revan's thoughts

srijeda, 11.01.2006.

Craindre

Kazu, strah je prirodni mehanizam za obranu od neceg nepoznatog ili opasnog. Posto ljudi prirodnog neprijatelja nemaju, tj. nijedno bice ne ceka u mraku kako bi nas pojeo, ludi se boje raznih drugih stvari. Boje se drugih ljudi. Boje se situacija koje nemogu kontrolirati, jer cini im se da ipak zive zivot onako kako zele.
Kad dolazimo pred nekog vaznog, kad nastupamo pred vise ljudi, hvata nas trema, strah. Strah da ne zakazemo. Ili da nas ne ismijavaju. Ako vam se netko svidja, i zelite mu prici, strah od odbijanja je ono sto nas ponekad koci. I tada nam nije jasno zasto nemozemo nesto tako jednostavno kao lagano upoznavanje, u stvarnosti i napraviti. I to je taj mehanizam. Sami smo ga stvorili kako bi nas stitio od neugodnosti.

Ljudi su se oduvijek bojali stvari koje ne razumiju. Stari narodi bojali su se vjetrova, munja, sunca, mjeseca.... Davali su im imena, prinosili zrtve. Bojali su ih se i postovali ih. Dolazi li postovanje iz straha i strah iz postovanja?
Ljudi vole proucavati stvari koje ih plase, traze ih i daju im imena, pa tako vjernici traze svog Boga, a znanstvenici su u potrazi za dokazima. Ali oboje zapravo zele ukloniti misteriju, zele ukloniti strah.

Ljudi su oduvijek radili neke hamajlije koje bi ih cuvale. No one rade na taj nacin da morate vjerovati u njih. Time dobivate samopouzdanje, jer stjecete dojam da je nesto uvijek uz vas, nesto sto vam moze garantirati da ce sve dobro zavrsiti. A zapravo, to je to sto bi nas uvijek cinilo bezbriznima i mirnima. Kao kad bi netko rekao: "Ne boj se, sve ce dobro zavrsiti. Uvijek.".

Kada ti u zivotu sve ide od ruke, lako je vjerovati da se stvari dogadjaju zbog nekog razloga. Lako je imati vjere. Ali kad stvari krenu na lose, jako je tesko drzati se te vjere. Tesko je ne zapitati se zbog kojih razloga se te stvari dogadjaju.
Ljudi se boje jer ne razumiju. Za sve dogadjaje, vise lose, uvijek se traze razlozi zasto su se dogodili. Kada te razloge nemogu naci, okrivljuju dogadjaje koje primjete. Crne macke koje prolaze put, stajanje na crtu na podu, ulazak lijevom a ne desnom nogom u prostoriju, prekrize se kad grmi. Svi se ti dogadjaji okrivljuju u proslosti, ili se od njih osiguravamo za buducnost. Ako pak vidimo dimnjacara, to je kao znak srece. Gdje mi je gumb? Jedan od izvora praznovjerja jesu i drustvene prilike. Ljudi koji ne vide pravi izlaz iz drustvenih poteskoca ili koji ne razumiju uzroke svome neuspjehu ili nesreci u zivotu polazu nade u natprirodne sile ili u sretan slucaj.
Postoje trenuci kada se cini da se cijeli svijet boji....kada je strah nesto s cime moras zivjeti svaki dan. Kada se ljudi boje, cine puno groznih stvari. Bore se, unistavaju ono cega se boje, ili se udaljavaju od toga....

Ljudi vjeruju u ono sto zele vjerovati. Nalaze smisao tamo gdje mogu, i toga se drze. Na kraju, uopce nije vazno sto je istina, a sto laz. Ono sto je vazno, jest da ljudi vjeruju.
Kada se bojimo neceg, sve sto zelimo vise od icega je da to nestane. Zelimo nas zivot natrag u stanje prije nego sto smo primijetili strah. Zelimo podici visok zid i zivjeti sigurno iza njega. Ali nista nemoze ostati kako je bilo. To vise nece biti nas stari zivot, vec novi, ali sa zidom koji ga okruzuje. Izbor nije da se vracamo stvarima kakve su bile. Izbor koji nam se pruza jest da se skrijemo, ili da krenemo u samo srediste onoga cega se bojimo.

Ponekad, najbolji put u nepoznato je da krenemo malim, poznatim koracima, da radimo uobicajne stvari kako bi rijesili nesto sto nije uobicajno. Zapravo, mi cijelo vrijeme idemo u nove dogadjaje. Poznate stvari nam daju osjecaj da se ne gibamo u nepoznato. Kao kad ste recimo nocu u gradu, ako ste u nekoj poznatoj ulici, kroz koju stalno secete, za koju znate da je sigurna, nemate straha. Ponekad, kad se previse zaigramo, samo pozelimo dio od stvari kakve su nekad bile.

Kada su ruzni snovi samo snovi, nesto sto nam se dogodi u glavi dok spavamo, to je u redu. S tim se budimo ujutro, i nestaje na svjetlu. No, dok nam ti snovi dolaze dok smo budni, to nije u redu. Ono sto tada trazimo su drugi ljudi koji su sanjali sto i mi, koji su dozivjeli isto sto i mi. Kada ruzni snovi postanu stvarni, ponekad je jedina utjeha koju mozemo naci ta da znamo da nismo sami.
Postoji onaj osjecaj koji dobimo ponekad u ruznim snovima. Kada trcimo i nesto veliko i tamno nas proganja, i zelimo samo stati da nas ta stvar uhvati. Ponekad, lose stvari ce se dogoditi, to nemozemo promijeniti, ali mozemo se okrenuti i vidjeti kako dolazi. Mozemo pogledati u lice naseg ruznog sna.

Kada ucinis nesto sto nemozes povuci nazad, nesto sto ne razumijes, cvrsto se drzis stvari koje razumijes, i pokusavas shvatiti smisao svega sto mozes. Jer ako vjerujes da sve sto si trebao napraviti, da se naprave stvari kako treba, jest da si nasao/la razlog, ali sto se dogodi ako nedjes razloge, i to nisu tvoji razlozi? Kako naci utjehu ili smisao u tome?

Jeste li igrac na sigurno? Jeste li "mis" koji se uvijek sakrije u rupu kad treba nesto novo iskusiti? Cini li vas to ziherasima? Bez rizika nema ni previse iskustava, no nema ni losih iskustava. Ali ni dobrih, onih kojih se prisjecamo godinama poslije. Stalni pokret ne donosi mir, dobivamo dojam da ne vladamo svim tim situacijama koje se dogadjaju oko nas, koje nas umaraju.
Bojimo li se vlastite srece? Mozda ne direktno srece, vec pada koji nekako cesto dolazi poslije sretnih tenutaka. Pomisljamo li onda vec na odustajanje i strahove prije nego sto dozivimo nesto lijepo?
Bojimo li se riskirati jer ne zelimo patiti kad se odjednom spustimo na dno?
Mnogi zive nekako na carobnoj granici, sredini izmedju sretnih i nesretnih trenutaka. U balansu. Tu je neki mir, neko utociste. Njima je bilo kakva sredina bolja od svega ostalog. Sto ta sredina donosi? Mir. Sigurnost. Ustajalost. Potpunu ravnodusnost emocija, ili pak neprestanu borbu s njima? Ili da ipak bacimo koji put kocke, ulozimo nesto na neku stranu? Jesu li nas godine zivota naucile necemu? Cega se trebamo bojati, a cega ne? Gdje bi trebali riskirati, a gdje ne? Da li se jos uvijek nadamo da mozemo nesto i promijeniti? Sto su nam strah, trema i bojaznost do sada donijeli u zivotu? Imamo li dovoljno snage, prkosa, volje i zelje se pokrenuti, reci pa-pa nekom svakodnevnom strahu i brigama, i uzeti sve sto nam se nudi? Jer, sto ce nam ostati u sjecanju, od kuda cemo dobivati iskustvo?
Od kuda cemo dobivati sjecanja?

P.S. Je, lako je reci.... No, stvarno, jeli tako tesko i napraviti?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?