riba 2

26.10.2007., petak

Pjesmica

Srele smo se sasvim slučajno. Predložila je kavu što sam objeručke prihvatila jer htjela sam da nam se druženje nastavi. Pričala mi je o sebi, o danima kad dolazi umorna s predavanja, o ljubavi koja je davno završila i sad nema nikoga. Zaista mi je bilo žao. Vidjela sam da pati, a tako krasna djevojčica i sad već djevojka je. Zaista. I onda danas dobijem e-mail koji ste sigurno svi već dobili ali možda ga nije ta dobra T. - pogađate, moja nekadašnja učenica. Nismo razmijenile e-mail adrese već sam joj onako usput spomenula da imam blogove u koje bilježim svoje doživljaje ( i sve što se piše u post ... znate to već ) i ponovila je pažljivo ovu adresu i tad sam joj u očima vidjela blagi smiješak i pomislila sam - sigurno će doći. Zato večeras, stavljam zbog T. ovu pjesmicu, a vi koji ste ju već pročitali ne zamjerite. Do novog susreta, kiss&hug PREKRASNA Djevojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da će pasti i ozlijediti se. Umjesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakše dođu. Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovjek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smijemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će SVE da dođe do nas. Žena je izašla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena i blizu srca da bude voljena.

- 01:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.10.2007., četvrtak

Vlak

Zbog već spominjanih boleština morala sam u Varaždin na neku kontrolu. Putovala sam tih 15 km ( ili manje ) vlakom, kao i obično. Ali, moje putovanje proteklo je u zanimljivom društvu. Sami učenici ili studenti. Nehotično sam prisluškivala razgovore ispred i iza mog sjedala. Znate, ono kad nisi znatiželjan, ali riječi ulaze u uho. Slušam i razmišljam ... pa opet slušam. Naravno, nije to moglo dugo trajati jer i sam put ne traje dulje od desetak minuta. E, sad zašto vam pišem ?! Ostala sam utučena ne rječnikom kojim su se služili već gorčinom koja se prelijevala iz njihovih rečenica....tako razočarani obvezama, nepravdom i životom. Ništa nije dobro. Ni satovi u školi, ni predavanja koja su slušali, neki studenti na Učiteljskoj akademiji, ni društvom za vikend. Sve je bez veze, dosadno i glupo....i dolaskom u Varaždin prekinula su se moja razmišljanja i usmjerila na traženje malog gradskog autobusa. Da, dobro ste pročitali, Varaždin ima male buseke koji kruže po gradu i okolici. Super. Za par kuna bila sam u poprilično udaljenoj od željezničkog kolodvora - bolnici. Hm, super im je ta ideja. Vele da su stalno puni. Naravno, kad svi izbjegavamo pješačenje. Doduše, volim i ja pješke ali kad nisam u vremenskoj stisci pa onako s noge na nogu, može i nekoliko sati. Nalazi dobri, kontrola slijedeće godine u proljeće ... i uslijedio je povratak.Obavezan odlazak u Algoritam, tamo uvijek ostavim koju kunu i malo ubrzanijim korakom na vlak. Nisam čekala buseke jer mi nisu baš poznate linije i stajališta .... E, sad, moji dragi mali prijatelji, slušam u vlaku, nastavak od jutros, druga ekipa ali sadržaj isti. Žao mi, iskreno.... Zaključak : hitno bi nešto u školstvu trebalo mijenjati jer ovako nezadovoljni mladi ljudi odrastaju u nezadovoljne građane, u radni narod, a to nije dobro. PS. Vidim već zijevate, pa ću polemiku nastaviti drugom prilikom.

- 09:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.