Return of ALTEREGO

ponedjeljak, 23.09.2013.

Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene



GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.

Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.

Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.

Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.

Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar

23.09.2013. u 19:58 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 16.07.2013.

THE NATIONAL i Zagreb se i dalje jako vole



Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National – onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

TheNational 02Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata. jer se nikome nije dalo doma...

Oznake: The National, koncert, Zagreb, Šalata, open air, live, 2.7.2013

16.07.2013. u 12:09 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.07.2013.

THE NATIONAL - voli Zagreb i Zagreb voli njih i tako se svi vole



THE NATIONAL (+ Local Natives) – Zagreb, Šalata, 2.7.2013

Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National
– onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata, jer je bilo očito da se niti bendu niti Mattu a najmanje publici ne ide kući. Koncert The Nationala je prošao, a mi svi već jedva čekamo kada će opet (Žedno Uho?) objaviti novo gostovanje…

Oznake: The National, koncert, live, Šalata, Zagreb

04.07.2013. u 08:09 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.06.2013.

SLAYER - po treći put razvalio Zagreb



SLAYER - Zagreb, Tvornica kulture - 23.6.

Ja nisam neki posebni poznavaoc Slayera niti hard core metalaca, ali i ptice na grani znaju tko je Slayer. Legendarni bend je već reći put u vrlo kratko vrijeme gostovao u Hrvatskoj što je svakako za ponositi se no to je i možda razlog zašto Tvornica nije bila rasprodana. Osim poslovičnog razloga krize u našim džepovima, prebrojna učestalost u kratko vrijeme sigurno je isto donijela svoj obol.

Budući da nemam ništa suvislo za pričati o koncertu jer se smatram neznalicom, a ovo je preveliki bend da lupam gluposti, bit ću kratka: bend je bio fenomenalan - glasan i nabrijan. Makar, mislim da je publika bila još i više jerbo su mi od prve stvari skakali po glavi u foto pitu. Šala mala.

KeryKing je bio kao i obično opako atraktivan (osim što je opako svirao) a frontman Tom Araya je bio (opet) penzionerski statičan, ali što fali kad i dalje praši vokalno kao nekad...

Oznake: metal, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, slayer

24.06.2013. u 17:09 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.06.2013.

WHITESNAKE - ...bi mogao ovako još jako, jako dugo...



WHITESNAKE (+ IVAN MIHALJEVIĆ & SIDE EFFECTS) - Zagreb, Dom Sportova, 15.6.

Jedan od najdugovječnijih rock bendova u svijetu s 35 obljetnicom 'u džepu' - legendarni Whitesnake s još legndarnijim pjevačem Davidom Coverdaleom sinoć je po drugi puta rasturio Hrvatsku.

Nakon Osijeka, nakon dugih pet godina, ovaj puta je zagrebački Dom sportova imao čast ugostiti ovaj fenomenalan i energičan hard-rock bend.

Iako dvorana nije bila skroz napunjena, sve što je bilo u publici jako mlado (i djeca od oko pet godina!), i 'malo starije' imali su priliku vidjeti zašto neki bendovi traju koliko traju. Za neobaveznu publiku sjajna zabava, a oni više zainteresiranei (glazbeno), imali su sinoć superkratku 'visoku školu' kako trebaju izgledati i kao raditi vrhunski rock bendovi.

Koncert koji je trajao nešto više od sat i pol, počeo je s uvodnom Give Me All Your Love gdje su u prvoj sekundi Coverdale i naročito sjajan Dough Aldrich na glavnoj gitari nabili tempo do najviše stepenice i dinamika koncerta se maltene nije niti spuštala do kraja osim na par laganica, naročito na Here I Go Again, koja je pak bila nabijena emocijama i jednom posve drugom energijom.

Možda Coverdale ima 62 godine, ali ponaša se i djeluje kao da mu je 30 i - zaista mu dobro stoji. Whitesnake bi mogao ovako još jako, jako dugo...

Velike zasluge za odličnu atmosferu koncerta idu i predgrupi, našem hard-rock triu Ivanu Mihaljeviću i Side Effectsima, koji su u pola sata svirke oduševili prisutne (a očito i Whitesnake kada su ih izabrali za pregdrupu), i evidentno sretni što su tu gdje jesu dali sjajan nastup. Zapamtite ih!

Oznake: dom sportova, Zagreb, koncert, hard rock, Whitesnake, live, Ivan Mihaljević i Side Effects

16.06.2013. u 16:53 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 28.05.2013.

Depeche Mode opet u Zagrebu - mi ih volimo i oni nas



DEPECHE MODE, Arena Zagreb, 23.5.2013.

Mislim, jel trebam uopće spominjati ovo iz naslova? Četvrti put u Zagrebu i svaki put ludnica manje ili više. Čak i kada setlista nije najluđa na svijetu, kao recimo ovogodišnja (previše novih stvari a nisu baš bogzna što) i kad je ekonomska kriza dublja nego ikada, pa je i Arena bila praznjikavija nego inače (cca. 15.000 što je opet mnogo ali ne zaboraivmo da je koncert trebao biti na Maksimiru...), a i Dave koji je uvijek manje više fantastičan što vokalom što angažmanom oko interaktivnosti s publikom, a ovaj put nije bio nasuperiška raspoložen kao što je bio na prethodna dva koncerta (što opet nije za uspoređivati, jer su prethodna dva bili nenormalno ludi po tom pogledu - dakle ovo je kao bilo nešto u normalnijim okvirima)... e i uz sve to Depeche Mode rasturaju Zagreb, Hrvatsku kako želite.
Možda nisu toliko ludo rasturali druge gradove, ali Zagrebu Dave pokaže mali prst a on poludi.

No prvi dio koncerta zaista je bio malo mlakonjav, dinamika mu je padala kako su izvodili nove pjesme no tamo negdje drugi sat (koncert je trajao oko 2 sata) kad su krenuli prvo s "A Question of Time" a onda se nizale "Secret to the End", "Enjoy the Silence", "Personal Jesus"... tako je situacija bila za dizanje plafona. Bis je bio Springsteenovski, ni manje ni više nego 5 pjesama jedna bolja od druge.

Što jest jest, kraj je bio euforičan i do tada si već zaboravio da nije cijeli koncert bio baš ovakav.

Sve što sada još u toj ljubavi Zagreb (Hrvatska) s Depecheom nedostaje je jedan zaista bitan i dobar album koji bi ne samo Depeche nego automatski i sljedeću turneju podigao totalno viši nivo, kakvog imaju rijetki bendovi na svijetu.


Oznake: Depeche Mode, Zagreb, Arena, koncert, live, show, Pop, 23.5.2013

28.05.2013. u 00:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.05.2013.

Joe Satriani



Bilo je pakleno u svakom pogledu: vruće, nagužvano, nabrijano... Satriani je majstor kakavog nema, bez obzira da li mislite da li je ovaj ili onaj brži, tehnički bolji, muzikalniji ili nešto četvrto. Jedino mi je nedostajalo njegovo zezanje i pričanje fora koje nas je nasmijavalo u Ljubljani 2010. s možda malo više dinamike...
Taj čovjek spada u top 10 majstora gitare, što taj može odvirati.... A opet, sve dok je nekome tehnika na prvom mjestu to je onda mala praznina... Novi mi je album "Unstoppable Momentum" mi je odličan iako predvidljiv, točnije ne nudi ništa drastično novo niti uzbudljivo.
No koncert je bio display savršenstva tehnike, ali hm...to mogu slušati i na albumu. Bez obzira koncert je bio odličan, no presličan svim ostalim koncertima majstra gitare (Vai recimo...) koji se ne razlikuju baš po nečem specijalnom.
Satriani je uživo znao biti mnogo aktivniji i manje je prašio i pilao, i jer ga znam kao takvog sad mi je to nedostajalo.

Jače mi je kad vrhunski gitarista unese u svoju svirku emocije nego da mu štopa koliko brzo i precizno može nešto odsvirati.
Ispada kao da se nešto žalim a trčim na njegov koncert svaki put kad dođe :)

Oznake: Joe Satriani, instrumental rock, koncert, live, Tvonica Kulture, Zagreb, 23.5.2013

24.05.2013. u 21:31 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.03.2013.

Parni Valjak nas doslovno pregazio u Domu Sportova



PARNI VALJAK – Zagreb, Dom Sportova, 23.3.2013

Možda u subotu navečer u Maloj dvorani Doma Sportova nismo doživjeli “unpled” verziju koncerta svevječnog Parnog Valjka (kako je to bilo reklamirano), baš obratno – itekako je bilo “sa strujom” a ne “bez struje” kako je glasio njihov više od 18 godina star pravi unpled album snimljen u ZeKaeMu, koji je i do danađnjih dana ostao najprodavaniji album benda. Ali zato smo pristustvali inspirirajućem, vrlo kreativnom koncertu kakav se ne doživi često. Iako svejedno mislim da ga nisu trebali reklamirati kao “unpled” a onda to ne ispuniti. Ne zvuči korektno. Ili bi čovjek pomislio da ne znaju što je unpled.
No ostavimo to na stranu…

Prije godinu i pol Valjak je u Areni odradio dug ali malo zbrkan i čak bih rekla povremeno mlak koncert, ono kao da se nisu mogli odlučiti da li bi ga održali pa se smislili zadnji čas bez neke posebne pripreme – možda nije bilo tako ali je tako izgledalo. Ovaj Valjak bio je sasvim druga priča.
Za početak legitimno su rasprodali (ne podijelili) ulaznice za Malu dvoranu Doma Sportova, koja je dakle bila dupkom puna što nije najvažnije (je za bend) ali je važnije bilo što je nekako kolala posebna energija intimne skoro klupske atmosfere, iako bismo Malu dvoranu jedva tako mogli nazvati sa svojih 4000 ljudi kapaciteta.
Valjak se pošteno pripremio za ovaj nastup, u svakom pogledu. Pozornica je bila vrlo chic a istovremeno atraktivno šarolika. Svirački je bend disao kao jedan i to je publika osjetila već na prvim stvarima i adekvatno reagirala – pjesmom, plesom i pljeskanjem. A Aki – Aki je bio među svojim najboljim izdanjima, kako vokalno tako baš ono “frontmenovski”.
Ludirao se po pozornici, razdragan i njegova je zarazna energija zabavljala ne samo publiku već i članove benda, koji su pak opet jednako dobro odreagirali pa je fuzija benda i publike te večeri bila zaista iznimna.

Zanimljivo su ispreturali i setlistu, neke pjesme pod etiketom “must do” ( “Pusti nek traje”, “Stranica dnevnika”, “Mir na jastuku”, “Molitva”, “Nemirno more”….) su ostavljene za neku drugu priliku, a neke druge, pomalo zapostavljene pjesme su izvučene iz prašine.
Posebno su dojmljive bile “Zastave” s novim aranžmanom, pomalo countryevskim, pa “Kralj iluzija” na kojoj je Aki pozao svoju raskoš vokala otpjevavši falsetto na kraju pjesme.
Mene se osobno najviše dojmila “Jesen u meni” koja je dobila nešto drugačiji, skoro latino ritam i bila je silno zanimljivo izvedena.
Naravno da je Tina Rupčić već po tradiciji otpjevala s Akijem “Lutka za bal” i “Dok je tebe” sve u stilu: na jednako visokom nivou.

Na kraju kada se zbrojilo sve i oduzelo, nakon preko dva i pol sata svirke, i čini mi se 29 pjesama – drago mi je da se Valjak 2009. ponovo okupio iako mi se tada to činilo jadnim potezom (ako odlaziš otiđi sa stilom i ne vraćaj se u bijednom izdanju) – no na moje veliko zadovoljstvo, a sigurna sam i većine publike Hrvatskoj, Valjku se nije desio “Michael Schumacher” sindrom.

Bilo je mnogo dobrih rock’n'roll bendova na ovom području i sada ih ima dosta. No samo je jedan Parni Valjak i iako su više prelazili u pop vode nego recimo hard rock ili metal – trijada “Valjak, Prljavo Kazalište i Majke (s Baretom, of kors)” je nedodirljiva. Još uvijek.

Oznake: Parni valjak, Mala dvorana, Doma Sportova, pop-rock, 23.3.2013, koncert, live, Zagreb

25.03.2013. u 09:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 22.03.2013.

Joy Division revival u Zagrebu - koja divota!


PETER HOOK & THE LIGHT- Zagreb, Pauk, 21.03.2013.

Išla sam na koncert s frendicom Tamarom koja Petera Hooka poznaje u dušu, ja sam malo više nego Joy Division bila ljubitelj New Ordera pa sam tako njoj prepustila riječ:

"Malo tko je imao priliku 1979. i početkom 1980. uživo vidjeti jedan od najlegendarnijih engleskih sastava, Joy Division. Taman prije zakazane američke turneje, Ian Curtis, pjevač i vjerujem mnogima neprežaljeni pjesnik, oduzeo si je život, a nakon njega su ostali zateknuti članovi benda koji su kasnije osnovali New Order, te fanovi kojima je utjeha ležala u dva genijalna studijska albuma i stvarima koje su napravili pod imenom Warsaw. Budući da su mi Joy Division još kao djetetu bili jedan od najdražih bendova, znala sam razmišljati kako bi to bilo kada bih ih mogla vidjeti uživo. Trinaest godina kasnije Peter Hook, originalni basist Joy Divisiona, zajedno sa svojim bendom, vratio je sve prisutne u klubu Pauk u kraj 70-ih. Vjerujem da bi Ianu Curtisu, kada bi mogao, bilo drago čuti kako ga je Hook vjerodostojno zamijenio na poziciji pjevača.

Suprotno od toga kako to obično biva kod nas, organizacija je bila dobra i sve je počelo onda kada je i najavljeno- prvo s kratkim videom iz filma 24 Hour Party People, da bi bend u 21.30 izašao na pozornicu i počeo s kompilacijom pjesama iz cjelokupne povijesti Joy Divisiona i Warsawa, koja je bila odlična. Našlo se tu stvari od Interzone i Digital pa do New Dawn Fades, She’s Lost Control, Insight, Transmission, Day of The Lords, Isolation, Shadowplay, Decades, Atmosphere. Bio je to više nego best of set onoga što je tadašnja četvorka kreirala u svom relativno kratkom postojanju. Hook je bas zamijenio gitarom, a ostatak benda fenomenalno je reproducirao svaki zvuk Joy Divisiona i to na energičan način, tako da je čak I Remember Nothing, krajnje teška i depresivna pjesma s Unknown Pleasures albuma- koji je i bio glavni motiv ove turneje, zvučala dinamičnije, no tu je igralo ulogu ponajviše Hookovo pjevanje u drugačijem aranžmanu. Bilo je uistinu očaravajuće čuti taj specifičan ritam bubnja Joy Divisiona i utonuti u atmosferu koju stvara zvuk njihovih tzv. haunted gitara.

Hook je komunicirao s publikom i to ponajviše gestama, a mnoštvo se odazvalo, premda je sve do posljednje Love Will Tear Us Apart dojam bio da ljudi više individualno uživaju u ovom nastupu, plešući i pjevajući za sebe, nego što su poneseni onom poznatom kolektivnom koncertnom vibrom. No, to nije ni čudno jer glazba Joy Divisiona je i sama takva da pogađa pojedinca i tako boravi u njemu, iako se na one punkerskije stvari i te kako dalo razbacati.

Za razliku od većine današnjih koncerata na kojima često ono vizualno prevagne nad glazbom ili barem malo vremena odvlači pažnju s uha, ovdje je baš sve bilo posvećeno zvuku i samo zvuku. U pozadini su na ekranu samo stajali coveri albuma, prvo Unknown Pleasures-a, a poslije Closer-a.

U sat i pol odlične svirke i dva bisa, mislim da nitko nije ostao nezadovoljan, ni mlađi fanovi koji su skakali u prvim redovima, niti stariji fanovi od kojih je i dosta njih generacija Joy Divisiona. Ovo je definitivno koncert iz vremenske kapsule, koncert koji je ispunio očekivanja i dao još više, te zasigurno jedan od onih koji će odzvanjati u sjećanju. Tamara Dujmović"
Da bi riječ dodala na ovo ! BIlo je mrak od koncerta!

Oznake: Peter Hook, The Light, pauk, Zagreb, rock, koncert, live, 21.3.2013., electronic

22.03.2013. u 15:50 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

Sad sigurno znate tko je Jessie Ware ako prije niste....


JESSIE WARE – Zagreb, Tvornica Kulture, 20.3.2013

Iako iza sebe ima samo jedan album, Zagreb se izborio za njezin dolazak i svoje mjesto na turneji!
Jessie Ware sinoć je pokazala zbog čega je u tako kratkom vremenu postigla postigla izuzetan ali nenapadan uspjeh i priuštila nam jedan od najduljih nastupa ovog proljeća, kako je i sama rekla.
Istina, čudno bi bilo ne izraziti zahvalnost pred tako predanom publikom koja se sinoć okupila u Tvornici kulture.

Sasvim jednostavna, iskrena i predana Britanka otpjevala je svih jedanaest pjesama s albuma Devotion (predanost), pri čemu su pjesme Running i Wildest Moments osvojile najviše ovacija pri samom kraju –
ali cijeli je koncert bio vrlo ugodan, baš kao da slušate omiljenu pjevačicu u dnevnom boravku unatoč popunjenom klubu.
Redale su se sve pjesme s albuma poput Devotion, Still Love Me, Sweet Talk, Something Inside ali repertoar je začinila još neobjavljenim singlom Imagine It Was Us ili pak obradom Rihanninog hita Diamonds koji je snimila specijalno za BBC Radio 1.
Odlično je komunicirala s publikom što mnogi savladaju tek nakon izvjesnog vremena provedenog na sceni, ali Jessie je duhovito koketirala s auditorijem
i prisutne je uspjela “uvući” u svoj kreativni svijet koji je uostalom iznjedrio sjajan debitantski album.

DJ RRRamon! nastupio je prije Jessie Ware te je kasnije odradio set koji je zaista upotpunio osjećaj kao da se svi nalaze u nekom londonskom klubu.
No nakon ovakvog koncerta čak je i suvišno uspoređivati atmosferu s nekim londonskim klubom jer kvaliteta uvijek pronađe svoj put; publika u Zagrebu pokazala je još jednom da živi život prave glazbene metropole. (ovo je prepisani tekst od pressa, ali se potpuno slažem s njim, jer nisam puno znala o njoj pa nisam znala što da pišem :))

Ali su zato slike moje potpuno :)

Oznake: Jessie Ware, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, Pop, 20.3.2013.

14.03.2013. u 16:42 • 0 KomentaraPrint#

subota, 23.02.2013.

The Bambi Molesters prosurfali sniježnim Zagrebom



THE BAMBI MOLESTERS – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 21.02.2013

Bambiji su na općenarodno zadovoljstvo preksinoć odsurfali jedan sjajan koncert i to na posve radni dan u hladnoj zimskoj večeri kada biste očekivali da će malo ljudi izmiliti iz kuća na izlazak. No pokazalo se da je bend prevelik mamac i da mu niti novopadajući snijeg ništa ne može.

Novotvoreni Vintage klub je, prvo da spomeno to: sjajno mjesto za večernji izlazak uz glazbenu kulisu, bio pun ko šipak a vjerujte zaista je velik (s obzirom da je “bar”, više izgleda poput nekog izduženog povećeg klupskog prostora). Neposredno prije početka koncerta vani je bio baš dugi red za blagajnu, što nisam vidjela već jako dugo vremena.

Bambiji su bili preksinoć u punom (proširenom) sastavu: Lada, Dinko, Dalibor, Hrvoje, Luka, Ozren & Andrej (aka Soldiers of Love)… a koliko je bilo dobro svjedoči da su prašili skoro dva sata, Dalibor je često bio za mikofonom (zaista više nisu samo instrumental bend) a na drugom dijelu koncerta kada su uglavnom svirali svoje hit melodije, atmosfera je zaista bila vrhunska. Točnije bila je u trećini Vintagea gdje je pozornica, no druga dva dijela koji su prostoji spojeni ali ipak za sebe je publika uglavnom šankirala i družila se iako je iz svih zvučnika treštao The Bambi Molesters.

Treba spomenuti da su The Bambi Molesters neposredno prije koncerta objavili ”Last Ride”, novi singl i video koji je izvučeni iz genijalnog koncertnog filma ‘A Night in Zagreb’ snimljenog u Teatru &td i prebačenog na 2CD/DVD izdanje a oni koji su sinić bili u Vintageu mogu potvrditi da je ovaj koncert bio blizanac toga iz &td-a. Čula sam neke komentare da su bili prehladni i preneagažirani (čitaj: nekomunikativni u interakciji s publikom) no ja drugačije Bambije i ne znam. Meni je to bilo normalno pa to nisam uzela kao neki minus.
Zvučno su zvučali odlično, ipak klavijature i brasevi donose svoj obol punoći zvuka, ali moram napomenuti da je generalno zvuk u Vintageu bio odličan. Nisam brojala ali mislim da je bend odsvirao daleko preko 25 pjesama ako računamo i biseve kojih je bilo čak dva.

I na kraju dolazimo do onog neminovnog: vrijeme je za novi studijski album Bambiji! Još mi je pred očima slika stranice recenzija iz britanskog Q magazina, gdje se našao album ”As The Dark Wave Swells” i odlične kritike i od zahtjevnih Britanaca ocjene 4/5.

Očekujem ništa manje od toga s novim, a Bambiji ne samo da to zaslužuju nego i mnogo više. Na primjer da ih poput R.E.M.-a opet netko veliki uzme sa sobom na turneju ali ne za nekoliko koncerata već na cijeloj turneji.
Možete (ne)voljeti ovaj podžanr rocka ali to ne mijenja činjenicu koliko je ovaj bend dobar, na razini koja premašuje sve regionalne okvire.

Oznake: The Bambi Molesters, live, koncert, surf-rock, vintage industrial bar, Zagreb, izvještaj, Fotogalerija, 21.2.2013

23.02.2013. u 10:02 • 1 KomentaraPrint#

petak, 22.02.2013.

Dakle Robbie it is!! 13.8. Stadion Maksimir!



Evo upravo sam u prethodnom postu objavila recenziju novog albuma Robbiea Williamsa, a evo danas je AdriaEntertainment objavila da nam on i dolazi k nama (prvi put) u sklopu europske stadionske turneje "Take The Crown" na ljeto, i to na stadionu Maksimir 13. kolovoza.
Turneja započinje 19. lipnja na gradskom stadionu u Manchesteru (Manchester City Stadium).

– Jako sam uzbuđen jer ove godine ponovno nastupam uživo. Prošli koncerti podsjetili su me kako je poseban osjećaj izvoditi svoje vlastite pjesme ispred goleme publike, uz sva uzbuđenja i adrenalin koji ide uz to. Idemo, Zagreb 2013. godine! – rekao je Robbie u povodu turneje.

PRODAJA I CIJENE ULAZNICA
Pretprodaja ulaznica za članove fan kluba putem službene web-stranice tickets.robbiewilliams.com počinje 27. veljače u 10 sati, a završava isti dan u ponoć. U prodaji će biti i VIP paketi. Više informacija o VIP paketima i njihovim cijenama bit će objavljeno uoči početka pretprodaje.

Redovna prodaja ulaznica za koncertni spektakl godine počinje 28. veljače u 10 sati na svim prodajnim mjestima sistema Eventim te online na www.eventim.hr, a cijene su sljedeće:

LOŽA – 1199 kuna
FAN PIT – 759 kuna
ZAPAD DOLJE – 559 kuna
ZAPAD GORE, ISTOK – 459 kuna
STAJANJE – 399 kuna
SJEVER DOLJE – 359 kuna
SJEVER GORE – 259 kuna

"Robbie je zaista najveća pop-zvijezda koja se pojavila u ovoj zemlji u posljednjih 20 godina. Pop-ikona koja se pomladila i vratila na vrh vlastite igre." The Sun, 2012

“Još uvijek najbolji izvođač u povijesti britanske glazbe, Robbie Williams je spektakularan još od svog prvog nastupa na turneji.” Daily Mirror, 2012.

Njegov veličanstveni koncert Live s Knebwortha gdje je u tri dana sakupio 375.000 ljudi (svaki dan rasprodan po 125.000 ljudi!!) možete pogledati na YouTubeu:

Oznake: Robbie Williams, koncert, Zagreb, Stadion Maksimir, 13.8.2013. live

22.02.2013. u 12:26 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 15.01.2013.

Beogradski S.A.R.S. u KSET-u tri večeri zaredom

S.A.R.S. - KSET Zagreb, 11-13.1.2013.


Beogradski sastav S.A.R.S. prethodnog vikenda je napravio malo čudo (neki bi rekli i veliko): tri dana zaredom nastupio je u prepunom KSETU-u, prva dva koncerta rasprodana a bio bi i treći sinoć da nije pasje vrijeme, mećava u kojoj je u dva sata napadalo 10 cm snijega, pokvarilo mnogima planove. Ili kao što je rekao pjevač benda Žare zahvaljujući se publici na dolasku: “Hvala Vam i svaka čast što ste došli, po ovoj mećavi ja ne bi izašao van niti da Rolling Stonesi imaju nastup”.

Inače, to gostovanje tri puta zaredom u Zagrebu se nije potrefilo nijednom drugom bendu još od Ekatarine Velike tamo nekih 80.-tih u kultnom Kulušiću. Nisam slučajno počela s ovom pričom. Očito je S.A.R.S. sa svojom kombinacijom alternativnog rock, punk, popa izbalansiranog s obilježjem etno melosa ovih prostora upakiranim u veliku dozu zezancije s tim istim etno melosom, ili da kažemo otvoreno folkom, S.A.R.S. se sa svim tim sprda, ubacujući u to sve i aktualne probleme koje muče stanovnike ovih krajeva, nepokolebljivi anarhizam ili detalje koji su za nas specifični. Nešto slično kao što je to učinilo Hladno Pivo sa svojim posljednjim albumom “Svijet glamura” ali naranvo na drugi način.

Ako vam kažem, ako ne znate, otkud skraćenica u imenu benda reći če vam sve o bendu: “Sveže amputirana ruka Satriania” – S.A.R.S. definitivno nije običan bend, no da je toliko eksplozivan i toliko dobar to opet nisam mislila.
Ekipa Venie je prisustvovala trećem koncertu na koji i sa kojeg smo se probijali kao da nam o tome život ovisi. Iz pouzdanih izvora (a i iz izvještaja na drugim glazbenim portalima) znamo da je prva večer bila sjajna a bend je napravio odličnu atmosferu, toliko da je publika bila (očekivano) oduševljena. Druga večer bila je još bolja. Izvođački, atmosfera još luđa. Osim što sam čula komentare da jedino što je malo nedostajalo je malo veća komunikacija s publikom osim “Dobar večer Zagrebe”, “Hvala” i onaj komentar o Ekatarini Velikoj.

Mi sa treće večeri imali smo svega u preizobilju. Bend je, Žare to jest, komunicirao tijekom cijele večeri i to je bilo sjajno, ali i bez toga bilo bi sjajno. Atmosferu su napalili već na prvih nekoliko pjesama, do kraja je bilo zaista ludi provod. Vraćali su se dvaput na bis, drugi neki produženi i da bend ima više od dva albuma i ograničeni broj pjesama, vjerojatno bi se vraćali još nekoliko puta. Ovako smo večer priveli kraju uz preko sat i pol sjajnog tuluma, zbornog pjevanja, nevjerojatne energije jednako od benda kao i od publike, i iskreno, bolilo nas “uvo” za mećavu napolju.
S.A.R.S. ulazi uskoro u studio snimati treći album, poprilično sam sigurna da će biti jednako odličan kao debi i “Perspektiva” – te da ćemo ih još ove godine recimo tamo negdje u ljetno doba ponovo vidjeti u Hrvatskoj.

Oznake: S.A.R.S., beogradski, rock, alternativa, bend, koncert, Zagreb, KSET

15.01.2013. u 07:04 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.11.2012.

Mark Lanegan Band - jedan od najdojmljivijih koncerata godine

MARK LANEGAN BAND – Zagreb, Pauk, 24.11.2012.



(support Creature With the Atom Brain + Duke Garwood + Lyenn)

Ove godine je bilo rijetkih koncerata koji su rasprodani, pa makar bili i oni u najmanjim rock klubovima. Da ste pitali ne previše upućene tko je Mark Lanegan, posve sigrno bi rekli da nemaju pojma a još manje zašto se koncert selio z prvobitno planirane dvorane NKC Park u Pauk. Pa se i tu brzo rasprodao. Generalno je dobro da se koncert održao u Pauku nego u Parku, no ni to baš nije bila bajna opcija. S premalo koncertne kilometraže, Pauk sasvim sigurno nije mjesto za ovako vrijedne koncerte. Ako zanemarimo (ne)pušenje cigareta i marihuane u dvorani, nesnosnu gužvu, konobare kao da su pali s Marsa, garderobu koja dere više para nego u Hotel Westinu, na kraju je najvažnije ono da je zvuk uglavnom na svim mjestima bio skomiran. Ako je 30 ljudi shvatilo što je Lanegan tijekom koncerta rekao (a rekao je „dvije i pol“ riječi) onda sam puno rekla.

Još je gore bilo onima koji njegov opus (i tekstove) baš i ne poznaju toliko detaljno, na koncertu sasvim sigurno ništa nisu niti saznali. Šteta što agilni organizator Žednog Uha nije uspio ovaj koncert ugurati u bolju dvoranu, SC recimo, ali je zato za svaku pohvalu što nam konstantno dovlači sjajne alternativne i indie bendove, koji očito itekako imaju publiku ovdje u Hrvatskoj. Čak ispada da ti bendovi bolje prolaze kod nas nego negdje vani. Prisjetimo se samo The Nationala koji su kod nas bili zvijezde nad zvijezdama prije negoli ih je vlastita Amerika i ostatak svijeta ustoličila na tron.

Slično se očito događa s grunge mračnjakom zvanim Markom Laneganom. Čim čuješ prvih par tonova njegovog vokala odmah ti je jasno da će to bit jedna opaka kombinacija Nicka Cavea, Toma Waitsa i neki „summary“ grungera koji su se, za razliku od njegovog prvobitnog benda iz kasnih 80.-tih Screaming Trees, nekim spletom okolnosti proslavili (Pearl Jam, Soundgarden, Nirvana itd.). Lanegan je proveo nekoliko godina (točnije tri albuma) i u kultnima Queens of the Stone Age, pa eto ako niste bili na koncertu jer niste znali o kome je riječ sada znate što ste propustili.

Da ne mislite da ste propustiti neki show. Onih par bijednih lampi, plavih i naročito crvenih, koje su (kao) osvijetljivale pozornicu i da ih nije bilo – bio bi isto. Prateći bend je moćno pratio Lanegana, ali što je mnogo važnije, Lanegan se manirom „ja sam bog i batina, i briga me za sve“, oslanjao uglavnom statično na mikrofonski stalak, zdrapanim ali izuzetnim vokalnom „pričao“ nam te svoje fantastično darkersko-mistične detalje vlastitog misaonog i emotivnog svemira.

Publika je, iako je zvuk totalno podbacio, svejedno bila u polutransu. Lanegan je s lakoćom prelazio iz jedne pjesme u drugu, bez pauzi, bez pričanja, bez obraćanja publici. Inače mi takvi nastupi „kao na tvorničkoj traci“ malo idu na živce, no uz izvođače poput Lanegana, sve drugo je nezamislio i neumjesno. Zadnje što bi itko želio čuti od njega je neku neslanu šalu, podilaženje publici ili čak toliko da ispriča „kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kako je lijep grad Zagreb“. Bullshit, složili bismo se svi.

Pjevaj ti Mark, nemamo priliku ovakve koncerte često slušati, čak niti uz shitty razglas. Što možda i nije bilo loše. Jer, naviknuta na uglavnom odličan zvuk na koncertima i samim time frustrirana što nisam mogla u svoj punini doživjeti Laneganov koncert, prvo što sam napravila kada sam došla doma je bilo klik na player i ajmo sad Lanegana slušati kak treba. Barem audio. Pa ti se dojam koncert provuče i na dan dva nakon njega.
Video je bio poseban i trebalo ga je doživjeti jer Lanegan je uživo upravo ono što bismo očekivali: podmukla tutnjava jednog moćnog lika koji ti ne da niti da p… (dopunite sami).

Krenulo je s „The Gravedigger’s Song“ i dosta vremena posvetio aktualnom albumu „Blues Funeral“ koji je jako fino sjeo publici, pa je štrikanje novih stvari sa starima bio pun pogodak.
Onako posebno hipnotički moment koncerta je svakako bio „Devil in my Mind“, a opće burno prihvaćena rockin’ rollin’ „Black Rose Way“ od Screaming Treesa.
Bis je došao u obliku najglasnije prihvaćene „Hangin’ Tree“ iz QUOTSA faze. Za kraj jednoipolsatnog koncerta čuli smo još „Methamphetamine Blues“. Po nekima koncert ili barem poslastica godine – možda, da mi glava nije zujala još pola noći nakon koncerta – ovako, sjajno ali moglo je biti mračno dobro, ako je već bilo mračno u dvorani i mračno u glazbi.

Treba spomenuti i jednu zanimljivost. Lanegan je imao čak tri predgrupe. I to ne bilo kakve. Sve tri su bile neka kombinacija članova Mark Lanegan Banda, no najjače se dojmila i sasvim sigurno ostavila dojam legitimnog headlinera za neki koncert, treća predgrupa Creature With the Atom Brain. Zapamtite to ime. Možda jednom dođu samostalno na neki koncert. A i po tome Lanegan djeluje kao centar nekog posebnog glazbenog svemira poput Nicka Cavea, koji je također okupio oko sebe glazbenike od kojih ama baš svi imaju neki bend i to ne bilo kakav.

Oznake: Mark Lanegan Band, alternativni rock, pauk, Zagreb, Hrvatska, koncert, live

26.11.2012. u 14:42 • 0 KomentaraPrint#

subota, 20.10.2012.

Paradise Lost - i dalje su jak bend, ustvrdili smo!

PARADISE LOST, 15.10.2012. POGON JEDINSTVO



Paradise Lost spada u onaj žanr bendova (heavy metal) koji solidno često slušam, ne pratim, barem ne pažljivo, ali kada god mi se ukaže prilika odem na koncerte. No neke bendove jednostavno ne možeš propustiti, pa tako ne i Paradise Lost iako ne mogu reći da sam baš super kompetentna kada je u pitanju njihova diskografija ili pjesme.
Ovaj sam bend prvi puta išla gledati u Boogaloo 2010. i oduševili su me. Makar zadrti fanovi (bend ipak postoji od 1988. godine) su imali što kritizirati najviše na račun vokala Nicka Holmesa, kao nema više istu snagu u glasu. Moš mislit. A koji pjevač žestokog kalibra (da ne pjeva recitirajući) i ima nakon 30 godina pjevanja i tko zna čega još.
Uglavnom tada su mi zapeli za uho i rekoh, ponovit ćemo to.

I tako su u ponedjeljak oet došli uz potporu dva solidna benda, domaće Phantasmagorie, najdugovječnijeg našeg dark benda bez pravog albuma:
te Soena, benda bolje reći projekta sklepanog od članova Opetha, Amon Amartha, Testamenta i Deatha. Tko od vas ima pojma tko su oni. Uglavnom bend je zvučao eksperimentalno, slično Toolu.

I tako na red dođu Paradise Lost. Što god fanovi oni prvobitni i iskonski mislili, a misle da su bili nedvoljno dobi i da je (opet) Holmes bio loš, ako niste baš takav poznavaoc otišli biste s koncerta s dojmom da su bili sjajni. Jer zaista i jesu bili. Jedina je razlika bila što je njihova kvaliteta užđivo nastupa bila još bolja pa oni koji raspoznaju razliku nisu bili previše zadovoljni.
No ono što sam ja vidjela u publici u prviom redovima, ali i u publici (kazališnoj) sa strane poput mene jest da su svi uživali.

Izdivljalo se pošteno, bend je super svirao i tempo je bio odličan. Možda Holmes nije bio na nekdašnjoj razini ali i ovo sad je visoko.
Definitivno se radi o uspješnom koncertu s jako dobrom set-listom. U Paradise Lost zaista ne treba sumnjati, a ovoj njihovoj odličnoj pridonio je i izvrstan posljednji album „Tragic Idol“, kojeg promoviraju na ovoj turneji. Paradise Lost su ostali vjerni svojim idejama, dajući sve od sebe i uživajući u tome što rade, a ta se njihova energija lako hvata za svakog onog kojemu zauzimaju bitno mjesto na glazbenoj listi.
I da citiram frendicu, koja je sve skupa opisala jednim njihovim stihom (i s kojom se slažem naravno): „And for one second I lost my breath“…

I posve sigurno eto mene opet na nekom sljedećem njihovom koncertu.

Oznake: Paradise Lost, live, koncert 2012, Zagreb, Pogon Jedinstvo, heavy metal, Phantasmagoria, Soen

20.10.2012. u 00:50 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 18.09.2012.

The Dubliners - 50 nevjerojatnih godina

strong>The Dubliners 14/9/2012 - Tvornica Kulture, Zagreb



Legendarni irski bend ove godine slavi 50.-godišnjicu. Jel možete to vjerovati? Naravno da da. Vjerojatno ste čuli za njih još u pelenama.
U petak su nastupili u Tvornici i starci metuzalemi su rasturili na način koji ne rasture niti troduplo mlađi performeri.


Pod tim ne mislim da su skakali po pozornici (pa čak su i poskakivali dakle, jesu) nego s kolikim guštom još nastupaju, a sve ih je manje. Usprkos nedavnoj nenadanoj smrti Barneya McKenne (OK, kad netko ima već 73 godina to i nije tako nenadano) na što se brojka svela na kvartert, dečki su odlučili ipak nastaviti svoju posljednju "50th anniversary" turneju uz pomoć novog banjo svirača, ubijte me ako se sjećam imena, poznat je uglavnom u tom svijetu irskog folka.




No ono što još uvijek oduševljava je njihova energija i srce! Bez obzira što je Eamonn Campbell presjedio cijeli koncert, ali mi se još uvijek činio vitalnijim od recimo Johnny Wintera, ali je mnogo zanimljivije nešto drugo: i Vampbell i Winter su tek 3-4 godine mlađi od Springsteena a ovaj prema njima trčkara poput dječarca i izgled kao da je upola mlađi. No zato sva trojica imaju - srce jednako veliko i snažno.


Tvornica se ugodno popunila a publika s oduševljenjem pratila sve što su majstori radili. Inače je bilo zanimjivo da je spomenuta publika mahom bila jedno pet puta mlađa od The Dublinersa :)) I to sve govori...

Oznake: The Dubliners, live, Tvornica Kulture, Zagreb, koncert 2012, irski folk

18.09.2012. u 00:18 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.08.2012.

Red Hot Chili Peppers - "žebenoar" bend

Red Hot Chili Peppers, Hipodrom, Zagreb - 29.8.2012.

RHCP najzad i kod nas. Nije da sam fan, ali takav veliki bend treba pogledati. Bilo me strah na šo će to ličiti, tko god ih je uživo gledao bio je manje više (jako) razočaran (ili su prekratko svirali, ili su raštimani ili...).






Uglavnom, bili su bolji nego očekivano. Žebenoar bend. Strašan zvuk. NIsam mogla vjerovati da je Hipodrom tako akustičan. Publika se slijevala sa svih strana, neću promašiti ako kažem da je na koncertu bilo oko 35.000, ali je bilo barem još 4000 ili više ekipe koja je posjedala oko Hipodroma (znate ono: vise s drveća, lampi...), koja sreća prevelika da je zvuk bio tako mračno dobar da si čuo isto kao i da si bio unutra. Ja bila van i unutra par puta i znam. Nisam niti trebala ulaziti.


RHCP. Znaju dobrano zafalšat, Anthony uvjerljivo prednjači.

Bili su kao raštimani klavir za vrijeme prve "Monarchy of Roses" a i na drugoj isto. Anthony osim što falša kreće se nikako, ali i dalje ima snažan glas.


Manje pokretni nego sam očekivala (ne i Flea), Josh se ozlijedio prije nekih tjedan dana, pa je posljednje koncerte presjedio.




Glazbeno, bacite oko na setlistu. I to je samo u regularnom dijelu. Da, dobro ste pročitali- prašili su 1.40, a da do bisa nismo još niti stigli. Najviše su me se dojmile "The Adventures of Rain Dance Maggie", "Under the Bridge" i bez konkurencije (i inače mi je takva) cover Stevie Wonderove "Higher Ground". Ta uvijek zvuči opako.


Monarchy of Roses
Around the World
Snow (Hey Oh)
Otherside
Look Around
Throw Away Your Television
Can't Stop
Emit Remmus
The Adventures of Rain Dance Maggie
Me & My Friends
Universally Speaking
Red Hot Mama
Under the Bridge
Higher Ground
Cosmic Slop
Suck My Kiss
By the Way

Jammanja je bilo svako malo. Tu su u biti i najjači. To mi je kod njih naj, iako je mnogima to turbo dosadno vjerujem. Chad je jedan mean bubnjar zaista.



Na bisu je s gostom Maurom jammao prvu stvar koja je bila uvodna u bitno drugačiju, nešto sporiju vrlo cool verziju "Californication" na koju su dovukli (ponovo) na stejdž naše 2cellos na moje iznenađenje jer nisam vjerovala priči da su im 2cellos gosti, da će oni s njima nešto svirati, ja sam tu priču shvatila kao lukav PR. A kad ono NIJE. Stvarno su im bili gosti. Navodno su uvježbali "Califonication" to popodne. Ako je tako, svaka čast.


Općenito me se strašno dojmio bis jer je i "Factory of Faith" bila odlična, da o "Give It Away" ne pričamo. Točnije, zadnji touch mi je bio ipak "Final Jam" nakon sat i 55 minuta! Ne mislim da je ovo koncert za neko posebno pamćenje (ipak sam friško bila na Springsteenu i Foo Fightersima...) ali ovo je bilo dobro!


Meni se činilo da su RHCP bili motiviraniji nego inače (inače su industrijska pokretna traka) možda radi 2cellos (kao kod njih smo doma), jer Flea je rasipao toplinu neku u mikrofon non-stop. Iako Cellose iz čiste lijenosti nisam fotkala, pa nemam dokumentirano ništa vezano uz njih, taj cijeli setup s njima mi je podigao koncert, jer da smo slušali same RHCP kladim se da bi bili kraći, hladnjikavi i dosadnjikavi.



Ovako: RHCP, dobri ste, odvalili ste nevjerojatnih, za vas, 1.55 minuta. A Flea je plafon svih basista i još pola svijeta. Flea je alfa i omega benda. On je - The Man!





Oznake: live, koncert 2012, Red Hot Chili Peppers, Zagreb, Hipodrom, funk-rock

30.08.2012. u 21:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 29.06.2012.

Sting nam je vratio BASS

Sting, Arena Zagreb - 27.6.2012.



Nekako je već postalo uobičajeno da nam svake dvije tri (nekad i svake) Sting dolazi. Maltene je kao domaći. Mogao bi si i kuću kod nas kupiti, koliko je tu. I tako nam je stigao i peti put i definitivno oko njegovog dolaska nije vladala nikakva histerija, no njegova fan baza i nije ona "histerična" - njegovi fanovi se samo pojave na koncertu.


Otprilike točno koliko se i očekivalo da će Sting (u petom naletu) sakupiti publike toliko i jest, više-manje oko 4.500. Arena je bila prepolovljena, na bočnu stranu postavljena pozornica kao i lani na Lenny Kravitzu i ta intimnost (kad se radi koncert s ovakvom brojkom posjećenosti onda je ova "polovica" sjajni složenac) samo je dodala čar koncertu, kojeg je uglavnom pohodila publika srednje dobi iako sam ja vidjela i mnogo mlađu ali i bogme dosta stariju. Očito Stinga vole različite generacije.


Ono što u Areni nije bilo dobro, barem ne na nekim mjestima (bočnim od pozornice) bilo je isto kao i na Kravitzu - zvuk. Da je ne znam koji razglas stavljen te večeri ne bi pomoglo jer ogromna Arena nije prostor za šupljikavu posjećenost. Zvuk u biti nije bio toliko loš nego je "bježao" u one prazne rupe Arene i gubio se i do skoro pred kraj koncerta sve skupa je zvučalo malo razvodnjeno iako takav nije bio Stingov nastup. Sting je s pratećim sastavom (sjajnim, usput rečenom) u jednoj vrlo ogoljeloj scenografiji dao veliki maksimum one "usporene" rokerije koja počiva na toliko prepoznatljivom basu. Ništa od showa tu nije bilo, samo svirka i odličan vokal koji Stinga i dalje sjajno služi.


Malo siromašna set lista (ja sam zaista tu sitničava) od 15 pjesama u glavnom dijelu ipak je dala najbolje stvari kojima godine ništa ne mogu. Kombinirajući pjesme iz solo karijere s jačim stvarima iz genijalne Police faze, Sting je uz nekoliko kraćih bliskih obraćanja publici "Dobra večer Zagrebe" i slično (ipak smo si mi frendovi, ne?) naštrikao jednu po jednu super stvar, što usporenu što žestoku.
U glavnom dijelu najviše su me se dojmile "Demolition Man" od Policea i predobro izvedena "Fields of Gold".
Oduševili su i prateći glazbenici posebno energični i originalni violinist, bubnjar i back pjevačica.




Bisa je bilo tri i nismo ih puno čekali. Možda prerano izvedena, počelo je s "Desert Rose" koja je digla dvoranu na noge, a Sting i prateća mu pjevačica pokazali kako se pjeva dio Cheb Mamija, bez greške! Mali pad u dinamici je bio uz inače izvrsnu "King of Pain", da bi se sve "zakucalu" uz besmrtnu "Every Breath You Take".


Bis br. 2 bio je uz "Next To You" i tu je po planu trebalo sve završiti (kao i na većini ostalih koncerata), no Zagreb se nije dao tako lako otpraviti i to je Sting znao jer se vrlo brzo popeo na binu i posljednji put kako bi zaista fenomenalno odsvirao akustičnu gitaru na jednoj od svojih najljepših pjesama "Fragile".


Uopće se neću začuditi ako za godinu-dvije opet ugostimo Stinga. HvalaBogu da netko od velikih toliko voli Hrvatsku da non stop dolazi...



Oznake: Sting, live, koncert 2012, Arena, Zagreb, rock-pop

29.06.2012. u 01:26 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije

pretraživanje po arhivi

recenzije filmova:
Apocalypto
MOTOVUN: prvi dio
MOTOVUN: drugi dio
Grad svjetla
Australia
Wrestler
U vrtlogu igre

priče:
Vaya Con Dios
Mika
Paranoia
Mjesto na kraju svijeta
Titovi nogometaši
29.11.
River's run (Pod mostom)
Neznanac
Za šaku kikirikija i patriotizam
Samo jednom se grebe (pismo jednom uredniku)
Ispovijest jednog psa


poezija:
...nastavit će se
Peron 3
Cesta za nikuda
Prođi me dalje
uz foto "U sumrak" 02
uz foto "U sumrak" 03
uz foto "U sumrak" 04
uz foto "U sumrak" 05
uz foto "U sumrak" 06
uz foto "U sumrak" 07
uz foto "U sumrak" 08
uz foto "U sumrak" 09
December, 31 (31. prosinac)
uz fotos "Arhitektura noću" 01
uz fotos "Arhitektura noću" 02
uz fotos "Arhitektura noću" 03
Bezimena
Prolazi ponoć
Zvezdana prostirka
Snivaj noćas
Bezizlazno je to
Proljetni Blues
Move into my life

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se