revan's thoughts

petak, 29.12.2006.

Sto je jos jedna godina u usporedbi sa zivotom....

Sto nam je donijelo vrijeme koje je proslo, koje je iza nas?
Jesmo li iskoristili sve prilike koje su nam bile ponudjene?
Koliko smo toga postigli?
Sto smo jos mogli postici?
Jesmo li bili dobri ove godine?
Jesmo li ucinili nesto lose?
Jesmo li koga povrijedili?
Je li netko nas povrijedio?
Jesmo li oprostili?
A zaboravili?
Jesmo li se dobro proveli?
Jesmo li uzivali?
Jesmo li plakali?
Koliko puta?
Jesmo li nekome poklonili smijesak?
Koga smo sve razveselili ove godine?
Tko je nama izmamio osmjeh na lice?
Koga smo to pohvalili?
Na koga smo se dobro izderali?
Koliko je iskri strasti frcalo?
Jeli se sto i zapalilo?
Grije li nas to jos?
Koliko smo hladnih pogleda vidjeli?
Jeli nam jos uvijek hladno?
Koliko je bilo minuta sto smo bili sami na svijetu?
A sati?
Koje su ono boje plafoni i zidovi?
Koliko smo bili cvrsti u svojim stavovima?
Koliko puta smo ih mijenjali?
Koliko puta smo se osjecali kao dio drustva?
Koliko je bilo trenutaka zabave?
Koliko smo novih prijatelja stekli?
Koliko starih izgubili?
Koliko puta se svijet vrtio oko nas?
A zbog viska alkohola?
Koliko smo ljubili ove godine?
Koliko smo davali sebe?
Koliko smo se zatvarali u sebe?
Zasto?
Koliko cesto smo bili bolesni?
Sto smo onda htjeli najradije uciniti?
Tko se sve brinuo o nama?
A mi o njima?
Koliko puta smo krenuli spokojno na spavanje?
Zasto smo se budili u nemiru usred noci?
Koliko smo cesto razmisljali umjesto djelovali?
Koliko puta smo uzivali sami sa sobom?
Po cemu smo zapamtili godinu?
****
I zar je sve to uistinu bitno?
Jer, sto je jos jedna godina u usporedbi sa zivotom....
....samo broj....oznaka koliko smo vec prosli....
Stvarajte trenutke zabave, srece, jer....po cemu zelite pamtiti novu godinu?

četvrtak, 17.08.2006.

Everybody's Free (To Wear Sunscreen)

Ladies and Gentlemen of the class of ’99
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be
it. The long term benefits of sunscreen have been proved by
scientists whereas the rest of my advice has no basis more reliable
than my own meandering
experience…I will dispense this advice now.

Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind; you will not
understand the power and beauty of your youth until they have faded.
But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and
recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before
you and how fabulous you really looked….You’re not as fat as you
imagine.

Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as
effective as trying to solve an algebra equation by chewing
bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that
never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm
on some idle Tuesday.

Do one thing everyday that scares you

Sing

Don’t be reckless with other people’s hearts, don’t put up with
people who are reckless with yours.

Floss

Don’t waste your time on jealousy; sometimes you’re ahead, sometimes
you’re behind…the race is long, and in the end, it’s only with
yourself.

Remember the compliments you receive, forget the insults; if you
succeed in doing this, tell me how.

Keep your old love letters, throw away your old bank statements.

Stretch

Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your
life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they
wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year
olds I know still don’t.

Get plenty of calcium.

Be kind to your knees, you’ll miss them when they’re gone.

Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children,maybe
you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky
chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t
congratulate yourself too much or berate yourself either – your
choices are half chance, so are everybody else’s. Enjoy your body,
use it every way you can…don’t be afraid of it, or what other people
think of it, it’s the greatest instrument you’ll ever
own..

Dance…even if you have nowhere to do it but in your own living room.

Read the directions, even if you don’t follow them.

Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly.

Get to know your parents, you never know when they’ll be gone for
good.

Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the
people most likely to stick with you in the future.

Understand that friends come and go, but for the precious few you
should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography and
lifestyle because the older you get, the more you need the people you
knew when you were young.

Live in New York City once, but leave before it makes you hard; live
in Northern California once, but leave before it makes you soft.

Travel.

Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will
philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize
that when you were young prices were reasonable, politicians were
noble and children respected their elders.

Respect your elders.

Don’t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund,
maybe you have a wealthy spouse; but you never know when either one
might run out.

Don’t mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will
look 85.

Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who
supply it. Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of
fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the
ugly parts and recycling it for more than it’s worth.

But trust me on the sunscreen…

Baz Luhrmann

nedjelja, 07.05.2006.

On tout amor musique

Hodate gradom, i vise ne gledate ljude u oci. Ne.... Nitko nema vise lijepe oci. Hodate gradom i vise ne gledate kakvo tijelo ima osoba. Ne.... I dalje hodate gradom....i....gledate odjecu? Ne...svi nose isto. Sjednete da se malo odmorite. Gle, mobitel! A, ne....pa ima ih toliko sad da svatko moze imati 3. Treba nam nesto sto ce nas odvojiti od drugih...da nebudemo svi bas isti. Dignete se i secete dalje..... Zanimljivo je pomalo vidjati vec toliko ljudi s mp3 playerima oko vrata, sa slusalicama u usima....ali ne crnima....ne, one se ne vide dobro....bijele...ili prozirne. I gledate kakvih sve modela ima....Aha, ovaj ima onaj jeftini do 300kn....hmm....nije mi bas zanimljiv....Gle, ovaj ima onaj sto slike moze gledati...."Hey, gdje si to kupio?"..... A ona ima iPod. Sminka cista. Da ne spominjem dodatnu premu za playere. Jer, on sam nije dovoljan. Kako je to sve pocelo s walkmenslusovima.... Imali ste jednu kazetu, dodatne baterije, i samo ste okretali. Gdje su vam ti walkmeni? Onda discmeni.... Ona veeeelika okrugla kutija....coece, to ti je dosta za cijeli put slusanja glazbe. Sada vise nemozete ni razgovarati s ljudima. Svi slusaju muziku. U tramvaju mozete i plesati s njima, jer ju pustaju i vama. Ljudi su poceli nositi glazbu svog privatnog zivota sa sobom u borbu protiv stvarnog svijeta. No, kvari vam se ona radost slusanja....ako svaki dan idete na posao....i slusate iste stvari....nakon tjedan dana, skidate novu gigu pjesama...vise nemozete podnijeti one stare. Nema one radosti da cujete neku stvar koju ste davno culi. A playeri vise s vrata....sad po ljeti ce biti na rukama....na tajicama rolera i biciklista.... Ljudi ce ici jos malo u disko sa svojim playerom i plesati na svoju glazbu(btw, eto biznisa). Gadgets. Kao i svaka sitnica, pretvara se u must have proizvod. Nemas mp3?!? L navrh cela. Ali, zanimljivo je malo gledati ljude kako slusaju glazbu....poneki se njisu dok nekog cekaju.....poneki samo pilje ravno dok trce posred ceste nesvjesni da im se trubi odostraga....neki zaljubljeni par na klupici slusa zajedno svoje pjesme.... A posto pjesme dizu raspolozenje, zasto ih ne iskoristiti u svakodnevnom zivotu? Neki ce uspjeti odoljeti i ovome, drugi ce se prikloniti. Izvolite birati....

srijeda, 11.01.2006.

Craindre

Kazu, strah je prirodni mehanizam za obranu od neceg nepoznatog ili opasnog. Posto ljudi prirodnog neprijatelja nemaju, tj. nijedno bice ne ceka u mraku kako bi nas pojeo, ludi se boje raznih drugih stvari. Boje se drugih ljudi. Boje se situacija koje nemogu kontrolirati, jer cini im se da ipak zive zivot onako kako zele.
Kad dolazimo pred nekog vaznog, kad nastupamo pred vise ljudi, hvata nas trema, strah. Strah da ne zakazemo. Ili da nas ne ismijavaju. Ako vam se netko svidja, i zelite mu prici, strah od odbijanja je ono sto nas ponekad koci. I tada nam nije jasno zasto nemozemo nesto tako jednostavno kao lagano upoznavanje, u stvarnosti i napraviti. I to je taj mehanizam. Sami smo ga stvorili kako bi nas stitio od neugodnosti.

Ljudi su se oduvijek bojali stvari koje ne razumiju. Stari narodi bojali su se vjetrova, munja, sunca, mjeseca.... Davali su im imena, prinosili zrtve. Bojali su ih se i postovali ih. Dolazi li postovanje iz straha i strah iz postovanja?
Ljudi vole proucavati stvari koje ih plase, traze ih i daju im imena, pa tako vjernici traze svog Boga, a znanstvenici su u potrazi za dokazima. Ali oboje zapravo zele ukloniti misteriju, zele ukloniti strah.

Ljudi su oduvijek radili neke hamajlije koje bi ih cuvale. No one rade na taj nacin da morate vjerovati u njih. Time dobivate samopouzdanje, jer stjecete dojam da je nesto uvijek uz vas, nesto sto vam moze garantirati da ce sve dobro zavrsiti. A zapravo, to je to sto bi nas uvijek cinilo bezbriznima i mirnima. Kao kad bi netko rekao: "Ne boj se, sve ce dobro zavrsiti. Uvijek.".

Kada ti u zivotu sve ide od ruke, lako je vjerovati da se stvari dogadjaju zbog nekog razloga. Lako je imati vjere. Ali kad stvari krenu na lose, jako je tesko drzati se te vjere. Tesko je ne zapitati se zbog kojih razloga se te stvari dogadjaju.
Ljudi se boje jer ne razumiju. Za sve dogadjaje, vise lose, uvijek se traze razlozi zasto su se dogodili. Kada te razloge nemogu naci, okrivljuju dogadjaje koje primjete. Crne macke koje prolaze put, stajanje na crtu na podu, ulazak lijevom a ne desnom nogom u prostoriju, prekrize se kad grmi. Svi se ti dogadjaji okrivljuju u proslosti, ili se od njih osiguravamo za buducnost. Ako pak vidimo dimnjacara, to je kao znak srece. Gdje mi je gumb? Jedan od izvora praznovjerja jesu i drustvene prilike. Ljudi koji ne vide pravi izlaz iz drustvenih poteskoca ili koji ne razumiju uzroke svome neuspjehu ili nesreci u zivotu polazu nade u natprirodne sile ili u sretan slucaj.
Postoje trenuci kada se cini da se cijeli svijet boji....kada je strah nesto s cime moras zivjeti svaki dan. Kada se ljudi boje, cine puno groznih stvari. Bore se, unistavaju ono cega se boje, ili se udaljavaju od toga....

Ljudi vjeruju u ono sto zele vjerovati. Nalaze smisao tamo gdje mogu, i toga se drze. Na kraju, uopce nije vazno sto je istina, a sto laz. Ono sto je vazno, jest da ljudi vjeruju.
Kada se bojimo neceg, sve sto zelimo vise od icega je da to nestane. Zelimo nas zivot natrag u stanje prije nego sto smo primijetili strah. Zelimo podici visok zid i zivjeti sigurno iza njega. Ali nista nemoze ostati kako je bilo. To vise nece biti nas stari zivot, vec novi, ali sa zidom koji ga okruzuje. Izbor nije da se vracamo stvarima kakve su bile. Izbor koji nam se pruza jest da se skrijemo, ili da krenemo u samo srediste onoga cega se bojimo.

Ponekad, najbolji put u nepoznato je da krenemo malim, poznatim koracima, da radimo uobicajne stvari kako bi rijesili nesto sto nije uobicajno. Zapravo, mi cijelo vrijeme idemo u nove dogadjaje. Poznate stvari nam daju osjecaj da se ne gibamo u nepoznato. Kao kad ste recimo nocu u gradu, ako ste u nekoj poznatoj ulici, kroz koju stalno secete, za koju znate da je sigurna, nemate straha. Ponekad, kad se previse zaigramo, samo pozelimo dio od stvari kakve su nekad bile.

Kada su ruzni snovi samo snovi, nesto sto nam se dogodi u glavi dok spavamo, to je u redu. S tim se budimo ujutro, i nestaje na svjetlu. No, dok nam ti snovi dolaze dok smo budni, to nije u redu. Ono sto tada trazimo su drugi ljudi koji su sanjali sto i mi, koji su dozivjeli isto sto i mi. Kada ruzni snovi postanu stvarni, ponekad je jedina utjeha koju mozemo naci ta da znamo da nismo sami.
Postoji onaj osjecaj koji dobimo ponekad u ruznim snovima. Kada trcimo i nesto veliko i tamno nas proganja, i zelimo samo stati da nas ta stvar uhvati. Ponekad, lose stvari ce se dogoditi, to nemozemo promijeniti, ali mozemo se okrenuti i vidjeti kako dolazi. Mozemo pogledati u lice naseg ruznog sna.

Kada ucinis nesto sto nemozes povuci nazad, nesto sto ne razumijes, cvrsto se drzis stvari koje razumijes, i pokusavas shvatiti smisao svega sto mozes. Jer ako vjerujes da sve sto si trebao napraviti, da se naprave stvari kako treba, jest da si nasao/la razlog, ali sto se dogodi ako nedjes razloge, i to nisu tvoji razlozi? Kako naci utjehu ili smisao u tome?

Jeste li igrac na sigurno? Jeste li "mis" koji se uvijek sakrije u rupu kad treba nesto novo iskusiti? Cini li vas to ziherasima? Bez rizika nema ni previse iskustava, no nema ni losih iskustava. Ali ni dobrih, onih kojih se prisjecamo godinama poslije. Stalni pokret ne donosi mir, dobivamo dojam da ne vladamo svim tim situacijama koje se dogadjaju oko nas, koje nas umaraju.
Bojimo li se vlastite srece? Mozda ne direktno srece, vec pada koji nekako cesto dolazi poslije sretnih tenutaka. Pomisljamo li onda vec na odustajanje i strahove prije nego sto dozivimo nesto lijepo?
Bojimo li se riskirati jer ne zelimo patiti kad se odjednom spustimo na dno?
Mnogi zive nekako na carobnoj granici, sredini izmedju sretnih i nesretnih trenutaka. U balansu. Tu je neki mir, neko utociste. Njima je bilo kakva sredina bolja od svega ostalog. Sto ta sredina donosi? Mir. Sigurnost. Ustajalost. Potpunu ravnodusnost emocija, ili pak neprestanu borbu s njima? Ili da ipak bacimo koji put kocke, ulozimo nesto na neku stranu? Jesu li nas godine zivota naucile necemu? Cega se trebamo bojati, a cega ne? Gdje bi trebali riskirati, a gdje ne? Da li se jos uvijek nadamo da mozemo nesto i promijeniti? Sto su nam strah, trema i bojaznost do sada donijeli u zivotu? Imamo li dovoljno snage, prkosa, volje i zelje se pokrenuti, reci pa-pa nekom svakodnevnom strahu i brigama, i uzeti sve sto nam se nudi? Jer, sto ce nam ostati u sjecanju, od kuda cemo dobivati iskustvo?
Od kuda cemo dobivati sjecanja?

P.S. Je, lako je reci.... No, stvarno, jeli tako tesko i napraviti?

srijeda, 28.12.2005.

Zudjeti...zeljeti...pruzati...voljeti....

Gledao sam film u kojem je zena izgubila svog voljenog. Nije se mogla rastati od njega u mislima. Niti u stavrnom zivotu. Zadrzala je svu njegovu odjecu, sve njegove predmete. Ni to joj nije bilo dosta da se osjeca kao da je on i dalje tu. Unajmila je muskarca koji je licio na njega, i dovela k sebi doma. On je morao nositi odjecu od njenog bivseg, brijati se njegovim priborom, mirisati kao on, raditi stvari sto je i on nekoc radio. Zeni se to svidjelo, i osjecaji su se vratili. Ponovo se zaljubila. Zaljubio se i ovaj muskarac u nju. Ali je on tada shvatio da se zaljubila u njega samo jer on predstavlja nekog drugog. Pobacao je stvari od bivseg iz njezine kuce, postavio neke predmete koji ce ju podjecati samo na njega. Tada ga je zamrzila i prestala voljeti. Nije ga nikad ni voljela.
Zivite li katkad u proslosti? Sa ljudima s kojima ste neke stvari trebali vec rascistiti?

Kako nositi etiketu: "bivsa ljubav"? Kako, kad se jos radujemo, kad nam osmjeh jos zaigra?
Kako, kad gledamo iste scene pred sobom koje smo gledali kad smo bili sretni?
Kako, kad gledamo iste oci, slusamo isti glas, osjecamo isti miris?
Kako se tada osjecamo, kad ne osjecamo napetost, ljubav, strast, zelju u zraku?

Dogadaja li vam se ponekad da zelite iskusiti ljubav, da zelite sve one osjecaje vezane uz nju, nestrpljivost, leptirice, kad nemozete osmjeh skinuti s uha,.... Zelite li ljubav vise nego voljenu osobu? Zelite li vise osjecaje nego imati nekog? Jeste li vise zaljubljeni u samu ljubav ili u partnera?

Kako nekome pokazati da ga volite? Da ga stvarno volite?

Kako nekome pokazati da je vas cijeli svijet?

Kako nekome objasniti zasto mu se stalno stuca jer samo vam je to ime na usnama?
Kako nekome objasniti zasto je stalno umoran kad se sece po vasim mislima?
Kako nekome objasniti da ne zelite vise ni trenutka provesti bez nje(ga)?

Kako nekome objasniti da je osmjeh dovoljan da promijeni svijet?
Kako nekome pokazati da taj osmjeh trebamo?
Kako nekome taj osmjeh pokloniti?

Kako pokazati nekome da se budimo sa imenom na usnama?
Kako pokazati nekome da sanjamo s imenom na usnama?

Kako podnijeti da zamisljamo najbliskije scene i dogadjaje, a dobivamo ravnodusnost?
Kako podnijeti da u razgovor krecemo sa smjeskom i sjetom, a poslije smo razocarani i ljuti na sebe?
Kako podnijeti dane koji prolaze bez nade?
Kako se otrgnuti od snova?
Kako sve to nekome pokazati, a da se krivo ne shvati?
Kako to sve nekome pokazati, a da se ne uplasi?

Kako nakon propale ljubavi krenuti dalje?
Kako, ako se predajemo u potpunosti, ako nas nije briga za igre, za skrivanje osjecaja, za petljanja, za saranja, za varanja?
Treba li jednostavno skupiti snagu i krenuti ispocetka?
Zaboraviti sto se dogodilo i raditi sve po istom receptu?

Jesmo li krivi kada nekog pritiscemo?
Kada mu pokusavamo nametnuti svu svoju paznju i ljubav?
Da li bi mi sami voljeli da nam to netko radi?
Mislimo li da moramo dobiti sto i pruzamo, da ljubav prepoznaje ljubav?
....
Je li posteno reci poslije svega da smo izgubili vjeru u ljubav?
....
Jer za ljubav je ipak potrebno dvoje....

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?