21.08.2006., ponedjeljak
Za kraj...
|
Date: Mon, 21 Aug 2006 09:27:58 -0700 (PDT) From: "lila yyy" Subject: Riječanka blog To: gl.urednik@vecernji.net CC: online@vecernji.net, dnevnik@dnevnik.hr, web@novatv.hr, info@monitor.hr, redakcija@novilist.hr, redakcija@glasistre.hr Gospodo novinari, jedno pitanje : gdje su vam dokazi da sam ja izvor informacija u "aferi mito na riječkoj kardiokirurgiji"? I, od kada je blog kao forma online dnevnika "relevantan i pouzdan izvor informacija" o bilo čemu? Gdje je nestalo istraživačko novinarstvo i potreba da se provjeri svaka informacija koju se plasira u javnost, a u cilju poštenog i točnog informiranja javnosti i izbjegavanja dezinformacija? Što se desilo s novinarskom etikom? Ili je, pak, neautorizirano i tendenciozno izvađeno iz konteksta, citiranje pojedinih odlomaka iz mog posta na blogu, objavljeno u vašem mediju u svrhu skretanja pozornosti javnosti s osnovnog problema? Ukoliko i nadalje moja objavljena osobna razmišljanja budete zloupotrebljavali za svoje senzacionalističko objavljivanje, te ukoliko u vašem narednom izdanju ne demantirate sve navedene neistine vezane uz moj blog, biti ću prisiljena poduzeti određene pravne mjere. Riječanka Prema savjetu i preporuci odvjetnika, kopirani mail sam poslala na navedene adrese, te ga objavila na svom blogu. Ovime prekidam svaku daljnju polemiku. I moje pribivanje na blogu. The End. Over&Out. |
18.08.2006., petak
Prije nego se požar pretvori u vatrenu stihiju...
|
Fri, 18 Aug 2006 09:07:46 -0700 (PDT) From: "lila yyy" Subject: Riječka blogerica otkriva informacije o mitu u KBC-u To: webmaster@vecernji.net Štovano uredništvo, napose gospodin bs! Vrlo sam neugodno iznenađena Vašim člankom pod gornjim naslovom, u kojem se postavlja link na moj blog na portalu Blog.hr. s objašnjenjem da se radi o osobi koja otkriva dosada nepoznate informacije o pročelniku riječke kardiokirurgije. Prava je istina da se u mom postu radi o mom viđenju i komentarima "afere mito", nastalim kao reakcija na članke u Vašem listu te Jutarnjem Listu online, u kojima se izvješćuje javnost o uhićenju spomenutog gospodina.Moj post je objavljen na netu nekih 12-ak sati nakon vašeg članka, što dovoljno govori samo za sebe. Nikakva informacija, bilo biografska bilo kakva druga nije potkela od mene - ono što sam ja napisala bilo je isključivo prenošenje gradskih i bolničkih naklapanja, uz obvezatno prisutne "čuje se", "govori se", "kažu" i slične izraze kojima sam se namjerno distancirala od pokušaja da se meni pripišu nekakve tvrdnje koje bi se mogle okarakterizirati kao klevete. Napominjem da se većina naklapanja i mogućih neistina od kojih se ograđujem, navedenih u mom postu spominjala i u Vašem prvom članku, objavljenom jučer nešto iza 15 sati. Jedino što prihvaćam kao svoje izvorno u ovom članku jesu, moram priznati, relativno ružne riječi kojima sam opisala osobu doc.dr.Šimića, na čemu mu se najiskrenije ispričavam. Nadam se da ćete ovo moje pojašnjenje uvažiti, na obostranu dobrobit i u cilju izbjegavanja eventualnih mogućih neugodnih posljedica, te Vaš najnoviji članak u kojem se spominje moj blog korigirati. Smatram da bi bilo najbolje da link na moj blog i spominjanje bloga/mene u cijelosti izostavite s online i printanog izdanja, obzirom da me nitko nije kontaktirao u svezi mog odobrenja za spominjanje u Vašim novinama. Blog.hr i njihove poddomene jesu javni alat, ali isto tako, vjerujem, da se u novinarstvu treba pridržavati nekih pozitivnih etičkih načela, kao što je primjerice suglasnost osobe da se njena privatna vlasništa (blog) i stavovi spominju u javnosti, naročito na takav, senzacionalistički, način. Vjerujem u mogućnost naše daljnje suradnje, na obostrano zadovoljstvo. Pozdravi, Riječanka. Ovaj sam mail poslala webmasteru VL-a, nakon što sam ostala neugodno iznenađena činjenicom da se mene i moj blog nazvalo, sasvim senzacionalistički i skroz neutemeljeno, povjerljivim izvorom informacija o aferi mita na Kardiokirurgiji. Slično, čujem, desilo se i s NovomTV. Prethodno, naravno, kao što je i običaj naše žute štampe i televizije, nitko nije kontaktirao a mnom. Doista žalim što sam napisala prethodni post - usprkos činjenici da sam prenosila, babski bezobrazno, gradske i bolničke tračeve te pisala o onome o čemu se "govorka", ispalo je da sam ja glavni Šimićev tužitelj, glavni krivac za aferu i osoba koja ocrnjuje doc.dr.Šimića. A nisam. Osobno, napisala sam na svom postu o doc.dr. Šimiću neke doista ružne riječi, na čemu mu se ispričavam. Činjenica jest da smo on i ja imali kratki poslovni odnos, na naše obostrano nezadovoljstvo, pri čemu mogu odgovorno tvrditi da ja njemu nisam bila niti simpatična, niti me je cijenio. Što se nesimpatije tiče - ona je bila uzajamna, dok o njegovim kirurškim sposobnostima i umijeću mogu reći samo pohvale - sve drugo bila bi bezočna kleveta i laž. Ponavljam - ja nisam nikada tvrdila da dotični gospodin uzima mito, niti sam nešto u tom smislu vidjela. Čula sam, baš kao i Obersnel, baš kao i cijeli grad,da se o tome priča. Moja je pogreška i krivica, da sam o tome javno pisala, na javnom mediju. Bez obzira što je prije mene stotine komentatora online vijesti iznosilo svoje stavove. No, ja sam postala whistlerica, krtica, guja u njedrima. Kako izgleda, ne meni će se polomiti koplja - tko zna, možda i mene uhite, iako se danas lista mogućih uhićenika, ponovno kako selo priča, popela na oko 20-ak. Da završim - bila sam glupa i naivna, vjerovala da istina koji svi znaju ali je ne izgovaraju, ne može naškoditi (može,sada znam). I lajava, i pomalo zločesta...nadodajte sami epitete po želji....i zbog toga iskreno žalim. To mi nije trebalo - no, to ponešto govori o svima nama kakvi smo : netko tko se eksponira, namjerno ili ne, prije ili kasnije ostane bez glave. Ostali koji su ga do glavosječe čvrsto podržavali, rasplinu se poput izmaglice na suncu. Nije da me pametniji od mene nisu upozoravali (mani se bloga, samo će ti se razbiti o glavu). I je. Imali su pravo. Vjerujem da sam se, nažalost prekasno, opametila. Dakle, stigli smo do kraja. Što još reći? A,da ... i dalje smatram liječnike koji uzimaju mito spodobama dostojnim prezira. Ja nisam nikada, nikada ni neću, uzela ni novčića mita, i time se ponosim. Svojim dugim jezikom baš i ne. Policija i sudstvo napraviti će se, nadam se, svoj posao i dokazati tko je kriv, a tko prav. Onaj tko je kriv, biti će adekvatno kažnjen. Nadajmo se da će se demokratska država, u koji svi mi ponekada, sasvim s razlogom sumnjamo, pokazati u svom punom sjaju. Stojte mi dobro, bye-bye! |
Gotovo pa insiderska priča
Izgleda da imam sreće - posljednji događaji iz KBC-a, čiji sam ja svojedobno bila također dio, omogućuju mi gotovo da budem ekskluzivna. Jer, ja tamo situaciju poznajem jako dobro, daleko bolje od većine kolega blogera.No, prije nego vam iznesem svoje viđenje stvari, moram nekoliko stvarčica iz posljednjeg posta i njegovih komentara pojasniti. Prije svega - ja kada nešto napišem nemam potrebe braniti svoje stavove i svoje pravo da ih iznesem; mislim da smo taj problem odavno apsolvirali. Isto, tako, ne pogađaju me ni direktne uvrede, donošenje paušalnih ocjena moje osobnosti (temeljenih valjda na boji podloge bloga i izboru fonta kojim pišem, a nadasve onim tko i što jesam, i što mi je profesija), baš kao ni kvazi ironično-sarkastični komentari. Ne diraju me ni patetični subjektivni i totalno nerealni prikazi kazuistike - autorima predlažem da ih pokušaju objaviti u "Areni" ili "Mojoj tajni", ako taj časopisčić uopće još izlazi. Jedino što me, mogu reći pa skoro više nasmijava nego smeta, jest da o anatomskim odnosima, individualnim varijacijama topografije organa i kirurškoj anatomiji raspravljaju ljudi koji nemaju pojma o građi čovječjeg tijela i koji nisu u stanju odgovoriti čak ni na popularna kvizovska pitanja, tipa koliko odrastao čovjek ima kosti u tijelu i koliko zuba, te koliko teži prosječna čovječja jetra. Njima nemam potrebe ponavljati da to što je crvuljak desno a amputirana je lijeva noga, što je "takooo dalekoo jedno od drugog da samo budala može to nabosti" što njima ne ulazi u glavu - oni jednostavno nisu u stanju shvatiti jer nemaju adekvatno (pred)obrazovanje. Baš kao što ja nemam pojma koliki je razmak između svijećica u automobilu i dužina razvodnog kabla. No, reći ću nešto, što će ih možda i prestrašiti - kada čovjek leži i ako nije baš jako debeo, aorta je točno dva prsta ispod dna pupka - ubod nožem u pupak koji čak i ne mora biti duge oštrice niti jak, sigurno ubija! Ako ne vjerujete - probajte! A slijepo crijevce je locirano svega za tri poprečne širine prsta desno i dolje, u smjeru kuka, od pupka. I može se protezati desetak centimetara u duljinu, u raznim smjerovima - ispod jetre, u maloj zdjelici iza mokraćnog mjehura, a ponekad i u lijevo, sve do slezene. Osim toga, trbušna šupljina je samo virtualna - u realitetu,svi organi se guraju jedan preko drugoga na vrlo malom prostoru. Tko sada nije razumio, očekujem da nikada ni neće. Što nije bitno, jer moj posao većina mojih posjetioca/čitalaca neće nikada raditi. Ipak, kod sljedeće svinjokolje, obratite malo pažnju kako je pujceku sve to posloženo u trbuhu - svinje su ipak, najsličnije ljudima, iako osobno mislim da je ova usporedba na njihovu štetu. Na njima se najčešće i vježbaju laparoskopske operacije kao i mnoštvo drugih abdominalnih i ostalih operacija. Na jedan komentar ipak moram odgovoriti ovdje, i to onaj gospodina iz Njemačke, čini mi se, koji se upitao kako to da se krvarenje nije odmah primjetilo. Mislim da to nisam pojasnila u prošlom tekstu, pa ću sada. Aorta je smještena retroperitonealno - s prednje strane je pokrivena čvrstom opnom potrbušnicom, sa strana okružena masnim i vezivnim tkivom, dok je straga pričvršćena iz kralježnicu. Sprijeda se, ispred potrbušnice a unutar same peritonealne šupljine nalaze vijuge crijeva, koje se postavljanjem pacijenta u tzv.Trendelenburgov položaj (nagib tijela s glavom prema dolje za oko 30 stupnjeva dok leži na leđima) pomiču prema kranijalno, tj.odmiču od pupka, baš zato da bi se izbjegla njihova ozljeda tijekom postavljanja prvog troakara, no tada se sama aorta nalazi izložena u prvom planu. Ubadanje se vrši okomito na kožu tik iznad pupka i neposredno nakon probijanja kože a prije nego se probije fascija, vrh troakara se usmjeri prema glavi, baš da se ga postavi u gotovo pa paralelni položaj s aortom i tako izbjegne ubod. No, kako sam već napisala, to je postupak koji se radi "na slijepo", mišići i fascija su nekada tvrđi i žilaviji, potrebna je veća snaga, i taj metalni bodež može zaparati aortu. Da je kirurg ušao direktno i okomito u aortu, nastala bi velika rupa i pacijent bi trenutačno iskrvario. Jer, tlak krvi u aorti je oko 180 mm Hg, a brzina protoka iznosi oko 200 cm u sekundi. No, ovdje je vjerojatno došlo do tangencijalnog zaparanja stjenke i to na način da najvjerojatnije nije probijena cijela stjenka, jer bi u protivnom odmah cijeli trbuh bio pun krvi. Takva oštećena i zaparana stjenka je postala slaba točka, na koju je djelovao intraluminalni pritisak, i mjesto stjenke gdje je došlo do naglog pada otpora i popuštanja stjenke - krv je polako i sigurno, baš poput rupice na brani koja dovodi do rušenja brane, počela prodirati između slojeva stjenke i gravitacijski se slijevala prema straga u dolje, u retroperitoneum i malu zdjelicu. Pri tome, nije krvarilo u samo trbušnu šupljinu jer je peritoneum izrazito elastičan i čvrst, a i svaka kap krvi pod uvećanjem kamere (4-12 puta) izgleda poput lokve. Prvi znak da nešto nije u redu je bio pad tlaka i porast pulsa, znaci iskrvarenja, nakon čega se išlo eksplorirati abdomen i našlo se hematom. Sama reparacija aorte nije ni blizu nalik "stavi klemu i zašij" - no, to je potrebno vrlo detaljno i iscrpno objašnjavati, a da bi čitatelj shvatio treba poznavati jako dobro zakone hidro, odnosno hemodinamike, a ne samo anatomiju, pa se u takvo što neću upuštati. Mislim da je ovo dovoljno. Vratimo se sada na breaking news (kako ja to po "američki" volem reći - eh, ja sam old money, jedinica, meni su roditelji omogućili školovanje i putovanje po svijetu - a nisu bili doktori da bi uzimali mito!) ili popodnevnu vijest, da je uhićen radi osnovane sumnje na uzimanje mita pročelnik riječke kardiokirurgije, svima znani Ognjenko. Pa i meni. Neko smo vrijeme vrlo blisko surađivali - neki zlobni komenatatori su prije nekoliko mjeseci ustvrdili i da smo bili ljubavnici - buahahahahaha!!!! Daleko od toga - obzirom da sam žensko koje odbija biti domaćica, majka i kuharica, pa još, eto nesreće, kirurg, Ogi mene nije ljubio ni žarko ni nježno - prije bi se moglo reći da me nije baš mogao smisliti i da me je trpio jer je morao, čemu je svakako pridonio i moj stav emancipirane kučke, samosvjesne štreberice i zaklete mrziteljice seljačina poput njega. No, kohabitirali smo jer smo morali, dok smo morali. Glavni naš junak je u KBC došao 1997.godine iz Hamburga, nakon što je na velika zvona najavljivana i doista skupo plaćena i jako dobro opremljena Kardiokirurgija otvorila vrata. Ogi je bio združena politička akvizicija gradske vladajuće stranke i oporbe, dokaz da smo zajedno jači. U startu je od Grada dobio managersku plaću (ne, nije radio za 15-ak tisuća kuna poput drugih pročelnika) i stan od stotinjak kvadrata na Drenovi. Vrlo brzo, niknula je i nova kuća na atraktivnom području, u Kostreni, prvi red uz more. Kažu, došao je sa dva kufera, ženom Njemicom (poznatom po svom odijevanju na glavnoj gradskoj tržnici) i troje djece, vrlo i veoma slične njemu. Inače, prije toga je, a nakon što je u Zagrebu završio medicinu (rođen je u Sarajevu, otac mu je bio sveučilišni profesor, ginekolog, svi kažu vrlo fin i obrazovan čovjek, a majka oftalmologinja), radio u Njemačkoj 15-ak godina,tamo je i specijalizirao, pri čemu je oženio kćer (ah, how convenient) svog šefa. Neposredno prije njegova dolaska u Rijeku, navodno mu je tast otišao u mirovinu. Neću pretjerivati ako kažem, da je prije i neposredno nakon otvaranja odjela među mladim kirurzima i specijalizantima zavladao rat do istrebljenja za dobiti premještaj na KK. Pobjednici, duo u bolnici poznat kao Lolek i Bolek, uskoro je slavio Pirovu pobjedu. Naime, novi je šef ubrzo pokazao pravo lice : neotesana sirovina, bez skrupula, bez šlifa, drugim riječima - neodgojen, neugodan čovjek, s hipertrofiranim egom, prost i zločest. Duo Lolek&Bolek i još nekolicina specijalizanata pokorno ga je slijedila poput jata pačića, a on je usvakom trenu imao za njih "lijepu" riječ, poput "vi ste svi bijednici, šteta novaca i truda potrošenog na vas; koleg'ce što's ne udate, nije hirurgija za žene).Dotični duo, u svojim kasnim tridesetima je skupo platio ove konstantne akumulirane stresove, cjelodnevne boravke na odjelu, dežurstva svaki drugi ili treći dan, dolaske u bolnicu kada je šef naredio, tek tako, da čisto malo provjere specijalizante - jedan je prebolio infarkt a drugome se raspao brak, sve prije četrdesete godine. O da, imao je pročelnik i svoje kvalitete - ne mogu reći da je bio loš kirurg, dapače (Nijemci znaju čovjeka naučiti), no vrlo je lukavo čuvao svoju pozadinu - sve teške i komplicirane slučajeve slao je na operaciju u Zagreb, vodeći računa da ima uvijek dobru statistiku za se pohvaliti u medijima, napose Novom Listu kojem je dao nekoliko intervjua (među njima jedan "legendarni" u kojem se iščuđavao kako se malo para daje za zdravstvo - sic! - i kako nije točno da ljudi loše žive, kada se za dvaes'kuna može dobro najesti četveročlana obitelj : kilom srdela, salatom i kruhom!). Druga, ne zanemariva i kako će se pokazati, presudna kvaliteta je bila da je oduvijek bio vel'ki Rvatina - sjećam se dobro vizite, kada je jedan pacijent Istrijanski Talijan (a znano da oni nisu baš poligloti), koji je za koji dan trebao biti operiran, na Ogijevo pitanje što mu je taj ožiljak na nozi odgovorio :"Bio sam operisan na vene", na što je veliki boss doslovce zapijenio i prosiktao :"Gospod'ne, u Hrvatskoj ste, pa govor'te hrvatski!". No, u idućoj sobi, gledajući pacijenta koji je prije par dana bio operiran i koji je bio malo loš, dehidriran jer nije pio dovoljno tekućine, rekao je :" Morate uz'mati više tečnosti!". Naravno, kao i sve prominentne domoljubne duše, redovno je odlazio na nedjeljnje mise i pričest, a uskoro se i politički angažirao, na desnici, naravno. OK, pitati ćete se, ovo što je Riječanka nadrobila možda govori o njemu kao osobi (plus, voli plave košulje, možda i taj podatak pomogne), ali kakve to veze ima s mitom? Evo, dolazim i do toga. Ma koliko se pisalo o tome kako su doktori korumpirani, svi redom, ja ponovno ponavljam da nije tako. U Rijeci, koja je mali grad, nema puno tajni, sve se vrlo brzo dozna. Nedugo nakon dolaska, naš je glavni junak, koji je bio samo dr.med.specijalist kirurg, subspecijalista kardiokirurg, no bez akademskih titula - dakle, nedugo nakon dolaska, u roku od 2-3 godine, postao je magistar, pa doktor znanosti pa je habilitirao za docenta. Usput je, iako se svakodnevno operiralo, po cijeli dan (iako je sam šefov performance trajao dva-tri sata, ostalo vrijeme je davao "informacije" rodbini i primao ...pa, pacijente!), stigao i napisati i objaviti stotinjak radova! Naravno, i raditi research i statistiku i sve, by himself, lično&osobno! Tako kažu, a valjda ne lažu... Vrlo brzo, u Rijeci se pročulo, da i on (osim jednog drugog poznatog šefa) za operaciju traži 5000. Tada DEM, a poslije je prešao, na €. Naravno, nije to nitko nikada ni vidio, ni čuo, niti je netko iz prve ruke potvrdio ni meni ni nekome od naših kolega. Samo se pričalo. Tu i tamo bi poneki pacijent natukno nešto poput - eh, vi svi morate odmah doći, ja sam vas platio - no, najčešće smo to pripisivali smušenosti nakon zahvata (koji je težak, bez sumnje), nismo nikada pacijentima uzimali za zlo što su se prema osoblju, poneki od njih znali ponašati poprilično s visoka - puno više je bilo krasnih ljudi. Ako je, a ja vjerujem da je, Ogi "ubirao" - jedno je sigurno : s nikome na kirurgiji nije dijelio, ako je dijelio uopće (upućeni smatraju da je, a pouzdani izvori su mi natuknuli da će biti još uhićenja idućih dana - i to onih koji su mu "pribavljali mušterije"). Reći ćete - vi doktori se sami krivi što vas svi doživljavaju korumpiranima iako (možda, ali teško vjerojatno) i niste - zašto se niste pobunili? Ja ću vam reći - nitko se ne može pobuniti protiv svoga šefa, naročito ako je takav kakav je Ogi, bez da završi na mukama, permanentnim. Naročito ako ste mladi, ako tek specijalizirate ili subspecijalizirate, a Sile (Mraka ili Svjetla, svejedno) nisu na vašoj strani. Jedan moj dragi prijatelj, isto kirurg, nježna i osjećajna osoba, zbog torture kojoj ga je podvrgnuo naš glavni junak, iz čisto razloga što mu ovaj "nije išao" (OK, moram priznati da je moj frend uvijek izgledao pomalo splašeno, naročito kada bi ga Ogi, onako njemu svojstveno pogledao - pogledom kojim se gleda produkt probave u zahodskoj školjci, netom prije nego se povuče voda), završio je na bolovanju sa takvim stresom da se dugo sumnjalo da je obolio od multiple skleroze. Tek premještaj na drugi odjel je doveo do toga da se mladić ubrzo oporavio. Ja sam u cijeloj ovoj priči bila jako sretna - vrlo brzo sam otišla iz KBC-a. No, grad je sve znao i šutio. Ljudi su plaćali - ja neću nikada razumijeti moje kolege koji traže da im se plati mito, isto tako ne želim shvatiti ljude koji svjesno nude mito da bi došli prije na red - podjednako su nemoralni oboje, i iskreno mi se gade. U ovoj priči, ono što je strašno, je da je, navodno, nekih 5-6 ljudi prijavilo dotičnog već ranije, no isto tako se priča, da je istraga s visokih državnih mjesta svaki puta stopirana, a osobe koje su se drznule pokušati učiniti ono što je njihova građanska dužnost - navodno, preko noći su promijenile priče i povukle prijave. Kažu, ovaj puta je taj blokerski signal izostao.Zaštitnik je prestao štititi, ili je bila ovo jedna kap previše - to se vjerojatno neće nikada doznati. Svašta će se još o ovome pisati i pričati. Baš kao što se pričalo o nedavno zagrebačkom slučaju s profesorom ORL na Šalati, koji je, gle slučajnosti, također došao iz Njemačke, zemlje u kojoj nema mita. Neki će Šimića smatrati žrtvenim jarcem - nekako ne vjerujem puno u to. Što će se desiti? Vjerojatno će sam dati ostavku, povući se negdje (vjerujem da mu novca ne nedostaje), možda će biti čak i uvjetno zatvorski kažnjen, u Rijeku će dovesti nekog drugog kardiokirurga. Neko će vrijeme sve biti lijepo i umiveno - a onda će opet ići sve iz početka. Sitne ribe će biti uvijek sitne, raditi i šutjeti, jer se boje za sebe i posao o kojem im ovisi egzistencija. Krupni i zaštićeni medvjedi biti će uvijek krupni i zaštićeni. Greška ili komplikacija - to je bitno. Linčovanje poštenog čovjeka za kojeg svi u bolnici kažu da nikada nije uzeo od pacijenta lipe - jer mu je skliznuo vršak troakara i nastala je komplikacija - to je OK, jer liječnik ne smije pogriješiti. Mito je game for two - poput tanga, trebaju dvoje : onaj koji daje, onaj koji prima. Očito, onaj koji prima i traži nije imao obraza. Ni morala, ni empatije. Kazna za njega je samo jedna - ne ubojstvo, čak ni zatvor, već ultimativno poniženje : uzeti mu sve osim košulje s leđa, dozvoliti mu da kopa kanale i prehranjuje obitelj srdelama i salatom. Onaj tko se sam odrekao dostojanstva, nije ga ni zaslužio. Ali, oni koji su devet godina davali i sebi u bradu proklinjali ne samo njega, već sve doktore redom - nisu ni oni čisti. Ni pred zakonom, o moralu neću ni govoriti. Ne vjerujem puno ni u našu pravnu državu ni u naše ljude - opet će netko htjeti preko reda, opet će netko naći načina da mu to za novac omogući, ponovno će biti kurvi i onih koji će platiti da je**. I naravno, onaj tko je najviše kriv, tko je najprljaviji, opet će prvi bacati kamenje... I tako u krug. |
15.08.2006., utorak
Ponovno u sedlu
Eto, sutra se vraćam na posao. Godišnji je gotov, pa je vrijeme i da se ovdje uhvatim jedne teme koja posljednjih tjedana ne silazi s novinskih stranica i o kojoj je puno, previše ružnoga rečeno.Radi se o "slučaju Maškarin". Ja sam kirurg. Poznajem aktere priče, radila sam takve iste operacije. Shvatite ovo kao obranu profesije, apologetiku kolega, ogavno doktorsko "vrana-vrani-oko-ne-vadi" naklapanje ili kako god hoćete, meni je svejedno. A ovo je moje mišljenje, svidjelo se to nekome ili ne. Upala slijepog crijeva, appendicitis, nikako nije banalna bolest - od nje se i dalje umire, ukoliko se ne liječi (u vrlo malom postotku, na samom početku bolesti moguće ju je riješiti antibioticima, no u praksi je tu inicijalnu kataralnu fazu upale crvuljka gotovo nemoguće "uloviti" jer je nespecifičnih znakova i simptoma, pa je najčešće antibiotik već prisutan zbog nečeg drugog "usput" riješio i tu početnu upalu. No, kada dođe do flegmone crvuljka nema nego ga izvaditi što prije, prije nego perforira i iz njega se izlije gnoj jer tada prijeti i diseminacija upale na potrbušnicu). Isto tako, čovjek koji dođe u bolnicu s appendicitisom, nije došao "zdrav na banalnu operaciju" kako novine na sve strane prenose izjave odvjetnika-hijena (tko smatra da je ovo uvredljivo, neka pročita roman Johna Grishama "The King of Torts" - za one koji to još ne znaju, napominjem da je i sam autor odvjetnik). Tko je ikada radio na kirurgiji, napose abdominalnoj, jako dobro zna da nijednu operaciju u trbuhu nitko s imalo veze s mozgom neće nazvati banalnom, a u svakoj i najmanjoj operaciji nema mjesta rutinizmu i manirizmu - svaka "rutinska" operacija ima svoje posebnosti, svaki trbuh koji otvoriš je različit, svaki pacijent ima nešto "svoje" - apendektomija nije isto kao kada jedeš meko kuhano jaje, pa skineš ljusku na vrhu i kopaš preko tanke korice bjelanka do tekućeg žumanjka. Uostalom, ni sva meko kuhana jaja nisu uvijek jednako tvrda/meka. Laparoskopske operacije abdomena su priča za sebe - nemam namjeru ovdje opisivati postupak, većina ionako neće razumjeti. Činjenica jest da je uporaba optike i mikroinvazivna tehnika učinila revoluciju u kirurgiji. Nepobitno je da je laparoskopska holecistektomija zlatni standard liječenja kolelitijaze. Oporavak koji je brži i bezbolniji nadjačava nadaleko činjenicu da je zahvat skuplji i tehnički zahtjevniji od klasičnog, otvorenog zahvata. Eksplorativna laparoskopija u kirurgiji, ortopediji i ginekologiji je revolucionarizirala i dijagnostiku i liječenje mnogih malignih tumora i dugih teških stanja, koja su samo zahvaljujući ovoj tehnici postala izlječiva. Usprkos urbanim legendama, nema gotovo nijedne bolesti, medicinskog dijagnostičkog ili terapijskog postupka, koji sa sobom ne nosi rizik - neizlječenja, komplikacija, povezanog morbiditeta pa i smrtog ishoda. No, kod svih laparoskopskih zahvata, postoji rizik vezan uz sam početak operacije, inicijalni rez, uvođenje Veressove igle, insuflaciju ugljičnog dioksida i uvođenje prvog troakara, onog tik iznad ili ispod pupka, koji služi za uvođenje optike - to su faze koje se rade "na slijepo", bez kontrole oka, i to su trenuci koji i dovode do taksativno nabrojenih u svoj dostupnoj literaturi, komplikacija (a ne greški) postupka. To je i trenutak, kada se oštrim vrškom troakara, koji služi za probijanje kože, potkožja, fascije i mišića, desila ozljeda abdominalne aorte kod nesretnog dečka. Ja ne volim laparoskopsku apendektomiju - po meni, a to je samo i isključivo moje osobno mišljenje, nema svrhe raditi operaciju koja traje dvostruko duže, košta nekoliko puta više, pri kojoj se načine tri reza od po centimetar svaki - umjesto klasične gridiron-incizije od 2,5 cm u desnoj bočnoj jami - kod mladih i mršavih ljudi, koji se ionako brzo oporave od tog zahvata. Stariji, izrazito debeli i pacijenti koji boluju od nekih drugih bolesti, sasvim su druga priča. Ja više volim klasičnu apendektomiju, između ostalog i iz razloga što kod nas među narodom ionako nitko ne šmirgla cost-benefit opravdanja da nakon laparoskopske operacije crvuljka može se ići raditi već peti dan od zahvata - kod nas svi apendektomirani (a vidjela sam ih puno) uredovno provedu na bolovanju barem mjesec dana! O razlozima zašto naši ljudi ( uključivši i trudnice, koje čim doznaju da su trudne idu na bolovanje, zdrave zdravcijate) vole "bolovati" - ne bih ovom prilikom (ali, HZZO je "bolesne" trudnice pošteno spičio - prebacio je isplatu naknade za bolovanje na poslodavca - što, će, nažalost, najviše na svojoj koži u vidu otkaza osjetiti one trudnice koje su doista rizične trudnoće, a ne masa kokošaka koje šetkaju po gradu, bave se sportom, shoppingom i glade trbuh te se smiju "glupačama" koje rade trudnoći usprkos). Posebna su priča u cijelom ovom "slučaju" komentari ljudi, čitatelja, koji se mogu čitati u brojnim novinama online. E, pa ja nisam od jučer, ni posebno osjetljiva - ali takvih bljuvotina koje sam posljednjih tjedana imala prilike na razim forumima pročitati, teško da je moguće igdje drugdje naći! Toliko zlobe, mržnje, neobjašnjive svireposti i surovosti, pljuvanja, riganja otrova, nadaleko nema. Pitam se, a nije mi običaj, kakvi su ti ljudi, koji za Popovića (koji je, uvjerena sam, nesretan do neba zbog Maškarina, i vjerujem da ne bi bio nesretniji ni da je svog unučića kojeg obožava do smrti pregazio u vlastitom dvorištu) pišu da je korumpirano govno koje je maltene namjerno ozljedilo aortu malome jer mu otac nije tutnuo kuvertu u džep ili pak pozvao ekipu na ljetovanje na Rab! O dijelu komentara koji, pak, tvrde da se radi o pogrešci, a ne komplikaciji, neću trošiti riječi. Jednostavno, nije žvaka za seljaka, i ne može se ni očekivati da prosječni čitalac novina zna razliku - recimo, samo, da bi pogreška bila da su malome izvadili žučnjak umjesto apendixa ili pak da su ga vratili kući s dijagnozim uroinfekta. Odavno mi je postalo jasno da ljudi kod nas liječnike, i to sve, generalno, bez iznimke,ne odjeljujući "dobre" od "loših", po defaultu mrze - nitko nikada ne nađe za njih lijepe riječi, naziva ih se neznalicama, korumpiranim ološem, gotovo pa svatko zna neku prljavu priču iz "prve ruke", svi nabrajaju stanove,kuće, vikendice i aute koje gamad od doktora vozi. Dnevnoj politici pogoduje raspirivanje lova na vještice kada su doktori po srijedi, naravno, jer skreće pažnju s drugih problema, a raznorazna piskarala i kvazinovinarčići bombastičnim naslovima prodaju svoje žute novine. Naravno, ti isti - i čitatelji i novinari podjedanko - odmah dojure doktoru čim dvaput kihnu, ogrebu se, i svatko, ama baš svatko, smatra da on/ona imaju pravo na najbolju, najbržu i najefikasniju pomoć. Pri tome, naravno da ih boli ona stvar što u istoj čekaonici ima i daleko bolesnijih i potrebitijih od njih, ipak su oni sebi najbitniji, kajgod! I bezočno se čmare svakom liječniku kojeg negdje usput upoznaju, ne prezajući od toga da ga nazovu u ponoć ako im je potrebna neka "usluga", koju bi ionako u istoj mjeri i jednako brzo i kvalitetno dobili da su najnormalnije redovnim putem došli na Hitnu ili u bolnicu. Meni je smiješno kada onda ti i takvi ljudi očekuju da liječniku budu prvi i najpreči baš oni i njihova dobrobit, prije od života i dobrobiti njegovog vlastitog djeteta? Ali, dragi moji, još su stari Latini govorili "Quid pro quo"! Stoga, kao što sam već i napisala u nekim komentarima - zašto jednostavno, kada već svi sve znaju i spremni su o svemu diskutirati na "stručnom" nivou (ja nemam blage veze o raketnoj fizici, ali što to koga briga, idem odmah uključiti se u diskusiju o tome koliko goriva treba da raketa dosegne putanju koja će ju za 7,45 milisekundi lansirati u orbitu Marsa - ako jedan IT-ovac sve zna o Nissenovoj fundoplikaciji ili terapiji amauroze fetusa intrauterino, mogu i ja biti isto toliko "stručna" kada su rakete u pitanju!), ne dobiju svi liječnici u Hrvatskoj otkaze? Pa ne bude više grešaka (ne, nije isto ako konobaru iz ruke isklizne pladanj s jastozima ili kirurgu nož - konobar je čovjek, griješiti je ljudski!), ne bude mita (niti onih koji mite, you need two to dance), cvijeće će cvasti, nebo biti plavo, potočić žuboriti... Dakle, wellcome pacijenti, krećem odmah ujutro! I, ako zahvaljujući svemu što se svugdje posljednjih tjedana piše (pa i ovom ovdje) o liječnicima, kirurzima napose, budem sutra imala barem jednog pacijenta manje - nitko sretniji od mene! |
11.08.2006., petak
Jesen u kolovozu
Već nekoliko dana pada kiša, zahladilo je - večeri su baš svježe, za dugi rukav, a i dekica je potrebna pri spavanju. No, nije mi krivo - svaki dan se pokaže i malo sunca, a nema više onih vrućina i sparina koje su izluđivale, kada se niz tijelo cijedi znoj pri svakom pa i najmanjem naporu, poput prinošenja čaše usnama, a daška vjetra nitokuda. Doduše, nije baš ni hladno - danas, primjerice, padala je kiša cijelo jutro i prvi dio popodneva, no poslije 15 sati je zasjalo sunce, nebo je bilo čisto bez oblačka, i bilo je baš lijepo izležavati se u vrtu na ležaljci, čak i vruće - oznojila sam se pošteno nakon sat vremena sunčanja.Ja bih odmah potpisala da ovako vrijeme bude idućih par mjeseci, zašto ne? Bila sam u Rijeci dva-tri dana, sada sam do nedjelje navečer ili ponedjeljka ujutro u Umagu, a u srijedu počinjem raditi. Zato sada koristim svaki trenutak da se odmorim, naspavam, ali dosta i čitam, šetam i surfam po Internetu, gledam filmove na DVD-u. Uglavnom, liježem pred zoru i ustajem oko podneva! Hmmm, lako bih se mogla navući na takav život... Ne dešava se ništa posebno, čak sam i pomalo lijena, što nije moj običaj - no, paše mi tako! I to jako! Čak mi se ni ne piše, ali (mislim na moje čitatelje, tj.Vas...ovisna sam izgleda o blogu i vama - no, to i nije neka novost) već imam u pričuvi nekoliko tema koje moram opalacati jezikom, bez daljnjega! O, da! A sve će to doći na red, next week. Sada (još uvijek) uživam! |
07.08.2006., ponedjeljak
I'm back!
Eto, vratila sam se s jedrenja - doduše, tri dana ranije nego što je bilo planirano, jer nas je ružno vrijeme i iznenadna poslovna obaveza domaćina-skippera (u petak je, baš dok smo bili na Mljetu, doznao da u ponedjeljak mora biti neizostavno u Amsterdamu) ranije pritjeralo u marinu. Doduše, mogli smo ostati i dulje, jer jedriti i upravljati brodskim motorom znamo svih šestero koliko nas je bilo na 15-metarskoj Bavariji, no nitko od nas nema skipperski ispit (hmmm, možda je polaganje ispita jedna od mojih budućih zanimacija, tko zna?).Pa smo krenuli natrag, i evo nas, večeras smo stigli u Umag. Inače, bilo je prekrasno - osim zadnja dva dana, kada smo imali povremeno poprilično "debelo" more, s vjetrom i kišom. Spustili smo se do Mljeta, prethodno malo bazali po Unijama, Dugom Otoku, pa skočili do Visa (sorry, Likma, vidimo se drugi puta) i Lastova. Taman smo se usidrili ispred Pomene, kada smo morali krenuti natrag. No, dobro, nastaviti ćemo još tjedan dana u rujnu, ako bude sreće. Ipak, dobro smo se proveli - plivali, ronili s bocama (ja prvi puta išla ispod deset metara s bocama, priznajem - do sada sam nekoliko puta zaronila u plićaku, s frendom-instruktorom ronjenja koji je bio i sada sa suprugom s nama na brodu. No, nikad od mene Jacques Cousteau - oprema mi smeta, osjećam se kao cjepanica s njome, a najgore od svega je onaj ogavni metalni ukus zraka iz boca, fujjj), sunčali se, fino papali. Iscrpnije o ovome ću jednom drugom prilikom, sada sam u Umagu (tu ostajem još par dana), čekam da perilica opere prvu turu rublja, da ga izvjesim sušiti i odmah pokrenem drugo pranje. Malo sam prolistala po vašim blogovima (ijuuu, što ste se raspisali dok me nije bilo!), pravo čitanje će uslijediti sutra - no, moram malo upozoriti ove klinkice iz Umaga koje su komentirajući moj zadnji post,poskočile na zadnje noge i ustvrdile da "blatim" njihov grad jer sam napisala da je vatromet na finalu bio bezvezan i da after-party (a pri tome ne mislim na cupkanje u "Bar,Bar,Bar"-u i opći bijeg publike prije licitiranja za kupnju hladnjaka s potpisima tenisača, čiji je prihod išao za Dječji dom u Nazorovoj u Zagrebu - što je u najmanju ruku bilo sramotno) nije bio niš tako glamurozan kako bi netko čitajući tračerske novine mogao pomisliti - dakle, curice moje, ja sam puno više Umageška nego sve vi ( rođene posljednjih petnaestak-sedamnaestak godina, mahom u Kopru), te imam sva prava na ovom svijetu komentirati, između ostalog, i Umag, koji je i moj grad, barem nekoliko dana mjesečno. Toliko. Pa sada, ima li netko kome sam nedostajala? |
| < | kolovoz, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com