tri minute pričam s nekim netom prisjelim studenticama s Jamajke, napaljenim malezijskim aviomehaničarem i plesačem iz Kragujevca homoseksualne orijentacije. Zato jer brije ruke. Valjda. Ali uz pivo paše svaka spika, a pogotovo ova internacionalna, na travi, u parku, u Londonu, na pet minuta od Piccadillyja. Gledam cijene hrane, hamburgeri, kebabi, fish&chips, sve od 5 funti naviše od strašnih ćumeza do elitnih pubova, gdje je steak otprilike 12-14 funti. Točeno pivo, pinta, dakle malo više od pola litre - od 3,5 do 5 funti. Uvijek postoji opcija trgovine i sendviča na klupi, ali ni tu se ne možete izvući ispod 50 kuna. Prvi dan jedem fish&chips i lupam se u glavu jer mi je mama s Korčule, i ovo je penis, a ne riba, drugi dan kraljevski hamburger od kralja koji je davno abdicirao, a treći lamb curry koji mi je štrcnuo u oko dok sam cuclao nudlu. Danas već vidim većinu boja spektra, hvala, uglavnom, ne vjeruj Pakiju kad ti kaže da curry nije jako ljut. A dobaaar...

Najveću sm muku mučio s WiFijem. Ni za lijek. Tu i tamo neka skupa birtija, a i tamo se trebaš registrirati, ispuniti upitnik, lakše je na burzi doći na red. Što me jako ljutilo, jer sam se navukao na Geocaching, pa sam jednva dva komada našao na pipanje...

Osjetio sam se sigurno, nisam bio u sumnjivim kvartovima, pa je bilo i začuđujuće uredno. Ah, da, bio sam od nedjelje do srijede, pardon. Britanski aleovi su čuđenje u svijetu pivopija, mlaki, mutni, aromatični, nepodrigljivi. Dakle, fantastični. Noćni život sjajan, sve puno, sve divlje, od Rihanne do Iron Maidena, po željama. Turske kave ni za lijek, magnetići 4 komada za 5 funti, slikanje pored London eyea dok student glazbene akademije piči gajde – neprocjenjivo.

London je divan jer si istog trena kad stupiš na njegovo tlo – Londončanim, dio gomile, svijet. Njegove su djevojke lišene kompleksa, hodaju polugole, sa svim manama i vrlinama na ti, sretne i nasmiješene, slobodne i lude. Tipovi su još slobodniji, u japankama i kratkim hlačama, nabildani i samodopadni, glasni i totalno puni samopouzdanja. Jedni i drugi u bojama svim, toliko normalni i neopterećeni da sam nakon tih par dana jednostavno sretnije biće. Pa ću uskoro opet u Londru, makar napuniti baterije. Ali sad je red na Barcelonu i Prag da se vrate na tron... Uskoro... ASDA, adiiiijo...

Oznake: london, UK, Ribafish, pivo

26.05.2014. u 14:53 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.02.2014.

(Be)smislene konverzacije oca i sina

Tata je došo s mora, gdje živi već devet godina - na operaciju mrene. Kako je ova država uništila sve, tako muči muku s doktorima, jer ne želi ići preko veze - "Plaćam zdravstveno 50 godina, ima da me srede!". Tako da se patimo. Ima 69, ja imam 43, Rok 8. Nije da se shvaćamo, ali bar nam je zabavno! Tu su neka naša prepucavanja, pa ako ne pratite fejs...



"Tata, hoćeš graha?"
"Mmmm, ne baš..."
"Brokule?"
"Ne jedem zeleno, ne probavljam ta sranja..."
"Kiseli kupus?"
"Pih, ne volim kiselo, i nije dobro za prostatu"
"Krvavice s kruhom?"
"Hm, samo ako nisu premasne i preljute, znaš, kad sam ja bio mla... Opa, fino..."

I mir je zavladao prerijom, Otočanka Samobor, kumim vas svevišnjim na krvavicama, ako ih Zvončica jede, onda su stvarno de luxe!

------------------------

Stavljam sol u grah, a tata, koji je netom operirao mrenu, i kao ne vidi ništa, s pet metara kaže onako dušanovićevski uffff, ko da je ivanišević fulo za metar...
"Ne, ne, samo ti kuhaj, ne bum ti se ja mešal..."

----------------------

"Sine, skuho sam poriluk."
"Ne jedem ga od 1976."
"Znam, ali to je zdravo, imaš ga na špaheru."
"Je li topao?"
"Je, skuhao sam ga u 2."
"Tata, sad je 6."
"Da, ali još uvijek je topao, krumpir se ne grije."
"Zvonimire, ovo je blago ledeno, i sige su toplije, ja ću to zgrijat."
"KRUMPIR SE NE PODGRIJAVA!"

Mislim da se ovako osjećo onaj čiko ispred trideset pehara i samo jednog svetog grala...

-------------------------

"Sine, od čega radiš smjesu za palačinke?"
"Pola mlijeko, pola mineralna..."
"Hm, da, suhe su, nisu glatke kao mamine, ni jednostavne, one onako samo gutneš pa kliznu... Ali ih mogu manje pojest, to je pozitivno..."

Pojeo je četiri, Rok tri, shvatio sam to kao kompliment mjeseca, hell yeah!

-----------------------

"I, stari, kakva ti je sarma?" (Upravo načinje drugu...)
"Sine, kupus se pere, ovo je kiselo."
"Pa da neću kiselo, stavio bi repu..."
"Mda, ali fila je solidna. Jel dinstaš luk prije punjenja?!"
"Dinstam."
"Da, kad vi ništa (naglašeno NIŠTA) ne čitate, luk se ne dinsta za sarmu. Iako ga ja volim prodinstat..."

Večeras epizoda purica. Već vidim da ću dobit pljusku jer sam je peko vertikalno... Kako ja njega obožavammm!

---------------------

Naručilo ga za operaciju za godinu i pol dana
Došao je s Korčule s plus 12 na -5
Prehladio je mjehur
Doktor mu je preporučio antibiotik
Dao mu je krivi antibiotik koji mu je sjebo bubrege
Reko mu je da prestane pit antibiotik i ode na gastroskopiju, al da se to dugo čeka
I onda mi kaže za moju esencijalnu juhu od elite domaćeg pilićarstva i dva ekstravagantna grincajga - da mu je "Jestiva"...

Izdrži stari, još malo pa će ljeto i ribičija...

----------

tata: Sine, trne mi noga.
ja: Ma nije to ništa, ajmo do placa da se protegneš.
tata: Ne, nije dobro, zovi hitnu.
ja: Dobar dan hitna, evo, tati mi je utrnula noga
hitna. Ma nije mu ništa, neka malo prošeće...
tata, glasno: Utrnula mi je noga, vodite me na operaciju

Odveli ga na operaciju, izvadili mu ugrušak u dva ujutro, spasili mu nogu i štošta...
Na meniju banane, više ne spominjem tatu u statusima, odoh u bolnicu, over and out.

--------------------------

"Tata, hoćeš malo bistre juhe, sad sam skuho..."
"To nije bistro, dobro, daj..."
"Kaj si loše volje?"
"Izgleda da su mi, dok su mi vadili ugrušak prerezali limfni čvor, pa sutra idem nazad u bolnicu."
"Fakat nije bistra... Oš pasta šute, ima samo mic pancete za aromu?"
"Nije mi do jela..."

Nije ni meni... Dobro, dokle!?

--------------------------

"Tata, donio sam ti tri bombonjere za sestre."
"Ja ti to ne jedem, dat ću ih sestrama."
"Kako kamenac?"
"Jedan urolog kaže da bi mi vadio prostatu, drugi da bi samo pročistio kanal, ali gastroenterolog misli da je to cista."
"Gastro...!?!?!"
"Da, on mi je našao kamenac, jesam ti pričao kako su mi razbijali kamenac?"
"Jesi, dvaput..."
"Dakle, imaš jednu kamericu na vrhu tih kliješta koju ti zabiju u... (jako puno kasnije) Nego, jel znaš kako ćeš se najbrže vratiti doma?"
"Tata, vozim od Univerzijade, još je Tuki za Partizan navijo..."
"Pa znam, ali sad se tu popneš na Jordanovac, pa..."

Bolje mu je, puno mu je bolje...

-------------------------

Donesem tati jafa cakes
On kaže da ih ne voli i da će dat sestrama
Ja jedem jafa cakes
Tata priča kako su mu razbijali kamenac kliještima kroz kateter
"Kaj je sine, ni ti ne voliš jafa cakes?"

Od sad seks ima sasvim drugu dimenziju... Ali se čovjek oporavljaaaa, jeeee!

-----------------------

"Jel ti odgovara fi, boja, položaj naljepnice na banani? Ekvadorska je, sjeveroistok regije, rani holocen, osojna strana..."
"Ne pizdi..."




Oznake: tata, sin, obitelj, Ribafish

23.02.2014. u 13:24 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 28.01.2014.

Atak na Batak – tri vrste ćevapa od junetine, piletine i janjetine!

Atak na Batak – tri vrste ćevapa od junetine, piletine i janjetine!

U sklopu akcije „Tražimo najbolje ćevape u somunu grada Zagreba“, putujući svežder Ribafish naletio je na restoran na početku Rudeša, ponukan da isproba ono na što su ga uputili dragi ljudi s Facebooka - Batak Grill i njegove tri vrste ćevapa. Društvo mu je radio nepotkupljivi član žirija, osmogodišnji sin Rok.

Rokatanski Fish Junior i prije se pokazao kao sjajan tester nezdrave hrane, pa je uživao i u čipsu, štapićima, sladoledu, čokoladama, dok je nebesa dotaknuo prilikom kušanja 24 vrste gumenih bombona. Iako mi nikad nije oprostio što ga nisam vodio na testiranje hrenovaka, kao ni što ne idemo u McDonalds, na poziv za ćevaparenje odmah se ozario. Bila je nedjelja, oko 14.00, mjesta u Batak Grillu, na Rudeškoj cesti je bilo malo, baš kao i konobara, pa smo čekali dobrih 15 minuta na uslugu. Jako uredno i pristojno, iako bez neke glave i repa, glazba neodređena u daljini, zvučnici nikakvi kao s dedinog Stojadina, gosti uglavnom dobrostojeće obitelji velikih automobila i barem dvoje djece te isto toliko tableta.


Atak na Batak! (Foto: batak grill facebook.com)

Konačnog konobara Rok napada riječima „Ćevapiiiii!“ i nešto manje nervozno „Ledeni čaj“, dok ja mudro tražim koktel od pet janjećih i pet pilećih te Cocktu, piće naše mladosti kad nam još nisu dali piti pivo, koje sad ne pijem jer vozim... Ćevosi vulgaris su 33 kune, lepinja 5, kajmak 7, što na kraju ispada jako skupo, sokovi su po 13, a janjeći ćevapi kao extra klasa – 40. Uz zbrajanje da ćemo za večeru ubiti jaja na špeku i čašu mlijeka jer smo se razbahatili lovom za ručak, iznenađuje me konobar koji ćevape donosi već za deset minuta, vrhunski servirane, na preglomaznom tanjuru, i - daleko od lepinje. Htjedoh nešto reći protiv lepinje, ali grizem najbolji komad peciva u Hrvatskoj, evo, tu me režite. Suha, odvojena od ćevapa, ali zapečena u obliku djeteline, meka, topla, puna ukusa... Mrak!

Atak na Batak! (Foto: Ribafish)


Krećem od slabijih prema jačima, i dijelim pileće prstiće po pola s Juniorom. Gledam ga, puše, gricka, zatvara oči. „Ajme, super su!“ Dobro, nije jeo ništa osim mandarine cijelo jutro, nije objektivan, pa se i ja dajem u razmišljanje. Ajme! Sočno, slasno, veliko i mrvicu preslano, ali seksi rebrasti ostaci rešetke na bijelome mesu, kojeg i ima najviše u ćevapu. Kajmak jako fin, solidna porcija, dovoljno mastan i slan, ali luk je potpuna katastrofa – pola glavice, neslane i netom očišćene, narezane divljački na 5 dijelova!? Ko lubenica! Kad se već žalim, čaše su bile vrele iz perilice, a u čašama nije bilo leda, tako da se pilo mlako – minus inače sasvim pristojnom i uljudnom osoblju.

Dijete oduševljeno žvače svoje juneće ćevape, ja mu kradem pokoji i potpuno sam zadovoljan, od strukture koja nije preusitnjena, do vlažnosti i veličine – iznad prosjeka. Dajem Rokabiliju da proba janjetinu, a on odmahuje rukom – smrdi. Srce mi stane, suza krene na oko, pomirišem i ja, kad ono stvarno – gospođa ovca, i to ona pred penziju, sve u kompletiću i s trajnom. Slasni, flafi, ali brutalno teški i stvarno malo daju na vremešnost. Šteta.

Atak na Batak! (Foto: batak grill facebook.com)


Uglavnom, Mališa oduševljen pilećim i junećim, ja lepinjom i sočnošću, razočaran nekim detaljima i općenito ovim fensi pokretom ćevabdžinica po Zagrebu – sve je teže pronaći poštenu prčvarnicu ili aluminijski kiosk. Iako, da se ima love, češće bi me Batak vidio (porcija ćevapa 45 kuna), ono što se nosilo po platama – djelovalo je više nego fino! Testiranje se nastavlja, javite gdje ste jeli nešto fantastično, i eto nas praznih želudaca!

Ocjena: 8

Oznake: Ribafish, ćevap, somun

28.01.2014. u 14:22 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.01.2014.

Krašograd i Trašograd

Ostavio sam Juniora u školi poslije zimskih praznika. Nema više Opstanaka, Malih programa, Poletaraca, Pera Detlića, Lala Gatora ni onog super filma u kojem brko nikako da ubije Yula Brinera. Dani u praznom Zagrebu, metiljanje dok su starci na poslu, telka, nogač, švrljanje po kvartu, grudanje, i pokoja prva ljubav. I skupljanje sličica Životinjskog carstva...

Ostalo mi po džepovima čokolada od vikenda, pa žderuckam dok vozim, da se ne baci. I pod zub mi dođe taj tvrdi tanki oštri dio Carstva, vazda prepoznatljiv i nenadomjestiv. I odlutam u dane djetinjstva kad se skupljalo, kokalo, mijenjalo, pa čak i kralo, samo da se skupi album i dobije ogromna kutijetina s bar deset kila Kraševih proizvoda.

Ali, nisam ga skupio u djetinjstvu, ni u tinejdžerstvu, samo sam tu i tamo vidio neko sretno dijete kako otvara deset kila čokolada, govana i keksa, s osmijehom koji liječi sve rane. Skupio sam ga na faksu, kad sam se đorao s Klempom i Marijom, došao do dućana, teta beskrupulozno i bolno kemijskom prekrižila sve sličice, i dala mi kutijicu, ma fasciklu od niti kile. Sa smežuranim nakaznim tvrdim Bimbo žvakama iz prošlog stoljeća.

Danas je dan za trash, u Cliu mi urla 365 od Satiketa, još malo pa ću i Emiliju i Ninu stavit, eventualno Papagena... I kako me Trashograd vezao uz Krašograd, a radim u Remetincu, nekako sam ljut na onog nakaznog lopova koji mi je sad u susjedstvu, a koji je uz medvjede i umjetnine ukrao i devet kila mojih čokolada. Triput nadan u pak dobio dabogda, idem šljakat. Ajd pivili...

365

Oznake: Ribafish, kra, carstvo

13.01.2014. u 08:49 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.01.2014.

Poznati novi prvaci u brzinskom ispijanju piva!

Kako se danas u većini naslova krije neka „caka“, tako je to slučaj i s ovim. Doduše, punkufer.hr je doista bio na licu mjesta, prisustvovao natjecanju 16 najboljih trojki države, lokanju litara piva i fantastičnoj atmosferi i bodrenju. Jedino što to nije bilo u Hrvatskoj, nego u Bosni i Hercegovini...

U sklopu turneje susjednom nam državom, skromno nazvane „Ćevapima BIH“, vaš je lutajući hedonist porciju iz legendarnog banjalučkog Muje odlučio pošteno zaliti lokalnim pivom u navodno najpopularnijoj gradskoj pivnici Mac Tire Pub.



Osim što mi ćevapi nisu nešto sjeli, naime, Nektar je ove godine tako-tako, utjehu sam pronašao u crnom Nikšićkom, a pažnju mi je zaokupila gužva i galama, te nekih desetak ljudi na povišenom prostoru namijenjenom za bendove. U tijeku je te subote, naime, bilo finale prvenstva Republike Srpske u brzinskom ispijanju piva za trojke. Malo stisnut i nervoznjikav, ipak sam u Banja Luci, iz koje su mi vrlo nedavno granatirali rodni grad, upitah prvog lika do sebe o čemu se radi, a on mi kaže „Čekaj malo, majstore, nastupam!“ Ode čovo na stejdž, ja se nalaktio i počeo upijati pravila. Tri na tri, svatko po malo pivo na stolu, zbrajaju se sva tri rezultata i bonus sekunde za ono što je ostalo u bocama. Prosječan rezultat oko 6 sekundi po lubanji, Nikšićko sve bolje, ovaj moj prošao u polufinale, tapšanje, veselje, klopa. Pub fantastično uređen, masa vesela. Nekako bi htio u Zagrebu provoditi vrijeme u pubu s dvadesetak vrsta točenih piva različitih pivovara, no to je očigledno viša sila.

Ekipa iz Doboja pobjeđuje i u polufinalu, što još poboljšava atmosferu od barem 200 ljudi, ali na kaju ipak gube za dlaku od „Pub Dublina“ iz Modriče, koja je koju minutu nakon toga i okrunjena titulom „ Nektar šampiona“ 2013. godine za najbrže pivopije u Republici Srpskoj, uz fantastičan rezultat od 18,257 sekundi te tako zasluženo osvojila nagradu u iznosu od 4000 KM.



Titulu „Nektar vicešampiona“ i 2000 KM osvojila je ekipa „Sinema“ iz Doboja, dok je tim iz Gradiške, „Od sutra ne pijem“ osvojio treće mjesto i 1000 KM.



Tako je završila prva sezona ispijačkog natjecanja „Nektar šampion“ u disciplini brzog ispijanja „Nektara“ od 0,33l. U 90 evenata natjecalo se oko 600 ekipa sa sjevera BIH. Banjalučka pivovara je tako proslavila 140 godina postojanja, a ja sam blago pripit zamislio sebe kao Olivera Mlakara Žuja Šampiona, Karlovačko Mastera ili Pan Kinga, jedne totalno zabavne, vesele i reklamiranju sklone manifestacije koja bi definitivno napunila domaće lokale, kakvi god oni bili.

A ekipe za ukrstiti svijetlo oružje ima u izobilju, dakle, velike pivovare, gdje ste? Uostalom, 18 sekundi za tri mala pivkana – pih...

(objavljeno na portalu www.punkufer.hr)

Oznake: Ribafish, pivo, finale

09.01.2014. u 16:01 • 0 KomentaraPrint#

petak, 20.12.2013.

Svi ćevapi do sad + Tri Fenjera, najjeftiniji ćevosi u Metropoli!

Ovo traje godinama, od 2005., ne garantiram za cijenu, ni štošta još. I morate skrolat do dna za najnovije, ajd pivili!

Bolje ćevap u ruci nego poso u struci,
Bolje ćevap u ruci nego janje na grani



Dat ću dolar, marku, kunu,
Za ćevape u somunu.
Zubi moji jutrom trunu,
Zbog ćevapa u somunu.
Za mlohavu ja ne brinem ćunu,
Mene tješi ćevap u somunu.
Kad ih ljubim, one mene kunu,
Više volim ćevap u somunu.
Teče i teče, teče jedan slap,
džebo slapa, dajte mi ćevap!
Zato, mala, dođi i ti čiči,
Papat će se vrući čevapčići!


1.
Ćevabdžinica: Rubelj – trešnjevački plac i svugdje
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Kocka
Ćevapi okus: Gnjecavi ali fini. Tanušna i bijedna pločica umanjuje dojam. I smrde na sodu. Poslije njih se kraljevski podriguje i prdi
Luk količina: Premalo
Luk okus: Nedovoljno brige, presvjež i neslan
Lepinja kvaliteta: Osrednja. Fali duše
Lepinja okus: Fina. Klasično.
Opći dojam: U biti je Rubelj za ćevape kao i Žuja za pivu. Može i gore ali i puno bolje. Bar rade stalno i daju ti vrećicu i čačkalice. Ono što vrijeđa je visoka i neopravdana cijena. Sramota
Ocjena: 5

2.
Ćevabdžinica: Pečenjarnica 101 - Trešnjevački plac
Cijena: 19 kunića
Ćevapi oblik: One by one
Ćevapi okus: Pretvrdi, solidni, ali nakon dobrog početnog dojma ostaju preplastični
Luk količina: Taman tol'ko kol'ko treba
Luk okus: Nije dovoljno odstajao. Pravi je tek nakon 4 sata u mlakoj vodi
Lepinja kvaliteta: Čisto ulje, falucka pravog mesnog safta
Lepinja okus: Dobra. I velika je za ne vjerovat!
Opći dojam: Profesionalno ali bez umjetničkog dojma
Ocjena: 7,5

3.
Ćevabdžinica: Big mama – Kvatrić plac
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kompletić 4x4
Ćevapi okus: Mekani, slasni, više okusa mesa istovremeno
Luk količina: Nedovoljno
Luk okus: Crven, suh, star
Lepinja kvaliteta: Dobar dojam, ali nema safta nego samo čisto ulje
Lepinja okus: Solidna, hrskava
Opći dojam: Vrhunski ćevapi, polusolidan ostatak
Ocjena: 8

4.
Ćevabdžinica: Zapruđe – plac Zapruđe
Cijena: 18 kunića
Ćevapi oblik: Pločice male i hrskave kao Kit-Kat
Ćevapi okus: Okus faširane mačke, drobe se, mrve, raspadaju i presuhi su
Luk količina: Mizerno, narezan na rezance
Luk okus: Suh, žalostan, star ko dida od poriluka
Lepinja kvaliteta: Premekana, nema korice, poput mahovine
Lepinja okus: Vlažna poput močvarnog tla na Floridi
Opći dojam: Katastrofa. Negacija biti ustanove, lika, luka, looka i djela ćevapa u somunu kao takvih.
Ocjena: 1

5.
Ćevabdžinica: Fontana – trešnjevački plac
Cijena: 19 kunića
Ćevapi oblik: Jedan po jedan
Ćevapi okus: Fali začina, suhi, neslani ali imaju okus mesa. Mali poput brabonjaka
Luk količina: Presitno narezan, ali ga je dosta
Luk okus: Fine, precizne blagoće, svjež, mrvicu neslan
Lepinja kvaliteta: Debela, friška, malo preuljena
Lepinja okus: Meka i hrustava
Opći dojam: Vrlo dobar dojam, papir s logom i adresom, kompletnost
Ocjena: 7,5

6.
Ćevabdžinica: Strossmayer – Bednjanska 14
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Pojedinačno
Ćevapi okus: Ukusni, mesnati, dovoljno veliki za dva slasna griza. Čak imaju i malo ljutine
Luk količina: Skoro pa dovoljno. Ma serem. Nedovoljno
Luk okus: Uparen, neslan
Lepinja kvaliteta: Debela, nezapečena, premekana i prevlažna
Lepinja okus: Simpa, ali nedorečena
Opći dojam: Ogroman problem je što motaju u aluminijsku foliju pa jedeš kuhane ćevape s kuhanim lukom u kuhanoj lepinji.
Ocjena: 6

7.
Ćevabdžinica: Topeto – Poljička 15
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Mini kockice
Ćevapi okus: Mekani, nisu loši, ali moraš razdvajat te šugave kockice pa gubiš volju
Luk količina: Ima posudicu, rezan na rezance
Luk okus: Vrhunski posoljen i odstajao. Premalo ga je
Lepinja kvaliteta: Odvratno. Mokro poput Ribafishevih obožavateljica kad ga upoznaju
Lepinja okus: Ta vlaga, koja je tako gadna kao da je lepinja provela noć u vrši, ubija svaki okus
Opći dojam: Vrlo loše. Ništa za primit se. Ništa opipljivo. Kao žena bez osmijeha. Bljak.
Ocjena: 4

8.
Ćevabdžinica: Viktorija - Remiza
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kocka, kocka, kocka, kockica
Ćevapi okus: Fin okus malo čudnog vonja, ali saftno, meko i zasitno.
Luk količina: Dovoljno, ali ljepše je kad ti ostane malo viška
Luk okus: Standardno dobar, od količine do slanoće i ljutine
Lepinja kvaliteta: Izvanredno. I meko a i hrskavo na rubovima. Dovoljno zapečeno
Lepinja okus: Svaka čast pekaru. Dođe mi da odem tamo i da ga zagrlim i izljubim.
Opći dojam: Iznad prosjeka. Nema detalja koji bi odbijao, a lepinja je fakat da bi je mrtva usta jela
Ocjena: 8

9.
Ćevabdžinica: Filip – bivša stanica Samoborčeka kod mrzle pive
Cijena: 22 kunića
Ćevapi oblik: Ponaosob
Ćevapi okus: Vrlo fino meso, kompaktno i ukusno s mrrrvicu premalo začina. Nažalost, unatoč naglašavanju, premalo
Luk količina: Rezan zbrda zdola
Luk okus: Vrlo pitak i ukusan
Lepinja kvaliteta: Vrlo kvalitetna iako mrvicu nedopečena i premasna
Lepinja okus: Izuzetan dojam popraćen sokom koji je pustio svaki ćevap poimence
Opći dojam: Kajmak u plastičnoj čašici ima vizual skorene tetrijebove sperme, al se brzo rastopi, tako da je dojam izvrstan
Ocjena: 8,5

10.
Ćevabdžinica: City Club Grill (Trovač od milja) – Ilica 125
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Kockice
Ćevapi okus: Osjeća se drveni ugljen ali isti previše sasuši ćevape koji ipak imaju pristojnu aromu i ukus
Luk količina: Miserere mei. Katastrofa. Uvreda. Gulag
Luk okus: Rezan okomito i u tragovima. Pretenak za ikakav dojam
Lepinja kvaliteta: Mrvu pregnjecava, i puno mrvi premala.
Lepinja okus: Dobar toć, ukusan i kvalitetan s mirisom pravog piromanskog dima.
Opći dojam: Jezivo male porcije koje se progutaju za najviše 5 minuta. Premalo luka, ali ipak izvrsna aroma roštilja.
Ocjena: 6,5

11.
Ćevabdžinica: Medvešćak - Branimirova tržnica
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Pravokutnici
Ćevapi okus: Meso ima štiha neke životinje, ali je premlitavo za bilo kakav bolji dojam. Vrhunska količina, ali teta se ispričala da je zaboravila posolit
Luk količina: Katastrofalno tanko i okomito. Kao da jedem ono tanko kaj pliva na površini korejske juhe.
Luk okus: Presitno za dobru ocjenu
Lepinja kvaliteta: Jestiva, malo nedopečena i neslan
Lepinja okus: Kajmak spašava stvar iako podsjeća na kajmakovog prijatelja. Nepotpuno
Opći dojam: Unatoč ovisnosti i posvećenosti Ribafisha od djetinjstva upravo toj pečenjari (jer je najbliža), nažalost ništa posebno. Za s nogu kad si na placu i to je sve
Ocjena: 6

12.
Ćevabdžinica: Marinero - Prečko
Cijena: 27 + 3 kunića za lepinju
Ćevapi oblik: Komadi, masni, debeli, mrcine
Ćevapi okus: Najbolje meso u zagrebu, saftno, s mirisom drvenog ugljena
Luk količina: Premalo i apsolutno pretanko, ali je ipak crven što se cijeni
Luk okus: Usitnjen previše. Kao da je za dinstanje a ne za trenutnu upotrebu. Zmučiš se dok ga uloviš po papiru
Lepinja kvaliteta: Zapečenost izvlači, iako je malo zakinuto na kvaliteti brašna
Lepinja okus: Veličina oduševljava, i porcija je stvarno zasitna i za većeg karonju
Opći dojam: Kad vidite tetu od 120 kila kako s guštom hiće mesinje na vatru, znate da niste pogriješili. Svejedno, bezobrazno skupo
Ocjena: 9

13.
Ćevabdžinica: Grana - Prečko
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Komadi, dugi, jako dugi, najduži
Ćevapi okus: Meso. Baš meso, a ne nadomjesci. Ipak, trunčicu presuho pa se ne može uživati do ibera. Rezan kako bog zapoveda, ali malo. Pa jel se tu treba štedit, ljudi!?
Luk količina: Neka mizerija. Dovoljno za sitog kunića ili umornog zerdava, ali za čovjeka...
Luk okus: Jako loše. Kao da su izdubili pet dana stari kruh i nije im ga se dalo duže grijat
Lepinja kvaliteta: Ogromna ali sirova.
Lepinja okus: Sirova ali ogromna
Opći dojam: Čevapi zato dižu stvar daleko iznad prosjeka. Ali svejedno... A Muf mi ih je toliko hvalio. Grana ne radi nedjeljom ni praznikom, ni prije 12, pa sam popizdio dok sam konačno dočekao i taj dan. A 500 metara dalje je ipak jači Marinero
Ocjena: 8

14.
Ćevabdžinica: Mitnica, prije okretišta na Črnomercu
Cijena: 25 kunića
Ćevapi oblik: Jako dugi komadi
Ćevapi okus: Vrhunsko meso s mirisom i aromom juneće-svinjskog šarma
Luk količina: To nije rezano nego kosano. I pužu bi bilo presitno. Ne želim jest ćevape s vilicom nego prstima i čačkalicom!
Luk okus: Fino, ali presuho
Lepinja kvaliteta: Bila bi izvrsna da je netko baci na ploču ili prereže. Ali kad je dobiš bjanko!?
Lepinja okus: Mala lepinjica ima izvrstan okus, ali nakon što sam je doma stavio u toster
Opći dojam: Dakle, sramota. „Uradi sam“ ćevapi u somunu, zasebno zamotani ćevapi od lepinje i skalpelom sjeckan luk. Još da su i ćevapi loši, a ne apsolutno fantastični…
Ocjena: 5,5

15.
Ćevabdžinica: Čujić, Horvaćanska / Selska
Cijena: 22+3 kunića za lepinju
Ćevapi oblik: Komadi kvalitetni
Ćevapi okus: Najbolji miris mesa. Osjeti se dim i ugljen. Šteta što su mrvicu nedovoljno sočni
Luk količina: Dovoljno, mada skroz čudan – tvrd i suh
Luk okus: Savršen oblik i izgled – jedan griz, pol čevapa, komad lepinje i baš toliko luka
Lepinja kvaliteta: Pretanka i prevlažna. Ali ne strašno
Lepinja okus: Solidno, iako bi se moglo pojesti i boljih u ovom velikom gradu
Opći dojam: Fenomenalan okus i miris samih čevapa daje visoku ocjenu, kao i čačkalica i salveta, ali ostatak...
Ocjena: 8

16.
Ćevabdžinica: Mrvica, tržnica Branimirac
Cijena: 20 kunića
Ćevapi oblik: Simpatetična kocka
Ćevapi okus: Zanimljivo meso s natruhama ovčetine. Zgodno i to je sve
Luk količina: Ni za pod zub. Ali nije mi jasno, kiosk im je na placu!? Ako već imaš radno mjesto na 17 metara od vreće luka, onda to i iskoristi! A ne ove rezance podmetat
Luk okus: Standard Liege
Lepinja kvaliteta: Zadovoljavajuće, iako ništa pretjerano
Lepinja okus: Osrednja veličina ali i kvalitetna vlažnost
Opći dojam: Solidan dojam. Smještena odmah preko puta Medveščaka, uspjela ga je prestić zbog suvislosti.
Ocjena: 6,5

17.
Ćevabdžinica: Šport, slastičarna i grill, tržnica Utrine
Cijena: 24 kunića
Ćevapi oblik: Komadi veći
Ćevapi okus: Vrlo sočno i jako ukusno te kvalitetno zapečeno meso
Luk količina: Puno mekog, ali dovoljno odstajalog luka da ne peče preveć
Luk okus: Mrvicu presitno narezano za priloženu čačkalicu
Lepinja kvaliteta: Sočna, saftna, skoro pa i presaftna
Lepinja okus: Neizražen okus, i malo prekratko na roštilju
Opći dojam: Čiča koji peče mi je na moje simpatične oči dao porciju preko reda. Ali dojam je i ovako sjajan.
Ocjena: 8,5

18.
Ćevabdžinica: Čingać - Vukomerec 25
Cijena: 30 kunića + 10 za kajmajkuim...
Ćevapi oblik: Deset grandioznih zasebnih primjeraka
Ćevapi okus: Izvanredan. Osim masom, dominiraju i okusom koji se bazira na pravom mesu!
Luk količina: Premalo
Luk okus: Dobar i dovoljno slan
Lepinja kvaliteta: Fina, meka
Lepinja okus: Jako dobro. Profesionalno
Opći dojam: Bolesno visoka cijena ćevapa, ali ono što vrijeđa je 10 kuna za porcijicu kajmaka koji uopće nije kajmak nego nekakav zrnasti oblik vrhnja. Jako loše. Čevapi izvrsni kao i lepinja i luk, ali smo čekali 45 minuta. Jes da je lokal velik, ali 45 minuta u subotu u podne... Dakle, bolje od svih kockica, ali 40 kuna + benzin za do Vukomerca... Preveć.
Ocjena: 8

19.
Ćevabdžinica: Pečenjara Remetinec - dijagonalno prek ceste od zatvora
Cijena: 25 kunića + 3 za lepinju + 10 za kajmajkuim...
Ćevapi oblik: Deset velikih
Ćevapi okus: Miris roštilja, okus hrenovki. Previše su samljeveni, skoro pasirani. Nekako ne daju baš po mesu za ćevape.
Luk količina: Idealna. Za konja! Taman. Najviše u gradu
Luk okus: Vrhunski. Izrezan na komade idealne veličine - jedan komad, jedan zalogaj!
Lepinja kvaliteta: Izvanredna, velika, hrskava, debela, sočna
Lepinja okus: Sjajan
Opći dojam: 45 minuta čekanja, zbunjen konobar, kajmak koji nije kajmak nego stvrdnuto vrhnje i ubitačna cijena od deset kuna po kuglici. Kao da su se urotili ti ljudi s periferije da su skuplji od centra skoro duplo. Plastičan okus ćevapa, ali luk i lepinja de luxe!
Ocjena: 7

20.
Ćevabdžinica: Pečenjarnica B3 - Bednjanska 3, prije skretanja za Martinovku nakon podvožnjaka
Cijena: 32 kunića, total alarm!!!
Ćevapi oblik: Zen grosse
Ćevapi okus: Miris dobar, slanoća fina, ali nema dojma. dosta praznine i ne sljubljuju se najbolje s točenim Panom, iako Ribafish jako voli točeni pan.
Luk količina: Jako puno. Zakon!
Luk okus: Taman kak bog zapoveda!
Lepinja kvaliteta: Velika i dobra, ali previše namašćena i bez mirisa mesa
Lepinja okus: Jestiv, ali ništa oduševljavajuće
Opći dojam: Tete konobarica mi je popravila dan objašnjenjem da mi je jače zamastila lepinju jer je vidjela da sam mrcina, ali osim obostranih simpatija, ništa više me ne privlači zazad u B3. Sorry...
Ocjena: 6,5

21.
Ćevabdžinica: Cvjetno - Cvjetna cesta 21a (iza studoma i Vjesnika).
Cijena: 25 kunadi
Ćevapi oblik: Četiri pikulicne kockice, jebale ih kockice
Ćevapi okus: Simpatičan. Mrvu iznad prosjeka i donekle vuku na meso
Luk količina: Dovoljno
Luk okus: Preljut, neslan i suh
Lepinja kvaliteta: Suha, sirova, ali jestiva
Lepinja: Dobar. Iako nisam 15 dana jeo kruh pa nisam kompetentan...
Opći dojam: Neopravdano visoka cijena, jer su tek za debljinu lepinje i miris ćevapa bolji od Rubelja. Tužna atmosfera, bez mjuze i veselja, i ičega da bi se čovjek vratio. Osto sam gladan.
Ocjena: 5,5

22.
Ćevabdžinica: Vita Pek, Ozaljska 54, preko puta parka Stara Trešnjevka.
Cijena: 22 kunića + 5 za kajmak.
Ćevapi oblik: Pojedinačni.
Ćevapi okus: Slabo. Boja oker cigle. Okus kosane piletine s malo papra.
Luk količina: Malo. Jako malo. Pojedeš gornju polovicu lepinje i ode...
Luk okus: Dugo bio u vodi, mekan, nježan, slan - za deset!
Lepinja kvaliteta: Premasna, nedovoljno pečena, ali i hrskava.
Lepinja: Solidno. Nije preveć bijela kao inače u prosjeku.
Opći dojam: Ili sam ja navikao da ćevapi budu sivo-crni, ili kod ovih, isprana-cigla-crvenih, nešto ne valja. Meso nije mljeveno nego sažvakano, luka ima za tri zalogaja, a stvar izvlači okus mljackavog luka i fino hrskave lepinje. Kajmak je veličine hračka od gušterice, ali daje neku kakvu-takvu aromu. Jes da mi je blizu doma, ali - ne hvala...
Ocjena: 5,5

23:
Ćevabdžinica: Beli, Rudeš, na uglu Anine i Rudeške.
Cijena: 22 kunislava
Ćevapi oblik: Pojedinačni.
Ćevapi okus: Solidno ali mrvu presuho. Podsjećaju na one kupovne od Carnexa sredinom osamdesetih.
Luk količina: Fali za zadnja dva griza.
Luk okus: Fin. Ne preljut i dovoljno sitno nasjeckan da ga ne moram jest ko jabuku.
Lepinja kvaliteta: Prhka ali nedopečena
Lepinja: Dobar, ali nije bilo dovoljno masti.
Opći dojam: Najveća je fora da na meniju tog kioska/ćevabdžinice piše da je normativ 9 ćevapa, s čime se u karijeri još nisam susreo. I bilo ih je devet. Simpatična bakica koristi drugu polovicu roštilja da na njoj peče kestene, a kompletna ocjena je da Beli ne nudi ništa posebno, ali ni da nema prevelike zamjerke.
Ocjena: 6

24.
Ćevabdžinica: No1, Trešnjevački plac
Cijena: 19 pitomih zečeva + 3 za kajmak
Ćevapi oblik: Pojedinačno, 10 malih
Ćevapi okus: Neloš okus, ali brate, manji su od činčiline piše...
Luk količina: 'Nako. Uz štednju u početku skoro pa dosta. Presitno nasjeckano
Luk okus: Mrvu presirov i prežestok
Lepinja kvaliteta: Da je mrvu veća - eto sreće!
Lepinja: Malkice izgorila te ohrskavila i jako masna. Zakon
Opći dojam: Prva od tri ćevabdžinice u nizu. Zanimljivo za gledanje dok ih jedna nezainteresirana teta peče a druga pakira. Razmjerno jeftino i fino uz dodatak najboljeg kajmaka u Zagrebu za pišljive tri kune. Još samo da ti se i prije pečenja minimalni ćevapi na očigled ne smanjuju na onoj ploči za pečenje... I jedna teta ima flaster na prstu, što nikad nisam znao cijenit. Fuj.
Ocjena: 7

25.
Ćevabdžinica: Vrbik, ugao Vrbika I i neke ulice na Z.
Cijena: 28 valuta + 6 za kajmak
Ćevapi oblik: Pojedinačno, 10 duguljastih – taman za dva griza svaki?Ćevapi okus: Fino, mesno, ali boja ubija – neka varijanta pješčano isprane narančasto-smeđe. Ko zarigani hrastov parket…
Luk količina: Izdaja. Perverzija. Laž! Stane u prstohvat
Luk okus: Solidne konfiguracije i jačine
Lepinja: Saftna, čak presaftna, sirova…
Opći dojam: Išo sam s posla nekaj pojest sa žlicom. Ali u radnu subotu ni gablec-tete ne delaju. Pa nas je nos dovukao do drvene kućice, zgodne konobarice i najsporijeg konobara u Hrvatskoj. Čekali smo dvije porcije 43 minute? Tri salvete sam pojeo čekajuć… Preskupo, kajmak fin ali i opet duplo skuplji nego na Trešnjevci, lepinja razmočena a boja mesa kao himen od hijene. A bio sam tako gladan…
Ocjena: 6 zbog sporosti, iako možda zasluže 6,5… Ma ne zasluže.

26.
Ćevabdžinica: Little Chef, ugao Palić-Pile, Kruge
Cijena: 20 ravno + 5 za kajmakčalan
Ćevapi oblik: Kockice, jebo vas redenik
Ćevapi okus: Mehki, gumeni, fina aroma iako fali čvrstoće i karaktera ukusa
Luk količina: Bijeda. Relikvio relikviorum, kako god se to pisalo…
Luk okus: Simpatično
Lepinja: Jezivo masna i premala
Opći dojam: Preporučeno od strane brata blogera Jet Mange, kojem je mali šef vjerojatno u rodu, jer se ćevapi ničim ne ističu. I dalje dobijem fraze kad vidim ćevape u kockici po četiri (ko da dobijem odvojeno sise, ono okruglo okolo koje ne služi ničemu i bradavice), a ni lepinja ni luk nisu ničim oduševili. I čekao sam u firmi sat i pol dostavu. Jedino je cijena prihvatljiva, iako bi po kvaliteti trebala bit oko cca 11,5 kuna. Mamuim… Preporuka – zaobići.
Ocjena: 5,5


27.
Ćevabdžinica: Zen, Fabijanićeva 1, Velika Gorica
Cijena: 17 kunjki
Ćevapi oblik: Pojedinci, sićušni
Ćevapi okus: Solidno prosječni, malo prekosani te gumenasti ali zadovoljavajuć after podrig
Luk količina/okus: Nedovoljno, malo presuh, neposoljen
Lepinja: rskava i dovoljno pečena ali nije pokupila vonj mesa nego samo ulje
Opći dojam: Idealan odnos cijene i usluge - za male pare čisto solidan uradak. Ipak su vizualno malo presitni i bez jače arome da bi ušli u top 5. Najveća je zamjerka - nedostatak kajmaka u ponudi (konobar me pogledo ko da sam tartufe tražio), pa zato ocjena dolje. Ali vozit EOS-a i podrigivat po ćevapima - neprocjenjivo...
Ocjena: 6,5


28.
Ćevabdžinica: Bravo Šola, Ozaljska 38
Cijena: 25 kunjerosa, kajmak 6
Ćevapi oblik: Pojedinci, poprilično veliki i odeblji, za nokat i pol duži od prosjeka
Ćevapi okus: Sjajan okus dima od pravog roštilja a ne onaj isprazni od ploče, mrvu su prespužvasti ali i dalje jako jako dobri, mirisni, fini, meki. Još dva ne bi bila višak, al jebat ga…
Luk količina/okus: Dovoljno, ali su pomiješane dvije vrste od kojih je crvena bila preljuta a bijela stara, uvela i sasušena. To niiiije u redu…
Luk količina: Premalo. Kodf šestog ćevapa sam išao rezat novu glavu u kuhinju... Nedopustivo!
Luk okus: Odstajao, mekan, ne preljut
Lepinja kvaliteta: Više nego solidna, debela, tusta, zadržala aromu i miris mesa, mrvu premekana
Lepinja: Slasna, slatkasta, zasitna i u dovoljnim količinama
Opći dojam: Oduševljenje mesnim okusom ćevapa i domaćom aromom lepinje pokvario je minimum luka i razvodnjeni dio donjeg dijela lepinje iz kojeg se doslovno cijedilo. Lepinja je bila ravnomjerno razrezana (smijte se vi, al mrzim kad je onako ofrlje zrežu, ko frtalj kruha čiji rez završava na sredini). Čista osmica i pol zbog fantastičnog lako mazivog i brzo topivog kajmaka za samo 6 kuna koji dolazi u čašici od decilitra (kad se sjetim one prevare u Čingaču, pozlije mi…), ipak pada na samo osmicu jer me malo klala probava prije ćorke. Rok se nije bunio... Uglavnom, jako, jako dobro. Bravo Šola! Inače, ime birca je nastalo kad su naši osvajali prvenstvo. Nije Šolin. I idealan je za gablec čuvarima djece koja trčkaraju bespućima trešnjevačkog parka izbjegavajući pseća govna.
Ocjena: 8

29.
Ćevabdžinica: Saće, Anićeva 1, Trokut
Cijena: 29 kuna, kajmak 6
Ćevapi oblik: Sitni nabijeni komadi. Fin masivan okus junetine
Luk količina/okus: Fino, elegantno, mrvicu nedostatno
Lepinja: Tanka kao hostija. Suha. Dok je topla, ukusna, ali čim se mrvu ohladi - kamenko.
Opći dojam: Dakle, riječ je o tipičnoj Sarajevskoj školi ćevapa. Naručuje se broj ćevapa (5, 10, 15, ko se nije skrio...) i količina somuna (pola, cijeli). Lepinja se ne zamašćuje i potpuno je tanka, a kuhar je pred kraj razlomi prstima. Ovim putem moram priznati da ću bit subjektivan i dati jako nisku ocjenu, ali najviše zbog činjenice da sam odgojen na zagrebačkoj školi somuna koja se bazira na saftnoj lepinji i rastresitijim ćevapima. Eto. Ali zato im je kajmak mašala!
Ocjena: 4

30. Ćevabdžinica: Ham Ham, Branimirov plac, dostava na 4614416
Cijena: 22 ćune, kajmak 5
Ćevapi oblik: Kocke. I to neke metiljave da se ne daju odvojit... Okus nedorečen. Ko govno od političara...
Luk količina/okus: Fantastika. Puno, skoro pa cijela glavica kapitalca, ne pretanko, ne predebelo, ne preljuto. Apsolutno savršeno
Lepinja: Vodnjikavo ko ono govno od mekdonaldsa. Ko da zemlbabu jedem a ne somun...
Opći dojam: Bljedunjav. Okus mesa nije loš, ali ni dojmljiv. Sutra ujutro sam podrignuo s aromom mrtvog mornara u ustima. Kajmak je nekak skoren i neslan, lepinja proljevasta, ali mi je luka ostalo za doručak uz čvarke.
Ocjena: 5,5

31. Ćevabdžinica: Jarun, Jarunski plac
Cijena: 20 kna – Kajmaka nema u ponudi. Ćevabdžinica bez kajmaka? Ko pivnica bez pive. Kao devdesetih u «Pivnici» Grand Slam.
«Koju pivu imate?»
«Žuju?»
«A još nešto osim Žuje?»
«Malu Žuju.»
«Pa dobro, piše da ste pivnica. Kaj nemate više niš?»
«Imamo vino za 20 kuna. Magdaaa!»
«Kaj je?»
«Imamo kaj piva osim Žuje?»
«Stelu.»
«Eto, imamo i Stelu. Oćete Stelu?»
«Ne, daj vino. I reci onima kaj tandrću da se stišaju.»
«Pa to su braća Justin.»
«Da, i?»
«Pa oni su legende!»
«Možda su bili prije korejskog rata, ali daj ih stišaj»
«Ma gonite se vi u kurac»
«Goni se ti...»
Pa smo izlazili u Mlinove Krke...
Ćevapi oblik: Kocke, kocke, kockice...
Ćevapi okus: Prije okusa – miris. Po mrtvoj ribi. Okus nije loš, ali ako jedeš s kvačicom na nosu. Dapače, onda je vrlo fin...
Luk količina: Sramota. Djeca im toliko jela dnevno...
Luk okus: Dobar, veliki komadi, odstajao, slan.
Lepinja: Meka, fina, slasna, flafi, ali nedopečena
Opći dojam: Nabijem vas na ovo malo tvrdog kvalitetnog domaćeg penisa ako niste u stanju dat puno luka kad vam se naglasi - «Puno luka». Sklop riječi «Puno luka» znači da uz deset ćevapa i pripadajući somun želim izrezano cca glavicu allium cepe u prirodnoj veličini tako da mogu uz svaki ćevap pojest i luka u obliku dva usrana rondomenta. To mi dajte, a ne prdac od lastavice!!! I smrde. I kad si ih pojeo, legnu ti kao da si pojeo ciglu s pinđurom. Dizaster. Al bolje od Rubelja...
Ocjena: 5,5

32. Ćevabdžinica: Kod dede, Prečko, preko puta Marinera
Cijena: 33 kune, kajmak 8
Ćevapi oblik: Pojedinci, veliki za tri zagriza ali samo 8 komada, bem ti normative
Ćevapi okus: Uglancani, ali suhi i užasno papreni
Luk količina: “Molim vas, s više luka” “Aha” I dođe mi na stol šest kriškica. Katastrofa. Na luku štedit, lopovi, štedila vam žena u krevetu...
Luk okus: Mekan, slan, idealan...
Lepinja: Velika i debela, slatka i fina ali užasno suha na 90 posto teritorija
Opći dojam: Prečko je ćevapna Meka. Marinero, Grana, Stari kotač pa evo i Deda. Nažalost, i Marinero i Grana su mi pali u očima za pola boda (a Trokut narasto za puna tri) jer sam u međuvremenu počeo jesti po Bosnama i Makedonijama pa vidio da su kod susjeda ljepše jabuke. Isto je tako i s Dedom. Najzgodnija je od svega bila posudica za kajmak, kao da naručiš umak u Jajcu 1978. Zakon! Kajmak fini, čevapi mesni al suhi, lepinja nenamočena, skupo, vruće... I sve puno Kineza, ne idem više jest u kineske restorane. Užasno puno propusta, ali uz Tomicu crnoga - skroz OK...
Ocjena: 6,5

-------------------------------------------

33. Ćevabdžinica: Ćevapčići Ferhatović, Dubravkin trg 3, dostava

Cijena: 36 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: pojedinci, tanani, pišljivih osam komada
Ćevapi okus: sarajevska škola, nema masnoće ni putenosti, tvrdi, mesnati, odbojni
Luk količina, okus: skoro pa dovoljno, kosani, zahtijevaju upotrebu vilice (bloody hell!?)
Lepinja: izdubljena za kebab, sjajna u sredini - namirisana roštiljem, na rubovima jezivo tvrda i nejestiva

I tako, načuh da su se kod Autobusnog navodno otvorili pravi sarajevski ćevapi, prvi nakon Saćeta u Trokutu (koji su se digli za barem ocjenu i pol), pa rekoh - ajmo mi stavit jubilarnu, 33. recku na Ribafishov ultimativni test ćevapa…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Opći dojam: Ostalo mi je ujutro par komada od druge porcije, pa sam ih onako ladne utrpo, samo da si dam alibi da ne moram ić trčat na prazan želudac. I tu mi je žvačuć sinulo. Vratilo me u mladost, sedamdeset i neku kad bi stari napravio juhu od neke kravetine i onda od ostatka mesa navečer napravio goveđu salatu. Ovaj šatro-Ferhatović umjesto ćevapa prodaje govedinu na salatu. Vuče to na Sarajevo, ali teško je to prihvatljivo zagrebačkom, na svinju naviklom nepcetu. Suho, tvrdo. Bliže nekim sportskim kobasama no ćevapu. Pederluk jer ih je samo osam, a daleko su od velikih, kajmak je korektan iako neslan i preskup, luk fin ali kosan, poslužit će danas za dinstanje za pasta šutu. Lepinja se jede ko lubenica, ni traga od masti iako je fino sočna. Vrhunsko tijesto. Nažalost, kad pojedeš i zadnjeg, OSMOG, ostanu ti suhi prsti. Ogromna cijena za puno premalo užitka. Ipak plus za meso u kojem nema soje ni mačaka…

Ocjena: 5

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu:

34.(Ćevabdžinica: Žar
Badalićeva 19, Trešnjevka - kod stadiona NK Zagreb



Uploaded with ImageShack.us

Cijena: 25 kuna ćevapi, 4 kune lepinja, 8 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: pojedinci, tanušni, jednozalogajni, deset komada(
Ćevapi okus: iznenađujuće sočni i ukusni, čak i škripavi, fali tek malo mirisa i okusa do savršenstva(
Luk količina, okus: nedovoljno, ali zadovoljavajuć oblik i fino peckav okus(
Lepinja: taman masna, na zahtjev i dovoljno prepečena

Opći dojam: Nakon razočarenja Ferhatovićem, trebalo mi je nešto jako dobro da mi vrati povjerenje u ćevap.
Poslušao sam nato svoju curling drugu Zizu i još par ljudi i otputio se na deset minuta pješke od posla, preko puta stadiona NK Zagreb pa desno pa prva lijevo.
Kao prvo, ugodno sam iznenađen lokalom, pristojan, uredan, nezagušljiv.
Čak i komada ima! Kulturan konobar i fina nepreglasna muzika dizale su polako ocjenu za ukupni dojam, koju je još povisila brzina i kvaliteta usluge, plastična kutija i iznenađenje kad sam nakon sulude vožnje (kako mirišeeee) stigao doma – kao prilog mukte idu tri krumpir-pole s kajmakom!
Ko da sam treću sisu vidio na prvom dejtu!!!
Okus je sjajan.
Nekako mokro škripav, slastan, flafi, tek milimetar nedostaje da ih zaprosim i preselim na Trešnjevku.
Povoljna cijena, kvalitetna usluga i ambijent, stvarno lijep dojam, za svaku preporuku.
Još kad ih zalijete Meneghetijevim merlotom, bokte...
Sad moram opet u Šport i Marinero da vidim jesu ih prestigli…

Ocjena: 8,5

----------------------------------

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 35:

35.Bistro: Jadran
Velika Gorica, Kolodvorska 67, kod velikog Konzma

Cijena: 24 kuna ćevapi i lepinja, 7 kuna kajmak (

Ćevapi oblik: komadi, srednje debeli, oduži, oveći, deset komada(

Ćevapi okus: krupna čeljad koja zadovoljava samo formom, ali okusa - nema

Luk količina, okus: premalo, savršeno izrezano, neslano

Lepinja: nedovoljno pečena unatoč zamolbi, premekana, iako slasna i ukusna



Uploaded with ImageShack.us

Opći dojam: Nakon neoduševljenja i nenalaska zena u Zenu, a prolazeći kroz Turopolje gladan, poslušao sam savjet dragih mi Velikogoričana o njihovoj skormnoj ćevapnoj ponudi. I kako nikako da odem iza Antunovića, na jarunski plac i ispod petlje u Pruđu (tri sljedeće nahvaljene destinacije), kušah eto i ove mladiće. Iako sam naziv ćevabdžinice Jadran nekako ne ulijeva povjerenje... Jadran pa ćevosi, ono, nejde...

Tijekom kratkog čekanja pljunuh si u facu rokersku naručivši Kasačko.

Rastočilo se…

Prvi vizualni dojam je sjajan jer fakat veliki ćevapi Sifredijasto iskaču iz somuna kao Domaći iz vatre. Luka fali, ali zato kajmaka ima ko juhe u kineskom restoranu. Nažalost, kajmak je neslano žućkasto vrhnje, a ćevapi – totalno bezukusni. Nedorečeni. Ovlašni. Nema ljubavi, nema finog mirisa, samo veliki obrok. Što je ipak dovoljno za izdizanje iz prosjeka, ali ni ništa više od toga…

Ocjena: 6,5

---------------------------------

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 36: Jazz.Ba Chevap

36. Jazz.Ba Chevap
Zagreb, Varšavska 8, preko puta bivšeg Aeroflota, dobro, kina Europa...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
(porcija luka na slici ne odgovara porciji u prirodi, jer sam cijelu jednu maznuo Rokatanskom i istresao sebi prije fotkanja, da sad mu kuham blitvu...)

Cijena: Ćevapi 33 kune, 8,50 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: Deset zasebnih komada, sitni, tanušni, bez neke osobnosti
Ćevapi okus: Nema ga, ni mirisa, ni okusa - samo oblik...
Luk količina, okus: Sjajan vlažan, mrvu neslan lukac, sarajevski sitno nakosan i minimalne količine
Lepinja: Mekana, sočna, vlažna, fantastične strukture, samo preblijeda, i naravno, sarajevski - neuljena. I nesarajevski - poludebela!

Opći dojam: Na prometnom mjestu u centru grada smjestila se nova ćevabdžinica, koja je, iako u podrumu - definitivno među najurednijima i najukusnije sređenima u gradu. Bakreni stolovi, vesele slike po zidovima, drveni detalji, truba (!?), uglavnom svega pomalo – podsjetilo me odmah na moje prve zagrebačke ćevape u životu, 1978. u Petrinjskoj preko puta zatvora, s ogromnom slikom Seljačke bune i nekim žutim čašama za domaći jogurt. Evo mi je suza potekla, tom okusu težim...

Konobar uljudan, klopa brzo na stolu, sve odrađeno sa smješkom, iako se trebalo čekati s plaćanjem. Coca cola 14, Tomislav 15 kuna, i onda ćevosi, klasično sarajevski, u pola lepinje, vizualno premalo (na kraju se pokazalo da nije bilo samo vizualno), kajmak normalne veličine, topiv, prelagan. Od luka se djevojčica sa žigicama ne bi najela koliko ga je malo bilo, iako nije bio loš, a refill je dvije i pol kune, ali nas je tip počastio...

E sad, kad sam sve nahvalio, dolazimo do najtežeg dijela, a to je okus ćevapa. Jer ga nema. Sočni su, vodenasti iznutra, fino zapečeni, ali nakon deset sekundi žvakanja i gutanja, ostaje samo neki kiselkasti podsjetnik na nešto što bi trebalo biti ćevap. A nije. A nisam toliko razmažen, fakat sve jedem, možda me posjet Čučkovićima u Viškovu razmazio, ali ovdje mi fali okusa.

Na žalost, unatoč svemu ostalom, visoka cijena ćevapa i kajmaka (dobro, ipak su u strogom centru i sve je stvarno čisto), ne daju mi da dam veću ocjenu. A i nisam se najeo. Devetka za ugođaj, desetka za divne seksi tanjure, puno manje za same ćevape – možda da probate pljeskavicu, ili da Žar uposli ovog konobara...

Ocjena: 6,5

P.S. Sport u Utrinama je u međuvremenu pao za punu ocjenu, a kod Koste sam oba puta završio na vozu, pa se bute strpili...


37. Urban Grill Sarajevo
Zagreb, Zagrebačka Avenija 104, na platou kod naselja Antunović (benzinska, hotel, kazino) na zapadnom ulazu u grad

Uploaded with ImageShack.us

Cijena: Ćevapi 22 kune, 6 kuna kajmak (
Ćevapi oblik: Deset sićanih, malo sasušenih, oker smeđih
Ćevapi okus: Zgodni, ukusni, ali ne pretjerano impozantni
Luk količina, okus: Mižerija od količine, fin vlažan, kosan, i bez miligrama ljutine
Lepinja: Apsolutno fantastična, broj jedan među sarajevskim franšizama

Opći dojam: Jako puno ljudi me uputilo u Urban Grill, ali kad sam konačno krenuo na rub grada, lokal je bio zatvoren jer se navodno od masti zaštopao dimnjak pa je sve izgorilo. Nikad nisam provjerio tračeve, ali nisam ni dugo vremena navratio. Sve do jučer, kad mi se guza udobno naslonila na prozračnu, iako klaustrofobnu terasu među par zgrada.

Pristojan, ali neću-ti-ništa-reći-ako-me striktno-ne-pitaš konobar, jedan od četvorice koji ordiniraju, brzo i kulturno donosi sve naručeno, i krećem s klopanjem uz nalukavanje zgodnih teta iz fitness salona preko puta ćevabdžinice – mora da im je teško hopsat uz ove mirise. Jer mirisa, za razliku od Jazz Ba Grilla – ovdje ima! Escajg i atmosfera nisu na nivou iz Varšavske ulice, ali ih ćevapi okusom tuku za punu ocjenu.

I dalje to nije ništa epohalno, ali ima neki smisao. Kao da završite sa sestrama Williams sami u sobi nakon tuluma, ali se probudite kraj Venus. Mala količina, vrlo malo začina, nedostatak završnog podriga, ali i daleko najbolje tretirana i ispečena sarajevska lepinja ever, vani hrskavo tvrda, iznutra meka i puna kao duša.

Svjedočim izderavanju jednog konobara na drugog jer je "iznio njegovu narudžbu bez pitanja" (!?), i nastavljam s mljackanjem. Kajmak fin, luka premalo, a najveća greška za koju sam si sam kriv, je narudžba Sarajevske premium pivice za 25 kuna, jer se nikada neću složiti s njenim ukusom, zelenkastom bojom i nepčanim ubojitim udarom gorčine koji ne završava nikakvom aromom. Al je boca seksi. A mogao sam Osječko crno naručit, kreten, no, što je tu je, ćevapi su i zbog okusa i zbog cijene puno prihvatljiviji od JazzBaa, a sad moram ponovo naletit do Ferhatovića, jer me rajca da ih nisam pretjerano iskritizirao, a ni Sofra nije away from me... Jel još postoje oni novopazarski na Jarunu?

Ocjena: 7,5

--------------------------------------------------

38: Slajo (Oktogon, Dugave)
Zagreb, u strogom centru Dugava, između Marchea i Blue Marineta

Uploaded with ImageShack.us
Cijena: Ćevapi 25 kuna, kajmaka i priloga nema
Ćevapi oblik: Deset poštenih mladića
Ćevapi okus: Prolazno prozirni, škriputavi, nedorečeni
Luk količina, okus: Vrhunski obilato i ljuto
Lepinja: Malo gumenasta, ali friška i fina, nažalost - bez safta

Opći dojam: Opći je dojam bio da smo bili užasno gladni, kako fizički, tako i psihički, jer nas je Litva netom oprala u košarci. A kako se malkice zagemištalo, i zamirisao nam roštilj, tako smo navrnuli i u "Slaju", koji se možda i ne zove tako, ali nam je Micika tako rekao, pa smo poslušali. Kroz prozorčić se vidi majstor ćevapar što sliči na Seju Saxona, i prilično nezainteresirano okreće meso, a neugodno je iznenađenje bilo što nema alkohola, ali ni nikakvih priloga osim luka. Jako pristojna teta nam kaže da sjednemo u birtiju do, gdje ima gemišta, i da će nam ona donijeti klopu za stol.

Ubrzo su fakat pred nama, a vizualno su stvarno sjajni, vire onako fini veliki iz lepinje ko Domaći iz vatre, slina teče kao Niagara, bacamo se sa svih deset prstića, i čekamo da se slegne prvi zalogaj kako bismo došli do zaključaka. Stvar se ponovila dvadesetak puta, ali očekivana sreća nije došla. Dakle, ćevapi su bliže hrenovkama nego ćevapima, prskavi, škriputavi, nekako lažni. Nema rastresitosti, mirisa ni okusa mesa, kao da jedemo mljeveni kebab. Svaka čast na količini i veličini, pa i zasitnosti, ali najviše ostaje dojam nedorečenosti.

Da smo bar ušli u finale, i oni bi nam bolje legli, ali ovako nisu ispali neka sreća, iako je divna ta dugavljanska domaća atmosfera gdje se stvarno osjećaš kao da si doma. Ima još koja u kvartu? Enivej, ajmo sutra dobit tu broncu, piviliii!
Ocjena: 6

--------------------------------------

16: Ćevabdžinica: Mrvica, tržnica Branimirac
Bonus apdejt 25.09.2013.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cijena se u par godina popela na 26 kuna, kajmak je nevjerojatnih pet, a postoji i opcija „King“ koja sadrži pet pločica po četiri metka, pardon – ćevapa i to za 31,5 kunu.
Ovo pišem kako bih ipak dignuo ocjenu Mrvici na punih 7, jer me već godinama hrane kad mi se stvarno ne da nikam vani.
Ništa epohalno, ništa zbog čega bih nekoga vodio tamo, ali taj neki kontinuitet, normalan, ne preslan okus, dosta luka i šmek po mesu a ne soji ni loju, čisto nek se zna.
Kockice dosadnjikave, nikad ne znam jel treba jest okomito ili vodoravno, ovaj put im je i malo pobeglo, vidi se na fotki…
Još da jeftini kajmak nema toliko skorenog vrhnja, ali ajde de, za dostavu po kijametu – taman!
---------------------------------------------------

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 39: The red apple pub, Krste Odaka 10, Prečko

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


39. Ćevabdžinica: The red apple pub
Cijena: 39 golemih kuna
Ćevapi oblik: Deset debelih prstića
Ćevapi okus: Fini, masni, konkretni
Luk količina, okus: Nedovoljno, fensi, kitnjasto
Lepinja: Svilenkasta, začuđujuća, plastificirana

Opći dojam: Prečko je zagrebačka ćevapska Meka i Medina. Marinero navodno slabi, Grada i Deda definitivno više nisu kao nekada, Stari kotač nikad nije ušao u istraživanje jer nema somun nego samo kruh na šnite… I onda sjedneš u prekrasan pub s ograničenim, ali ipak solidnim izborom piva (Grička vještica 20 kn), i ne vjeruješ da si usred ničega. Dakle, fina atmosfera, jedan konobar preuljudan i sjajan, drugi totalno neartikuliran, na granici odustajanja, a ćevapi… Dakle, 40 kuna se ne daje za ćevape osim ako stvarno nisi gladan, ili ih testiraš, pa sam dobio list salate, ajvar, mizeriju luka i sasvim solidnu porciju. Lepinja kao da je izašla iz kineskog cirkusa, plastična, sjajeća, ali ukusna, meso sasvim solidno bez većih zamjerki ali i ljubavi, čista sedmica da ih platiš 25 kuna. Ali eto, ipak je to pub s višim cijenama pića i klope, plaćaš uređenost i atmosferu. Šteta što nema muzike, i što me je konobar, kad sam ga prijateljski upozorio na fetusoidno smeće u octenjači skoro iščupao grkljan. Kakav tip, bože… Dakle, ako ste dubljeg džepa i volite zaliti sasvim solidne ćevape s Gričkom – pravac Crvena jabuka.
Ocjena: 7
Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 40: Urnebes


Uploaded with ImageShack.us
-----------------------------

40: Restaurant & Night Bar Urnebes, Trnjanska cesta 117

Cijena: 39 kunolomaca
Ćevapi oblik: Deset poštenih, krupnih mladića
Ćevapi okus: Fini, masni, konkretni, mesni
Luk količina, okus: Premalo, ufino
Lepinja: Sa strane, paperjasta, topla, fantastična – ali nemasna

Opći dojam: Na mjestu gdje je nekoć bio vatrogasni dom, ili neka slična simpatična tulumara, danas je vrhunski uređen prostor koji me totalno ugodno iznenadio. Čista fensijana, uz savski nasip, malo mi je čak i neugodno bilo kad sam vidio koliko ljudi u odijelima i teta u štiklama dolazi tako sređeno, a mene taman Rokatanski to jutro malo zalio mlijekom po majici… Enivej, kapa dolje za uređenje, kulturu konobara, uslugu i praktički sve. Ćevapi su stigli za desetak minuta, usamljeni na tanjuru, dok je lepinja totalno čudnog oblika došla zasebno – u košarici. Da, obožavam kad lepinja upije malo toća, ne masti nego mesnog krvavoslanog đusa, ali eto, nisam bio te sreće u Urnebesu. Problem je u tome da je i takva, suha lepinja apsolutno fantastična – uz bok onoj u Batku. Na visini je i količina kajmaka, dvije masne debele kuglice, doduše po 12 kuna, ali i sami ćevapi su velikih 39 (Karlovačko veliko 17 kn). Tako sam još jedanput naletio na skupe ćevape (posipane peršinom – pretjerivanje), iako su oba puta, i u Red Apple Pubu i Urnebesu bili slasni. A ovdje konačno nisu škripali (odvratni trend), nego se osjetilo pravo meso, s jedinom zamjerkom – nije bilo mirisa. Što je i dalje puno bolje nego obratno! Dakle, vrhunski velika porcija, ukusni ćevapi, a kako cijena od 39 kuna savršeno odgovara kvaliteti interijera, ako ste pri lovi – a vi samo navalite.


Ocjena: 7,5


-------------------------------------------

41: Tri Fenjera, Vinodolska 2b, Dubrava

Cijena: 17 krznaša
Ćevapi oblik: osam malih crnčića
Ćevapi okus: Prhko, tvrdo, ne baš...
Luk količina, okus: Simpatična gomilica
Lepinja: Omalena, nedorečena



Kad sam već poslušao sve savjete za navodno najbolje destinacije, rekoh, idem vidjet gdje me to Prša šalje na najjeftinije, ali izvrsne ćevose, negdje u sredini Dubrave. Pristojno zdanje, malo tiho i prepločasto dočekalo nas je finim mirisom (kasnije se ispostavilo – šiš-ćevapa), kao i nevjerojatno niskim cijenama ćevapa i kebaba. Naručismo oboje, kebab po 20, ćevape za 17, i doživjesmo totalni fijasko. Kebab je bio prekrasno uređen i aranžiran, ali kao da su ga slagale vjeverice – nit soli, nit papra, tek malo blijedog safta bez ikakve dorečenosti. Meso je ono najgore moguće, bezmesna gigantska megahrenovka, masna i lišena ikakve ljubavi. Nepojedeno. Spas smo tražili u malim pregorenim tartufastim oblicima koje bi samo topla majka nazvala ćevapima. Izvana tvrdo, iznutra sivo, okus još i nekakav, ali izgled... Luk i lepinja samo solidni, opći dojam daleko od prolaznog. Ugodna atmosfera, pristojno osoblje, ali meni na razini Majburgera iz 1979. Što je najgore, kad smo odlazili – opet su zamirisali šiš-ćevapi, i to opako... A ništa, više sreće drugi put...

Ocjena: 2/3

Oznake: Ribafish, ćevapi, fenjer, somun

20.12.2013. u 16:46 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 13.11.2013.

Kako sam prao kućne ljubimce

Kako sam prao kućne ljubimce

Jednom su mi za rođendan poklonili sedam zlatnih ribica, ali ne i akvarij. Pa su sirotice onako usardinjene do jutra pomrle, što od toga što je jedna bila piranja, a što od toga što sam ih strpo u teglu od krastavaca. Dugo nisam jeo krastavce, al tulum je bio do jaja, mislim da je to onaj kad smo 140 puta otpjevali Whole a lot of love, a Kolarić zakrmio u kadi.

Vučka, mog prvog pravog psa, s kojim sam spavao u kućici i dijelio buhe, odnijeli su šinteri nakon što ih je zvala baba jer joj je rasturio cvijeće i priklo bugenviliju. A moja baba više voli bugenviliju od ičega. Dugo nisam pričao s babom, sve dok se nisam satro za 23., pa napravio scenu pred rođacima jer su mi donijeli samo bočicu Hardyja i svijetlo smeđe nesportske dokoljenke, pa baba nije pričala sa mnom. Al je tulum bio mrak.

Obe tri papige su skončale jer su starci pušili po dvije kutije dnevno, svaki, samo bi vremenom posivile i izgubile glas. Uvije bi u jusi bilo pokoje perce. Kanarinac je krepo i ranije, počeo je pjevat ko Meštar na Žlijezde pjevaju i sletio jedared na nos u kakicu. Dugo sam se durio na starce, starog na silu odviko od fumanja, al se stara još ne da. I to joj je totalno cool.

Ježa pronađenog nasred ceste sam vlastoručno vratio u šumu jer nisam oka sklopio od suludog cjelonoćnog rovarenja po kutiji s lišćem i jabukama, žohara sam se riješio adaptacijom, pauci ne slušaju, komarce istrijebljujem... Ostadoše samo biljčice.


Uploaded with ImageShack.us

Imam pet velikih koje prežive zimu, i desetak malih koje možda. Začinsko bilje odumre čim padne temperatura ispod 20, i skonča na +10, ili u sobi, ali mi svejedno ove preživjele nekako daju toplinu kad Junior nije kod mene.

Možda je stvarno vrijeme da se bogato udam za neku tajkunovu kći, ali do tada, jednom mjesečno u kadi imam ovu sliku. Listoper. E sad, je li to gej, žena, agronom, romantik ili pjesnik u meni, nikada nećemo saznati, glavno da su biljčad sretna.

Enivej, lijepo je imati neki hobi, makar pobijem tri peršina i sedam bosiljaka godišnje, a menti ne smijem pogledat u oči...

Ko će prat kadu, damn...

Oznake: Ribafish, cvijeće, hobi

13.11.2013. u 10:44 • 0 KomentaraPrint#

Kako sam prao kućne ljubimce

Kako sam prao kućne ljubimce

Jednom su mi za rođendan poklonili sedam zlatnih ribica, ali ne i akvarij. Pa su do jutra pomrle što od toga što je jedna bila piranja, a što od toga što sam ih strpo u teglu od krastavaca. Dugo nisam jeo krastavce, al tulum je bio do jaja, mislim da je to onaj kad smo 140 puta otpjevali Whole a lot of love, a Kolarić zakrmio u kadi.

Vučka su odnijeli šinteri nakon što ih je zvala baka jer joj je rasturio cvijeće. Dugo nisam pričao s bakom, sve dok se nisam satro za 23., pa napravio scenu pred rođacima jer su mi donijeli samo bočicu Hardyja i svijetlo smeće nesportske dokoljenke. Al je tulum bio mrak.

Obe tri papige su skončale jer su starci pušili po dvije kutije dnevno, samo bi posivile i izgubile glas. Kanarinac je krepo i ranije, počeo je pjevat ko Meštar na Žlijezde pjevaju i sletio na nos u kakicu. Dugo sam se durio na starce, starog na silu odviko, al se stara još ne da.

Ježa pronađenog nasred ceste sam vlastoručno vratio u šumu jer nisam oka sklopio od rovarenja po kutiji s lišćem i jabukama, žohara sam se riješio adaptacijom, pauci ne slušaju, komarce istrijebljujem... Ostadoše samo biljčice.


Uploaded with ImageShack.us

Imam pet velikih koje prežive zimu, i desetak malih koje možda. Začinsko bilje odumre čim padne temperatura ispod 20, i skonča na +10, ili u sobi, ali mi svejedno ove preživjele nekako daju toplinu kad Junior nije kod mene.

Možda je stvarno vrijeme da se bogato udam za neku tajkunovu kći, ali do tada, jednom mjesečno u kadi imam ovu sliku. E sad, je li to gej, žena, agronom, romantik ili pjesnik u meni, nikada nećemo saznati.

Enivej, lijepo je imati neki hobi, makar pobijem tri peršina i sedam bosiljaka godišnje, a menti ne smijem pogledat u oči...

Ko će prat kadu, damn...

Oznake: Ribafish, cvijeće, hobi

13.11.2013. u 10:44 • 0 KomentaraPrint#

petak, 08.11.2013.

Hvala ti dragi blože – eto me na novom poslu!


Dragi moji, svi, pa čak i hejteri, eto barba Ribe nakon kraće pauze.

Konačno sam zvanično postao urednik dva portala u sustavu Nove TV, konkretno Blog.hr i Punkufer.hr.

Vrijeme će pokazati koliko ću uspjeti vratiti ljude da više pišu i čitaju, a manje fejsaju (Blog), odnosno da svakodnevno potraže zgodne crtice iz svijeta enogastronomije i putovanja (Pun kufer).

Ono što mogu obećati je da ću ginuti kao i uvijek, pokušati iščupati najbolje od sebe i vas, fino pojest i popit, dobro se nasmijati, i učiniti ovu našu svakodnevnicu barem malo boljom.

A ono što bih od vas tražio je sljedeće:

- Pišite svoje blogove
- Javite kad pročitate neki dobar blog, na ribafish@gmail.com i Domagoj.Jakopovic@novatv.hr
- Preporučite rakije, vina, flambirani flam, pohana pačja prkna, uglavnom - sve što je zanimljivo ili vas je ostavilo bez riječi
- Javite gdje se dobro jede i pije, zovite na testiranja, kušanja, kestenijade, fišijade, švarglijade, rakijade, trijade, a-dija-dija-de, i sve što se jestivo, pitko i blesavo događa u vašoj okolici - obavještavajte o svim živim festivalima, što ranije to bolje!
- Savjetujete gdje ima dobrih ćevapa, kolača, raw fooda, nezdraw fooda, novih i lijepih stvari, hrabrih ljudi koji pokušavaju nešto novo, zaboravljenih jela, pila, recepata...
- Klikajte manijakalno na oba profila na fejsu, šerajte, preporučajte ljudima kad vam se nešto stvarno svidi, lajkate i puno, puno čitajte


Ljubi vas vaše zlatno nepce, nerast, svežder i poturica, ko ne lajka, sustigla ga hajka!
Ajd pivili!


Uploaded with ImageShack.us
Foto: Goran Legendarni Čižmešija

Oznake: Ribafish, blog, punkufer, eno, gastro, Putovanja

08.11.2013. u 09:52 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv






Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com

Travel Map
I've been to 601 cities in 56 countries
Africa
Egypt: Al Jizah
Egypt: Al Karnak
Egypt: Al Karnak
Egypt: Al Uqsur
Egypt: Aswan
Egypt: Asyut
Egypt: Cairo
Egypt: Idfu
Egypt: Kawm Umbu
Tunisia: Al Metlaoui
Tunisia: Gabes
Tunisia: Hammamet
Tunisia: Kairouan
Tunisia: Monastir
Tunisia: Sfax
Tunisia: Sidi Bou Ali
Tunisia: Sidi Bouzid
Tunisia: Sousse
Tunisia: Tozeur
Tunisia: Tunis
Asia
Armenia: Alaverdi
Armenia: Erebuni
Armenia: Ijevan
Armenia: K'uch'ak
Armenia: Noyemberyan
Armenia: Sevan
Armenia: Yerevan
Azerbaijan: Baki
Azerbaijan: Kurdcu
Azerbaijan: Puta
Azerbaijan: Qobustan
China: Beijing
China: Changping
China: Qingdao
Georgia: Sadakhlo
Georgia: T'bilisi
Japan: Fushimi
Japan: Ichinomiya
Japan: Kyoto
Japan: Nagasaki
Japan: Narita
Japan: Niigata
Japan: Tokyo
Japan: Yokohama
Malaysia: Kampong Tengah
Malaysia: Kuala Lumpur
Malaysia: Seri Kembangan
South Korea: Incheon
South Korea: Pusan
South Korea: Seoul
Turkey: Istanbul
Europe
Albania: Durres
Albania: Hani Hotit
Albania: Muriqan
Albania: Shkoder
Albania: Tirana
Austria: Graz
Austria: Salzburg
Austria: Vienna
Austria: Villach
Belgium: Brussels
Bosnia and Herzegovina: Banja Luka
Bosnia and Herzegovina: Bihac
Bosnia and Herzegovina: Bosanska Gradiska
Bosnia and Herzegovina: Foca
Bosnia and Herzegovina: Gorazde
Bosnia and Herzegovina: Hum
Bosnia and Herzegovina: Jahorina
Bosnia and Herzegovina: Jajce
Bosnia and Herzegovina: Livno
Bosnia and Herzegovina: Medugorje
Bosnia and Herzegovina: Mostar
Bosnia and Herzegovina: Prijedor
Bosnia and Herzegovina: Prnjavor
Bosnia and Herzegovina: Sarajevo
Bosnia and Herzegovina: Tomislavgrad
Bosnia and Herzegovina: Travnik
Bosnia and Herzegovina: Trebinje
Bosnia and Herzegovina: Tuzla
Bulgaria: Sofiya
Croatia: Bakar
Croatia: Bale
Croatia: Banjol
Croatia: Baska
Croatia: Baska Voda
Croatia: Bedekovcina
Croatia: Beli
Croatia: Benkovac
Croatia: Betina
Croatia: Bijenik
Croatia: Bilje
Croatia: Bjelovar
Croatia: Blato
Croatia: Blato
Croatia: Bol
Croatia: Botinec
Croatia: Brdovec
Croatia: Brezovica
Croatia: Brijuni
Croatia: Brinje
Croatia: Brna
Croatia: Brsec
Croatia: Buje
Croatia: Buzin
Croatia: Cabar
Croatia: Cacinci
Croatia: Cakovec
Croatia: Cara
Croatia: Cavoglave
Croatia: Cavtat
Croatia: Cazma
Croatia: Cilipi
Croatia: Cres
Croatia: Crikvenica
Croatia: Crnomerec
Croatia: Culinec
Croatia: Dakovo
Croatia: Daruvar
Croatia: Delnice
Croatia: Donja Brela
Croatia: Donji Bukovec
Croatia: Donji Karin
Croatia: Donji Okucani
Croatia: Donji Zvecaj
Croatia: Drnis
Croatia: Dubovac
Croatia: Dubrava
Croatia: Dubrovnik
Croatia: Dugi Otok
Croatia: Dugo Selo
Croatia: Dugopolje
Croatia: Fazana
Croatia: Fuzine
Croatia: Glina
Croatia: Gornje Vrapce
Croatia: Gornji Grad
Croatia: Gospic
Croatia: Govedari
Croatia: Gracac
Croatia: Gracani
Croatia: Groznjan
Croatia: Gruz
Croatia: Hrelici
Croatia: Hvar
Croatia: Icici
Croatia: Igrane
Croatia: Ika
Croatia: Ilok
Croatia: Imotski
Croatia: Ivan Dolac
Croatia: Ivanic-Grad
Croatia: Jablanac
Croatia: Jakusevec
Croatia: Jankomir
Croatia: Jelsa
Croatia: Jesenice
Croatia: Josipdol
Croatia: Juran-Dvor
Croatia: Jurandvor
Croatia: Kamanje
Croatia: Kampor
Croatia: Kampor
Croatia: Karlobag
Croatia: Karlovac
Croatia: Kastav
Croatia: Kastel Stari
Croatia: Kerestinec
Croatia: Klinca Sela
Croatia: Knin
Croatia: Kolocep
Croatia: Komiza
Croatia: Koprivnica
Croatia: Korana
Croatia: Korcula
Croatia: Kostrena
Croatia: Kraj
Croatia: Kremenje
Croatia: Krk
Croatia: Kuciste
Croatia: Kumrovec
Croatia: Kutina
Croatia: Kutjevo
Croatia: Labin
Croatia: Lapad
Croatia: Lazaret
Croatia: Lipovac
Croatia: Lokve
Croatia: Lopar
Croatia: Lovran
Croatia: Lubenice
Croatia: Lucko
Croatia: Ludbreg
Croatia: Luksic
Croatia: Lumbarda
Croatia: Makarska
Croatia: Maksimir
Croatia: Mali Losinj
Croatia: Malinska
Croatia: Markusevec
Croatia: Materada
Croatia: Matulji
Croatia: Medulin
Croatia: Medveja
Croatia: Merag
Croatia: Metkovic
Croatia: Mikulici
Croatia: Mlini
Croatia: Momjan
Croatia: Moscenice
Croatia: Mundanije
Croatia: Murter
Croatia: Murvica
Croatia: Nasice
Croatia: Nin
Croatia: Nin
Croatia: Njivice
Croatia: Nova Gradiska
Croatia: Novalja
Croatia: Novi Zagreb
Croatia: Novigrad
Croatia: Obrovac
Croatia: Ogulin
Croatia: Okic
Croatia: Okucani
Croatia: Omis
Croatia: Omisalj
Croatia: Opatija
Croatia: Opatija
Croatia: Oprtalj
Croatia: Opuzen
Croatia: Orahovica
Croatia: Orebic
Croatia: Oroslavje
Croatia: Osijek
Croatia: Otocac
Croatia: Otoci Brijuni
Croatia: Otocic Osjak
Croatia: Otok Bisevo
Croatia: Otok Brac
Croatia: Otok Ciovo
Croatia: Otok Hvar
Croatia: Otok Kornat
Croatia: Otok Lastovo
Croatia: Otok Lokrum
Croatia: Otok Lopud
Croatia: Otok Mljet
Croatia: Otok Murter
Croatia: Otok Pag
Croatia: Otok Prvic
Croatia: Otok Rab
Croatia: Otok Sipan
Croatia: Otok Vis
Croatia: Ozalj
Croatia: Pag
Croatia: Pakleni Otoci
Croatia: Pakostane
Croatia: Pazin
Croatia: Peroj
Croatia: Petrinja
Croatia: Pile
Croatia: Pisarovina
Croatia: Plaski
Croatia: Pleso
Croatia: Plitvica
Croatia: Ploce
Croatia: Podgora
Croatia: Podstrana
Croatia: Polace
Croatia: Porec
Croatia: Porozina
Croatia: Potirna
Croatia: Pozega
Croatia: Prapratna
Croatia: Preko
Croatia: Prelog
Croatia: Prepustovec
Croatia: Prevlaka
Croatia: Pridraga
Croatia: Prigradica
Croatia: Primosten
Croatia: Pula
Croatia: Punat
Croatia: Pupnat
Croatia: Rab
Croatia: Rabac
Croatia: Racisce
Croatia: Rakitje
Croatia: Rakov Potok
Croatia: Razanac
Croatia: Razanj
Croatia: Remete
Croatia: Remetinec
Croatia: Rijeka
Croatia: Rogoznica
Croatia: Rovinj
Croatia: Rtina
Croatia: Rude
Croatia: Rugvica
Croatia: Saborsko
Croatia: Samobor
Croatia: Scitarjevo
Croatia: Selce
Croatia: Senj
Croatia: Sestine
Croatia: Sesvete
Croatia: Sibenik
Croatia: Silo
Croatia: Sinj
Croatia: Sisak
Croatia: Skrad
Croatia: Skradin
Croatia: Slatina
Croatia: Slunj
Croatia: Smokvica
Croatia: Spansko
Croatia: Split
Croatia: Srebreno
Croatia: Stara Baska
Croatia: Starigrad
Croatia: Starigrad
Croatia: Stenjevec
Croatia: Stobrec
Croatia: Stosici
Croatia: Suhopolje
Croatia: Sukosan
Croatia: Supetar
Croatia: Susak
Croatia: Sveta Klara
Croatia: Sveta Nedelja
Croatia: Sveti Kriz
Croatia: Tkon
Croatia: Topusko
Croatia: Trakoscan
Croatia: Tribunj
Croatia: Trilj
Croatia: Trogir
Croatia: Trpanj
Croatia: Trsat
Croatia: Trstenik
Croatia: Tucepi
Croatia: Tuhelj
Croatia: Ubli
Croatia: Umag
Croatia: Varazdin
Croatia: Vela Luka
Croatia: Velika
Croatia: Velika Gorica
Croatia: Velika Mlaka
Croatia: Viganj
Croatia: Vinkovci
Croatia: Vis
Croatia: Visnjan
Croatia: Vodice
Croatia: Vodnjan
Croatia: Volosko
Croatia: Vrapce
Croatia: Vrbovec
Croatia: Vrbovsko
Croatia: Vrsar
Croatia: Vrsi
Croatia: Vukomerec
Croatia: Vukovar
Croatia: Zabok
Croatia: Zacretje
Croatia: Zadar
Croatia: Zagreb
Croatia: Zagvozd
Croatia: Zapresic
Croatia: Zitnjak
Croatia: Zlarin
Croatia: Zminj
Croatia: Zrnovo
Croatia: Zumberak
Croatia: Zuta Lokva
Cyprus: Famagusta
Cyprus: Kyrenia
Cyprus: Larnaka
Cyprus: Nicosia
Cyprus: Trikomo
Czech Republic: Prague
Czech Republic: Znojmo
Denmark: Copenhagen
Estonia: Tallinn
Finland: Helsinki
France: Biarritz
France: Cannes
France: Lyon
France: Marseille
France: Mulhouse
France: Nice
France: Paris
France: Perpignan
France: Strasbourg
France: Taize
Germany: Munich
Germany: Nurnberg
Germany: Stuttgart
Germany: Weil am Rhein
Gibraltar: Gibraltar
Greece: Athens
Greece: Larisa
Greece: Mikinai
Greece: Patrai
Greece: Thessaloniki
Holy See (Vatican City): Vatican City
Hungary: Balatonlelle
Hungary: Budaors
Hungary: Budapest
Hungary: Nagykanizsa
Iceland: Akurey
Iceland: Borgarnes
Iceland: Geysir
Iceland: Hellissandur
Iceland: Ingjaldsholl
Iceland: Keflavik
Iceland: Lagafell
Iceland: Olafsvik
Iceland: Raudhamelur
Iceland: Reykjavik
Iceland: Selfoss
Iceland: Stadhastadhur
Iceland: Thingvellir
Ireland: Dublin
Italy: Aurisina
Italy: Basovizza
Italy: Duino
Italy: Genova
Italy: Gorizia
Italy: Milano
Italy: Miramare
Italy: Monfalcone
Italy: Prosecco
Italy: Rimini
Italy: Rome
Italy: Sistiana
Italy: Tarvisio
Italy: Treviso
Italy: Trieste
Italy: Udine
Italy: Venice
Italy: Verona
Kosovo: Pristina
Kosovo: Urosevac
Latvia: Riga
Liechtenstein: Vaduz
Lithuania: Vilnius
Luxembourg: Luxembourg
Macedonia, Republic of: Bitola
Macedonia, Republic of: Han
Macedonia, Republic of: Kumanovo
Macedonia, Republic of: Skopje
Monaco: Monte-Carlo
Montenegro: Bar
Montenegro: Becici
Montenegro: Bijela
Montenegro: Budva
Montenegro: Cetinje
Montenegro: Gornje Krusevo
Montenegro: Herceg-Novi
Montenegro: Niksic
Montenegro: Njegusi
Montenegro: Perast
Montenegro: Pluzine
Montenegro: Podgorica
Montenegro: Rijeka Crnojevica
Montenegro: Risan
Montenegro: Sukobin
Montenegro: Sveti Stefan
Montenegro: Tivat
Montenegro: Ulcinj
Montenegro: Virpazar
Netherlands: Amsterdam
Netherlands: Rotterdam
Norway: Oslo
Poland: Bialystok
Poland: Warsaw
Portugal: Cascais
Portugal: Estoril
Portugal: Faro
Portugal: Fatima
Portugal: Leiria
Portugal: Lisboa
Portugal: Nazare
Portugal: Seixal
Romania: Bucharest
Russia: Moscow
San Marino: San Marino
Serbia: Beograd
Serbia: Bunisevce
Serbia: Novi Beograd
Serbia: Novi Sad
Serbia: Petrovaradin
Serbia: Sremska Raca
Serbia: Temerin
Serbia: Vranje
Serbia: Zemun
Slovakia: Bratislava
Slovakia: Kosice
Slovenia: Ankaran
Slovenia: Bled
Slovenia: Celje
Slovenia: Divaca
Slovenia: Grosuplje
Slovenia: Ig
Slovenia: Izola
Slovenia: Jesenice
Slovenia: Koper
Slovenia: Kranj
Slovenia: Kranjska Gora
Slovenia: Krska Vas
Slovenia: Krsko
Slovenia: Lasko
Slovenia: Lesce
Slovenia: Ljubljana
Slovenia: Maribor
Slovenia: Murska Sobota
Slovenia: Nova Gorica
Slovenia: Novo Mesto
Slovenia: Piran
Slovenia: Portoroz
Slovenia: Postojna
Slovenia: Ptuj
Slovenia: Ratece
Slovenia: Tamar
Slovenia: Trzic
Slovenia: Velenje
Spain: Algeciras
Spain: Barcelona
Spain: Caceres
Spain: Cadiz
Spain: Madrid
Spain: Sevilla
Spain: Toledo
Sweden: Stockholm
Switzerland: Basel
Ukraine: Kyyiv
Ukraine: L'viv
United Kingdom: Belfast
United Kingdom: Caerdydd
United Kingdom: City of London
United Kingdom: City of Westminster
United Kingdom: Dumbarton
United Kingdom: Edinburgh
United Kingdom: Keith
United Kingdom: London
United Kingdom: Luton
United Kingdom: Stansted
North America
Canada: Mississauga
Canada: Toronto
United States: Cleveland
United States: Jersey City
United States: New York
United States: Washington
Oceania
Australia: Bairnsdale
Australia: Fremantle
Australia: Geelong
Australia: Manly
Australia: Melbourne
Australia: Merrimbula
Australia: Perth
Australia: Sydney
Australia: Ulladulla
Australia: Warnbro
 Get your own widget
GeckoGo 



online
Online Casino Reviews









View My Stats

free counters

Curling i kako ga speći!
Curling Klub"Čudnovati Čunjaš", Zagreb, Hrvatska
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Precjednik: Ribafiš
Doprecjednik: Stokuća
Tajnik: Sin
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Adresa: Domagojeva 21, Zagreb
E-mail: ribafish@hotmail.com
Žiro račun: 2360000-1101879360
Treninzi: Od rujna, Velesajam
Sponzori: Čekamo vas!

BUDI ZDRAV!

Twinlab






Devil never sleeps!!!!!!!!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu

Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!

ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!

CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T