Riječanka&svijet

15.08.2006., utorak


Ponovno u sedlu
Eto, sutra se vraćam na posao. Godišnji je gotov, pa je vrijeme i da se ovdje uhvatim jedne teme koja posljednjih tjedana ne silazi s novinskih stranica i o kojoj je puno, previše ružnoga rečeno.
Radi se o "slučaju Maškarin".
Ja sam kirurg. Poznajem aktere priče, radila sam takve iste operacije.
Shvatite ovo kao obranu profesije, apologetiku kolega, ogavno doktorsko "vrana-vrani-oko-ne-vadi" naklapanje ili kako god hoćete, meni je svejedno.
A ovo je moje mišljenje, svidjelo se to nekome ili ne.

Upala slijepog crijeva, appendicitis, nikako nije banalna bolest - od nje se i dalje umire, ukoliko se ne liječi (u vrlo malom postotku, na samom početku bolesti moguće ju je riješiti antibioticima, no u praksi je tu inicijalnu kataralnu fazu upale crvuljka gotovo nemoguće "uloviti" jer je nespecifičnih znakova i simptoma, pa je najčešće antibiotik već prisutan zbog nečeg drugog "usput" riješio i tu početnu upalu. No, kada dođe do flegmone crvuljka nema nego ga izvaditi što prije, prije nego perforira i iz njega se izlije gnoj jer tada prijeti i diseminacija upale na potrbušnicu). Isto tako, čovjek koji dođe u bolnicu s appendicitisom, nije došao "zdrav na banalnu operaciju" kako novine na sve strane prenose izjave odvjetnika-hijena (tko smatra da je ovo uvredljivo, neka pročita roman Johna Grishama "The King of Torts" - za one koji to još ne znaju, napominjem da je i sam autor odvjetnik).
Tko je ikada radio na kirurgiji, napose abdominalnoj, jako dobro zna da nijednu operaciju u trbuhu nitko s imalo veze s mozgom neće nazvati banalnom, a u svakoj i najmanjoj operaciji nema mjesta rutinizmu i manirizmu - svaka "rutinska" operacija ima svoje posebnosti, svaki trbuh koji otvoriš je različit, svaki pacijent ima nešto "svoje" - apendektomija nije isto kao kada jedeš meko kuhano jaje, pa skineš ljusku na vrhu i kopaš preko tanke korice bjelanka do tekućeg žumanjka. Uostalom, ni sva meko kuhana jaja nisu uvijek jednako tvrda/meka.

Laparoskopske operacije abdomena su priča za sebe - nemam namjeru ovdje opisivati postupak, većina ionako neće razumjeti. Činjenica jest da je uporaba optike i mikroinvazivna tehnika učinila revoluciju u kirurgiji.
Nepobitno je da je laparoskopska holecistektomija zlatni standard liječenja kolelitijaze. Oporavak koji je brži i bezbolniji nadjačava nadaleko činjenicu da je zahvat skuplji i tehnički zahtjevniji od klasičnog, otvorenog zahvata. Eksplorativna laparoskopija u kirurgiji, ortopediji i ginekologiji je revolucionarizirala i dijagnostiku i liječenje mnogih malignih tumora i dugih teških stanja, koja su samo zahvaljujući ovoj tehnici postala izlječiva.
Usprkos urbanim legendama, nema gotovo nijedne bolesti, medicinskog dijagnostičkog ili terapijskog postupka, koji sa sobom ne nosi rizik - neizlječenja, komplikacija, povezanog morbiditeta pa i smrtog ishoda.
No, kod svih laparoskopskih zahvata, postoji rizik vezan uz sam početak operacije, inicijalni rez, uvođenje Veressove igle, insuflaciju ugljičnog dioksida i uvođenje prvog troakara, onog tik iznad ili ispod pupka, koji služi za uvođenje optike - to su faze koje se rade "na slijepo", bez kontrole oka, i to su trenuci koji i dovode do taksativno nabrojenih u svoj dostupnoj literaturi, komplikacija (a ne greški) postupka.
To je i trenutak, kada se oštrim vrškom troakara, koji služi za probijanje kože, potkožja, fascije i mišića, desila ozljeda abdominalne aorte kod nesretnog dečka.
Ja ne volim laparoskopsku apendektomiju - po meni, a to je samo i isključivo moje osobno mišljenje, nema svrhe raditi operaciju koja traje dvostruko duže, košta nekoliko puta više, pri kojoj se načine tri reza od po centimetar svaki - umjesto klasične gridiron-incizije od 2,5 cm u desnoj bočnoj jami - kod mladih i mršavih ljudi, koji se ionako brzo oporave od tog zahvata. Stariji, izrazito debeli i pacijenti koji boluju od nekih drugih bolesti, sasvim su druga priča.
Ja više volim klasičnu apendektomiju, između ostalog i iz razloga što kod nas među narodom ionako nitko ne šmirgla cost-benefit opravdanja da nakon laparoskopske operacije crvuljka može se ići raditi već peti dan od zahvata - kod nas svi apendektomirani (a vidjela sam ih puno) uredovno provedu na bolovanju barem mjesec dana! O razlozima zašto naši ljudi ( uključivši i trudnice, koje čim doznaju da su trudne idu na bolovanje, zdrave zdravcijate) vole "bolovati" - ne bih ovom prilikom (ali, HZZO je "bolesne" trudnice pošteno spičio - prebacio je isplatu naknade za bolovanje na poslodavca - što, će, nažalost, najviše na svojoj koži u vidu otkaza osjetiti one trudnice koje su doista rizične trudnoće, a ne masa kokošaka koje šetkaju po gradu, bave se sportom, shoppingom i glade trbuh te se smiju "glupačama" koje rade trudnoći usprkos).

Posebna su priča u cijelom ovom "slučaju" komentari ljudi, čitatelja, koji se mogu čitati u brojnim novinama online. E, pa ja nisam od jučer, ni posebno osjetljiva - ali takvih bljuvotina koje sam posljednjih tjedana imala prilike na razim forumima pročitati, teško da je moguće igdje drugdje naći! Toliko zlobe, mržnje, neobjašnjive svireposti i surovosti, pljuvanja, riganja otrova, nadaleko nema. Pitam se, a nije mi običaj, kakvi su ti ljudi, koji za Popovića (koji je, uvjerena sam, nesretan do neba zbog Maškarina, i vjerujem da ne bi bio nesretniji ni da je svog unučića kojeg obožava do smrti pregazio u vlastitom dvorištu) pišu da je korumpirano govno koje je maltene namjerno ozljedilo aortu malome jer mu otac nije tutnuo kuvertu u džep ili pak pozvao ekipu na ljetovanje na Rab!
O dijelu komentara koji, pak, tvrde da se radi o pogrešci, a ne komplikaciji, neću trošiti riječi. Jednostavno, nije žvaka za seljaka, i ne može se ni očekivati da prosječni čitalac novina zna razliku - recimo, samo, da bi pogreška bila da su malome izvadili žučnjak umjesto apendixa ili pak da su ga vratili kući s dijagnozim uroinfekta.

Odavno mi je postalo jasno da ljudi kod nas liječnike, i to sve, generalno, bez iznimke,ne odjeljujući "dobre" od "loših", po defaultu mrze - nitko nikada ne nađe za njih lijepe riječi, naziva ih se neznalicama, korumpiranim ološem, gotovo pa svatko zna neku prljavu priču iz "prve ruke", svi nabrajaju stanove,kuće, vikendice i aute koje gamad od doktora vozi. Dnevnoj politici pogoduje raspirivanje lova na vještice kada su doktori po srijedi, naravno, jer skreće pažnju s drugih problema, a raznorazna piskarala i kvazinovinarčići bombastičnim naslovima prodaju svoje žute novine.
Naravno, ti isti - i čitatelji i novinari podjedanko - odmah dojure doktoru čim dvaput kihnu, ogrebu se, i svatko, ama baš svatko, smatra da on/ona imaju pravo na najbolju, najbržu i najefikasniju pomoć. Pri tome, naravno da ih boli ona stvar što u istoj čekaonici ima i daleko bolesnijih i potrebitijih od njih, ipak su oni sebi najbitniji, kajgod! I bezočno se čmare svakom liječniku kojeg negdje usput upoznaju, ne prezajući od toga da ga nazovu u ponoć ako im je potrebna neka "usluga", koju bi ionako u istoj mjeri i jednako brzo i kvalitetno dobili da su najnormalnije redovnim putem došli na Hitnu ili u bolnicu.
Meni je smiješno kada onda ti i takvi ljudi očekuju da liječniku budu prvi i najpreči baš oni i njihova dobrobit, prije od života i dobrobiti njegovog vlastitog djeteta?
Ali, dragi moji, još su stari Latini govorili "Quid pro quo"!

Stoga, kao što sam već i napisala u nekim komentarima - zašto jednostavno, kada već svi sve znaju i spremni su o svemu diskutirati na "stručnom" nivou (ja nemam blage veze o raketnoj fizici, ali što to koga briga, idem odmah uključiti se u diskusiju o tome koliko goriva treba da raketa dosegne putanju koja će ju za 7,45 milisekundi lansirati u orbitu Marsa - ako jedan IT-ovac sve zna o Nissenovoj fundoplikaciji ili terapiji amauroze fetusa intrauterino, mogu i ja biti isto toliko "stručna" kada su rakete u pitanju!), ne dobiju svi liječnici u Hrvatskoj otkaze? Pa ne bude više grešaka (ne, nije isto ako konobaru iz ruke isklizne pladanj s jastozima ili kirurgu nož - konobar je čovjek, griješiti je ljudski!), ne bude mita (niti onih koji mite, you need two to dance), cvijeće će cvasti, nebo biti plavo, potočić žuboriti...

Dakle, wellcome pacijenti, krećem odmah ujutro!
I, ako zahvaljujući svemu što se svugdje posljednjih tjedana piše (pa i ovom ovdje) o liječnicima, kirurzima napose, budem sutra imala barem jednog pacijenta manje - nitko sretniji od mene!



- 23:37 - Komentari (55) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se